žaoka je napisao:
...35 i malko vise...
I ja sam malko i jos malko vise, ali tako mlad i za ljubav spreman se osjecam ovog proljeca, da ne mogu odoljeti poslati posebne pozdrave damama, makar i trnje imale po sebi, evo meni otpade i zadnji pa vise ni trna nemam, tako da za nista drugo vise nisam nego za ljubav. Snovi u prkos svemu ostase, evo i da sam medju vama sanjam.

Ili je istina.?
Imam jedno pitanje! Nije li mjesec maj u Banja Luci uvijek bio mjesec ljubavi. Nije li mozda poslije svega sto smo isprobali i vidjeli da ne ide ili ide kilavo, doslo vrijeme da jednom pocnemo zivjeti u ljubavi.
Maloprije sam trazeci mog dragog ucitelja Stankov Radovana svratio u kafe kajak, bas sam bio prijatno iznenadjen, bas mi sve to lici na Banja Luku, onakvu kakva mi se i snova smijesi i doziva me. Ili mi se samo pricinjava u ovom vjetru i sumovima koji se sa njim mjesaju. ...glas majke, ...brata ...groma, glasovi iz proslosti, a svi prepuni ljubavi. Te su tako ova moja javljanja u stvari odazivanja. Ili mi se samo cini?
A evo sto rekoh:
"Ovaj front page je tako efektan, da smo mogu rijeci hvale izreci za one koji su se na tome trudili.
Prosto ne mogu da zaustavim plimu ponosa sto sam banjalucanin, a strah me jer sam radi nas tako znao biti razocaran i zalostan. No danas nicim ne zelim pokvariti ovaj predivan ugodjaj.
Pozdrav svima iz ovog sunca sa canadskog dalekog sjevera, cak i ovdje u Yukon-u pocinje cvjetati ,a mogu misliti kako je u Banja Luci. Ljubazno molim sve koji jos imaju srca da iskoriste maj da se i sami izraze i nadju u ljubavi, jer bili toga svjesni ili ne, ovaj maj se nikada vise nece ponoviti. I ovih prilika nikad vise. Zato ih lijepo iskoristite, evo cijelo drustvo pozivam na pice, na jesen ako Bog da, a do tada mi se veselite i uzivajte, ipak je zivot svaciji njegova jedinstvena prilika. I unutra i vani.
Posebni pozdravi banjaluckim princezama, muskarci mi moraju oprostiti moju slabost na njih. Sta cu kad sam takav. Princeze, to me odmah asocira na Banja Luku.
Sta li cu ovdje sve naci? Mozda onu Banja Luku koju sanjam i u srcu nosim, a koja me u stvarnosti stalno demantira, mozda moji snovi ipak nisu samo snovi?
Dobro dosli u moj zivot.!
Nadjoh se ovdje jer trazim moga dragog ucitelja iz djetinjstva, Stankov Radovana, (sluzbovao u osnovnoj skoli Georgij Stojkov Rakovski) izgubio sam mu trag, a sad je oko 75 star i u penziji je odavno, no nikako ne uspijevam da ga nadjem. Unaprijed zahvalan svima koji bi mi u tom pogledu mogli pomoci!
Srdacno vas iz ove samoce Plamenko!"
I tako, odoh napraviti jos jednu setnju, sam sam ovdje, najblize cujem za ljude kad povoljan vjetar donese pucanj puske, ili teritoriju nadleti kakav hidroavion najcesce, moga domacina nisam vidio najmanje nedjelju dana. Sad tek sam svjestan koliko u stvari volim ljude, i koliko bi mi zivot bez vas ne bi imao smisla. Neznam da li se vise radujem ovim predivnim uslovima za razmisljanje, i prilici da toliko toga sredim i zapisem, ili onome trenu kad se spakujem u krenem nazad, medju vas, da jos jednom okrenemo tocak zivota, ali ovaj put harmonicno, tako da jednom bude svima ugodno.
Pticama i cvjeticima usput, pricat cu kako ste mi lijepi i kako vas ljubim. Evo mi stalno ponavljaju da nije mene ovdje za vas nikada ne bi ni culi, a sad i njima odzvanja zamor i smijeh na Banjaluckom korzu, jer ptice i cvjetici sve razumiju kad se o ljubavi radi.
Bilo je davno ali evo kao da se sad desava, stajao sam na vrhu onih stepenica ispred poste jednoga majskog predvecerja, uredan i nasmijan, zaljubljen i lijep. Cekao sam moju dragu, stigao sam mnogo ranije, da tu na mjestu sastanka sagradim oltar, i bijeli tepih da rastegnem ispred poste, da se moja ljubav kada stigne imadne cemu obradovati. Ali na vrhu tih stepenica sam zastajkivao i snebivao se, bio sam zbunjen sto ljudi za svojim poslovima zure nista ne opazajuci od velicanstvenosti trenutka. Nitko nije prilazio da mi cestita, kao da je svijet isti, a sve se promijenilo odjednom, najbolja RIBA u gradu mi je priznala svoju naklonost i dolazi na sastanak, rijetki toga vrcera zastadose i podijelise radost sa nama dvoma, ali meni se cinilo da svi opazise ko je glavni te veceri u gradu. Dasa sa Vrbasa!
Sta ce ti zivot, koliko god dugo da zivis, ako se u njemu nisi barem na tren osjecao kao kralj. Jer sve ono drugo u poredjenju sa tim nije nista, osjecaj da sve sto vidis mozes zagrliti i prisloniti na grudi kao svoje. Samo me je krajnja uljudnost sprijecavala da ne ludujem po gradu, nisam radi onih koji su od mene imali drugacija ocekivanja nikada predaleko odlazio u licnom izrazavanju, pravi banjalucani su oduvijek bili krajnje profinjeni, pa su takvi evo vidjam ostali i danas.
Oh ala sam se naostrio, cvijece ce mi mirisima zahvaljivati kad mu o vama ispricam, evo ce mi danas u Yukon-u Banja Luka biti cantar svijeta, a ja u njemu ovome cvijecu i ovome svijetu, vas dragi ambasador, koji vas pozdravlja i ljubi
PS: Razmisljam, Boze dragi dokle smo stigli, evo me samog na kraju svijeta u ovoj samoci, a jos uvijek imam sve veze i komunikacije na raspolaganju, preko 200 TV satelitskih kanala, radio veze, internet. Da li je danas moguce na ovome svijetu biti sam? Koje cudo?
...Milioni tuznih, zanemarenih, ozaloscenih, ponizenih, princeza evo ovoga trena samuje. I u Banjoj Luci. Daj Boze da sam pogrijesio!
Ako i nisam mijenjajte stvari. Pocnite se jednom radovati i opazati zaista. Evo poslije ovoga citanja se okrenite oko sebe i u sebe i shvatite da vrijeme prolazi, da ne spominjem ovdje onu socnu narodnu koja ide sa tim, Pocnite jednom gledati svijet kao da ga gledate prvi put. Ako u vasem pogledu bude paznja i interes, iznenadit ce te se sto ce te sve opaziti. Nevjerovatno je, samo treba krenuti u to. Rezultati su bozanstveni.
Sanjajte lijepo i probudite se sa smijeskom, a ja sad zbilja odoh.
Proganja me misao stalno da napisem pjesmu sa naslovom, "Ja se nikad rastajao ne bi!" ali sve radi ovakvih stvari inspiracija nikako da me natjera na to, evo se sam sebi smijem, govorim ljudima kako je zivot prolazan i kako ga treba zivjeti punim plucima, a u isto se vrijeme sam ponasam, kao da mi je predamnom cijela vjecnost. ne zurim vise nikud