sve sto svaki srbin treba da zna o kosovu
Piše: Ratko Marković, profesor Pravnog fakulteta u Beogradu
Ratko Marković
Kosovo je od XII veka sastavni deo srednjovekovne srpske države Nemanjića, kada je ostalo upamćeno po velikoj bitki koja se na njemu vodila 1389. između srpske vojske, predvodjene knezom Lazarom, i turske vojske, predvodjene carem Muratom. Ta bitka, jedinstvena po tome što su u njoj poginula oba vladara, dogadjaj je u čitavoj srpskoj istoriji kojem nema ravna i ona je ostavila na srpski narod dubok i trajan utisak. Od kosovske bitke napravljen je u Srba nacionalni simbol, a sećanje na nju vremenom je preraslo u „pravi kult” (V. Ćorović). U srpskoj narodnoj epskoj poeziji, o njoj je ispevan poseban, „kosovski ciklus”. Vojnom pobedom Turske nad Srbijom, Kosovo je postalo sastavni deo Turske. Tako je ostalo sve do balkanskih ratova, kada ga je srpska vojska oslobodila i vratila u sastav tada Kraljevine Srbije (1912). Kraljevina Srbija je, ušavši 1918. u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, prestala da postoji kao samostalna država, postavši sastavni deo unitarne zajedničke jugoslovenske države.
U Drugom svetskom ratu, posle kapitulacije Kraljevine Jugoslavije (aprila 1941), došlo je do okupacije, komadanja, pripajanja njene teritorije drugim državama ili stvaranja marionetskih država. Sa prvim uspesima narodnog oslobodilačkog rata, stvaranjem od okupatora oslobodjene teritorije, došlo je do izgradnje nove organizacije vlasti, najpre lokalne (narodnooslobodilački odbori), a potom i centralne (konstituisanjem AVNOJ-a kao najvišeg organa državne vlasti, novembra 1943). Novu organizaciju vlasti karakterišu federalizacija zemlje na etničkom načelu (etnički federalizam) i organizacija centralne vlasti na načelu primata predstavničkog tela (načelo jedinstva vlasti).
U toj novoj organizaciji vlasti stare države poseban položaj dobijaju dve teritorijalne jedinice koje su bile sastavni deo Kraljevine Srbije u vreme stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca - Vojvodina i Kosovo i Metohija. Iako su te dve teritorijalne jedinice postale autonomije tek pred kraj narodnog oslobodilačkog rata (1945), elementi i nagoveštaji njihove buduće autonomije pojavili su se pre Drugog svetskog rata, u politici KPJ (Komunističke partije), vodećoj političkoj snazi u stvaranju nove organizacije vlasti u toku Drugog svetskog rata, prema tzv. nacionalnom pitanju. Organizaciona mreža KPJ za tadašnju Kraljevinu Jugoslaviju je obuhvatala i PK KPJ za Vojvodinu i Oblasni komitet KPJ za Kosovo i Metohiju. I toku Drugog svetskog rata, u vreme pre i u toku stvaranja centralne organizacije vlasti, stvoren je oktobra 1942. Glavni narodnooslobodilački odbor za Vojvodinu, dok je Oblasni narodnooslobodilački odbor Kosova i Metohije osnovan krajem 1943. i početkom 1944. na prvoj oblasnoj konferenciji (zasedanju) Narodnooslobodilačkog odbora za Kosovo i Metohiju.
Novo privremeno uredjenje centralne državne vlasti (DFJ) uspostavljeno je odlukama donesenim na Drugom zasedanju AVNOJ-a, na osnovu kojih se Jugoslavija konstituiše na načelu suverenosti (samoopredeljenja) jugoslovenskih naroda, pa se u tom cilju „izgradjuje i izgradiće se” na federalnom načelu, „koje će obezbediti punu ravnopravnost Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca i Crnogoraca, odnosno naroda Srbije, Hrvatske, Slovenije, Makedonije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine”. U tom osnivačkom aktu federalne Jugoslavije (druge Jugoslavije) izričito stoji da će u cilju ostvarivanja suverenosti jugoslovenskih naroda (navedeno je kojih) Jugoslavija biti federalna država, konstituisana od šest federalnih jedinica (navedeno je kojih). Njome je uspostavljena federalna struktura do tada unitarne države Jugoslavije (prva Jugoslavija). U njoj je dalje rečeno (tačka 4. Odluke o izgradnji Jugoslavije na federativnom principu) da će pripadnici drugih naroda, koji žive u Jugoslaviji, a u Odluci nisu navedeni (nejugoslovenski narodi) imati položaj nacionalnih manjina, a da „nacionalnim manjinama obezbediće se sva nacionalna prava”. Dok jugoslovenski narodi imaju pravo na samoopredeljenje, nacionalnim manjinama se priznaju sva nacionalna prava (isključujući pravo na samoopredeljenje). I pošto dve, već konstituisane autonomne jedinice, Vojvodina i Kosovo i Metohija, nisu bile federalne jedinice koje tvore federalnu Jugoslaviju, one su se sopstvenim odlukama, koje je potvrdio centralni državni organ (AVNOJ, odnosno njegovo Predsedništvo) „priključile” federalnoj jedinici Srbiji što je, inače, potpuno neodgovarajuća reč, jer su obe već bile „uključene” u jedinstvenu teritoriju Kraljevine Srbije u vreme kada je ova, zajedno sa Državom Slovenaca, Hrvata i Srba (austrougarskih Jugoslovena), stvorila zajedničku državu, Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1929. Kraljevinu Jugoslaviju), u kojoj nisu imale svojstvo posebnih teritorijalnih jedinica. No, pošto pomenute odluke imaju za konstituisanje autonomnih jedinica samo politički značaj, značaj jedne političke izjave (želje) da se zadrži autonomni status, ovakav prigovor se može i zanemariti. Na osnovu te dve odluke tih teritorijalnih jedinica, Predsedništvo Narodne skupštine Srbije donelo je 1. odnosno 3. septembra 1945. Zakon o Autonomnoj Kosovsko-metohijskoj oblasti i Zakon o ustanovljenju Autonomne Pokrajine Vojvodine. Tek tada je Kosovo i Metohija (Vojvodina je to bila i ranije, dok je bila u sastavu Austro-Ugarske) od geografskog (oblast u slivu Sitnice, između Šara i Rogozne) prvi put postalo političko-administrativna jedinica (celina) teritorijalne podele federalne jedinice Srbije (NR Srbije).Ta dva zakona, kao i kasnije doneseni Ustav FNRJ od 1946. i Ustav NR Srbije od 1947, imaju pravno konstitutivni značaj za konstituisanje autonomnih jedinica u Srbiji. U federalnoj Jugoslaviji i kasnije, sve vreme njenog postojanja, autonomne jedinice postojale su samo u Srbiji, i to one dve iste ustanovljene 1945.
_________________ Banjalucanin-to je zanimanje!
|