Prebegao u Srbiju
Jovan Kantakuzin je bio predstavnik visoke aristokratije, koja je u nacelu pristajala uz njega, dok je vecina stanovnistva bila protiv. U carstvu su nastale izuzetne i slozene prilike. U Solunu i Trakiji izbijale su pobune protiv Kantakuzina, a broj njegovih pristalica sve se više osipao, što ga je najzad primoralo da napusti Vizantiju i sa blizu dve hiljade pristalica prede u Srbiju.
Kantakuzin se uputio dolinom Vardara i najpre došao u utvrdjeni grad Prosek, a odatle krenuo prema Skoplju. Pre Velesa, naišao je na istaknutog Dusanovog vlastelina Jovana Olivera, buduceg despota, i njegov odred. Pošto su se poznavali od ranije, Oliver je Kantakuzinu ukazao gostoprimstvo i predlozio mu da krene za Skoplje i Prištinu. U to vreme kralj Dušan se našao u zupi Moravi sa kraljicom Jelenom, koja se spremala u Bugarsku da poseti brata cara Jovana Aleksandra. Saznavsi za Kantakuzinov iznenadni dolazak, kralj i kraljica su se vratili u svoj dvor u Paunima nedaleko od Prištine, jula 1342. godine i docekali dobrodošlicom neocekivanog gosta
San o Carigradu
Dusan je kao dete sedam godina proveo u Carigradu, sa svojim oslepljenim i osramocenim ocem, potonjim kraljem Stefanom Decanskim. Porodica se vratila u Srbiju 1320. godine, kada su se otac i sin, kralj Milutin i potonji kralj Stefan Decanski izmirili. Dušan je kao zreo covek žarko želeo da zavlada Carigradom. Videci svoje uspehe i nemoc Vizantije on je došao na ovu veliku i smelu zamisao. On želi da postane gospodar Carigrada i da na rusevinama trule Vizantije podigne mocno carstvo jednog mladog naroda, punog poleta i stvarne snage.
Posed Carigrada bio je stari san svih slovenskih drzava, koje su se stvarale oko Vizantije, na Balkanu i Crnom moru. Za njim su težili Bugari, Srbi i posle Rusi kroz gotovo ceo osamnaesti i devetnaesti vek. Dušana Nemanjica u tom pohodu sprecila je iznenadna smrt.
Pregovori izmedju Jovana Kantakuzina i kralja Dusana okoncani su sporazumom po kome obe vojske treba da krenu u osvajanje vizantijskih zemalja i gradova pod vlašæu carice Ane i regentstva maloletnog cara Jovana.
Tekst ugovora nije sacuvan, vcæ samo njegovo tumacenje. Po svoj prilici bilo je dogovoreno da kralj Dušan zadrži sve gradove koje je osvojio i one koje ce osvojiti, kao i one koji mu se dobrovoljno potcine. Tako ce postupiti i Kantakuzin.
Novi saveznici razgovarali su i o sudbini istaknutog srpskog vojskovodje Hrelje, koji se bese odmetnuo od kralja i samostalno vladao oblašcu istocno od Vardara do tvrdjave Melnika, sa sedistem u Strumici. Znajuci da ce nagodba ispasti na njegovu stetu, Hrelja se pokorio kralju pre nego što su Kantakuzin i Dusan položili zakletvu o poštovanju sporazuma. Pre kraja iste godine Hrelja je umro (1342) u Rilskom manastiru, ciji je bio ktitor.
Novi saveznici nisu oklevali. Krajem leta 1342. godine Dusan je Kantakuzinu stavio na raspolaganje veliku vojsku, koju je predvodilo dvadesetak njegovih velmoza.
Najistaknutiji medju njima bili su vojvoda Vratko i Jovan Oliver. Srpska vojska i Kantakuzinov odred napali su najpre Ser, vazno vizantijsko srediste u dolini Strume. Tu se, medjutim, neocekivano razboleo najpre vojvoda Vratko, potom Oliver i drugi velikasi, a istovremeno i veliki broj vojnika. Epidemija je nanela teške gubitke srpskoj vojsci i onesposobila je za borbu, pa se od opsade Sera odustalo. Prema svedocenjima Jovana Kantakuzina, umrlo je oko hiljadu i po vojnika, toboz zbog toga što su u neumerenim kolicinama jeli meso i pili mlado vino. Kantakuzin je u prolece 1343. ponovo opseo Ser, ali bez uspeha.
Dusanovi uspešni pohodi
Za to vreme (1342-1343) kralj Dusan je ostvario nekoliko uspešnih pohoda na vizantijske oblasti i gradove u Albaniji, gde je osvojio Kroju, Berat i Kaninu. Cela Albanija, izuzev Draca, našla se tako pod njegovom vlascu. U operacijama na jugu Makedonije osvojeni su gradovi Voden, Kostur i Hlerin u današnjoj severnoj Grckoj, a na jugoistoku su pocetkom 1343. godine zaposednuti krajevi koje je držao Hrelja i grad Melnik. Bili su to zaista veliki uspesi, pa su u Dusanovu kraljevsku titulaturu unete i "grcke zemlje".
Položaj Jovana Kantakuzina, koji je dotle uzivao jedino podršku srpskog kralja, naglo se popravio pred kraj 1342. godine. Feudalci u Tesaliji priznali su ga za cara, cime je ponovo stekao uporište u Vizantiji. Saveznicki odnosi izmecu njega i Dusana su se pogoršali i na pomolu je bio raskid. Tome je svakako doprinela i primamljiva ponuda srpskom kralju iz Carigrada. Carica Ana Savojska i namesnici mladog cara ponudili su Dušanu znacajne teritorijalne ustupke ako im preda Kantakuzina. Dušan je odbio, ali to nije spreèilo prekid savezništva sa Kantakuzinom, pošto su njihovi interesi ipak bili razliciti. Do stvarnog, mada ne i formalnog raskida došlo je aprila 1343. godine zbog grada Verije (Ber).
U trenutku kad je Dušan pregovarao sa predstavnicima grada o predaji, Kantakuzin ga je lukavo zaobišao i preko svojih veza zaposeo Veriju. Napustivsi Dušanov tabor, Kantakuzin je morao pronaci nove saveznike. Našao ih je u Turcima Seldžucima, koji su držali i zapadne delove Male Azije. U drugoj polovini 1343. godine seldžucki odredi prešli su preko Helesponta (Dardanela) da pruže pomoc Kantakuzinu.
U isto vreme uspostavljena je saradnja izmedju Dušana i Carigrada. Došlo je do nove polarizacije snaga - na jednoj strani su se našli Kantakuzin i Turci, na drugoj Dusan, vizantijski car, odnosno njegovi namesnici, a kasnije im se pridružio i bugarski car Ivan Aleksandar.
Kantakuzin je još uspeo da privremeno privuce oblasnog gospodara u Rodopima, Momcila (vojvodu Momcila iz narodnih pesama), coveka burne proslosti. Momcilo se najpre procuo kao hrabar razbojnik u Bugarskoj, ali kad je odatle morao da pobegne, ponudio je svoje ratnicke usluge Androniku III.. Ali, i kod Vizantinaca je poceo da pravi neprilike, pa je morao da se skloni kod kralja Dusana. Ostavio je ubrzo i njega, pa u vrletnim Rodopima obrazovao samostalnu oblast. Tu je postao Kantakuzinov saveznik, zatim ga napustio i presao na stranu Ane Savojske, koja mu je dodelila despotsku titulu.
_________________ Banjalucanin-to je zanimanje!
|