banjalukaforum.com

Kugla zemaljska ulazila je u treću godinu Prvog svjetskog rata, koji je praktički počeo austrougarskim ultimatumom i napadom na Srbiju, jula 1914. Ta mala balkanska kraljevina poslije toga bila je pregažena, ali ne i pokorena. Jer, njen kralj Petar Prvi, njena skupština, njena vlada, njena vojska i njene najveće svetinje, uz nepojamne patnje i stradanje, preko gudura Crne Gore i Albanije, stigli su na grčka Jonska ostrva. Za tu nadljudsku Golgotu srpskog naroda već je čuo čitav civilizovani svijet, a ona je naročito bolno odjeknula u srcima Srba širom planete. (I Crnogorci su se, skoro bez izuzetka, tada deklarisali, i ne samo deklarisali nego i osjećali kao Srbi, što su najuvjerljivije posvjedočavali masovnim prijavljivanjem u dobrovoljačke redove i, konačno, mučeničkim umiranjem - za Krst časni i slobodu zlatnu!)

U smrt kao na svadbu: Danas je kod nas skoro nemoguće naići na podatke o dobrovoljcima-stradalnicima sa «Brindizija». Naš tipični srpski nemar i sklonost za prebrzo zaboravljanje vlastite prošlosti, makar u pitanju bili najsvjetliji i najsvetiji događaji poput ovoga, čini nas neblagodarnim i istinski aljkavim spram sinovima svog naroda koji su, kako zapisa pjesnik, «u smrt pjevajući krenuli, kao na svadbu». I, zaista, u kanadskom gradu Sririveru okupilo se u julu 1915. više od 700 dobrovoljaca – rodom iz Crne Gore, Srbije, Hercegovine, Like, Dalmacije, Slovenije, čak i Rusije. Nakon 105 dana veoma naporne vojne obuke, formiran je dobrovoljački bataljon od 520 momaka. Te neustrašive junoše su, poslije polaganja zakletve, iz Halifaksa jednim engleskim brodom, u konvoju, odmah krenuli na višednevnu plovidbu prema Evropi. Zakletva im je bila, ukoliko je sačuvan njen autentični tekst, i viteška i osjećajna. «Zaklinjem se“, glasila je, „sinovskom ljubavlju svoga roda, zaklinjem se slovenskom krvlju svoga oca i plemenitim mlijekom majke svoje, zaklinjem se patničkim pepelom predaka, svetim prahom rođene grude, zaklinjem se velikim Suncem slobode – da ću stajati junački neustrašivo, rame uz rame, bok uz bok, hrabre crnogorske i srbijanske vojske u svetoj borbi do posljednjeg daha, do zadnje kapi krvi. Tako mi pomogao veliki Bog pravde, istine i slobode!»
I dok je pramac broda sjekao talase nepreglednih okeanskih pučina, u njegovoj utrobi orila se i smjenjivala pjesma: Oj, svijetla majska zoro, Majko naša Crna Goro, Sinovi smo tvog stijenja i čuvari tvog poštenja!
I: Oj, Srbijo, mila mati, Za te ćemo ratovati! Oj, Srbijo, mila mati, Za te ćemo život dati!
Tako je, nakon 25 dana neprekidne plovidbe, dobrovoljački bataljon uplovio u napuljsku luku, a dva dana kasnije stigao u luku Brindizi. Tu ih je već čekao zakupljeni istoimeni italijanski trgovački brod, koji će preko Jadranskog mora pratiti četiri vojna torpiljera.
Krenuli su noću uoči Badnjeg dana, uoči 6. januara 1916. Znalo se da vodama Jadrana danonoćno vršljaju austrougarske podmornice i ratni brodovi pa je naređeno vrlo strogo: Nikakva svjetlost, čak ni od zapaljene cigarete, ne smije da se vidi! Dobrovoljci su upozoreni da se uzdrže i od glasnog pjevanja, ali ono u potpalublju nije prestajalo. Topilo se vrijeme do toliko željenog susreta sa otadžbinom, preostalo je tek nekoliko sati. I srce je u njima, tim vatrenim mladim rodoljubima, kako će kasnije posvjedočiti jedan od preživjelih, samo pjevalo. Mnogi su već stajali na palubi, kroz neprozirnu tamu naprezali oči, tražili makar i tračak svjetla tamo gdje im je srcem, ako već ne okom, bilo moguće nazrijeti rodna brda.

Neplivači se ubijaju: Bližilo se jutro, svitanje. More uzburkano, podivljalo. Svi putnici, osim brodskog osoblja, morali su, iz krajnje predostrožnosti, da siđu u utrobu broda. Vladalo je veliko nestrpljenje, nervoza. Još kad je neko pronio vijest da se obala dobro vidi, da do Medovske luke ne preostaje ni pola milje, napetost je narasla do prskanja. Raspoređeni po svojim vodovima i četama, momci su svaki spoljni zvuk tumačili kao dolazak naređenja za iskrcavanje. A onda... Odjeknula je stravična eksplozija, brod se snažno zatresao. U prvi mah niko nije znao šta se dogodilo. Kao što se nikad posigurno nije saznalo: da li je brod naišao na podvodnu minu, ili ga je dostigao podmukli austrougarski torpedo! Bilo kako bilo, nastala je panika. Jer, mnoštvo dobrovoljaca nije znalo da pliva. Voda je nezadrživo prodirala, brod je brzo tonuo. Signale sa broda, za pomoć, iako se obala odlično vidjela, kao da niko nije čuo. Odjekivalo je sve više pištoljskih pucnjeva sa broda: neplivači su rađe metkom, nego davljenjem u januarskoj morskoj studeni, sebi prekraćivali živote. Tek kasnije, kada nisu mogli da budu od veće pomoći, pojavili su se odnekud engleski čamci. Dotle je Medovski zaliv već progutao blizu 400 mladih života, tačno 399 srpskih novomučenika. I tri člana kanadskog Crvenog krsta.
Pomen im vječni! Mir kostima i dušama njihovim!
Spaseno je tek stotinak dobrovoljaca. Uz ovo, jedna zanimljiva pojedinost: Među njima je bio i jedan Rus Ivan, Vanja iz Vladivostoka, bataljonski zastavnik. Uprkos ogromnim ledenim talasima, i svim drugim nedaćama, uspio je da ispliva. Oko vrata mu je bila svezana bataljonska zastava!
On je, kao i ostali preživjeli, neposredno iza toga stao u borbeni stroj. Da li je, i koliko njih, preživjelo klaonice Prvog svjetskog rata, do tada najkrvavijeg, o tome podataka nema. Sigurno je mnogi od njih skončao u nezadrživom jurišu, na bojnom polju. Ili u nekoj «plavoj grobnici», poput onih oko Krfa i ostrvceta Vido, koje je ovjekovječio pjesnik-ratnik Milutin Bojić. I on će, godinu dana kasnije, svoj mladi život položiti na oltar Otadžbine, ali njegova «Plava grobnica» prkosi vremenu: Stojte, galije carske! Spustite krme moćne, gazite tihim hodom. Opelo gordo držim u doba jeze noćne, Nad ovom svetom vodom...
Da li smo, ovakvi kakvi smo, njihovim imenom zadužili makar jednu gradsku četvrt, makar jednu ulicu, makar jednu školu, makar jednu bolnicu, kad već svoje vojne jedinice nemamo, da joj takvo ime damo...? I, najzad, ne postajemo li u rodu srpskom, ne samo po ovome, prvi preci, kojih će se, sasvim razložno, stidjeti potomci?!

Spomenik na Cetinju
Poslije više od dvije decenije od tragedije u Medovskom zalivu, 1939. godine, na trgu pred vlaškom crkvom na Cetinju, poginulim dobrovoljcima podignut je spomenik “Lovćenska vila”, djelo vajara Rista Stijovića. U desnoj ruci, u osvetničkom zamahu, vitka i elegantna ženska figura drži visoko i pobjedonosno mač, a lijevom prinosi lovorov vijenac žrtvama. Tako je, poslije više od dvije decenije, djelo rodoljuba i medovskih mučenika dobilo vidno priznanje.
Inicijativu za podizanje spomenika pokrenuli su crnogorski iseljenici u Americi, 22. septembra 1930. Tada je Miloš Radunović, brat jednog od utopljenih dobrovoljaca, objavio u “Amerikanskom srbobranu” članak pod naslovom “Dug zahvalnosti”. U njemu se, između ostalog, kaže: “Njihova zla kob veoma je bolna i dirljiva. Iz daleke Amerike pohitali su u sveti rat. No, ne bi im suđeno da se dograbe puške i upere je u neprijatelja. Gusarski i podmukao napad poslao ih je u smrt u morskim dubinama. Kako im je sudbina bila nemilosrdna u posljednjem času, pripremivši im groznu smrt, tako ih, izgleda, goni i poslije njihove smrti. Skoro su zaboravljeni. Držim da je to grijeh koji treba da ispravimo čim prije. Treba da se dogovorimo i pokrenemo akciju da se toj našoj izginuloj braći čim prije podigne spomenik.”
Njegova ideja svesrdno je prihvaćena i već sljedeće godine u Sakramentu, u Kaliforniji, osnovano je “Bratsko dobrovoljačko udruženje širom Amerike i Kanade za podizanje spomenika na Cetinju potopljenim kod San Djovani di Medua 1915”. Lokalni odbori formirani su po svim većim gradovima. Na Cetinju je ban Zetske banovine Andrija Stanišić formirao “Banovinski odbor za podizanje spomenika potopljenim dobrovoljcima pod Medovom”, sa predsjednikom Petrom Martinovićem, generalom u penziji na čelu. Članovi su bili mnoge istaknute ličnosti onoga vremena.
Udruženje Crnogoraca Amerike, sa centrom u San Francisku, nekoliko puta je u novije vrijeme polagalo na spomenik “Lovćenska vila” vijenac pijeteta sjenima medovskih stradalnika. Prošle je godine to Udruženje imalo ideju, koju je predočilo mjerodavnim ministarstvima Crne Gore, da se, povodom devedeset godina od medovske katastrofe, pođe u Albaniju i položi u more vijenac na mjestu nesreće, te da tom prilikom mitropolit Crnogorske pravoslavne crkve održi opijelo stradalnicima. To bi bila prva ovakva posjeta naših iseljenika mjestu medovske katastrofe. Međutim, crnogorske vlasti nisu pokazale razumijevanje za tu ideju.