Vrijeme definitivno lijeci rane.
Ili bar (u najgorem slucaju) te rane manje bole.
Vrijeme lijeci rane tako da nam otvori oci.S vremenske distance vidimo stvari u pravom svjetlu.
U trenutku kad se nesto dogodi previse smo emotivno vezani da bi mogli realno rasudjivati.Kad vrijeme prodje i kad je neki dogadjaj vremenski distanciran od nas u stanju smo realnije i trezvenije razmisljati.
I tada cesto shvatimo da neki "veliki neuspjesi" nisu bili vrijedni suza prolivenih zbog njih.
Dalje,vremenom se i neke stvari u nasim zivotima promijene.Nakon nekog vremena nismo u istoj poziciji kao u trenutku dogadjanja toga sto nas je povrijedilo,neki drugi ljudi i stvari udju u nas zivot i zauzmu neka svoja mjesta,ima masa novih faktora koji ce promijeniti nas stav o nekom proteklom dogadjaju.
Npr. volimo nekoga i on nas prevari.Tuzni smo i depresivni.
Godinu dana kasnije upoznamo osobu koja nam vise odgovara nego prethodna i mozemo sa zahvalnoscu gledati na tu 'tragediju' od prije godinu dana,jer smo shvatili u medjuvremenu da taj mladic nije ni bio vrijedan nase ljubavi i vremena,da smo mogli ostati s njim (da se nije desilo to sto se desilo) i tako i ne primjetiti ovog koji nam bolje odgovara.
I tako nanovo srecni i zaljubljeni necemo gledati na tu prevaru s tugom,vec ce mo se smjeskati i pretvoriti to cak u neku anegdotu.
Cinjenica je da ljudi neke stvari u svom zivotu shvataju kao nezamjenjiv gubitak,a malo sta od toga zaista jeste neki gubitak (ljubavni...duhovni...ne mislim na materijalni) za nas.
Budemo s nekim i kad ta osoba ode iz naseg zivota,ma koliko nas povrijedila i mada smo upoznali pravo lice te osobe,mi smo skloni zivjeti u iluzijama kako je ta osoba bas onakva kakvu smo je mi zamisljali (a sto se ne podudara sa stvarnoscu) i kako je nas zivot bez nje nemoguc.
Naravno,ne sjetimo se da smo i prije dolaska te osobe u nas zivot zivjeli bez nje.Naravno,ne pada nam na pamet da se suocimo sa stvarnim svijetom i stvarnim karakteristikama te osobe,bjezimo u svoje snove i zivimo od svojih pogresnih zakljucaka.
Nakon nekog vremena shvatimo svoje zablude,suocimo se s njima,tek tad cujemo ono sto su nam prijatelji govorili mozda i mjesecima...
Nekada se velike ljubavi 'raspadnu' silom prilika,nicijom krivicom,jednostavno ima nesto 'iznad njih' na sta ne mogu uticati (rat,bolest...).
U tom slucaju rekla bih da vremenom samo naucimo zivjeti bez voljenog bica ili lakse skrivati svoj bol pred drugima,ali od tog bola nas nikakvo vrijeme ne moze izlijeciti...