Ovaj tekst ne omalovažava žene samo je realan, u većini slučajeva je i danas tako.
"Žena ima više nežnosti, a čovek ima više dobrote; žena je velikodušna, a čovek je plemenit. Žena oprašta, ali ne zaboravlja, čovek zaboravi i kad ne oprosti."
"Žena se zaljubi u čoveka dok ga sluša, čovek u ženu dok je gleda."
"Veliki čovjek svaki proces srca podigne neizbježno do procesa uma; i tako filtrirajući kroz mozak stvari sna i mašte, one postanu bezlične ili čak sasvim izblijede. Postoji ludilo ljubavi, a ne postoji mudrost ljubavi. Zato su ljubavi velikih ljudi pune protivrječnosti, kobnog i smiješnog. Obični ljudi za takve ljubavi ne znaju niti prave ljubavne nesreće doživljavaju."
"Brak se najčešće sastoji od jednog lažova i jednog nasilnika."
"Žena dobro zna da je slaba samo kad voli."
"Ja pamet muškarca računam po onome što kaže, a pamet žene po onom što ne kaže."
Citiraj:
U jesen 1893. godine na balu u tek sagrađenom hotelu „Drina“ maldi i ambiciozni učitelj Dučić susreće tek svršenu učenicu Trgovačke škole Magdalenu Nikolić. S njom se tajno verio 5. novembra 1893. godine, a njihova prepiska će se nastaviti i nakon Dučićevog odlaska iz Bijeljine i prelaska u Mostar na učiteljovanje od 1895. do 1899. godine. Jedan deo te korespodencije je sačuvan, kao i pismo koje je Dučićev prijatelj i pesnik Aleksa Šantić uputio Magdaleni 6. aprila 1901. godine moleći je da pomogne u prikupljanju pretplate za svoje „Pesme“. Ljiljana Lukić, profesor u penziji, čuva u ličnom vlasništvu prepisku između Dučića i Magdalene.
Profesorica Lukić navodi da je Dučić kratko stanovao u kući Magdalene Nikolić koja je stanovala sa sestrom. Posle raskida sa Dučićem Magdalena se zarekla da nikada više neće izaći iz kuće. „Kao kakva romaneska heroina živela je od uspomena i jedine srećne trenutke nalazila je u čitanju pisama i pesama čoveka koga je volela“, zaključuje profesorica Lukić. Dučićeva tajna verenica u amanet je ostavila da joj nakon smrti na spomenik uklešu sledeće reči, koje i dan danas stoje uklesane na bijeljinskom groblju: „Maga Nikolić-Živanović, 1874-1957, sama pesnik i pesnika Jove Dučića prvo nadahnuće“.