|
Evo sta je o bogumilima kazo jos jedan poznati Hrvat.
Miroslav Krlez, Bogumili I dio
Bogumilstvo ce ostati magistralom nase medijevalne proslosti, jer tek njegovim slomom svrsit ce na nasem podrucju sa Srednjim vijekom samostalan zivot narodne supstance. Od Jajca do Udbine, od pada Beograda do Mohaca pocinje za nas fatalna atomizacija, koja ce svrsiti sa palanackim, provincijalnim mentalitetom malih gradova na turskoj granici u XVIII stoljecu. Svijest o velikim razdob]jima proslosti nestat ce u sveopcoj slabosti pamcenja.
(1950)
Bogumili nijesu bili anarhoidna sekta vec drzavno organizirana laicka pastva, koja je u medjunarodnim omjerima izmesu Lombardije i Albigenza igrala ulogu vrhovnog arbitra. Inkvizitori stoljecima optuzuju ove heretike zbog seksualnih ekscesa, promiskuiteta i incesta.
(1951)
Poslije pada Zadra otvara se novo poglavlje romanske kulturne i artisticke strategije, koja ce trajati slijedecih dvjesta pedeset godina. Pape Inocencije III, Honorije III, Grgur IX, Inocencije IV, Bonifacije VIII, Ivan XXII, Benedikt XII, Urban V, Inocencije VI, sa citavom svitom kardinala, dominikanaca, biskupa, kartuzijanaca i male brace (dominikanac Ivan iz westfalijskog Wildhausena, kartuzijanac Bartol od Trisulta, kartuzijanac biskup Ponsa, kardinali Casamaris i Gentilis i Jakov, Benedikto Giucciardi, mali brat Fabijan, inkvizitori u prvom periodu izmedu 1202-1339), otpoceli su svoju dvjesta pedesetogodisnju protubogumilsku ofenzivu za pobjedu ,"romanike i crkvenih veza" na citavom reljefu od Zadra do Krakova i od Kaloce do Jajca - contra hereticos Patarenos.
(1950)
Nase bogumilstvo vise je simpatiziralo s etikom novoga evanselja nego sa dogmama papinstva, spram kojih se odresuje sa izrazitom idiosinkrazijom, koja kasnije na temelju iskustva raste iz nesumnjive antipatije u svjesnu i dosljednu, politicki organiziranu mrznju. Reformatorska u oba smjera, spram maloazijske sizme i papinstva podjednako, nasa bogumilska ideologija ostala je u svojim negacijama dosljedna do svoje propasti. Smatrajuci monoteizam monopolom papinstva, ovi nasi laici, krivovjerni u antiklerikalnom smislu, koji su poricali grcku i latinsku crkvenu hijerarhiju po svom praslovjenskom duhu u ime evanseoske socijalne ravnopravnosti, citali su evanselje vlastitim jezikom i na svoj vlastiti nacin. Ne vjerujuci, da je Bog mogao stvoriti Papu, koji kao destruktivna i satanska sila djeluje po principu zla, oni su rimskoga biskupa smatrali savolskim simbolom negacije onoga bratstva i one ljubavi kakvu je (po njihovom misljenju) propovijedao Novi zavjet.
(1950)
Bogumili su jedanput davno prije Husa htjeli da diskreditiraju cezaropapizam i to je bilo, dakako, neostvarljivo.
(1917)
Bogumilska teza, koja se pojavila na klasicnom tlu grcko-latinske raspre, bila je politicka, da je papa savao sam i da je prepolovio zivo tijelo Kristovo upravo zato, jer je sotona sam.
(1947)
Citavi tehnicki fakulteti smrti bili su stavljeni u pogon za nasu hereticku bosansku kugu, pestilenza bosignana, koja je propovijedala, da su papa i patrijarh carigradski inkarnacija samog necastivog!
(1950)
Inocencije III vec je 1199. odlucio da svoj duhovni mac (gladius spiritualis) zamijeni materijalnim macem (gladius materialis), kada je naredio Inkviziciji da unisti ovu pogansku infamiju svima sredstvima, posto se utvrdilo, da na istocnoj obali nema ni jedne biskupije, koja ne bi bila hereticka. Od pada Zadra 1202. (sto ga je zauzeo duzd Henrik Dandolo sa francuskim i flandrijskim krizarima) pocinje na nasem reljefu novi ciklus ratova mletackih, koji traju daljnjih dvjesta godina, i nova serija papinskih inkvizicionih kaznenih ekspedicija, vojni i upada soldateske raznih baruna i kraljeva sve do pada Bosne 1463. Prvi inkvizitor Joan de Casamaris javlja se na nasem terenu 21. XI 1202, to jest deset dana poslije pada Zadra, koji je pao na dan sv. Martina 11. XI 1202! Jos se Zadar pusio u rusevinama i jos se nije usirila krv masovno poklane djece, kada je Inkvizitor kardinal Joan de Casamaris vec ispitivao zbog bogumilske hereze dva slikara, Matiju i Aristodija, kao dva intelektualna krivca za tu bosansku kugu, koja se bila prosirila izmedu Splita i Trogira.
(1950)
Svi nasi historici (bez izuzetka), kada govore o patarenskom "krivovjerstvu", nastoje kako bi toj poganskoj pojavi dali neko manje vrijedno tumacenje, kao da je toboze, nazalost, doista kao simptom rasula nekih moralnih principa, ali ta balkanska, slavonska ili bosanska hereza nije tipicno "nasa pojava", jer bilo sto, sto se javlja kod nas kao "krivovjerstvo", zapravo je "strano tijelo u okviru naseg historijskog razvoja". Da se stidimo necega sto se zove krivovjerstvo u nasoj historijskoj proslosti, da zalimo te nase davne "hereticke zablude", da ih zaobilazimo sordinantno kao macke oko dominikanskih lomaca, kao da tih lomaca i te hereze uopce nije bilo, smisla mnogo nema; upravo stoga sto je besmisleno, to se ipak kultivira dalje svakoj historijskoj logici uprkos. Kod tih pravovjernih, pravoslavnih, latinskih ili grckih antiheretickih idiosinkrazija obje su nase klasicne, rasne vjeroispovijesti idealno podudarne. Iz jedne ili iz druge perspektive priznali bogumilstvo kao trecu komponentu, znaci odreci grckoj ili latinskoj misiji znacenje historijske magistrale, a ta opet hipoteza rusi sve idealisticke aksiome nase moralne supstance na ovome svijetu, a takav nacin gledanja jeste satanski, dakle bogumilski, dakle - danas - materijalisticki.
(1957)
Bogumilski mramorovi bizarni su spomenici mracne, nagonske likovne sklonosti, pojave same po sebi neispitane koja ne predstavlja poglavlje samo u okviru nase likovne civilizacije. Ovi sarkofazi zavrijedili su opseznu analizu, kao citav kozmos tog patarenskog svijeta, koji pred nama stoji kao meteor iz dalekih i nepoznatih, azijskih, skitskih svjetova. Oni misticni krugovi, gradovi, konjanici, vegetacioni ornamenti, fantasticne ruke, koje propovijedaju do pet nama danas nepoznatih principa, stabla kao biblijski stilizirani svijecnjaci, citavi spratovi najraznovrsnijih motiva i dogasaja, sve je to koordinirano i ustalasano unutrasnjim ritmom cudne zakonitosti, koja je stvaralackom voljom fascinirala fantaziju bogumilskih pokoljenja do tog stepena, te se nuzno odrazila u tim dokumentima, koji vec vjekovima cekaju svoje tumace u danasnjem svijetu tako okrutno gluhom za sva objavljenja nasih vlastitih ljepota.
(1942)
Oko davnih bogumilskih spomenika trajale su neohelenisticke varijacije ducentistickog slikarstva po srpskim pravoslavnim zaduzbinama, gradile su se goticke katedrale i romanicke bazilike od Poreca i Zagreba do Raba i Zadra, tekla je bogumilska i glagoljaska krv od Istre do Splita, prodirala je romanika od Trogira i Kotora, do Vardara i Morave, a ovdje, na ovim planinskim visovima, traje kult ljepote, koja nije htjela da ima nikakve veze sa bilo cime, sto je moglo da vrijedi kao import iz zapadnjackih ili vizantijskih sfera duha. Ova vrsta estetske autarkije ostavila nam je tumbane obeliske sa slijepim arkadama, tajanstvene grobove u sintetickom obliku izmesu bosanskog krova i nordijske posmrtne kuce, nepreglednu gomilu stalaktita i paralelopipeda, isprepletenih u besperspektivnoj fantasticnosti i u vertikalama cudestvenih bareljefa, u ingenioznom ostvarenju sna i privisenja. Kakav je to stil stvaranja, mi to danas ne znamo. Da se bogumilski nacin nije poveo za modom svoga vremena, to je izvan sumnje. Da li je to bila neka vrsta artisticke pobune ili revolucije, kao sto je to slucaj s bogumilskim vjerskim protulatinskim i protugrckim nonkonformizmom, to ne znamo. Smatrajuci Svetoga Oca savolom, oni su, vjerojatno, i cezaropapisticke umjetnicke formule prezirali kao ikonoklasti latinskog i grckog likovnog duha. Crkva rimska nije sa svojih dvadesetak narocitih poslanika i poklisara, kardinala, legata i inkvizitora za cetiristo godina uspjela da podigne na bogumilskom tlu ni jedne biskupske crkve. U raznim interregnumima takve su se katedrale pocele graditi desetak puta, ali su jalovi napori svrsavali s rusenjem objekata jos u temeljima. Mozda su to bile samo sopravvivenze - dakle ipak zaostale sugestije davnih, mrtvih praslovjenskih skulptorskih pokoljenja, tko bi to mogao danas da kaze pod izvjesno? U tome pitanju sve su kombinacije otvorene i moguce. Za objasnjenje bogumilske likovne tajne palo je mnogo glasnih rijeci: nordijski, vikinski motivi, praslovjenska plastika, gotski fragmenti, skitsko-sarmatska ornamentika, kiklopske zagonetke, misterij antickih sarkofaga u bizarnim varijantama, lunarna, vizionarna plastika, mikenske spirale, egipatski bareljefi, derivat romanike, obelisci postavljeni na glavu, venecijanska dekorativna ornamentika, aborigene ilirske tajne itd., itd.
(1951)
Komparativnim proucavanjem prosirio se raspon pojedinih hipoteza, .................
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
Дјечаче, ако ти је тако лакше сварити чињеницу да су Срби народ о коме пише у повељама Нинослава, а не ''бошњаКи'' - изволи гурнути главу пијесак! 
