Pročitala sam 5 puta ovaj post. Sjedim i tupo piljim. Šokirana.
Bila sam sinoć na Demofestu, nisam imala pojma šta se dešava na samo par stotina metara od festivala. Dok smo mi svi skakali i zaje*avali se, nečiji život se gasio pored nas...........................
Istraga je u toku...
Sada ćemo spekulisati do završetka istrage, zgrožavati se i manipulisati podacima o ovom pretužnom događaju, a onda kada se budu znale neosporive činjenice o svemu, reći ćemo: Baš mi je žao. Mlad momak....
Ne znam šta da kažem. Ne smijem da zamislim kako je njegovim roditeljima, cijeloj porodici i svima koji su ga znali. Kako je onima koji su tu sinoć s njim skakali... Ne smijem da pomislim na taj bol, na tu tugu. Tragedija. Tragedija.
Čim sam ovo pročitala, pomislila sam na Zerocoola. Svaki dan mi se javlja sa kojekakvih kupanja i skakanja po rijekama i bazenima.
Vjerujem da nema osobe koja se nije sjetila da je taj dečko mogao biti on sam ili ona sama, ili neko nama drag ili blizak. Inače kad god čujem zvuk kola Hitne pomoći, u meni se nešto sledi.
Vjerujem da mnogi ljudi od sinoć razmišljaju i kude sami sebe šta su to mogli učiniti da spriječe ovakvu tragediju.
Na neka pitanja prosto nema odgovora. Naša kognicija ostaje šuplja, dok ono emotivno u nama izbija, i prosto se osjeti... Ovo je osjećaj, je*en, snažan, prebolan. A osjećaj bespomoćnosti kida...
Saučešće svima koji su ga voljeli...
Nije lako čuti ovakvu vijest, bez obzira o kome se radi, poznavali osobu, ili ne....
Jako mi je žao........
