Pariške novine citiraju riječi visokog turskog vojskovođe koji kaže: “U paklu su gospodari đavoli, a u kršu Crnogorci. Ovdje ih niko ne može pobijediti”.
Crna Gora od samog početku Hercegovačkog ustanka (1875), pomaže ustanike, a vojvoda Peko Pavlović sa “dobrovoljcima” iz Crne Gore jedan je od glavnih vođa ustanka. Na početku ustanka vojvode Bogdan Zimonjić, Lazar Sočica, Maksim Baćović, Baćo Mićunović i istaknuti harambaša pivski Vule Adžič, sa svojim vojnim odredima zauzeli su sve utvrde u Dugi i Goliji i prekinuli prolaz karavana između Nikšića i Gacka. U martu 1876. Muktar paša pokušava sa vojskom da prodre od Gacka do Nikšića. Uz znatne gubitke vraće se sa Zlostupa u Gacko. Početkom aprila sa moćnom vojskom od preko 15 000 vojnika i velikim karavanom ponovo pokušava prodor do Nikšića. Na Presjeci ga dočekuje vojska Peka Pavlovića i Lazara Sočice. Uz ogromne gubitke, oko 1200 mrtvih i ranjenih vojnika, vraća se paša u Gacko. Uslijediće krajem aprila novi iznenadni pohod Muhtar paše, sa mniogobrojnijom vojskom. Izgubiće u tom pohodu preko 3000 vojnika, ali će prodrijeti do Nikšića. Crnogoraca će u tom boju poginuti oko 350. Sve novine evropskih gradova pišu o tim pobjedama Crnogoraca Pariške novine citiraju riječi visokog turskog vojskovođe koji kaže: “U paklu su gospodari đavoli, a u kršu Crnogorci. Ovdje ih niko ne može pobijediti”. Tokom Veljeg rata (1876 - 1878), koji Crna Gora objavi Turskoj 28. juna, a Srbija 30 juna 1876. godine, više je bitaka vođeno na prostoru Golije i Duge. Poslije slavnih pobjede crnogorske vojske tokom 1876. godine - na Vučjem dolu, na južnom frontu oko Podgorice, kao i na ostalom frontovima duž granica Crne Gore, a istovremeno velikih poraza koje je Srbija doživjela u prvim borbama i njenog zahtjeva za sklapanje primirja, i Crna Gora će prihvatiti kraće primirje. Vjerujući u primirje koje su zahtijevale svjetske sile, Crna Gora raspušta dio vojske. Turci uvjereni u nemoć Srbije da nastavi rat, prebacuju vojsku iz Srbije i pripremaju opšti napad na Crnu Goru. . Sulejman paša, jedan od najsposobnijih turskih generala, odredio je da najvažniji pravac prodora prema slobodnoj Crnoj Gori treba da bude od hercegovačkih gradova preko Golije I Duge. Crna Gora se ubrzano pripremila za odbranu. Rivalstvo među v o j skovođama dovelo je i do strateških grešaka. Ranih jutarnjih sati, 4. juna 1877. godine iz Gacka je prema Krscu krenula brojna i opremljena turska vojska. Glavni komandant fronta Petar Vukotić pripremio je glavni obračun sa Osmanlijama na Krscu. U tri opšta juriša, poslije snažne artiljerijske paljbe, Turci do noći nijesu uspjeli da probiju crnogorski odbrambeni front. Gubici su bili ogromni. Istoričari navode da je u tim jurišima poginulo oko 1800, a ranjeno oko 2200 turskih vojnika. U spomenici poginulih Crnogoraca iz te bitke navedeno je 199 imena, a bilo je oko 300 ranjenih. U toku noći se crnogorska vojska povukla, jer je obaviještena o dolasku novih turskih snaga. Osmanlije će poslednji put opustošiti udolinu Duge i Golije. Kod Gornjeg polja će ih dočekati manji odredi crnogorske vojske, koji se dalje pod komandom knjaza Nikole postepeno povlače prema Poviji, zaobilazeći turski Nikšić. Sa moćnom vojnom silom, dopunjenom i vojskom iz Nikšiča, Sulejman paša je 17. juna pošao preko Povije za Spuž i Podgoricu. Uz taktičko povlačenje, manjih odreda crnogorske vojske, a potom opštim napadom raspoređene crnogorske vojske sa jedne I druge strane duž cijele doline, od Planinice do Spuža, Crnogorci su izvojevali jednu od najslavnijih pobjeda. Bitka zvana “Devet krvavih dana”, vođena je do potpunog uništenja turske vojske. Poslije bitke Crnogorci su sahranili 7000 turskih leševa, a ogroman broj je bio ranjenih. Crnogoraca je poginulo oko 600, a ranjenih je bilo oko 1750. Preko klanca Duge i Golije proći će posljednji put turska vojska, ona koja se predala poslije oslobođenja Nikšića, 8 septembra 1877. ispraćena od strane pobjednika Crnogoraca. Poslije završetka Veljeg rata u opustošenu Dugu, doselilo se stanovništvo iz Katunskog krša. Među doseljenicima bio je i vojvoda Peko Pavlović, čiji potomci i danas žive na Presjeci. I mnogi Golijani vode porijeklo od doseljenike is Katunskog krša i drugih crnogorskih krajeva ranije oslobođenih od Turaka. Udolina Duga i Golija predstavljala je strah i za vojsku Austro-Ugarske, u Prvom svjetskom ratu, a i za okupatore u II svjetskom ratu. Rijetko su prolazili ovim neprohodnim klancem. Godine 1954. završena je izgradnja ceste Krstac – Gacko, a 1962.cesta Gornje polje - Krstac. Do tada je Golija bila “bogu iza leđa”, kako piše u knjzi O. Višnjića - Golija i Golijani (Trebinje, 1987), a ni stanje u Dugi nije bila mnogo bolja, što se može vidjeti iz knjige V. Miljanića - Nikšićka Duga (Nikšić, 2000), kao i iz drugih pisanih dokumenata. Krševiti kraj Duge i Golije, čije je stanovništvo uvijek zavisilo od gajenja stoke i obrade ono oskudne zemlje u uvalama, dolovima i rupama, bio je i ostao jedan od najsiromašnijih krajeva Crne Gore. U 11 sela Golije bilo je 1948. godine 1892, a 2003. godine 642 stanovnika. U Dugi je 1948. godine bilo 432, a 2003. godine 102 stanovnika. Stanovništvo ovih pasivnih krajeva pretežno se doselilo u Nikšić. Posljednjih godina nastavlja se davno započeto asfaltiranje glavnog puta Nikšić – Gacko. Umjesto postojećeg regionalnog puta Dugom i Golijom vjerovatno će jednoga dana prolaziti moderan magistralni put, koji će biti najbolja veza središnje Crne Gore sa Mostarom i Sarajevom. Udolina Duge i Golije – tipičan kraj krša sa svim kraškim fenomenima, sa lijepim okolnim planinama, jedinstvenom slavnom istorijom, treba da bude proglašena nacionalnim parkom. Na Presjeci ili na Krscu, u tom nacionalnom parku, treba podići veličanstven spomenik pobjedama, slavi, junaštvu i čojstvu predaka. Treba podići spomenik sličan onome kakav su Grci podigli u spomen na svoje slavne Termopile.
|