banjalukaforum.com

Problematika mijenjanja vjere, nekako je ostala tabu tema u nasoj istoriji. Poznate su nam teorije o prevodjenju krscana na islam, mahom nasilnim putem, o cemu su pisdali mnogi istoricari I i II YU, a neki i ranije.

O pokrstavanju muslimana na ovim prostorima nije se pisalo, sve je ostalo kao tabu tema. Medjutim danas se o tome pise, kopa se po arhivama, pa se vec pisu knjige na tu temu,itd.

Evo izvoda iz jedne nove knjige koju je napisao Dr. Mustafa Memic, istoricar, nosilac partizanske spomenice 1941.godine. Knjiga nosi naslov "Prozelitizam u plavsko-gusinjskom kraju 1913-1919.godine"
Pozdrav Zah

"Sve do skoro, u plavsko-gusinjskom kraju veoma se malo pisalo, iako su događaji koji su se na tom prostoru dešavali bili dosta burni i interesantni. Kao historičar iz tog kraja i kao intelektualac ocijenio sam da to nije dobro, ne samo sa aspekta toga kraja, već i znatno šire. Istraživanjima koja sam vršio došao sam do zaključka da razlog takvom odnosu je izrazito nepoznavanje burnih događaja koji su se kroz historiju na ovim prostorima zbivali. Postojala je u tome i težnja određenih struktura ondašnje vlasti da se o tome ne piše, smatrajući valjda da potpunija spoznaja o njima može negativno da utiče na međunacionalne odnose u tom kraju, posebno u Crnoj Gori. Bila je to za dugo tabu-tema o kojoj se nije smjelo pisati.

O toj pojavi ranije nije pisano. U svojim djelima pokrštavanje je najprije spomenuo dr. Jovan Cvijić, optužujući zato, umjesto kralja Nikolu, ranijeg plavskog hodžu mula Hajra Bašića, odnosno Balšu Balšića, nakon pokrštavanja, koji je, u svojstvu predsjednika kraljevskog suda neke od presuda potpisivao, a odluke donosili general Avro Cemović i kapetan Gusinjske kapetanije Milivoj Dragović.

Nakon što su strijeljali oko 800 građana, preživjeli su se obratili gusinjskom muftiji za spas od smrti. Da bi spasio živote onih koji još nisu bili strijeljani, muftija je aprila 1913., izdao tzv. „fetvu“ odobravajaući da muslimani toga kraja, da bi spasili goli život, pređu u pravoslavnu vjeru, pa da se vrate u islam kada to bude dozvoljeno.

Pojavu strijeljanja plavsko-gusinjskih muslimana (kirdžija) literarno je spomenuo poznati književnik iz ovoga kraja Radovan Zogović. On je u svojoj poznatoj zbirci pjesama «Prkosne strofe» objavio i jednu pjesmu koja je nosila naziv «Uspomene iz Balkanskog rata». On u ovoj pjesmi piše kako su ondašnji kraljevi sprovodili muslimane na masovno strijeljanje (odlazili i vraćali se po nove grupe). Zogović one koji su vođeni na strijaljanje naziva «pastirima, kosačima i kiradžijama», a one koji su ih vodili na strijeljanje «krilašima», tako se nazivala vojska kralja Nikole.

Jedan od onih koji je pokušao da objasni ovu pojavu bio je general-major ondašnje jugoslavenske vojske Zufer Musić, među borcima više poznat kao »komandant Zufer» (bio je ratni komandant prve Kosmovske udarne partizanske brigade). Posebno zapažen u borbama na prostorima Zapadne Makedonije, kao komandant prvog partizanskog bataljona u sastavu Prve proleterske makedonsko-kosmetovske brigade.

Kao prvi intelektualac plavsko-gusinjskog kraja poslije 1919. godine imao je žarku želju da napiše monografiju plavsko-gusinjskog kraja. Ta je želja vjerovatno proizilazila iz činjenice, da je i njegov otac mula Sado-ef. Musić, tada imam plavske džamije u vrijeme okupacije Plava od strane crnogorske vojske, bio je odabran među 11 plavskih prvaka koji su marta 1913. godine strijeljani, bez sudske presude, sa ciljem da se plavsko-gusinjsko muslimansko stanovništvo zastraši i što prije prevede u pravoslavnu vjeru. Zufer je tada ostao kao posmrče (imao je nepunu tek 1 godinu), i nakon očeve smrti živio je i odgajao se kod svog amidže.

Pišući o plavsko-gusinjskom kraju, Zufer je na prvim stranicama svoje neobjavljene knjige pisao o nasilnom pokrštavanju plavsko-gusinjskih muslimana (Bošnjaka i Albanaca), posebno objašnjavajući strijeljanje svoga oca sa još deset drugih plavsko-gusinjskih prvaka. Međutim, za svoga života nije uspio da objavi ovo svoje djelo. Umro je oktobra 1968. god., na dužnosti u Vojno-historijskom institutu u Beogradu.

Još jedno djelo detaljnije je objašnjeno nešto kasnije u monografiji plavsko-gusinjskog kraja Čeda Ćulafića. Pisao je pod nazivom «Prokletijski meterizi». Knjiga nije objavljena zbog suprotstavljanja tadašnjeg predsjednika Opštinskog odbora SUBNOR-a i njegovih saradnika u Plavu.

Oko 1930. godine jedan od tadašnjih plavsko-gusinjskih srednjoškolaca Idriz Šahmanović, učenik ondašnje kraljevske medrese u Skoplju, pokušao je o ovoj temi da nešto napiše, što je onda zapazio i osudio tadašnji profesor ove škole i predavač na Filozofskom fakultetu prof. dr. Pera Slijepčević. On je revoltiran ovom pojavom napustio Veliku medresu, a Šahmanović je bio prinuđen da napusti ovu školu i svoje daljnje školovanje nastavi u ondašnjoj Šerijatskoj gimnaziji u Sarajevu. Završio je Višu sudačku teološku školu u Sarajevu i nakon toga bio šerijatski sudija u Bitolju".

O pokrstavanju muslimana Plava i Gusinja pisali su Zvko Andrijasevic i Zoran Satanojevic " Pokrstavanje Muslimana", samo oni kao i mnogi drugi srspki istoricari sve ovo priukazuju kao drobrovoljni cin prelaska muslimana u "pradedovsku veru", preskacuci dogadjaje koji su tome predhodili, strijeljanje najuglednijih ljudi Plava i Gusicnja, a onda i svih onih koji nisu htjeli da promijene vjeru.

Zato Dr. Mustafa Memic, istoricar, spravo kaze."Smatrao sam da se ne ne može pisati samo o pokrštavanju, a da se istovremeno, odnosno prethodno, ne objasni da je prije pokrštavanja izvršeno i masovno strijeljanje pripadnika muslimanske vjeroispovijesti. Strijeljanje je vršeno da bi se muslimanski narod prisilio da, navodno, dobrovoljno pređe u pravoslavnu vjeru. Strijeljano je oko 7% ukupnog stanovištva na spomenuta dva masovna strelišta. Dijelom na osnovu provizornih presuda Kraljevskog vojnog suda bez saslušanja i bez prava žalbe. Ljudi koji su strijeljani, pethodno su odvođeni masovno, u kolonama, na oko 20 km udaljenosti, odjeveni u svečana odijela i zakopavani plitko, da bi psi, kasnije, lahko pronalazili i unakazivali njihove leševe. Strijeljanja su vršena po okolnim brdima, gdje su većim dijelom formirane masovne grobnice. Kako sam naveo na početku, oni koji su preživjeli obratili bi se tamošnjem muftiji za savjet, kako da sačuvaju goli život. Tada je muftija izdao Fetvu kojom je dozvolio da preostalo muslimansko stanovništvo, radi spasa života, može privremeno prihvatiti pravoslavnu vjeru i u njoj ostati do momenta kada se pojave uslovi da se ponovo vrate na islam. Tu pojavu spomenuti autori Andrijašević i Stanojević prešutkuju a izvršeno pokrštavanje objašnjavaju dobrovoljnošću onih koji su ostali u životu. Kakva je ta dobrovoljnost bila u historijskim dokumentima objašnjeno je da su građani, kada im je saopštena proklamacija Kralja Nikole da mogu prelaziti u vjeru svojom voljom i odlaziti u, do tada zatvorene, džamije, ljudi su masovno trčali do obližnje rijeke, te su pijeskom i šljunkom trljali svoje tijelo dok im krv nije potekla, da bi oprali dijelove tijela koji su tokom pokrštavanja miropomazani. Nakon toga su trčali do najbliže džamije, svrstavali se u saffove i klanjali. Tu pojavu Andrijašević i Stanojević nazivaju dobrovoljnošću i objašnjavaju da je Kralj Nikola saglašavao se sa izvršenim pokrštavanjem, navodno, vjerujući da je pokrštavanje vršeno dobrovoljno. Odgovornost za izvršeno djelo se pokušavala prebaciti na lokalnu vlast u tamošnjim krajevima čiji je uticaj bio neosporan, ali uz zaštitu i odobrenje kraljevske vlasti, jer navodno nema pismenog dokaza da je pokrštavanje naređeno, odnosno od strane Kraljevske vlasti. Sama činjenica da je tih dana naredbom ministra Vojnog suda formiran Kraljevski prijeki sud, koji je nečasnim i svojevoljnim metodama donosio presude o masovnim strijeljanjima, sama po sebi govori. Prešutkuje se kraljeva naredba da se strijeljaju svi oni koji pokušaju da se prikriju ili pobjegnu bez privođenja sudu, iskorištena je od strane policijskih vlasti i pripadnika donjo-vasojevićke brigade da i bez saslušanja i privođenja sudu strijeljaju i sve one koji odbiju da pređu u pravoslavnu vjeru".

Kako objasniti ponasenje Muslimana, kad im je data mogucnost da se vrate svojoj vjeri islamu. Pogledajte sta su sve radili ljudi za koje neki i danas kazu da se trebaju vratiti " pradedovskoj veri". Kakva je to ljubav prema pravoslavlju, najbolje pokazuje ovaj primjer na koji ukazuje Dr. M. Memic, "...judi su masovno trčali do obližnje rijeke, te su pijeskom i šljunkom trljali svoje tijelo dok im krv nije potekla, da bi oprali dijelove tijela koji su tokom pokrštavanja miropomazani, a nakon toga su trcali u dzamiju, svrstavali se u safove i klanjali". Pozdrav Zah

Да ли би нам поштовани доктор објаснио шта ли се дешавало још у даљој прошлости....? Или поштованом ''доктору'' историја свијета започиње 1913. године??

И шта мислите ви, поштовани Зах, ако је било неке нетрпељивости између муслимана и хришћана у том региону (а као што видимо јесте) - шта ли су коријени тога?

Да се разумијемо-не оправдавам стријељања, нити било какво насиље, али не треба изоставити већу слику и временску дистанцу....Свака посљедица има своје узроке....


Не примјењуј опције за наглашавање на цијели текст јер ће такве поруке у будуће бити обрисане. За више информација погледај овде.
Мицелијус.

_________________
Izetbegović(92):"®rtvovaću mir, za nez. BiH!''
Silajdľić(92):''Međunarodno priznanje SRBiH biće doprinos stabilizaciji''
Kutiljero(05):''Da Izetbegović nije povukao potpis ne bi bilo rata, ni Srebrenice!''

Uslijedit ce odgovor na tvoje pitanje, ali da zavrsim zapoceto. Zah

Ž. Andrijašević i Z. Stanojević u svom djelu ne spominju da je pokrštavanju prethodilo zatvaranje deset džamija, mekteba (osnovnih škola) i ruždije (nepotpuna četverogodišnja srednja škola, u kojoj se program izučavao po evropskim standardima).
Spomenuti autori nijednom riječju ne objašnjavaju da su oni koji su pokrštavani dobijali nova pravoslavna imena, da je svako imao kuma pravoslavne vjere, koji je, sam ili sa popom, obilazio kuće za vrijeme pravoslavnog posta da kontroliše šta se u tim domovima jede. Naređeno je da se ženama zabrani pokrivanje. Uvedena je obaveza učešća u tzv. šarenom kolu gdje su žene i djevojke, do tada muslimanke, morale izlaziti otkrivena lica, hvatati se u šareno kolo sa crnogorskim stanovništvom, iako prije nisu ulazile ni u odaje svojih kuća kada su im isti dolazili u goste. Brojne su pojave koje su nakon tako ,,dobrovoljnog'' pokrštavanja sprovođene. One su ranjavale dušu i svijest onih koji su to morali da rade. O svemu tome Andrijašević i Stanojević u svojim djelima ne pišu. Ne pišu ni to da je oko 27% građana uspjelo da pobjegne u Sjevernu Albaniju, da bi izbjegli nasilno pokrštavanje. Radi se o oko 790 izbjeglih.

Nakon okupacije izvršeno je potpuno razoružavanje stanovništva, a 110 najuglednijih građana je zatvoreno. Dva mjeseca nakon zauzimanja plavsko-gusinjskog kraja, na ovaj teren dolazi Donjovasojevićka brigada, pod komandom Avra Cemovića. Prvi pokušaj da se stanovništvo privoli da pređe na pravoslavnu vjeru bilo je naređenje da svo stanovništvo mora nositi crnogorske kape, na kojima se nalazio križi četiri ćirilična slova 'S'. Shvativši da ovakav način pokrštavanja se ne razvija kako je planirano i da je veoma mali broj stanovnika prihvatio naređenje, u Gusinju (gdje je bilo sjedište kapetanije) formiran je i kraljevski vojni sud, koji je na efikasan način počeo proces saslušavanja. Saslušavanja su bila u grupama. Optuženima nisu donošene presude, niti im je data mogućnost žalbe. Istoga dana donošena su rješenja o privođenju optuženih pred Kraljevski vojni sud. I tamo su, po kratkom postupku, donošena grupna rješenja o strijeljanju. Na planinskom prevoju Previja iznad Andrijevice, tridesetak kilometara udaljenosti od plavsko-gusinjskog kraja, vršeno je masovno strijeljanje u grupama od oko 200 ljudi. U izvještaju predsjednika Općine Plav, upućenog kraljevskim vlastima, objašnjen je način kako je, najprije, strijeljano jedanaest prvaka plavske općine. Nakon što je strijeljano oko 7% ukupnog stanovništva, a priobližno isto toliko ih je prebjeglo preko Prokletija, zavladao je totalni strah. Niko više nije bio siguran da li će preživjeti i kada će doći red na njega.

Prema iskazu prote Đorđa Šekularca, koji je rukovodio ovim pokrštavanjem, u pravoslavnu vjeru prevedeno je 12000 građana (intervju sa Šekularcem objavila je beogradska ''Politika'', dvanaest godina kasnije, 1924.g.). Objasnio sam da su, prilikom pokrštavanja, izmjenjena imena pokrštenim, da su im zabranjeni svi islamski običaji i nošnja, uveden pravoslavni post i običaj da nekadašnje muslimanske žene umjesto prisustvuju i izlaze na begluke, svake nedjelje, gdje su se morale uključiti u crnogorsko kolo, zatim su zatvorene sve džamije, mektebi i ruždije.

OOO dragi zah kakve gluposti ti pricas na ovom forumu...

Zah stalno obecava da ce nesto objasniti, a jedino sto radi je "copy-paste" operacija...

_________________
Cause I'm tired of this scenes...

Markus, nisu to nikakve gluposti, to su sramni dogadjaji iz nase proslosti. Zasto bih ja nesto prepricavao, kad ima sve napisanoi. To je jednostavnije, tekst lijepo slozen, korigovan, svaka rijec na svom mjestu.

Ja ne znam Daljac sta hoces kazati. Ja stalno nesto objasnjavam, ja stalno pokusavam da vam prezentiram neke sadrzaje, opise nekih dogadjaja, koji su do skora bili tabu tema. O tim dogadjajima znao sam iz pricanja starih ljudi, ali ne i citanja iz knjiga. Saslusati jednu kratku pricu, i procitati knjigu, nije isto. Mislim da ces se u tome samnom sloziti.

Prezentirao sam nekoliko mucnoh tekstova iz nase proslosti. Ovom prilikom prezentiram nesto bolji tekst, koji govori o medjusobnom pomaganju, postovanju onoga sto su dobri ljudi cinili. "Dobro se dobrim vraca," kaze stara narodna izreka. Pozdrav Zah

"Dio srpske vojske, koji se preko Plava i Gusinja povlačio za Skadar, od strane muslimanskog stanovništva ovog kraja priman je i prihvaćen na veoma prijateljski način. To je dirnulo srpsku vojsku, koja je prilikom ispraćaja otpjevala jednu svoju pjesmu:Zbogom, Plave i Gusinju, zbogom, rodni kraju prihvatajući ih kao dio Šumadije. Odabrana je grupa koja je poznavala put prema Skadru i ona se srpskoj vojsci stavila na raspolaganje, prevodeći ih preko Prokletija. U Skadar su stigli nakon dva dana pješačenja, bez ikakvih problema.

Tada se pojavila težnja albanskog seoskog stanovništva da se izvrši navodna osveta nad 30-tak srpskih porodica, koje su ostale u Gusinju poslije kapitulacije crnogorske vojske, predvođene kapetanom Đurom Vujoševićem.

Oni su povlačenjem srpske vojske, pravovremeno, pokušali da se povuku iz Gusinja. Kapetan Đuro Vujošević je, ondašnjem prvaku Gusinjske općine Adem-agi Omeragiću u amanet ostavio svog sina Stanka Vujoševića, kasnije majora jugoslovenske vojske.

U spisu Naše rodoslovlje, Stanko Vujošević objašnjava da su Adem-aga Omeragić i Smail-ef. Nikočević, tadašnji gusinjski prvaci, sa još nekoliko istaknutih ličnosti došli u posjetu kapetanu Đuri Vujoševiću. Vidjevši da se i on sa ostalih 30-tak porodica sprema da napusti Gusinje, saopštili su mu da za to nema potrebe i izrazili su želju da ostane među njima. Obećali su mu sigurnost boravka i ekonimsku pomoć da se prehrani: "..Ostani, bit će ti kao i nama! Ti si se korektno ponašao prema ovom narodu od vremena kada si preuzeo kapetanstvo u Gusinjskoj kapetaniji. Osjećamo se dužnim da ti pomognemo. Kapetan Vujošević je prihvatio njihovu ponudu. Ali, nakon toga dolazi do koncentracije brojnih vojnih snaga iz Sjeverne Albanije i seoskog stanovništva iz okoline Plava i Gusinja. Pokazalo se da žele nasilno da uđu u Gusinje i, iz osvete, pobiju crnogorske porodice.

Gradsko stanovništvo Gusinja, predvođeno spomenutim čelnicima, organiziralo se i sa oružjem spriječilo ulazak u grad onih koji su opkolili Gusinje. Tri dana su pružali oružani otpor, a zatim su shvatili da ne mogu izvršiti datu obavezu prema crnogorskim porodicama, te, ožalošćeni, pošli su kapetanu Đuri Vujoševiću. Saopštili su mu da ne mogu izdržati nalet onih koji napadaju, da im oprosti i nagovorili su ga da sa crnogorskim porodicama napusti grad, uz oružano obezbjeđenje muslimanskih stanovnika Gusinja.

Probijajući se iz opkoljenog grada, trojica građana Gusinja su poginuli. Ostali dio pratnje uspio ih je dovesti do granice, gdje je življelo pleme Kuča (Veli Polje), odakle su i porodice koje su se povlačile. Nisu uspjeli da im obezbijede sigurnost u gradu, ali su zato uspjeli da im obezbijede prelazak na prostore Kuča.

Negdje pred pocetak ovog poslednjeg rata pojavio se jedan jako dobar list "Ogledalo". List je stampan u Italiji, a urednistvo je iz Zagreba. Kratko receno, cisto muslimanske novine, koje tretiraju muslimansku istoriju.
List je bio dosta skup u odnosu na druge slicne listove, jer je stampan na izuzetnom papiru, i imao je izvanredna graficka rjesenja. Mogao se kupiti samo u kiosku pred Robnom kucom Zenit. Izaslo je mozda najvise 6 ili 7 brojeva, a onda je poceo rat.

Hele nejse, u tom listi sam procitao nesto o pokrstavanju muslimana u Madjarskoj. Kada su Turci napiustili Madjarsku, jedan broj muslimana je ostao u svojim kucama sa zeljom da zadrzi imanja i druga dobra koje je imao. Tadasnje madjarske vlasti su nastojale na svaki nacin da muslimane potpuno istrijebe iz Madjarske, pa su donijeli nekoliko zakona koji regulisu tu problematiku. Tako je muslimanima bilo zabranjeno:

a- da praktikuju svoju vjeru, a da bi se to ostvarilo, musliman nije mogao sam stanovati u svojoj kuci, u kuci sa njim je morao da stanuje i jedan Madjar-katolik, koji je kontrolisao, da li se upraznjava-praktiukuje muslimanska molitva ili ne.

b- Madjar koji je stanovao sa muslimanom, kad god je isao u svoju bogomolju, sa sobom je vodio kompletnu muslimansku porodicu, da se Bogu mole na njegov nacin

c- ni jedan musliman nije mogao ozeniti muslimanku, niti se muslimanka mogla udati za muslimana. Musliman je morao ozeniti Madjaricu, a muslimanka se morala udati za Madjara.

Oni koji nisu htjeli prihvatiti ove uslove, ostavili su sva svoja dobra i otisli, najcesce na podrucja koja su jos bila pod turskom upravom. Na ovaj nacin, potpuno je iskorijenjeno postojanje muslimana u Madjarskoj.

Nesto slicno pokusavao je i kralj Nikola u Crnoj Gori, samo je on bio puno rigorozniji, svirepiji. Odlucio se prvo pobiti 7% stanovnistva Plava i Gisinja, a onda je poceo primjenjivati nesto blazu kontrolu, uvoditi neke obaveze, sto se sve moglo procitati u predhodnim komentarima.Mogli bi nesto kazati i o slicnim desavanjima u Srbiji, ali ?????? Pozdrav Zah