|
Svrha muslimanskih rezolucija iz 1941. je bila ta da se od strane muslimanskog naroda osude ustaški zločini nad Srbima i drugim progonjenim narodima. Putem rezolucija većina muslimanskog življa se ograđuje od pojedinaca pripadnika muslimanskog naroda koji su pomagali fašistima u njihovim zločinima.
Rezolucije su izdane u sljedećim gradovima; Sarajevo, Banjaluka, Mostar, Prijedor, Bijeljina i Tuzla, a postoje indikacije da su rezolucije donesene i u Bosanskoj Dubici, Visokom i još nekim mjestima. Začetak ovim rezolucijama može se smatrati skupštinski zaključak organizacije ilmije od 14. augusta 1941.
12. 11. 1941. je proglašena Banjalučka muslimanska rezolucija i nju su potpisali muslimanski intelektualci i rodoljubivi građani. Rezolucij je bila u obliku letka i prepisa razaslana po čitavoj Jugoslaviji.
Kroz Rezoluciju provlače po svom sadržaju tri osnovne koncepcije:
- Muslimani osuđuju ustaška ubijanja, pljačke, deportiranja i uopće progone Srba i drugih ugnjetavanih naroda, zastupajući ideju dobrog susjedstva i tražeci zaštitu za progonjene.
- Ograđuju se od onih muslimana pojedinaca koji su sudjelovali u zločinima, ujedno ih oštro osuđujući, protestirajući i protiv pokušaja da se na muslimane kao cijelinu svali odgovornost za ustaške zločine.
- Iznose se podaci o progonima muslimana.
U Zaključku rezolucije piše: "Sa najvećom rezignacijom odbijamo od časti i imena muslimanskog, sve ono što nam se od nekih pojedinaca zlonamjerno podmeće s namjerom da sa sebe prebace odgovornost na nas i zahtijevamo da se prilikom vršenja raznih akcija zabrani nemuslimanima nošenje fesova kao simbola islamske pripadnosti, dozivanjem muslimanskim imenima i sl., što se opetovano čini"
Za primjer se navode slučajevi u nekoliko gradova i mjesta gdje su ustaške snage pristupile klanju kršćana pod fesovima na glavama. Navodi se i da su kolone iz Hrvatske dolazile sa fesovima na glavama.
Kompletan tekst Rezolucije banjalučkih muslimana:
Još od početka osnivanja NDH gledamo mi muslimani s najvećom zabrinutošću kako ustaše i drugi odgovorni i neodgovorni faktori čine najgrublje greške i zločine. Najelementarnija prava čovjeka gažena su bez ikakvih skrupula. Sigurnost života i imetka, sloboda vjere i savjesti, prestali su da važe za veliki dio naroda ovih krajeva. Ubijanje svećenika i drugih prvaka bez suda i presude, strijeljanje i mrcvarenje u gomilama, često posve nevinih ljudi, žena pa i djece, gonjenje u masama od kuće i iz postelja čitavih porodica s rokom od jedan do dva časa za spremanje, te njihovo deportiranje u nepoznate krajeve, prisvajanje i pljačkanje njihove imovine, rušenje bogomolja često njihovim vlastitim rukama, silenje na prelazak u rimokatoličku vjeru – sve su to činjenice koje su zaprepastile svakog čestitog čovjeka i koje su na nas muslimane ovih krajeva djelovale najneugodnije. Mi nismo nikada očekivali, a kamo li želili ovakve metode rada i upravljanja u našim krajevima. U našoj burnoj prošlosti mi se nismo ni pod najtežim prilikama služili ovakvim sredstvima. Mi smatramo da se ovakva nasilja ne bi smjela vršiti ni nad najgorim neprijateljima. Jer, ovo što se kod nas radi, sumnjamo da bi mu mogli naći primjera u povijesti bilo koga naroda.
Rezultati ovakve politike (ako se uopšte ovi postupci mogu nazvati tim imenom) upravo su grozni, što bi mogao očekivati svaki pametan čovjek. Vjerska snošljivost, koja je bila na visini u Bosni i Hercegovini i pored vjerske podvojenosti, strahovito se srozala. Uvrede i izazivanja uzimala su često takvog maha i prema nama muslimanima, da nas sile na ozbiljno razmišljanje. Jedan dio katoličkih svećenika smatra da je došao njegov čas i on ga bez skrupula iskorištava. Propaganda za pokrštavanjem je uzela takvog maha da potsjeća na špansku inkviziciju. Pod njenim pritiskom i uz toleriranje javnih organa izvršena su pokatoličavanja hrišćana u masama. I tako su oni kojima se do tada poricala svaka građanska vrijednost i nacionalna srodnost, postali građanski punopravni samo zato što su formalno primili katoličku vjeru. Ravnopravnost islama, često isticana u napisima i izjavama, dovodi se u pitanje u životu i praksi. Često se čuju i pogrdne pjesme od strane ustaša-katolika, koje vrijeđaju osjećaj muslimana i proriče im se ista sudbina kao i hrišćana.
Jedan dio ustaške vojske, i to ne samo divljih nego i redovnih, vršio je teške ispade i napade ne samo prema hrišćanima nego i prema muslimanima, pa je izazvao i u našim redovima zaprepašćenje. Slučaj s groznim ubistvom hodže Edhema ef. Hodžića ovdje u Banjaluci, usred bolničke avlije i u po dana, strašan je primjer razuzdanosti od strane ustaše Josipa Babića. I što je najžalosnije, ne zna se ni danas da li je zločinac uopće uhapšen, a kamo li kažnjen egzemplarno, kako je to tražilo i traži svo banjalučko i ostalo muslimansko stanovništvo.
Mi imamo dosta primjera gdje su ustaše pod fesovima na glavi pristupala klanju i ubijanju hrišćana. To je bilo u Bosanskom Novom gdje je četiri kamiona ustaša doslo iz preka pod fesovima i izvršili klanje hrišćana u masama. Isto se desilo i u Bosanskoj Kostajnici, gdje je na isti način i za jedan dan poklano osamstožezdesetdva hrišćana. I u Kulen Vakufu su to radili i tu se naročito istakao Miroslav Matijević, ustaša iz Vrtoče. Tu je poklano oko devetstopedeset hrišćana, što je dalo povoda za osvetu četnika od 6. septembra 1941. godine, kada je Kulen Vakuf zapaljen i glavom je platilo 1365 muslimana (ljudi, žena i djece). Mi znamo gdje su neke ustaše katolici udarali na hrišćane sa povcima: "Udri Mujo, drži Huso, ne daj tamo Meho…!" i slično.
Izazvavsi ovako težak sukob između nas muslimana i hrišćana, pozvani smo kao vojnici da taj ustanak ugušimo i da tako ubijamo Srbe i oni nas, pa da se tako međusobno satiremo i istrebljujemo ne znajući kada će to prestati ni kakvim će posljedicama uroditi – tako je ta borba, koju mi nismo izazvali, uzela toliko maha, da su mnoga naša sela popaljena i opljačkana, a njihovi stanovnici: ljudi, žene i djeca lutaju goli i bosi, gladni i žedni tražeći pomoći i zaštitu od pozvanih i nepozvanih, bježeći u naše gradove, koji su ih prepuni i gdje im se pomoć teško može ukazati. Zaštita našeg svijeta selima je posve nedovoljna, osobito u onim krajevima koju su pali pod italijansku okupaciju. Tamo italijanska vojska mirno posmatra kako gore muslimanska sela, kao što je to bilo ovih dana po selima ključkog, petrovačkog i sanskog kotara. I što je najgore vinovnici ovih nereda se povlače u pozadinu paradirajući u uniformama, zabavljeni dobrim dijelom oko pljačke srpske i jevrejske imovine. To najbolje vidimo ovdje u Banjaluci, gdje je s imovinom iseljenih i izbjeglih Srba i Jevreja napravljen izvor pljačke i bogatstva pojedinaca, njihovih obitelji i prijatelja. Odbijamo s prezirom podmetanje da se mi želimo dočepati tuđe imovine.
Mi se ovim priključujemo svakoj našoj akciji, koja ide za istim ciljevima, a naročito akciji sarajevskih muslimana od 12. oktobra 1941. godine, pa u tu svrhu tražimo:
1.da se što prije zavede stvarna sigurnost života, imetka, sloboda vjere za sve stanovnike ove zemlje,
2.da se nevini svijet zaštiti jakom vojnom odbranom,
3.da se pozovu na sudsku odgovornost svi krivci koji počine bilo kakvo nasilje ili zlodjelo bez razlike na položaj i na vjeru, kao i koji su takva djela naređivali ili pomagali,
4.da se onemogući svaka vjerska netrpeljivost,
5.da se što prije zavede i pruži dovoljna materijalna pomoć onima koji su nevino stradali u ovim neredima.
Banjaluka, 12. novembar 1941. godine
Zatim je slijedio spisak potpisanih Banjalučana, između ostalih, dvojice bivših gradonačenika, nekoliko imama, muftija, šerijatskih sudaca, inžinjera, profesora, trgovaca, činovnika, studenata, muderisa, ljekara i penzionera..
Kako se danas pise istorija u Banjaluci?
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
