SARAJEVO – Poslednji premijer bivše SFRJ Ante Marković preminuo je u 88. godini, piše danas sarajevski Dnevni avaz pozivajući se na izvore iz krugova bliskih porodici.

Ante Marković rođen je 25. novembra 1924. godine u Konjicu u BiH, a školovao se u Dubrovniku i Zagrebu. Diplomirao je 1954. na Tehničkom fakultetu - elektrotehnički odsek, u Zagrebu.

Pre Drugog svetskog rata pripadao je naprednom omladinskom pokretu i vrlo rano postao član Komunističke partije. Učesnik je NOB-a od 1941. godine.

Od 1953. bio je direktor firme „Rade Končar” u Zagrebu, a od 1960. do 1986. njen generalni direktor. Istovremeno je bio i visoki funkcioner u partijskim strukturama.

Predsednik Izvršnog veća hrvatskog Sabora bio je od 1982. do maja 1986, a potom dva puta zaredom biran za predsednika Predsedništva SR Hrvatske. Na 13. kongresu SKJ 1986. izabran je za člana CK SKJ.

Za predsednika Saveznog izvršnog veća (SIV) izabran je 15. marta 1989. i na toj funkciji je ostao do 7. oktobra 1991. kada su Hrvatska i Slovenija proglasile samostalnost, nakon čega se SFR Jugoslavija praktično raspala.

Dok je bio na funkciji saveznog premijera, Marković je osnovao stranku pod nazivom Savez reformskih snaga Jugoslavije, postavši tako prvi državni zvaničnik koji je osnovao političku organizaciju izvan okvira Saveza komunista Jugoslavije.

Stranku nisu prihvatili zvaničnici ni u Srbiji ni u Hrvatskoj. Reformisti su, kao sinonim za izdajnike u to vreme, bili proganjani od strane nacionalista.

Nakon odlaska sa mesta poslednjeg premijera Jugoslavije, Marković je napustio politiku.

Od 1991. živeo je u Gracu u Austriji. Više puta je učestvovao kao ekspert u komisijama za privatizaciju i sanaciju banaka u Kazahstanu i Makedoniji.

Bio je svedok optužbe na suđenju Slobodanu Miloševića u Haškog tribunalu.

------------------------------------------

Ante Marković - reformista s vizijom

Poslednji premijer SFRJ Ante Marković, reformator koji je krajem 1989. godine pokrenuo ambiciozan program ekonomskih reformi ostaće upamćen kao jedan od najpopularnijih političara na ovim prostorima.

Između ostalog i zato što su njegove reforme 1990. godinu pretvorile u godinu prosperiteta, kad su plate buile „svetske”, ljudi slobodno putovali, a dinar se čak mogao menjati u nekim zemljama zapadne Evrope gde je redovno bio na kursnim listama.

Bila je to godina kada je otvoreno sijaset malih firmi, radilo se, ali i dobro živelo, a mnogima se činilo da Jugoslavija samo što nije u Evropskoj uniji.

Pobedili smo na Pesmi Evrovizije, Zvezda je bila prvak sveta, a ceo svet je dolazio u Jugoslaviju.

Ta 1990. bila je jedna od najuspešnijih, dotad neviÄ‘enih godina u SFRJ, što je uključivalo stabilizaciju dinara, privatizaciju putem dodele akcija radnicima, zaustavljanje inflaicije.

Sve je to Markovića u tom trenutku učinilo jednim od najpopularnijih političara u jugoslovenskoj istoriji, čemu je doprineo i njegov imidž modernog političara zapadnog stila, ali i pokušaj da se distancira od sve češćih sukoba unutar Saveza komunista Jugoslavije, kao i činjenica da je pokušavao da posreduje u sukobima između pojedinih jugoslovenskih republika.

Kada se SKJ januara 1990. raspao Marković je, računajući na sopstvenu popularnost i uspeh svojih ekonomskih reformi jula te godine osnovao Savez reformskih snaga Jugoslavije, političku partiju koja ja podržavala njegove ekonomske reforme i zalagala se za postepenu promenu društvenog i državnog uređenja SFRJ.

Njegov program, međutim, nikako se nije dopao liderima već ustoličenim u pojedinim republikama, posebno Slobodanu Miloševiću i Franji Tuđmanu.

Istovremeno savezna vlada, na čijem je čelu bio Marković, bila dodatno oslabljena separatističkim pokretima u Sloveniji i Hrvatskoj. Poslednjih meseci svog mandata Marković je pokušavao da pronađe kompromis između ove dve republike s jedne strane, i Srbije i Crne Gore s druge strane, koje su tražile da Jugoslavija opstane kao federacija.

Markovića su u tom trenutku podržavale jedino nove demokratske vlasti u Bosni i Hercegovini i Makedoniji, ali to nije bilo dovoljno da njegov konceot uspe.

Marković je bio na mestu premijera i u trenutku izbijanja rata mada je tada već bio izgubio kontrolu nad JNA, ali i nad svim drugim polugama vlasti u federaciji.

Decembra 1991. Marković je na konferenciji za štampu „vratio mandat” građanima Jugoslavije, rekavši da ne postoji više nijedan državni organ u Jugoslaviji kome bi se mogla podneti ostavka.

Nestao je iz javnog života i vratio se karijeri koju je gradio pre politike.

Godine 2003. nastupio je kao svedok optužbe na suđenju Slobodanu Miloševiću pred Haškim tribunalom, a u intervjuu zagrebačkom Globusu izjavio je da su mu i Tuđman i Milošević potvrdili da su se marta 1991. godine u Karađorđevu dogovorili o podeli Bosne i Hercegovine.

Poslednji premijer bivše Jugoslavije rođen je u Konjicu 1924. godine, a učesnik NOB -a postao je kao sedamnaestogodišnjak - 1941.

Posle završetka rada nastavio je školovanje i 1954. godine završio Elektrotehnički fakulteta na Univerzitetu u Zagrebu, da bi se potom zaposlio u preduzeću „Rade Končar” koje je kasnije uspešno predvodio u svojstvu generalnog direktora u pretvorio u jednu od najvećih i najsupešnijih jugoslovenskih kompanija.

Marković je u prvoj polovini osamdesetih godina bio na čelu hrvatske vlade, a u periodu od 1986. do 1988. obavljao je i dužnost predsednika Predsedništva Hrvatske.

Pre tri godine Marković je poslednji put boravio u Beogradu na skupu posvećenom svetskoj ekonomskoj krizi i gde je na novinarsko pitanje može li nešto od problema da se reši merama njegovog programa iz devedesete odgovorio:

„Osnovni sadržaj tog progama vredi i danas, barem za prvo razdoblje suočavanja s krizom”.

Marković je bio nesumnjivo reformator, ali nije uspeo da stvori novu reformisanu i modernu Jugoslaviju jer su jači bili oni koji nisu hteli nikakvu Jugoslaviju.

Nije držao mnogo do ideologije, ali je u svakom slučaju potcenio nadolazeći nacionalizam.

Sigurno je jedino da je bio čovek s vizijom, reformista i jedan od retkih političara na ovim prostorima koji je za života dočekao da ga s dužnim poštovanjem saslušaju i da od njega uče.

Agencije

Posljednji jugoslavenski premijer Ante Marković preminuo je dva dana nakon svog 87. rođendana. Reformator i pragmatik, tvorac konvertibilnog dinara i sintagme „novi socijalizam“, ponudio je svojedobno mirnu ekonomsku i političku tranziciju
Predsjednik Saveznog izvršnog vijeća postao je 1989. godine, u doba hiperinflacije, prezaduženosti i ogromne nelikvidnosti. Zemlja je bila na rubu raspada.

Antibirokratska revolucija, predvođena Slobodanom Miloševićem, već je bila pokorila polovicu zemlje i počela zveckati oružjem. Ostali su tražili vlastite puteve. Politička vodstva mahom nedorasla, posvađana, uplašena.

Markovićev SIV postao je zadnje uporište Jugoslavije koja je imala smisla. Imao je ideju i program kako zajedno izaći iz krize. Pa makar se na kraju i razišli, ali bez rata.

Stabilizacijski program donio je brze i u tim uvjetima spektakularne rezulate – konvertibilnost dinara, prepolovljeni vanjski dug, srezanu javnu potrošnju. Inflacija je smanjena preko noći. U kratkom roku otvorile su se tisuće novih poduzeća.

Donesen je i plan brze privatizacije društvenih poduzeća koji se temeljio na radničkom i menadžerskom dioničarstvu. Nekoliko firmi u Hrvatskoj koje su se po tom modelu privatizirale i danas su uspješne.

Govorio je o „novom socijalizmu“, ali ono što je bio njegov program bila je tržišna privreda, politički pluralizam i mješovito vlasništvo.

Današnja globalna kriza ukazuje i da je pobjednički kapitalizam mogao i trebao drugačije pristupiti razvoju nakon kraha Berlinskog zida.

Marković je u kratkom roku uspio mobilizirati reformske snage širom zemlje.

Sposoban da sagleda širu sliku

Plijenio je zaraznim optimizmom, neviđenom radnom energijom, vizijom. Bio je rođeni komunikator. Istodobno, zanemario je političke i društvene proturječnosti, već formirane interese, različitosti i složenost prilika. I osobito potmulu snagu nacionalizma. Prisjećam se dugih razgovora s njim iz toga vremena – nije naprosto mogao prihvatiti da će naši ljudi na kraju XX stoljeća – umjesto razvoja i napretka - izabrati plemenske vođe i politike koje izravno vode u rat.

Za svoj program Marković je dobio podršku svijeta. Jugoslavija je još nešto predstavljala na svjetskoj mapi. Ali, kada je postalo stvarno gusto, svijet se izmaknuo.

Milošević i Tuđman su na svom čuvenom sastanku u Karađorđevu u ožujku 1991. godine, osim dogovora o podjeli Bosne i Hercegovine, postigli i još jedan, koji je pomalo zaboravljen. Dogovorili su se da treba ukloniti Antu Markovića. I uspjeli su. Dogodilo se što se dogodilo.

Sam Marković nastavio je profesionalni život kao poslovni čovjek.

Lucidan i živog duha, pratio je što se događa u svijetu i na ovim prostorima. Za razliku od većine aktualnih lidera, bio je sposoban sagledati širu sliku i smjer kojim se svijet kreće.

Držim u ruci posljednji razgovor kolege Milana Gavrovića s Antom Markovićem iz tjednika Lider iz početka 2009. godine. Dok je sanaderovska Hrvatska spavala i još nije ni priznavala krizu, ali nije ju baš prepoznavao ni svijet, Marković je govorio

- Globalizacija je početak kraja kapitalizma kakav je dosad postojao. Količina novca koja je u optjecaju tri do četiri puta je premašila ukupni svjetski društveni proizvod. Balon puca, u uvjetima novih velikih monopola, kapitalistički sustav više ne može kontrolirati financijske tokove, reprodukcija se preselila u sferu koja nije realna. To što se nudi kao rješenje čista je kozmetika. Upumpavanje novca u banke, u generatore krize, je promašeno. Banka pred sobom ima samo jedan zadatak – profit. Treba graditi od početka, odozdo, s jasnim ciljem koji podrazumijeva razvoj cijelog društva, potiče motivaciju, tržište oslobađa monopola. Dolazi vrijeme regionalizma i neke vrste samouprave. Govoreći o Hrvatskoj, bio je također jasan – propušteno je suočavanje s krizom, zato bi pod hitno trebalo skresati budžet za najmanje 20 posto, uvesti pristojbe na uvoz i poticaje na izvoz, smanjiti PDV, za neko vrijeme zamrznuti plaće. Na primjedbu da EU ne dopušta takve poticaje, Marković odgovara u svom stilu – Pa što onda? Svaka članica EU grčevito traži rješenja koja njoj odgovaraju. To ide tako daleko da bi čak mogao biti ugrožen euro. To bi mogao biti strašan udarac za cijelu Evropu, pa i za svijet.

Zvuči poznato? Tekst je iz veljače 2009. godine.

U Hrvatskoj nitko nije poslušao niti jedan savjet Ante Markovića.

Kriza je još veća.

Ante Marković bio je posljednja šansa za mir i za razvoj istodobno. Postao je prva žrtva udruženih nacionalizama.

Jer, bio je živi svjedok da se moglo i drugačije.

zašto Ante Marković kojeg jako cijenim kao uspješnog privrednika nije stranku osnovao u Slo i Hr već samo u Srbiji i Bih?

NEPOSREDNO NAKON ANTE MARKOVIĆA: Preminuo Živko Pregl, posljednji potpredsjednik vlade SFRJ
Utorak | 29.11.2011.
U Ljubljani je u utorak nakon duge bolesti u 64. godini umro političar i privrednik Kazimir Živko Pregl, podpredsjednik zadnje vlade Jugoslavije prije raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, objavila je porodica



Pregl je bio podpredsjednik jugoslavenske vlade u vrijeme kad ju je vodio Ante Marković. Ostavku je dao odmah nakon proglašenja samostalnosti Slovenije i napada bivše JNA krajem lipnja 1991. godine. Tada se vratio se u Ljubljanu, izjavivši da je šokiran ponašanjem vojske, ali i niječući da je tadašnja vlada autorizirala vojnu intervenciju.

Pregl je od 1992. do 1995. godine vodio trgovačko društvo "Mercator", koje je kasnije postalo najjačih slovenski trgovački lanac.

Ante Marković, posljednji premijer SFRJ umro je u noći u ponedjeljak u Zagrebu u 87. godini.

FENA

Nekadašnji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća SFRJ Ante Marković (87) sahranjen je danas u Zagrebu u prisustvu nekoliko stotina prijatelja i poštovalaca.

Posljednjem ispraćaju na zagrebačkom groblju Mirogoj prisustvovali su, između ostalih, bivši predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik i posljednji ministar spoljnih poslova SFRJ Budimir Lončar.

"Dragi Ante, dragi šefe i prijatelju. Ovo jeste oproštaj, ali nije zbogom, već do viđenja, tamo negdje u nepoznatom i dalekom, gdje nas antifašiste, borce za socijalnu pravdu i mir čekaju dostojna mjesta", rekao je Lončar u oproštajnom govoru, prenijeli su hrvatski internet portali.

Posljednji jugoslovenski premijer umro je prošlog ponedjeljka u Zagrebu.

(Beta)

Mile i Josip reunion


I Fiki reformisto, glas'o bi za psihijatra koga muljas...