|
E.R. 11.12.2019
"Dnevnik Diane Budisavljević sam pogledao tek večeras, nekako sam ga ostavio baš za ovaj Dan ljudskih prava. Bilo bi mi žao da nisam a opet, teško je to bilo odgledati. Film je i sjajan i gledljiv i provede te kroz tih 90 minuta sa osjećajem da tu nema ništa suvišno i nepotrebno, niti u jednom kadru. Pa ipak, tu vrstu neugodnosti nisam osjetio ni u sudnici kao svjedok za ratne zločine. Čini mi se da je to uporedivo jedino sa nervozom onoga koji čeka rezultate prvog onkološkog nalaza. Ta strepnja i mirenje sa neminovnšću da u takvom filmu moraš vidjeti autentične slike patnje stvarne djece koja su skapavala u logorima širom NDH-a, ali i Evrope i Azije u Drugom svjetskom ratu. Na to te ništa ne može pripremiti. Kad se na platnu pojave snimci nedužnih mališana suze same poteku niz obraze, a pluća zataje. Do mene je sjedila Nusreta Sivac, na momente sam opažao da se i ona gušila, Branka iz Kvarta nisam mogao vidjeti u mraku kino sale, ali se, rekao je nakon projekcije, i on hrvao nadirućim emocijama.
Imao sam tu privilegiju da prije nekoliko godina upoznam rediteljicu Danu Budisavljević, na jednom panelu u Sisku gdje su nas pozvali iz Srpskog narodnog vijeća da razgovaramo o memorijalizaciji dječijih logora. Ona je tada o filmu govorila tek kao o ideji koju mora realizovati. Imala je namjeru da napravi dokumentarni film ali je u istraživanju bila suočena sa činjenicom da ne postoje nikakvi dokumenti osim Dianinog dnevnika i svjedočenja preživjele djece. Napravila je važan film, razarajuće bolan ali i iskupljujući, oslobađajući. Trajan spomenik ubijenoj djeci i Diani koja je uspjela spasiti oko deset hiljada djevojčica i dječaka.
Ukupno nas je bilo 19 gledalaca u lijepoj i modernoj sali kina Kozara u Prijedoru, šestog dana prikazivanja. Pitao sam osoblje i kažu da i prethodnih večeri nije posjeta bila mnogo veća. Sveukupno manje od 200 Prijedorčana je vidjelo taj film. Ne postoji grad u svijetu kojem taj film po tematici pripada više od Prijedora a interesa da ga publika vidi skoro da i nema. Po nekim evidencijama ukupno je 987 prijedorskih mališana ubijeno ili skapalo od gladi i bolesti u logorima NDH ili na putu do njih. Stotine njih su preživjeli zahvaljujući akciji Diane Budisavljević o kojoj govori ovaj film.
Na petoro ubijene djece u Drugom svjetskom ratu, dakle, jedan gledalac filma u toploj fotelji kina u centru Prijedora. Da se slediš koliko smo oguglali i postali udaljeni od naših prethodnika, rođaka i sugrađana koji nikad nisu dobili priliku da se dokažu i ostvare u svom zavičaju. Večeras nemam dvojbe o tome kako je bilo moguće da neko ubije 102 djece u zadnjem ratu. Tu, na gledanosti ovog Daninog filma, možemo naći i odgovore na to, kako smo, ogromna većina nas, večeras imuni na patnju djece koja bježeći od rata i neimaštine upravo sada možda negdje bauljaju našom zemljom ili su legla gladna na nekom hladnom podu u „prihvatnim centrima“. Dovoljno je da nas sistem zastraši da ne primamo u auta te očajnike i mirno ćemo prolaziti pored njih kao da nisu ljudska bića. Svako od nas ima i potencijal i priliku biti Diana, a da to naučimo treba prvo pogledati Danin film. "
Citat statusa jednog Fb prijatelja iz PD.
Sta vi mislite?
_________________
Da se pitalo većinu, još bismo bili na istom baobabu u Africi, jahali grane i krezavo se smijali onoj budali s vizijom što je sišla dolje, umislivši da može hodati na dvije noge i polugom zatući mamuta...
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
