Možda se tu nema puno šta reći, kad je rat gledaš da ubiješ što više neprijatelja i time sačuvaš živote saboraca, bez neke filozofije i to.
Ono što mene nekako intrigira, bez obzira na njegovu naciju, je to kako on razmišlja o tome što je radio. Tip piše knjigu i na naslovnoj stranici knjige piše kako je on najsmrtonosniji snajperista u istoriji Amerike, znači poenta knjige je: "Ja sam ubio snajperom više ljudi nego bilo ko drugi i želim da pišem o tome". Ovo može da znači bilo šta, ali pogledaj njegovu izjavu:
Citiraj:
For him, the enemy is a 'savage,' he told the Post.
Još ako imaš u vidu da uopšte ne osjeća žaljenje niti grižu savjesti, dobiješ profil čovjeka za kojeg je ubijanje ljudi bilo kao ubijanje zvijeri tako da broj ubijenih ne predstavlja ništa drugo nego broj trofeja. Mislim, nije to ništa novo, prvi put je najteže ubiti, kasnije postaje rutina, led je probijen.
Veterani koji su ubijali obično pokušavaju da se raskusuraju sa svojom prošlošću pišući knjige u kojima se pravdaju, na naslovnoj stranici sažmu lajtmotiv knjige koji obično predstavlja njihov odnos prema tome što su radili. Pri tome je neizbježna refleksija u vezi ličnosti neprijatelja, žaljenje za žrtvom iako smatraju da je bila neizbježna. Uvijek je tu prisutno poštovanje za neprijatelja kao ljudskog bića, porodičnog čovjeka.
Ovaj tip međutim nalazi za najvažniju informaciju koja treba da se nađe na naslovnoj stranici knjige da je on najsmrtonosniji snajperista u istoriji Amerike. On ne priča o neprijatelju sa poštovanjem, kao o ljudskim bićima, nego kao o nižoj rasi.
Ja ne znam kakav utisak su drugi stekli, međutim ja imam utisak da je tip ovom knjigom htio da, osim da zaradi, ovjekovječi svoju slavu najefikasnijeg snajperiste-ubice "divljaka", svoje žrtve ne posmatra kao ljudska bića u svakom pogledu jednaka njemu, nego kao trofeje. U tom pogledu ja ne vidim razliku između psihe njega i onog Amerikanca što je na ogrlicu nizao uši svakog ubijenog Afganistanca.
Jedan tip, dosta poznat u svijetu, je opisivao kako je u Vijetnamu kao snajperista ubio neprijatelja "divljaka", "nižu rasu", bio je pun sebe kad ga je ubio. Tip je poslije rata pogođen gromom, opisao je svoje NDE iskustvo i to, kaže da je iz perspektive vidio čitav svoj život i to, takođe i trenutak ubijanja "divljaka". Od svega lošeg što je uradio u životu, najteže mu je tada palo to kako je gledao na taj čin ubijanja drugog ljudskog bića. Da skratim, osjetio je apsolutno svu patnju koju je izazvao svojim činom, tugu porodice, čak i patnju ubijenog.
Nebitno je da li je istina njegova priča ili ne, to se ne može potvrditi, bitno je da je istina da je tip poslije udara gromom, potaknut onim što je proživio tokom kliničke smrti, proveo 20.000 sati volontiranja u bolnicama sa bolesnicima u terminalnoj fazi samo da bi se iskupio za ono što je uradio.
A ovaj tip je ubio 255 "divljaka"...