Citiraj:
Nimalo slučajno, po želji autora izložbe "U ime naroda! Politička represija u Srbiji 1944-53" istoričara dr Srđana Cvetkovića podaci o tome koliko je ljudi i na koji način likvidirala tajna policija u drugoj polovini 40-ih godina prošlog vijeka javnosti su objelodanjeni u nekadašnjoj zgradi Ozne, Agitpropa, CK KPJ u kojoj je danas Istorijski muzej Srbije.
U najmračnijoj od svih soba improvizovane kuće terora nalazi se postavka, ove najteže među teškim pričama iz perioda "imitacije staljinizma" ili kako su ga kasnije zvali – totalitarizma na Titov način.
Sa zidova nas posmatraju lica nekih od 56.000 žrtava koje je za svega devet godina mučki, bez suđenja, likvidirala Ozna.
Među njima – sveštenici, đaci, čuveni glumci (poput Ace Cvetkovića), književnici (poput Svetislava Stefanovića), šef Crvenog krsta Petar Zec, brojni profesori univerziteta, domaćice, radnici...
Sistem je, prema riječima autora izložbe, bio jednostavan. Među one za koje se znalo da su izdajnici, i koji bi u svakom sistemu bili kažnjeni upisalo bi se poneko zvučno njemačko prezime i pregršt imena nevinih građana, kojih su Udbaši željeli da se riješe.
Spiskovi su javno objavljivani na stubovima (prim.aut. kakve i danas imamo prilike da vidimo u Knez Mihailovoj), a onda bi se kretalo "u akciju".
Dok stupamo podom na kojem je crnim krstićima obilježeno svih 211 tajnih grobnica na iscrtanoj karti Srbije, ispred nas, na velikom ekranu, teče film o streljanju na Bagdali u Kruševcu (krajem 1944. godine).
- Ovde su ih sve poređali i s osmehom na licu streljali – objašnjava jedan od svjedoka iz dokumentarca, a kao da se na njegove riječi nastavlja, priču za Telegraf počinje Cvetković:
- Ovo je prvi put da su javnosti pokazane knjige streljanih i izložena svedočanstva žrtava pred smrt. Članovi tajne policije, iz ličnih osveta ili zbog partijskog napredovanja, likvidirali su oko 56.000 ljudi. Od toga, više od 30.000, streljanjem. Oko 3.000 njih stradalo je nakon farsičnih sudskih procesa u kojima su unapred bili osuđivani, a ostatak je završio u logorima i zatvorima, u Gradiški, Bileći, Stolcu, na Golom Otoku, Zabeli u Požarevcu (kroz koju je prošlo više od 40.000 ljudi), Ramskom ritu gde se nalazio logor za žene – otkriva autor izložbe.
On dodaje da pomenuti broj žrtava nije konačan, kao i da su popisi koje nam pokazuje, u najvećem dijelu napravljeni na osnovu knjiga i spiskova koje je pravila Ozna.
Prema Srđanovim rečima, paradigma mladih stradalnika svakako je učenik Trgovačke akademije, mladi fudbaler Savo Popović (1927 – 1946) iz Obrenovca, na čije posljednje poruke ispisane majci na jastučnici i donjem vešu nailazimo u prvom staklenom izložbenom dijelu.
Saznajemo da je ovaj momak kojem je bilo svega 19 godina kada je stradao, ubijen zbog "neprijateljskog djelovanja". A istina je da je kao mladi opozicionar "samo razmišljao drugačije".
U krajnje potresnim redovima, između ostalog, Savo je poručio roditeljima "da se ne sekiraju, a da on nikoga niije ni ubio, ni pokrao te da uzdignute glave odlazi".
Po likvidaciji, političke osuđenike je bilo zabranjeno sahranjivati, a samo na teritoriji Beograda bilo je dvadesetak polutajnih grobnica u koje su odlagani leševi. Za njih su znali svi iz kraja, ali o tome nije smjelo da se priča.
- U Šapcu su žrtve bacane s mosta na Savi, u Kragujevcu se pri izgradnji fabrike "Fiat" nailazilo na kosti – priča Cvetković pokazujući nam mapu grobova preko kojih su podizani parkovi i dodajući da je jedino u Boljevcu, poslije silnih muka izvršena ekshumacija.
Kao ilustraciju apsurdnosti u kojoj su se nalazili optuženi pošto bi saznali da će ih zatvoriti, Cvetković navodi priču o čuvenom slikaru, profesoru i dekanu Branku Popoviću.
- Branko Popović je bio slikar i profesor istorije umetnosti na Arhitekturi. Učestvovao je u Prvom svetskom ratu i odlikovan francuskom "Legijom časti s palmama". Drugi svetski rat ga je zatekao na položaju dekana Tehničkog fakulteta. Baš na dan oslobođenja Beograda, 20. oktobra 1944, pripadnici Ozne su ga odveli u Upravu grada. Odatle mu se gubi trag. "Politika" i "Borba" su 27. novembra iste godine objavile da je profesor Branko Popović streljan kao "narodni neprijatelj" - priča Srđan nastavljajući:
- Odmah je konfiskovana njegova kuća u Ulici cara Uroša koja je ubrzo srušena. Malo je poznato da je Popović dobio dojavu od svog prijatelja da će ga uhapsiti, ali da on nije želio da bježi, jer nije vjerovao da će mu iko nauditi. Mislio je da će u najgorem slučaju biti izveden na sud i da će dokazati svoju nevinost.
http://istinito.com/index.php/region/sr ... odine.htmlCitiraj:
U Sloveniji je u nedjelju održan referendum o novom zakonu koji regulira pristup arhivskoj građi. Nakon prebrojanih 99,95 posto glasova, protiv novog zakona glasalo je 67 posto birača, a za njih 33 posto.
No, zbog niske izlaznosti (11,68 posto), referendum nije prošao, jer, prema novim pravilima, referendum može uspjeti ako ga podrži većina izašlih birača, ali to ujedno mora biti jedna petina ukupnog broja birača, odnosno njih 343.000. Prvi podaci govore da to nije ostvareno.
Dosadašnja dostupnost bila je svega pet posto. Novi zakon predviđa da se dio dokumenata tajne službe bivše države može objavljivati i dobiti na uvid samo sa zacrnjivanjem osjetljivih ličnih podataka. Zakonu se usprotivila stranka desnog centra Janeza Janše - Slovenska demokratska stranka i prikupila dovoljno potpisa za održavanje referenduma.
Igor Omerza je književnik. Do sada je napisao šest knjiga, sve o zločinima režima bivše Jugoslavije. Posljednja je Nazovi U radi ubistva. Pod U misli na UDBA-u.
"Knjiga je uspješna. Ja sam je ostvario tako da sam pročitao 100.000 stranica, ili pregledao. Onda sam na tim temeljima napravio knjigu o otmici Hrvata kojeg su oteli u Salzburgu, doveli tu i vjerovatno tu ubili. Naša slovenska UDBA, jasno, u dosluhu sa saveznom UDBA-om", kaže Omerza, koji je radio za kampanju SDS-a.
Pola kilometra dokumenata
Književnik podržava kampanju Janšine stranke protiv novog zakona i tvrdi - ubuduće bi mu dostupnost arhivske građe bila otežana. Protivnici to demantiraju. Kažu, upravo je novi zakon omogućio objavu dokumenata UDBA-e, za istraživače i književnike nema nikakvih promjena.
"U zakonu smo uveli anonimizaciju, ali zacrnit će se samo oni podaci koji se odnose na zdravstveno stanje, spolni život, osjetljivi lični podaci. Nikako ne imena i prezimena", rekao je ministar kulture Slovenije Uroš Grilc.
Tako su uoči referenduma obje strane tvrdile da su ZA dostupnost arhivske građe.
"Državni arhiv ove je godine objavio 14.000 dokumenata tajne službe bivše države. U ovoj zgradi smještene su još stotine tisuća sličnih dokumenata. Kada ih se poreda po policama, ima ih pola kilometra. Hoće li se i na koji način objavljivati - odlučuju građani", izvještava iz Ljubljane reporterka Al Jazeere Martina Kiseljak.
"Ja sam protiv toga da bi se zatvarali arhivi ili zacrnjivali, jer to više nije dokument. To je prepravljeni dokument. Ako piše kralj Trpimir, neka bude napisano kralj Trpimir", kaže Mirko, stanovnik Ljubljane.
(Al Jazeera)
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
...Wikipedia.
