Čitam ovo neki dan u Blicu i ne mogu a da se ne nasmijem, pa obzirom da se naveliko priča o nama kao romantičnom narodu evo malog podsjećanja. Ha ha ha, zlatne kašike
Zašto smo opsednuti mitovima?Izvor: Blic
Možda je to i zato što smo se rasprostrli na sve krajeve planete, iskrcali se u Ameriku pre Kolumba, osnovali Sorbonu (Serbona bi je trebalo zvati), a još ako se ispostavi da su Putinovi poreklom iz Putinaca, nama kraja neće biti. Osim, ako sami ne poradimo na njemu. A s obzirom na to da smo u svemu najbolji, onda ćemo jedino mi biti u stanju da izađemo na kraj sa nama samima i za sad nam odlično ide.
Šala kraju, svi narodi imaju mitove, ali, izgleda, da ih samo mi živimo i vrtimo se u onim starim, istovremeno promovišući neke nove, sve dok nam se fikcija u kojoj gradimo najlepšu sliku o sebi na svim frontovima (kao nebeskom i najstarijem narodu, div-junacima i najboljim ljubavnicima...) ne razbije u paramparčad u sudaru sa realnošću. A hod po tim krhotinama nije nimalo prijatan.
Mitologija i mitomanijaMitovi kao deo narodne tradicije ne moraju niti su, sami po sebi, negativni, ali problem nastaje kad se mit iz kulturološke ravni prenese na teren realnog života ili, još gore, u sferu politike gde, po pravilu, dolazi do njegove zloupotrebe i on postaje oruđe i sredstvo za manipulaciju. Svedoci tog izopačavanja mita i pretvaranja mitologije u mitomaniju bili smo devedestih godina prošlog veka kad su mnogi mitovi, a naročito onaj kosovski, dezavuisani u funkciji opskurnih političkih projekata.
- Treba praviti razliku između onoga što je mit u kulturološkom i antropološkom značenju te reči i onoga što se kolokvijalno smatra mitom. Mit ima jednu značajno dublju socijalnu i psihološku funkciju koja ga razdvaja od drugih vrsta fantastičkih priča kao što su bajke i legende. Zato je kosovski mit prvenstveno značajan za srpsku kulturu i tradiciju, jer je u vreme ropstva imao funkciju i značaj za egzistencijalni identitet naroda koji je verovao u tu priču. Nažalost, taj mit je politički zloupotrebljavan i jednostrano tumačen, tako da se njegova suština negde zaboravila i izgubila, a suština je u duhovnom principu izbora kao osnove etičkog stava i delovanju u ravni samožrtvovanja. To je suština tog mita, a ne pasivan odnos prema životu i očekivanje nekakvog nebeskog carstva kao nagrade za takav odnos - kaže etnolog dr Bojan Jovanović.
Nacionalna dezorijentacijaA dr Radivoj Radić, vizantolog i jedan od naših najboljih savremenih istoričara, koji se - ulazeći u klinč sa pseudoistoričarima i mitomanima opšte prakse - upustio u težak i opasan posao razbijanja naše mitomanije - napominje da se mitovi mogu podgrevati i instrumentalizovati u različite svrhe dnevne politike.
- Tobožnjom brigom za neke od nacionalnih interesa, koji se spretno podupiru mitovima, može se pravdati ne samo neuspešna nego i sasvim pogrešna politika. Devedesetih godina prošlog veka, u vreme potpune nacionalne dezorijentacije i ratova, cvetali su pseudoistoričari, proroci, razni dušebrižnici za srpske nacionalne interese. Svakodnevno zapljuskivati narod pričama o tome da su Srbi najstariji, a uz to još i „nebeski narod“, i da im zato svi ostali zavide i, štaviše, mrze ih, išlo je u prilog pojedinim političkim nomenklaturama - tvrdi dr Radić.
Kosovski mitŠto se konkretno tiče kosovskog mita, koji je kao stožerna tačka našeg nacionalnog uporišta i identiteta provučen kroz blato dnevne politike, dr Radić se poziva na engleskog vizantologa Donalda Nikola koji Kosovsku i Maričku bitku navodi kao primer kako su Srbi, za razliku od Vizantinaca i Bugara, junački i tragično pokušali da spreče ono što je bilo neminovno.
Upoređujući kako su invaziju Osmanlija dočekali Srbi, Bugari i Vizantinci, prof. Nikol je zapisao: „Spoljašnjim delovima vizantijskog sveta kao što je bila Srbija, sudbina je bila naklonjena i propali su u plamenu slave, na Marici i Kosovu, u bitkama koje su ušle u legendu. Vizantinci su bili osuđeni na polaganu smrt koja nije stvorila herojska dela. Pa ipak, Vizantinci u svom ropstvu nisu pevali herojske balade (kao Srbi), već tužbalice nad izgubljenim gradom i svetom.“
- Naravno, moguće je da mi preterujemo sa proslavljanjem Kosovske bitke, ali to je bitka donekle uporediva sa bitkom u Termopilima. Tamo je spartanski poraz bio veći i veličanstveniji od persijske pobede. Ipak, jedna od zamerki koja nam se može uputiti jeste da više mislimo o prošlosti, a manje o budućnosti, dok bi trebalo da bude obrnuto - kaže dr Radić.
Zašto slavimo porazeNa tom tragu je bio i dr Tomas A. Emert, američki profesor srednjovekovne istorije i stručnjak za srpski kosovski mit, koji nas naziva „zatvorenicima istorije“ i zaključuje da su Srbi bili zatvoreni u mitove, što „nije dobro za njihovu budućnost!“.
„Svaki narod ima neke mitove, ali je teško razumeti gde leži kosovski mit. Vrlo je nesrećna okolnost za Srbiju i celi region bila činjenica da se obeležavanje 600. godina od Kosovske bitke poklopilo sa raspadom Jugoslavije. Taj koren kosovskog mita usađen je negde u svesti srpskog društva, političari su ga zalivali i on je proklijao. Srbi nisu prvi ljudi u svetu koji slave poraz, ali ovo je nešto specifično, naročito što je mit naslonjen na tvrdnju da su Srbi nebeski narod i da je Kosovo srpski Jerusalim. Pravoslavni monasi su u srednjovekovnoj Srbiji bili jedini intelektualci i tada je sve filtrirano kroz crkvu i zato je taj mit dobio specifičan karakter!”, piše dr Emert.
Svetska zavera protiv SrbaOsim kosovskog, ovde se pothranjuju i mitovi, tačnije mitomanske priče i surogati mita o Srbima kao narodu najstarijem, Srbima kao nebeskom narodu, mit o našoj važnosti u svetskim okvirima, mit o velikoj Srbiji, mit o zlatnim kašikama, Srbiji kao pijemontu, a sa neznatne istorijske distance već uobličavamo mit o Petom oktobru. Sintagma o Srbima kao nebeskom narodu pripisuje se našem kompozitoru Enriku Josifu. On je to učinio u najplemenitijoj nameri da istakne jednu grupu vrlina srpskog naroda. Međutim, taj izraz je devedesetih godina prošlog veka bio veoma zloupotrebljavan.
- A mit o Srbima kao narodu najstarijem, ponikao je u grupi pseudoistoričara. Nezadovoljna starinom srpskog naroda i njegovim mestom u istoriji, ova neozbiljna družina je prenebregavajući postulate istorijske nauke i njene metodologije, uporno „dokazivala“ i „dokazuje“ da su Srbi najstariji narod na planeti i da je srpski pramajka svih svetskih jezika - ističe dr Radić.
Književnik Igor Marojević od svih novijih nesamokritičnih mantri „iz glave cijela naroda“ izdvaja onu tipsku o zaveri sveta protiv nas.
- U njoj prepoznajem kombinaciju političke nesvesti - nesvesti o tome da kao pripadnici politički i vojno poraženog naroda uživamo donekle smanjeno poverenje sveta - i naivne nesamokritičnosti na nivou pubertetlije, tipa „zašto ova devojka hoće da bude s njim, a ne sa mnom?“. Kao i svaki mali narod koji nije svestan svoje veličine, Srbi su veoma skloni proizvodnji novih nesamokritičkih nacionalnih arhetipova. Tako se u svakodnevničkoj praksi istorija ovde svakodnevno brka sa legendom, a mit sa mitomanijom - tumači Marojević.
Lažna tumačenja istorijeZa sociologa dr Ratka Božovića mitomanija je povratak tradiciji na najgori mogući način, gde su mitovi u svojoj populističkoj varijanti dovedeni do izopačenja.
- Populizam je tradiciju sveo u najoskudniju varijantu, naročito u sferi mita, praveći veliku konfuziju zgodnu za zloupotrebe. Poenta je da mitove treba sačuvati, ali mitomaniju nam valja osporiti - kaže dr Božović.
I etnolog dr Bojan Jovanović smatra da se iz jedne redukovane perspektive laži uzdižemo na nivo mita.
- Mitomanija se zasniva na nastojanjima da se preuveličavanjem nekog elementa realnosti, bilo iz prošlosti ili sadašnjosti, stvara jedna uzvišena i idealizovana slika o nama samima. I dok mi pravimo uzvišenu sliku o sebi, drugi na sličan način o nama grade negativnu sliku. Kroz tu mitomaniju mi i sebi želimo da se pokažemo drugačijim, a pravi problem nastaje kad počnemo i da verujemo u to. Takvi mitovi se pretvaraju u prah u susretu sa realnošću!
Citiraj:
Najčešći mitovi
* Mit o Srbima kao nebeskom narodu
* Mit o Srbima kao najstarijem narodu
* Mit o Srbiji kao pijemontu
* Mit o zlatnim kašikama
* Kosovski mit
* Mit o srpskoj važnosti u svetskim okvirima
* Mit o svetskoj zaveri protiv nas
* Mit o velikoj Srbiji
* Mit o srpskom junaštvu
* Mito o Srbima kao velikim ljubavnicima
* Mit o večitim neprijateljima i večitim prijateljima Srba
Citiraj:
Srbi - najbolji ljubavnici
Jedna od naših najslađih zabluda koja se potencira u rasponu od muških lovačkih priča iz kafana, pa do teza (para)naučnih autoriteta jeste mit o Srbima kao najboljim ljubavnicima. Međutim, nekoliko ozbiljnih istraživanja ruši iz osnova taj mit. U jednoj skorijoj studiji u kojoj je čak 15.000 žena iz 20 zemalja ocenjivalo ljubavne kvalitete muškaraca, nas nema među prvih 10 naj ljubavnika, gde su prva tri mesta rezervisali Španci, Brazilci i Italijani. Ako je za utehu, nema nas ni među 10 najgorih, ali zabrinjavaju podaci naših domaćih istraživača koji su na uzorku od 1.000 ispitanika došli do zaključka da je u dobi od 35 do 65 godina svaki treći muškarac u Srbiji imao problema sa impotencijom.
Citiraj:
Teslino tajno oružje
Nakon prebacivanja Teslinih spisa iz Amerike u Beograd, počela je da se širi fama o takozvanom Teslinom tajnom oružju, to jest nekoj vrsti idealnog defanzivnog kišobrana. Dobro upućeni tvrde da su ti dokumenti, uz obilatu pomoć CIA, ponovo vraćeni u Ameriku i taj mit je sa opštom pacifizacijom srpskog društva polako iščezao.
Citiraj:
Mit o zlatnim kašikama
Veoma raširen mit među Srbima koji se svodi na to da su u srednjem veku ostali narodi, pre svega latinski svet zapadne Evrope, jeli prstima, dok su naši preci koristili viljuške i ostali pribor za jelo.
- Međutim, nepobitna je istorijska činjenica da se na dvoru kralja Milutina, na razmeđu 13. i 14. veka, jelo iz zlatnih i srebrnih tanjira i posuda. O tome je pisao Teodor Metohit, glavni vizantijski emisar u pregovorima sa srpskim kraljem, a povodom braka Milutina i princeze Simonide. Reč je o njegovom „Izveštaju o poslanstvu“ koji je sastavio prilikom svog boravka na srpskom dvoru u prvim mesecima 1299. godine - kaže dr Radić.