Pa,S tripy,ne bih se bas slozila s tobom.
Pocetak,(tj. radjanje ljubavi),je buran period,vatren,kao Veliki prasak - radjanje svemira,kao plac djeteta pri radjanju,svako 'radjanje' je burno...i normalno je da se ljubav mijenja,da prelazi u neki visi,jaci,zreliji oblik - onda kada je prava!
Ljubav je na pocetku kao veseli planinski potocic,koji poskakuje na svakom kamenu,ali vremenom ljudi se zblize,bolje upoznaju,vise zavole,i onda taj mali planinski potocic (znam da nije ispravno "mali potocic" ali morala sam
) preraste u ogromnu rijeku,koja vise ne 'zaigra' na svakom kamenu,vec predstavlja mirniju,ali dosta jacu,mocniju silu.
Ljubav je poput drveta koje raste i razvija se,od mladog stabla,koje svaka oluja savija i koje treperi na svakom malo jacem vjetru,a vremenom prerasta u stogodisnji hrast koji je snazan,divan...i grane tog velikog hrasta zaigraju na vjetru,bude tu zivosti ,ali korjenje je jako i nista ga ne moze iscupati,to korjenje je u ljubavi posebna veza izmedju dva bica koja se vremenom izgradi,to je ljubav,povjerenje,postovanje izmedju dva bica,a za to je potrebno vremena!
Ima svojih cari taj pocetak,to (jos uvijek) nepotpuno poznavanje i postepeno upoznavanje,to otkrivanje i trazenje,svaki dan donosi novu spoznaju i iznenadjenje,ali ja vise volim onaj dio sto dolazi,ono potpuno upoznavanje i ogoljavanje sebe pred voljenom osobom,potpuno povjerenje i osjecaj pripadnosti,potpuno sjedinjenje dva bica...
I nije to navika,ne prelazi nista u dosadu,ne postaje ljubav prijateljstvo...prijateljstvo je uvijek prisutno,paralelno sa ljubavlju,egzistira us strast,srecu...jedno drugo ne iskljucuje.
Slazem se da nije cesta pojava,ali stoga je jos dragocjenija!
Citiraj:
Isfur mi je pricati o tome kako ljbav postaje navika i sl., ali nesto se desava.. znaci,taj oblik ljubavi koji posjedujemo u odredjenom trenutku 'mutira', tj., prelazi u neki drugi oblik
Da...
Ali i mi 'mutiramo',vremenom se mijenjamo,sazrijevamo,sticemo nova iskustva,saznajemo nove stvari koje nas mijenjaju,nadjemo se u nekim za nas posve novim okolnostima,situacijama na koje nismo navikli,sve to ostavlja trag na nama i mijenja nas...
I ljubav mora da se mijenja,da 'zivi' zajedno s nama,da prati nas 'rast i sazrijevanje'...inace ostaje zarobljena negdje u proslosti,u procjepu dva svijeta i probudimo se i pogledamo partnera drugim ocima,onim praznim i mislimo da je sve navika i malo nam dosadno...
Treba znati,moci i htjeti 'pronijeti' ljubav na rukama 'neuprljanu' kroz sve zivotne teskoce,a nije tesko samo ako se rijesimo svojih malih ljudskih strahova,zelje da pobjegnemo iz svake 'opasne situacije',da odemo prije nego sto sami budemo ostavljeni i povrijedjeni...a od tog silnog (i pomalo sebicnog) straha i ne vidimo da ispred nas ne stoji 'opasna osoba koja ima moc da nas povrijedi',vec covjek poput nas samih,koji je ranjiv bas kao i mi i koji drzi svoje srce na dlanu,nezasticeno,bas kao sto je i nase,covjek koji nas nece povrijediti,osoba koja treba zagrljaj,kao sto ga i mi sami trebamo u tom trenutku,ali usne ostaju nijeme i zelimo da pobjegnemo sto dalje od straha da ne budemo povrijedjeni ili ismijani (sto opet vodi istom,tj. povrijedjenosti,patnji,bolu)...
Cesto vidjam veze koje se raspadaju bas zbog toga,bez nekog razloga,iz straha,zbog tisine koja nastaje jer se sumnja da ono drugo ne osjeca isto,pa je kao bolje pobjeci na vrijeme...
A uopste nije tako tesko reci sta osjecas,zelis,mislis,o cemu sanjas...
Pa ako nekada to i bude pucanj u prazno,ako ostane bez odziva,odgovora u drugom srcu - nije to takva katastrofa...vrijedi ponekad i posrnuti,pa i pasti,ako znas da ces na kraju (ako ne odustanes) dosegnuti svoju 'zvijezdu'...