Problematika mijenjanja vjere, nekako je ostala tabu tema u nasoj istoriji. Poznate su nam teorije o prevodjenju krscana na islam, mahom nasilnim putem, o cemu su pisdali mnogi istoricari I i II YU, a neki i ranije.
O pokrstavanju muslimana na ovim prostorima nije se pisalo, sve je ostalo kao tabu tema. Medjutim danas se o tome pise, kopa se po arhivama, pa se vec pisu knjige na tu temu,itd.
Evo izvoda iz jedne nove knjige koju je napisao Dr. Mustafa Memic, istoricar, nosilac partizanske spomenice 1941.godine. Knjiga nosi naslov "Prozelitizam u plavsko-gusinjskom kraju 1913-1919.godine"
Pozdrav Zah
"Sve do skoro, u plavsko-gusinjskom kraju veoma se malo pisalo, iako su događaji koji su se na tom prostoru dešavali bili dosta burni i interesantni. Kao historičar iz tog kraja i kao intelektualac ocijenio sam da to nije dobro, ne samo sa aspekta toga kraja, već i znatno šire. Istraživanjima koja sam vršio došao sam do zaključka da razlog takvom odnosu je izrazito nepoznavanje burnih događaja koji su se kroz historiju na ovim prostorima zbivali. Postojala je u tome i težnja određenih struktura ondašnje vlasti da se o tome ne piše, smatrajući valjda da potpunija spoznaja o njima može negativno da utiče na međunacionalne odnose u tom kraju, posebno u Crnoj Gori. Bila je to za dugo tabu-tema o kojoj se nije smjelo pisati.
O toj pojavi ranije nije pisano. U svojim djelima pokrštavanje je najprije spomenuo dr. Jovan Cvijić, optužujući zato, umjesto kralja Nikolu, ranijeg plavskog hodžu mula Hajra Bašića, odnosno Balšu Balšića, nakon pokrštavanja, koji je, u svojstvu predsjednika kraljevskog suda neke od presuda potpisivao, a odluke donosili general Avro Cemović i kapetan Gusinjske kapetanije Milivoj Dragović.
Nakon što su strijeljali oko 800 građana, preživjeli su se obratili gusinjskom muftiji za spas od smrti. Da bi spasio živote onih koji još nisu bili strijeljani, muftija je aprila 1913., izdao tzv. „fetvu“ odobravajaući da muslimani toga kraja, da bi spasili goli život, pređu u pravoslavnu vjeru, pa da se vrate u islam kada to bude dozvoljeno.
Pojavu strijeljanja plavsko-gusinjskih muslimana (kirdžija) literarno je spomenuo poznati književnik iz ovoga kraja Radovan Zogović. On je u svojoj poznatoj zbirci pjesama «Prkosne strofe» objavio i jednu pjesmu koja je nosila naziv «Uspomene iz Balkanskog rata». On u ovoj pjesmi piše kako su ondašnji kraljevi sprovodili muslimane na masovno strijeljanje (odlazili i vraćali se po nove grupe). Zogović one koji su vođeni na strijaljanje naziva «pastirima, kosačima i kiradžijama», a one koji su ih vodili na strijeljanje «krilašima», tako se nazivala vojska kralja Nikole.
Jedan od onih koji je pokušao da objasni ovu pojavu bio je general-major ondašnje jugoslavenske vojske Zufer Musić, među borcima više poznat kao »komandant Zufer» (bio je ratni komandant prve Kosmovske udarne partizanske brigade). Posebno zapažen u borbama na prostorima Zapadne Makedonije, kao komandant prvog partizanskog bataljona u sastavu Prve proleterske makedonsko-kosmetovske brigade.
Kao prvi intelektualac plavsko-gusinjskog kraja poslije 1919. godine imao je žarku želju da napiše monografiju plavsko-gusinjskog kraja. Ta je želja vjerovatno proizilazila iz činjenice, da je i njegov otac mula Sado-ef. Musić, tada imam plavske džamije u vrijeme okupacije Plava od strane crnogorske vojske, bio je odabran među 11 plavskih prvaka koji su marta 1913. godine strijeljani, bez sudske presude, sa ciljem da se plavsko-gusinjsko muslimansko stanovništvo zastraši i što prije prevede u pravoslavnu vjeru. Zufer je tada ostao kao posmrče (imao je nepunu tek 1 godinu), i nakon očeve smrti živio je i odgajao se kod svog amidže.
Pišući o plavsko-gusinjskom kraju, Zufer je na prvim stranicama svoje neobjavljene knjige pisao o nasilnom pokrštavanju plavsko-gusinjskih muslimana (Bošnjaka i Albanaca), posebno objašnjavajući strijeljanje svoga oca sa još deset drugih plavsko-gusinjskih prvaka. Međutim, za svoga života nije uspio da objavi ovo svoje djelo. Umro je oktobra 1968. god., na dužnosti u Vojno-historijskom institutu u Beogradu.
Još jedno djelo detaljnije je objašnjeno nešto kasnije u monografiji plavsko-gusinjskog kraja Čeda Ćulafića. Pisao je pod nazivom «Prokletijski meterizi». Knjiga nije objavljena zbog suprotstavljanja tadašnjeg predsjednika Opštinskog odbora SUBNOR-a i njegovih saradnika u Plavu.
Oko 1930. godine jedan od tadašnjih plavsko-gusinjskih srednjoškolaca Idriz Šahmanović, učenik ondašnje kraljevske medrese u Skoplju, pokušao je o ovoj temi da nešto napiše, što je onda zapazio i osudio tadašnji profesor ove škole i predavač na Filozofskom fakultetu prof. dr. Pera Slijepčević. On je revoltiran ovom pojavom napustio Veliku medresu, a Šahmanović je bio prinuđen da napusti ovu školu i svoje daljnje školovanje nastavi u ondašnjoj Šerijatskoj gimnaziji u Sarajevu. Završio je Višu sudačku teološku školu u Sarajevu i nakon toga bio šerijatski sudija u Bitolju".
|