Ja se užasavam fizičkih obračuna! Uvijek sam pokušavala sve da riješim normalnim razgovorom, ali ne pomaže uvijek.
Nemam fizičke predispozicije za tuču, ali dva puta sam morala i ja da odreagujem i čak me moja reakcija više iznenadila nego napasnost drugog.
Davno bješe, imadoh ljubomornog dečka. Ljubomora se graničila sa patologijom.
Optuži on mene da sam ga varala
(pozvao me drugar iz BG da ga posjetim u jednom ljetovalištu, odem sa budalom, budemo zajedno nas troje, zeza, priča, šetnja i krajem dana se vratimo kući). Najviše od svega mrzim kad me neko optužuje za nešto što nisam uradila.
Unesemo se jedno drugom u lice i svađamo se, on mi zgrabi ruke da ga ne bih udarila (a nisam ni imala namjeru), pokušavam da izvučem ruke (to je druga stvar koju mrzim - sputanost), on mi i dalje čvrsto drži ruke i još više mi se unese u lice, na šta ja bez ikakvog razmišljanja trznem glavom i zadam udarac u nos, a la Zinadin Zidan. U šoku, pustio mi je ruke.
Ne treba napominjati da je to bio kraj.
Drugom prilikom jedan mnogo mlađi drugar me pozvao da mi vrati BT, kamericu i još neke sitnice. Kaže da dođem u jedan restoran blizu moje kuće. Ja taj dan zbog nekih problema nikakva, i ne znam ni ja zašto, popijem neku tabletu za smirenje, što nemam običaj. Tableta me umrtvila a razmišljanje o problemu ostalo isto. Elem, uđem u restoran unutra nigdje nikoga! Zatvoren, samo taj drugar unutra, smješka se i pita me šta ću da pijem. Kažem da neću ništa, na šta mi on prilazi s leđa (kao u slučaju Nikol) i hvata me za dupe. U čudu, sporo reagujući od hemije, okrenem se i odgurnem ga rukom pitajući "Koji je tebi q?"
Mala faca se opet ustremi prema meni (bio je manji od mene za koji cm) i ja ga hvatam za prsa i bukvalno ga bacam preko stola. Padne leđima na sto, sklizne sa stola i preko stolica padne na pod. Pošaljem ga u neku stvar i okrenem se i odem.
Dugo sam razmišljala o tome, odakle mi onakva hladnoća i snaga???? Valjda od tablete...
Zaista sam protivnik rješavanja problema fizičkim obračunom, ali zaista se nekada mora i to.