banjalukaforum.com

Prvi slučaj:
Poznajem mladu mušku osobu koja je u nesreći ostala bez obje potkoljenice, tadašnja djevojka je prekinula vjeridbu i ostavila ga. Nakon godinu - dvije je upoznao drugu i oženio se. On hoda sa protezama, radi, živi normalno. Imaju i dijete.

Drugi slučaj:
Prateći djevojku kući šleper je zakačio mladića i djevojku i bacio ih sa ulice desetak metara, ona je dobro prošla a on je bio u komi oko 20 dana. Posljedice su ostale, pomalo je čudan, djetinjast... Nije ga ostavila nego su se vjenčali. Imaju dvije kćerke srednjoškolke.

Treći slučaj:
Moja nastavnica iz osnovne škole se zabavljala tokom studija sa mladićem koji je tada obolio od dječije paralize i ostao vezan za kolica. Udala se za njega, nisu imali djece.

Četvrti slučaj:
Dvojica blizanaca, obojica se bave muzikom, oba slijepi od rođenja (kao braća Matić), jedan je oženjen. Ima djecu.

Šta reći... uvijek ima onih kojima to smeta i onih kojima to ne smeta.
Meni prvoj u prvi mah smeta, to je neki strah koji sam dugo kod sebe pokušavala da analiziram i shvatila da je to strah od vlastite invalidnosti. Ali, to je u prvi mah. Kad naviknem na to onda uopšte više i ne primjećujem. U prvi mah mi bude mučno (neko nema nogu, ruku, prste, nema oko) a kao što rekoh kasnije uopšte to i ne primjećujem.
Da li bih bila sa invalidom? Zaista ne znam, nekoliko dana čitam ovu temu i u sebi ne nalazim pravi odgovor.
Obaveze jesu velike, kao u gornjim slučajevima koje sam navela (drugi slučaj: žena stalno muža voda po doktorima, oslanja se na svekra jer je njen muž manje više nesposoban da zaradi dinar..., treći slučaj: takođe teško, žena se odrekla djece zarad ljubavi prema mužu, stekla veoma jake mišiće pomjerajući ga, noseći ga... ona je njegov oslonac, njegova pomoć).

Postoje jake osobe koje vole da budu oslonac drugima i one koje vole da uz sebe imaju jak oslonac, ponekad se pronalazim među ovim prvim, a ponekad među ovim drugim.

_________________
Kultne teme banjaluka foruma

Talija, sve je to individualno - ja opet poznajem jedan negativan primjer na ovu temu.
Moj ujko je bio u braku dvije godine sa djevojkom sa kojom se prije toga zabavljao dugi niz godina. Imaju i djevojcicu iz tog braka. Nakon dvije godine u braku on je saznao da boluje od multiple skleroze - u roku od 6 mjeseci od saznanja zena se pokupila, napustila ga i odvela dijete. Tada kada ga je ona napustila bolest je bila u pocetnim stadijima, bio je itekako fizicki sospoban, ali ona jednostavno nije htjela svoju buducnost da veze za covjeka koji ce kad-tad postati neko na koga ce ona morati da usmjeri 100% svoje paznje. Ja ju cak i razumijem zasto je tako postupila.

Ne mogu kategoricno reci NE ili DA vezano za temu. Mnogo faktora bi moralo na to da utice, prije svega stepen invalidnosti i sto Rocker kaze angazovanost i zelja za nekim vidom oporavka/'normalnog' zivota.
I po meni su 2 potpuno razlicite stvari poceti od nule vezu sa nekim ko ima odredjeni stepen invalidnosti i ostati u vezi sa nekim ko u toku veze (p)ostane invalid. Ja licno smatram da druga opcija ima mnogo vece izglede za uspjeh.

_________________
Life is a very, very serious thing. I think we should all wear black and not talk to each other at all, that way we can learn more about ourselves. Also, we should cry more. That way we wash our eyes, so we can see better. Seeing is believing. I believe we should stop smiling; it gets on other, normal people’s nerves. Maybe we should sleep all the time, but not dream; dreams are so last week. Otherwise, I am cool.

Sigurno. Svaka rijec ti je na mjestu. Promjene se desavaju ili kada se desi nesto drasticno, ili kada se neko zainati. Postoje zakoni koji su promijenjeni, ili su doneseni novi zato sto se jedna osoba zainatila da nesto promijeni.

Dakle gdje postoji volja, postoji i nacin. Da sam na tvom mjestu aktivirala bih se na mijenjanju svijesti ljudi, bilo time sto bih na primjer pronasla politicku stranku koja ima sluha za ono sto mi je cilj, ili kroz Udruzenja. A kada stvari krenu, nikada ne znas koliko mozes postici, time sto ces u 'igru' uvesti i medije koji su presudni za mas-edukaciju.

Status osoba sa invaliditetom je kod nas na nedozvoljeno niskom nivou, to je prilicno vidljivo i kroz ovu temu. Znaci sigurno je da je to nesto na cemu treba raditi, i to svakodnevno. Mislim da ti imas potencijal da ucinis nesto na tom planu, jer si i temu odrzao na zavidnom nivou, prije svega zreloscu svojih stavova i nacinom razmisljanja. Sigurna sam da bi i oni koji imaju poluge moci u rukama imali sta cuti od tebe. Jer mislim da je to sustina onoga sto svakoj osobi sa invaliditetom smeta - taj neki odnos patronizacije, ili jos gore sazaljevanja. Ono sto osobe sa invaliditetom trebaju je postovanje, i sansu koji svi ostali imaju u startu. Dakle potpuno ista prava kao i svi drugi.

I ova tema na forumu je izraz tvoje hrabrosti - mislim da mozes postici mnogo vise na sirem drustvenom planu ako se fokusiras na to. Od srca ti zelim uspjeh i da nadjes pravu ljubav.

_________________
Ja sam lav Istine, a ne lav strasti.
Moje djelovanje je svjedokom mojoj religiji.

Ma liberté

Naravno da je sve individualno. Navela sam baš primjere gdje je invalidnost nastala prije braka ili čak i prije poznanstva ili za vrijeme zabavljanja. To su svijetli primjeri, a onih loših ima mnogo.
Navela sam ove primjere da bih mu pokazala da čak i u manjim sredinama ima osoba kojima to ne smeta, a on ipak živi u velikom gradu i ubijeđena sam da ne treba da "diže ruke" od nade da može naći srodnu dušu i živjeti normalan život u dvoje.

_________________
Kultne teme banjaluka foruma

Pokenjala se na ono "u dobru i u zlu"...

Pa sad..ne znam da li mi je svaka na mestu(ili nije). Ja kazem ono sto mislim i onako kako razmisljam na ovu temu. Opet kazem, naucio sam vremenom se da budem sto realniji i objektivniji, iako to nije uvek moguce, jer sam osoba sa invaliditetom. Naprosto, nemoguce je sasvim izbeci i dozu subjektivnosti. Subjektivnost se moze reducirati, drzati pod pod kontrolom, ali ne i sasvim izbeci. Znaci, lagao bih ako bi rekao da nisam prolazio razne faze, i trebalo mi je puuno vremena da pocnem sagledavati sa razumevanjem vecinski stav okoline. Sto se tice, nekog politickog angazovanja...mislim da to nije bas ideja koja moze dati neki rezultat. Pokusacu da objasnim zasto tako milsim. Ljudska podsvest, svest, priroda(narav) su generalno slozen, komplikovan i slojevit fenomen. Sa tim treba Oprezno, veeoma Pazljivo, veeoma Polako. I bez ocekivanja nekog rezultata. Posebno to vazi ovde na nasim prostorima, gde dodatnu uloga igra jedan cudan, tesko premostiv faktor, koji se zove: nas Mentalitet. Svaki pokusaj da se ovde ljudima nesto nametne ili krene u stilu pametovanja kao "znate treba ovako to da prihvatite", takav pristup je vec 99,9% osudjen na neuspeh. Zato, mislim da bi bilo kakva napadna politicka angazovanja, politicka agitacija po ovom pitanju bila u startu ismejana, izvrgnuta podsmehu, ironiji, cak i otporima. I to bi bili jednako snazni otpori, pa skoro kao i kod pitanja polozaja npr homoseksualaca. Invalide doduse niko ne bije, niti premlacuje, ali ako bi se npr zauzeo politicki agitovan stav da "zdravi svakako treba da ulaze u veze sa invalidima, da se udaju i zene sa invalidima" itd, to bi izazvalo kontraproduktivne posledice. Ja bi npr bio presrecan kada bi svaki invalid imao vezu, bio u braku i imao porodicu, potomstvo. Pocev prvo od sebe, naravno. Cak mozda ponekad i prepotentno( za neciji ukus) kazem da sam vredan toga. E al to su moja vidjenja i lepe zelje, a realnost je realnost. I realnost se ne moze menjati tako sto cemo nesto nametati, tu politicka agitacija ne pomaze puno. Mislim, bilo bi lepo da to moze tako, pa da svi ljudi sve shvate i prihvate. Ali tu agitacija ne pomaze. Vec samo pazljiva, oprezna, postupna, ali zato sveobuhvatna i sistemska edukacija. Kroz skolstvo, kroz organizovanje radionica, priblizavanje zdravih ljudi invalidima, i obrnuto. I naravno zalaganje za sveobuhvatno progresivno ukljucivanje(resociajlizaciju) invalida u drustvo, rad na njihovoj rehabilitaciji i resociajlizaciji. Dug dug je to proces, a sa vrlo neizvesnim rezultatom. Za takvu afirmaciju su najbolje aktivnosti udruzenja, fondacija..itd dakle nevladin sektor, koji bi u saradnji i koordinaciji sa drzavnim strukturama trebalo da doprinese afirmaciji resavanja ove problematike. Ali nazalost, svaki projekat bez novcanih sredstava je samo fikcija. U ovim uslovima teske ekonomske situacije(u celom regionu ex yu) mislim da je tesko pricati o takvim afirmativnim projektima. Dodao bih samo da ova tema, nije odraz neke moje "hrabrosti", prvo jer ja mislim da je to zivotna tema i da o tme treba razmenjivati stavove, kao i osvakoj zivotnoj temi. Dakle, ne smatram da to treba da bude tabu tema. A drugo, otvaranje ove teme ovde na forumu je vise odraz toga sto u svakodnevnom zivotu o tome ne diskutujem Ne, ne plasim se, ali ne zelim da ljude oko sebe zamaram sa mojim razmisljanjima na ovu tenu. Ovde je ipak virtueni svet i niko se od nas ovde ne poznaje. Pa je jednostavije diskutovati.

Anyway, thanks for the support (sto bi rekli Ameri)

Da sam na tvom mjestu, angazovao bih se upravo na tome sto si ti spomenuo, jer mislim da se stav prema invalidima dosta dobrim dijelom zasniva na kliseima, i upravo na iskorijenjivanju takvih klisea bi se trebalo raditi. Mislim da bi dobar pocetak bio da se sprovede jedna anketa cisto da se utvrdi generalni stav ljudi naseg podneblja o invalidima, tako barem znas na cemu se moze poradit, imacete cilj.
Jedan od tih predrasuda bi mogao biti da ljudi kad vide fizicki ogranicenu osobu, da odmah izvode zakljucak da je ta osoba i mentalno zaostala.
Znaci u idealnom slucaju bi neka osoba koja se odlucuje na partnerstvo sa invalidom bila lisena svih predrasuda i na osnovu realnih i koliko toliko racionalnih propozicija donosila odluku da li da se odvazi na takav jedan korak.
Sto dalje ruke od politike.

_________________
You smug-faced crowds with kindling eye
Who cheer when soldier lads march by,
Sneak home and pray you'll never know
The hell where youth and laughter go.

Stvarno mislis da ljudi mogu imati ovakve predrasude? Nevjerovatno mi je da zamislim da postoji zrela osoba koja bi mogla imati ovakav stav. Iskustvo, posao i svakodnevnice su meni licno pokazale da su u vecini slucaja cak natprosjecno inteligentni.

_________________
Ali, izvinite, što se vi brinete kakvi ste u očima drugih ljudi i šta se o vama misli i zna? Kao da je to važno? Važno je koliko čovjek ima od života i šta u životu načini od sebe, od svoje sredine i svoga potomstva.

Vec sam u jednom od ranijih postova pmenuo da me je cesto zbunjivao taj stav(a koji sam cuo od dosta ljudi) da bi pre otali u vezi sa invalidom, ako se dogodi tokom veze, nego usli u vezu sa invalidom. I onda sam razmisljajuci, analizirajuci dosao do zakljucka da je ljudima valjda lakse kada iza sebe imaju vec neki dugi ljubavni background nego kada treba od starta uci. Valjda je u tome razlog. Mada, moje misljenje je da tu sustinske razlike i nema. Jer recimo ako uzmemo osobu koja je od rodjenja slepa i osobu koja nakandno recimo oslepi(nesrecnim slucajem) i u jedno i u drugom slucaju se radi o slepoj osobi. Dakle osobi koja ce do kraja zivota ostati u tom stanju. Ili npr osoba koja je od rodjenja u kolicima i osoba koja ostane nepokretna nesrecnim slucajem i zavrsi takodje u kolicima. Itd da sad ne nabrajam. Sa stanovista invaliditeta, ogranicenja su ista. E sad, moje pitanje je uvek bilo zasto je nekome lakse ostati u vezi, nego uci u vezu. Obicno ljudi kazu da se plase uci u takvu vezu jer se boje teskoca i prepreka..itd ok, razumem. Ali, i ostati u vezi sa nekim ko naknadno posstane invalid takodje znaci do kraja zivota ziveti i boriti se sa ogranicenjima. Mislim ako se vec strah od teskoca i ogranicenja pominje kao argument za ne ulazak u vezu. Ne znam, kao sto rekoh, dosta sam razmisljao o svemu ovom, cesto me je taj stav ljudi zbunjivao, pa sam eto malo analizirao. I namece se neki zakljucak da je verovatno razlog to sto je vecini ljudi lakse sve to prihvatiti ako je u pitanju vec postojeca formirana ljubav, koja se dogodila pre invaliditeta partnera. Ja licno tu ne pravim takvu diferencijaciju. Usao bih u vezu kao sto bih i ostao. Za mene ni jedna od opcija nije problematicna, ako sam sa osobom koju zelim(i koja mene zeli, naravno). Ali ok, mozda je moj stav suvise subjektivan, zato sto sam i sam invalid.

Borba je jedno i drugo ali si u drugom slucaju "natjeran" na te teskoce tj splet okolnosti te tjera da skaces u hladnu vodu i da se snalazis kako znas i umijes. Dok u prvom slucaju imas mogucnost izbora tj. imas vremena da doneses odluku za ili protiv.

_________________
Ali, izvinite, što se vi brinete kakvi ste u očima drugih ljudi i šta se o vama misli i zna? Kao da je to važno? Važno je koliko čovjek ima od života i šta u životu načini od sebe, od svoje sredine i svoga potomstva.

da, ta predrasuda postoji
nazalost, to je u vezi sa opstim statusom osoba sa invaliditetom kod nas gdje su one nerijetko zapostavljene u smislu razvijanja intelektualnih potencijala i pronalazenja mjesta u drustvu

evo, da budem slikovitija
kada sam prvi put bila vani, u inostranstvu, izmedju ostalog, zapao mi je za oko veliki broj osoba sa invaliditetom na ulicama, na fakultetu, u pozorištu...i uopšte na javnim mjestima
da budem iskrena, prvo sto sam pomislila je "Sta to kod njih nije u redu, sa vazduhom, sa vodom, sa genima, sa saobracajem...otkud ovoliki broj osoba sa invaliditetom ovdje?"
naravno, shvatila sam vec u sljedecem trenutku da se ne radi o tome da vani ima vise osoba sa invaliditetom nego kod nas, nego da ih ima vise u javnosti, da vode normalan zivot, smiju se, obrazuju se, zadovoljavaju drustvene i kulturne potrebe, krecu se...dok su kod nas u nekoj misjoj rupi, u zapecku, i pocesto nenjegovane inteligencije, sa izraženim osjećajem inferiornosti i iskljucenosti

_________________
"Mudar čovjek s podjednakom mirnoćom prima pohvale i podnosi uvrede." - Konfucije

Ovo je POST.

A vjerujem i ne bas dobrovoljno. Kod nas nije problem samo manjak volje osobe sa invaliditetom da nesto ucini ili uradi nesto, nego i to sto se nema sredstava da se javno pokrece, npr. kolica za nepokretne. Ili moras sam kupiti-a gdje novac, pretpostavljam da kolica nisu bas ni jeftina... i plus sto nasa javnost nije 'podesena' za takve ljude, u tramvaj ili bus ne mozes sa kolicima kao u inostranstvu recimo, ili u trgovacki centar gdje se moras popeti uz stepenice, nema lifta, ili u neku drugu javnu ustanovu gdje se ne moze preko praga koji moras prekoraciti,...pa i trotoari i ulice nisu podeseni za takve ljude. Nasim ulicama ne mozes proci ni sa baby-kolicima (ili jedva prodjes ), a kamoli invalidskim. Itd... I sve to uskracuje te ljude u mnogo cemu. Tako da mislim da , nije bas da oni NECE ili nemaju volje, nego NE MOGU; Nisu u stanju da urade nesto sto bi htjeli ili zeljeli ili trebali.

da, naravno, to sam i htjela reci
da se radi o drustvenom problemu

mislim da ovdje SKOLA nosi najveci dio odgovornosti
znamo svi kako vaznu ulogu igra/igrala je skola u periodu djetinjstva i puberteta
profesori su masovno neobuceni za rad sa takvom djecom, i ne samo to nego, pretezno, imaju veliki otpor prema ucenju tako necega i mnogo predrasuda u procjeni intelektualnih potencijala
u posljednje vrijeme su se radili neki projekti i predavanja na temu Inkluzija
ali to je sve u zacetku

nego, udaljih se od teme
da li je neko gledao Jarmusch-ov "Night on Earth", treca prica, u Parizu?
slijepa djevojka ulazi u taksi, razgovara sa taksistom koji joj postavlja razna pitanja, pa i o seksualnom zivotu
na kraju se pitas ko je slijep
a ko vise uziva u seksu se i ne pitas, to je jasno

_________________
"Mudar čovjek s podjednakom mirnoćom prima pohvale i podnosi uvrede." - Konfucije

Ovo je POST.

Pa moguce je da ima i predrasuda takvog oblika, ali ipak mislim da su one manje prisutne. Evo pokusavam sad dok ovo pisem, prebiram po mislima, pokusavam da se setim... ali Ja takvih situacija nisam nikad imao. Za mene ljudi nikad do sada nisu pomislili niti rekli da sam mentalno zaostao, jer u direktnom kontaktu sa mnom odmah se uvere da sam mentalno sasvim zdrav. Mislim da je isto tako i kod drugih invalida koji su mentalno zdravi, znaci to se prosto vidi u komunikaciji. A tamo gde zaista postoji mentalna zaostalost(zaostalost u dusevnom razvoju) ili psiho-motorne smetnje, to se takodje odmah jasno primeti. Tako da mislim da je fakticki nemoguce to pobrkati. Mada opet kazem, moguce je da ima ljudi koji imaju podsvesno i toliko izrazene predrasude da mozda svakog invalida smatraju mentalno zaostalim. Sto se tice anketa....hmm, nije to losa socioloska metoda ali trebalo bi je sprovodditi na vecem uzorku(recimo bar 3.000 ispitanika) da bi se dobio koliko-toliko neki okvirni presek razmisljanja ljudi. Naravno, ni tada to ne bi odrazavalo pravo stanje stvari, jer toliko sveobuhvatnu anketu nije jednostavno sprovesti(npr anketu celokupnog stanovnistva). Koliko je meni poznato ankete, istrazivanja na ovu konkretnu temu nisu do sada radjena u Srbiji. Nekako kao da se precutno podrazumeva da "invalidi nisu u mogucnosti da zasnuju vezu, brak", pa se tom problematikom niko javno ni ne bavi. Mozda gresim u proceni, ali cim se niko time posebno ne bavi, to moze da znaci: ili ljudi o tome ne razmisljaju(ne zanima ih problematika), ili smatraju da to pitanje nema smisla(tabu tema), ili smatraju da invalidi ne mogu biti partneri. A sto se tice racionalnog i iracionalnog segmenta pri odlucivanju za ulazak u vezu sa invalidom, sve zavisi, ngde deluju cisto iracionalni elementi(strah, predrasuda) a negde racionalni (zelja da se izbegnu teskoce u vezi, u zajednickom zivotu, ili neprijatnosti, emotivna povredjivanja ako mozda dodje do raskida...itd).

Gledaaaaaaaala! Sjajno! Svaka čast na poređnju skitnice!


Ono što ja mogu da kažem iz svog malog i skromnog iskustva sa osobama sa invaliditetom jeste svega par odrednica koje "zamijetih"...

- Roditelji koji imaju dijete sa težim invaliditetom, u par slučajeva su se razveli, jedan od roditelja bi napustio porodicu (obično bi to bio otac).
- Roditelji koji imaju dijete sa invaliditetom, jako su požrtvovani, izuzetno svestrani, nastoje život sa djetetom provesti u što bogatijem i raznovrsnijm zabavnom sadržaju.
- Roditelji koji imaju dijete sa invaliditetom su najčešće osobe pune humora, spremne na šalu i na sopstveni i tuđi račun, nisu optrćeni svakodnevnim glupostima kojima se optrećuju, uslovno rečeno, roditelji zdrave djece.
- Odrasle osobe sa invaliditetom imaju jak nivo samopoštovanja, sigurni su u sebe, rjeđe pate od anksioznih stanja i preziru sažaljenje.

Ja sam bila u kontaktu sa djecom oboljelom od cerbralne paralize, težim slučajevima, zakovanim za invalidska kolica, i zaista ne vidim načina da bi oni mogli da uspostave jake socijalne i ljubavne veze i odnose, prosto priroda njihovog obolenja to ne dozvoljava. Dakle nije u pitanju hoću/neću biti s takvom osobom, nego je to nemoguće. Takođe sam bila u kontaktu sa djecom oboljelom od progresivne distrofije mišića. Tu je opet drugačije, ali zato je i invalidnost jako širok pojam.

Sa druge strane, znam samo jednu mušku odraslu osobu koja pati od lakšeg oblika crebralne paralize, u početku sam imala poteškoća da sa razumjevanjem čujem glasove koje izgovara, poslije je naša komunikacija bivala sve razgovjetnija, prosto se nekako prilagodiš i izoštriš čula da ga bolje čuješ i razumiješ, iako u početku bude neprijatno ponavljati "Molim?", "Izvini, možeš li da ponoviš?".. ali ove osobe su toga itekako svjesne i nije im teško biti strpljiv i ponoviti riječi ili rečenice. Ova osoba koju poznajem, jednostavno odiše vedrim, veselim raspoložnjem, uvijek je spremna na šalu, humor, izuzetno je bistra, jako ugodan sagovornik i uuuuuuuuuuuuuuvijek se šali na spostveni račun. Sjećam se recimo, jedne prilike sam ga pitala: "Kako si?" Na šta je odgovorio: "Ćuti, nisam dobro nikako." "Zašto, šta je bilo?" kaže... "Ma, izgleda da imam cerebralnu paralizu. "

Da odgovorim na pitanje... Da.

_________________
Najbolje se slaže s lososom i leptirom.
Klik

Citat skitnica
da, ta predrasuda postoji
nazalost, to je u vezi sa opstim statusom osoba sa invaliditetom kod nas gdje su one nerijetko zapostavljene u smislu razvijanja intelektualnih potencijala i pronalazenja mjesta u drustvu


naravno, shvatila sam vec u sljedecem trenutku da se ne radi o tome da vani ima vise osoba sa invaliditetom nego kod nas, nego da ih ima vise u javnosti, da vode normalan zivot, smiju se, obrazuju se, zadovoljavaju drustvene i kulturne potrebe, krecu se...dok su kod nas u nekoj misjoj rupi, u zapecku, i pocesto nenjegovane inteligencije, sa izraženim osjećajem inferiornosti i iskljucenosti[/quote]


Zapostavljanje intelektualnih, obrazovnih potencijala cesto zavisi prvo i pre svega kako se u samoj porodici roditelji od malih nogu ophode prema svojoj deci-invalidima. Dakle da li ih sami sakrivaju od ostatka sveta, ili ih uvode medju ostalu decu i ljude. Zatim, da li rade sa njima na: rehabilitaciji, resocijalizaciji, na smanjenju i oslobadjanju od strahova, kompleksa, da li ih podsticu na samostalnost..itd Zatim, da li ih postepeno(ali na vreme) upucuju na to da zivot nije bajka, vec da ih postepeno pripremaju na to da okolina ume biti surova, nepravedna...itd Osobe sa invaliditeom se od detinjstva po objektivnoj prirodi stvari cesto preteranom brigom roditelja nadju pod tzv staklenim zvonom, narocito ako ima samo jedno dete. Ja sam recimo odrastao kao jedinac, ali ipak imao sam srecu da me roditelji nisu drzali pod staklenim zvonom, vec su pravilno dozirali zastitnicki odnos. Pa opet prolazio sam razne faze do ovih svojih sad zrelih godina. Jer, hteli to ili ne Svaki opipljiviji invaliditet stvara kod osobe invalida podsvesno taj neki osecaj koji se krece u rasponu od: osecaja da nas okolina nedovoljno prihvata i da nas gleda drugacije(cak i kada nam se divi), preko osecaja umanjene vrednosti, pa cak sve do osecaja totalnih kompleksa. Znaci, taj neki proces je Neminovnost kod invalida, na ovaj ili onaj nacin. E sad, pitanje je snage i volje, zatim rada na sebi, usavrsavanja, dakle zelje da se sve to umanji, prevazidje. Kod nekih to znaci budu samo faze u periodima zivota, pa se sa tim izboris. Kod nekih ostanu trajne(na zalost). Naravno, dodatni uticaj osecajima inferiornosti i kompleksa doprinosi i stav okoline. Na svim segmentima zivota, a posebno se dodatno manifestuje na problematici o kojoj pricamo ovde: na polju ljubavnog zivota. Kompleks nije nesto sto neko sam sebi voljno stvara, vec se naprosto takav osecaj postepeno javlja, razvija kad se konstantno sudaramo sa odbacivanjem i neprihvatanjem od strane okoline. A to neprihvatanje se moze osetiti, cak i kada se ljudi trude da to ne pokazuju. Naravno, ni okolina nije "kriva" jer su to naprosto ljudske reakcije na nepoznato. Tako da sve to po malo deluje kao zacarani krug. E sad, kao sto vec rekoh, sa kompleksima se neko uspesno izbori, neko slabije, sve zavisi. Za sebe mogu reci da sam uspeo da se izborim, iako sam prolazio kroz razne faze.

Nakon 4 stranice ove teme, kao autor moram da primetim sledece: slabo se u diskusiju ukljucuju druge osobe sa invaliditetom. Mislim pre svega na osobe koje imaju invaliditet od rodjenja(ali i na ostale oblike). E sad, ili ih ovde na forumu nema ili ne zele da se ukljuce. U svakom slucaju to ukazuje da i mnoge osobe sa invaliditetom ne zele diskutovati na ovu temu. A trebalo bi, jer je to ipak jedna od zivotnih tema. Jer, nije da mi invalidi bas mozemo naci partnere "kad pozelimo i kako pozelimo", pa da nas sad eto ne zanima problematika. Pored drugih osoba sa invaliditetom, nadam se da ce se u diskusiju ukljucivati jos ostalih forumasa. Takodje predlog za urednike(moderatore), mozda ne bi bilo lose da se na temu ubaci i glasanje(anketa), sa ponudjenim opcijama: da, ne, ne znam. Pa nek ljudi i glasaju. Ima verovatno forumasa koji ne bi da se ukljucuju u diskusiju, al eto putem glasanja mogu izraziti misljenje na temu. Naravno, ovo je samo konstruktivan predlog

Pa ne mora da znaci da je osobama sa cerebralnom paralizom a priori nemoguce da ostvare vezu. Naime, tacno je sve to sto si navela, ali ipak mozda postoji mogucnost. Bar u laksim i lakim slucajevima. Ili se ja bar tesim. Kao sto am vec napomenuo, ja imam jedan oblik cp, diplegia spastica. Rekao bih daleko laksi od svih ovih koje si pomenula. Konkretno diplegia je oblik cp kod kojeg ostecenje(lezija) pogadja noge i statiku, dakle pravi probleme, teskoce pri hodu(najcesce). Naravno, potpuno je jasno da ogranicenja postoje, ali eto hvalal bogu ostale psiho-motorne funkcije su u redu. A to znaci: Pokretan sam, nemam problema pri govoru, nemam atetoidnih trzajnih pokreta(nekontrolisanih), psiha je ok. Ok, koristim staku kao pomagalo pri hodu, to je istina. Ali ipak meni je vazno da sam pokretan i sam u najvecem delu svakodnevnih zivotnih aktivnosti samostalan. Ne znam koliko se to racuna kao plus i da li se racuna, ali mislim da je ipak za vezu daleko olaksavajuce kada je osoba pokretna i kada je samostalna, pa bilo na direktan ili indirektan nacin. Tako da i pored odredjenih ogranicenja koje cp nosi( a ogranicenja svakako postoje), dakle i pored toga, u mom konkretnom slucaju mislim da ne bi bilo tako nepremostivih prepreka za vezu, brak. Mada opet, to je moje misljenje. Jer, dosadsnje iskustvo mi je pokazalo da pripadnice lepseg pola ipak ne padaju na ovaj entuzijazam.

Te djevojke sa invaliditetom koje traze za partnera osobu bez invaliditeta... Mislim da ce dozivjeti bolno otrijeznjenje kad udju u tridesete godine i skontaju da jos uvijek nemaju partnera. Zaboravljaju da nece uvijek biti vjecno mlade i da nemaju bezbroj prilika u zivotu. U jednom ce trenutku morati odluciti da li zele da zive ili sa manje-vise invalidom, ili same. One nisu u situaciji da mogu birati, sto prije to shvate to bolje po njih. Nadati se mogu, ali ne vjecno. To uostalom vazi za svakog od nas, ne samo za invalide.

U vezi glasanja, mora se imati na umu da kad se kaze "invaliditet", da svako ima na umu razlicite vrste invaliditeta, tako da ovo glasanje ne moze da posluzi kao neki reprezentativan model razmisljanja forumasa u vezi odredjene vrste invaliditeta.

_________________
You smug-faced crowds with kindling eye
Who cheer when soldier lads march by,
Sneak home and pray you'll never know
The hell where youth and laughter go.

Verovatno je razlog tome, sto zene invalidi koje su samostalne(ne ovise preterano, ili uopste od tudje fizicke pomoci) i psihicki zdrave instiktivno rezonuju kao i potpuno zdrave zene. A Zene generalno, ocigledno instiktivno Traze partnera zastitnika, muskarca. I samim tim, muskarac invalid nece biti na njihovoj skali interesovanja. Ni kod zena invalida bas kao ni kod zdravih zena. Naravno, nista ne treba generalizovati, ali nekako se implicira ovaj zakljucak. A mozda je ralog i to sto smatraju da bi ih jos jedna osoba sa invaliditetom stalno podsecala na ono s cime se i same bore celog zivota-sa invaliditetom.

A u vezi glasanja....naravno da ovo glasanje nije nekakav "reprezentativni uzorak", niti daje neki "reprezentativni sud". Ali, misljenja sam da mi moze biti dodatni koristan orjentir u razmisljanjima na ovu temu. Osim toga, u uvodnom tekstu, ja sam naglasio da se pitanje teme odnosi na telesne invaliditete. Pa sam i nabrojao neke, upravo da bi bilo jasnije forumasima.