banjalukaforum.com
https://banjalukaforum.com/

Dzingis-kan
https://banjalukaforum.com/viewtopic.php?f=51&t=17096
Stranica 1 od 1

Autoru:  marcus_aurelius [ 30 Nov 2005, 18:18 ]
Tema posta:  Dzingis-kan

Do dana današnjeg niko još nije uspeo da otkrije grobnicu Temuđina (oko 1162-1227), koga su svi narodi mongolskih i tatarskih stepa priznali kao Džingis-kana („velikog vladara“) i jednog od retkih osvajača kojima bi se gotovo mogla pripisati titula kosmoktratora


Krajem avgusta 1227, kad se ugasio život onoga ko je u to vreme bio nesporni gospodar najprostranijega carstva na kugli zemaljskoj, jedna reč, ciglo jedan reč, vredela je više od svih ostalih na svetu: tajna.
Letopisci su smatrali da je veliki kan nezgodno pao s konja i da se od tog pada nikad nije oporavio. Poslanik pape Inoćentija IV, Pjano dei Karpini, koji se iz Mongolije vratio 1247, izveštava da je kana udario grom. Drugi pak tvrde da je ispio otrovni napitak koji mu je poslužila jedna suložnica. No nema nikakve izvesnosti u pogledu uzroka njegove smrti.


Već mesecima iznuren, predosećajući da već stoji jednom nogom u grobu, Džingis-kan Temuđin sazvao je svoja dva prisutna sina i najvernije poručnike da im izloži svoje zaveštanje i da poslednje preporuke. Nekoliko dana kan se zadržavao u dugim razgovorima sa svojim vernim pristašama. Glavna njegova briga odnosila se na rat i prilike u carstvu. Pre svega, stalo mu je bilo da bez sukoba sredi pitanje svog naslednika kako bi obezbedio nastavak vlasti. U jednom su svi bili saglasni: prikriti predstojeći kraj velikoga kana bio je kako prvenstveni zadatak tako i apsolutna nužnost. Politika je još tada iziskivala falsifikovanje činjenica.
Pred carskim šatorom u zemlju je zabodena sulica ukrašena crnim filcom, s šiljkom nadole - znak da se suveren razboleo. Naokolo je raspoređena gvozdena straža. Niko, pod pretnjom da će istog časa biti ubijen, nije smeo da uđe bez izričitih naređenja. Otpočela je velika zavera ćutanja. Potrajaće tri meseca.


Temuđinu je tad bilo oko sedamdeset godina. Kosa i brada još odavno su mu osedele. Došavši da opkoli Ningsju utvrđenu prestonicu carstva Sjisja, naroda Minjak, protiv kog je ratovao duže od godine, kan se povukao na drugu obalu Žute reke, nedaleko od Velikoga zida, na uzvisinu blizu izvora reke Vei, gde je našao svežinu, znajući već tada da će se uskoro pridružiti svojim junačnim precima na onome svetu.
Veliki kan nije više mogao da prikupi ni toliko snage da ustane iz postelje. Jedna poslovica još od pamtiveka veli: „Kad se Mongol rastavi od svog konja, što bi drugo radio do umro?“ I tad, uprkos nezi i zazivanju šamana, tmina prepokri pogled Temuđinov. Smrt odnese „osvajača sveta po volji Plavetnoga neba“, onoga kom dadoše ime Džingis-kan, „okeanski kan“, „svesvetski kan“, jer se njegovo carstvo prostiralo bezmalo preko cele kugle zemaljske, te je, po letopiscima, „bila potrebna cela godina da bi se prevalilo s kraja na kraj“.


Po prvi put posle stoleća mraka, „svi koji žive pod filcanim šatorom“, to jest zbir mongolskih naroda, okupio se pod istom zastavom. Od obala Tihoga okeana do litica Kaspijskog mora, od tamnih i dubokih jaruga u sibirskoj tajgi do granitnih ogranaka Himalaja, golemi štit srednje Azije pokoravao se Džingis-kanu Temuđionu. Sabljom ili diplomatijom, strahovladom ili ubeđivanjem, Temuđin je pokrio ili svojim vazalima učinio stotine naroda. Merkiti, Sjisje, Najmani, Kirgizi, Tatari, Gruzijci, Kinezi, Kitanci, Ujguri, Bugari, Persijanci, svi, šamani, muslimani, budisti ili hrišćani-nestorijanci, drhtali su već i na pomen njegovog imena.
Kraljevstva što ih je osvojio veliki mongolski kan više ne postoje. Imena nekih njihovih naroda izmenjena su, ali na modernome atlasu možemo približno odrediti granice tog gorostasnoga carstva: obuhvatale su oblast današnje Mongolije, mandžurije, deo sovjetskog Dalekog istoka, sever Koreje, severne kineske provincije - Hebei, Šantung, Šansji, Šansji i deo Henana - kao i autonomne oblasti Ningsja i unutrašnje Mongolije, prostrane oblasti u zapadnoj Kini - Sjinćjang i najveći deo Činghaja - sovjetske republike Kirgiziju, Tadžikistan, Turkmenistan, Kazahstan, Uzbekistan, ceo severni Iran i tri četvrtine Avganistana, i još obrub srednjeg Sibira, zapadno od bajkalskog jezera. Raznim vojnim pohodima pustošeni su i Irak, dolina Inda u severnome Pakistanu, đenovljanske tezge na Crnome moru i ruske kneževine između Dnjepra i Volge. Po ovim upadima, svagde pobedničkim, već su se mogle prepoznati potonje vojne pobede, jedan za drugim bogati gradovi - Peking, Samarkand, Buhara, Kabul i Herat - pretrpeli su napade mongolskih vojski čije pustošenje nikako nije prestajalo. Ovo golemo carsko imanje s jednim jedinim posednikom Temuđin stekao je sabljom tokom svojih poslednjih dvadeset godina, nakon što se prethodnih dvadeset godina borio da ujedini normadske mongolske narode. A to carstvo ne samo što je moralo opstati, nego se moralo i učvrstiti da bi se i dalje uvećavalo. Tako je bio odlučio Džingis-kan.


Pre svega, nestanak velikoga kana ni u čemu nije smeo usporiti vojne operacije u toku. Rat protiv Minjaka iz Sjisje već je trajao i suviše dugo. Nedaleko od Žute reke moćna utvrđenja štitila su grad Ningsju od čeonog napada, te ga je valjalo opkoliti i tako potpuno izolovati. Bez ikakve nade da će im pojačanja priteći u pomoć, branioci su na kraju popustili: nakon pregovora započetih s Mongolima, Li Jan, suveren carstva Minjaka, doneo je bolnu odluku da Temuđinu ponudi predaju u roku od mesec dana. Ako se kanova smrt prikrije, monarh Sjisje će kapitulirati kao što je predviđeno. S druge strane, ako opkoljeni saznaju da Temuđina više nema, moglo bi se desiti da odlože predaju, pa čak i da je dovedu u pitanje.


Li Jan stoga ništa ne doznade o sudbonosnome događaju. Kad se s pratnjom pojavio pred mongolskim redovima, Mongoli ga se dočepaše i smesta pogubiše prema posmrtnim uputstvima Džingis-kana. Potom uđoše u opkoljeni grad i posekoše bezmalo celokupno stanovništvo Ningsje.


Nisu u pitanju bili samo rat i politika. Nestanak kana povlačio je i upražnjeno mesto vladaoca. Temuđin je zapravo bio podelio svoje ogromno carstvo sinovima: Đoči, najstariji, dobio je stepe zapadnog Sibira i Turkestana i, unapred, zemlje koje će biti osvojene na Zapadu. Ali on je umro februara 1227. samo nekoliko meseci pre oca, te je njegovo nasleđe prešlo na njegove sinove, od kojih nam je najpoznatiji Batu. Čagataj je dobio drevno kraljevstvo Kara-Hitaj, istočni i zapadni Turkestan. Treći sin, Ogedej, dobio je postavljenje u velikome kanatu; postao je imenovani sledbenik Džingis-kana i pripala mu je celokupna ogromna oblast što se nalazila s obe strane velikog Balkaškog jezera. I na kraju, po običaju, najmlađi sin Tuluj dobio je prvobitnu očevinu, kolevku mongolskog naroda, teritoriju u čijem su se srcu nalazili izvori triju velikih mongolskih reka: Onona, Tule i Kerulena. Između ostalog, dodeljeno mu je i zapovedništvo nad sto hiljada ratnika, od sto trideset hiljada koliko je u to vreme brojala mongolska vojska. Zahvaljujući toj savršenoj konjici Tuluj je mogao polagati nade u jedan izvanredan plen: južnu Kinu.


Ovo raščinjavanje na ogromna kontinentalna kneževstva ni po čemu nije slutilo na raspadanje carstva, naprotiv. Temuđin je jasno izložio svoje osvajačke planove. Letopisci tvrde da je sa samrtne postelje svakom od prisutnih sinova i unuka dao po strelu moleći ih da je prelome, što su ovi lako učinili. Posle toga, uzevši isti broj strela, kan ih poveza u snop, i ponovo zatraži od svojih potomaka da ih prelome. Pošto nijedan nije uspeo, Temuđin im dade sledeći savet: „Ostanite ujedinjeni kao ovaj snop od pet strela da ne biste jedan po jedan bili slomljeni.“ Na kraju deobe, svaki darovani potomak dugovao je strogu poslušnost Ogedeju, koji je dobio zadatak da ostvari veliki imperijalistički san Džingis-kana o osvajanjima na istoku, zapadu i jugu. Korejsko poluostrvo, Južna Kina, turski i arapsko-persijski Srednji istok trebalo je da budu naredni ciljevi osvajača iz srednje Azije. Carstvo se nastavljalo.


Glasnici su najvećom brzinom pohitali prema svim stožernim tačkama da bi prinčeve i rodovske poglavare obavestili o smrti vrhovnog suverena i pozvali ih na kuriltaj - rodovsko veće plemića i darovanih prinčeva - na kojem će se odrediti naslednici i obelodaniti odluka pokojnika o prenosu vlasti.


Neki vojni odredi utaborili su se bili u podnožju Kavkaza, drugi na indijskim granicama Kašmira, ali svaki zapovednik koji je bio u vezi s vrhovnim većem dobio je naredbu da napusti sve tekuće poslove, da osvojene gradove poveri jednom garnizonu i požuri u veliki ordu, pokretni dvor kanov koji se tad nalazi u oblasti Karakoruma. Uprkos organizaciji postaja za promenu konja, nekima je trebalo tri meseca da stignu na dvor Mongolije. U međuvremenu, glavni štab se pripremio da osujeti mogućne pokušaje pobune vazalnih plemena, vazda gotovih da se dignu u slučaju političkih nevolja ili popuštanja središnje vlasti.


Ostavljajući iza sebe glavninu vojske zauzete pljačkanjem prestonice Minjaka i odabirom zarobljenika, gvozdena straža Temuđinova posvetila se poslednjim pripremama pre no što će otpratiti pokojnog suverena do njegove rodne grude. Zadatak je bio udvojen političkim nalogom: još jednom, unutrašnja stabilnost, baš kao i diplomatija, zahtevale su zaveru ćutanja o sudbini gospodara sveta. Krajem tog avgusta 1227. prepuštajući Veliki zid, tu beskrajnu kamenu gusenicu, prvim jesenjim vihorima, jedna čudnovata povorka krenula je sa zavoja Žute reke i zaputila se na sever preko golemog pustinjskog prostranstva Gobi. Karavan je okupljao hiljadu ratnika gvozdene straže Temuđinove. Beše to elita Džingis-kanovih četa, počasna straža regrutovana među najsrčanijim sabljonošama i konjanicima-strelcima. Često izbrazdani ružnim ožiljcima, oni su nekad ratovali po bojištima Transoksijane ili Horezma, služili svog starešinu s najvećom vernošću, uz potpuno preziranje vlastitog života. Iza njih, vojska izmešana s teškim tarnicama natovarenim plenom i stotine životinja: konji za zamenu, upregnuti volovi, mule i osamarene kamile. Kola na kojima su prevoženi posmrtni ostaci velikoga kana vuklo je petnaestak volova, a jaka pratnja opkoljavala je vozilo povrh kojeg su se sa zastava vijorili na vetru dugi konjski repovi. Iza svega su putovala mala stada ovaca koje su pastiri na konjima neprestano gonili prema glavnini vojske.


Dugi karavan odmicao je onoliko brzo koliko je to dopuštao teren: čas šljunčani beskraj koji sputava hod životinja, čas ravno i jednolično prostranstvo otvrdle zemlje, sipke zbog pređanjih oluja. Tu i tamo su ovaj pustinjski predeo presecali oskudni buseni požutele trave ili glibovita ulegnuća. S brežuljaka promenljivih oblika koji su okruživali udoline teško bi bilo raspoznati sporu povorku koja je vijugala kroz mineralne pustoline: ljudi i životinje nalikovali su pokrenutim ostrvcima što plutaju po mrtvom moru.
Sa svetlim turbanima ili filcanim kapama na glavi, odeveni u prljave i od masnoće sjajne kožuhe, vođe karavana većinom behu naoružane. Ravnodušni prema žamoru stada i oštrom vonju sere što ga je odavalo runo ovaca, neke vođe dremale su na konjima. Danima i danima, zahvaljujući sablasnim putokazima koje su samo neke vođe karavana znale da raspoznaju i odgonetnu, duga povorka napredovala je od oaze do oaze. Noću su se ljudi i životinje tiskali uz svoje bližnje ne bi li se bolje zaštitili od ledenog severca koji je raspirivao vatre od granja i suve trave. No danju se naglo vraćala vrućina i donosila nebrojene obade koji su, nailazeći u vidu proždrljivih i neuhvatljivih oblaka, dodijavali i životinjama i ljudima. Stoka je jedva uspevala da se napoji zastajući kraj često smrdljivih trščara. Izvori behu malobrojni, te je često valjalo zadovoljiti se blatnom vodom koja se pojavljivala na sloju zemlje po kojem su životinje žudno kopale. U suvim i neplodnim zonama, samo busenje kamilje trave i crne kamenike služili su kao mršava hrana karavanu, te mnogobrojne behu životinje koje su morale biti žrtvovane.
Oskudici vode i biljnoga sveta pridruživale su se i druge surovosti prirode. Vetar se ponekad dizao iznenadno poput groma. Žestoki kovitlaci oštrog i zaslepljujućeg šljunka izmešanog s oker prašinom obavili bi svako stvorenje zagušljivim pokrovom. Hrapavi povici kamilara i mazgara smenjivali su se da bi naterali izbezumljene životinje da smesta legnu. No peščana bi bura vrlo brzo prigušila graju. Odjednom svaki trag života kao da se gubio, skrivao, rastakao u atmosferskim nepogodama. Vetar, pesak i kamen ostali su jedini gospodari tog prostora u koji ni ljudi ni životinje nisu uspeli da utisnu beleg. Potom bi urlanje uragana utihnulo. Isto onako brzo kao što je nastala oluja, nebo se smirivalo i, nakratko, izgledalo je da beskrajnom prazninom vlada samo tišina.


Vođe karavana behu se svikle na oporost terena, klimatske hirove i teškoće dugoga puta. Svaki je umeo da ostane na oprezu, upinjući se iz sve snage da se odupre neprijateljstvu prirode. Svaki je umeo da vlada svojim konjem, da jednim jedinim preciznim udarcem skine samar sa izbezumljenih životinja, da ih smire, da od njih naprave drugare u nevolji. Hiljadu ratnika Temuđinovih nije ni za stopu odstupalo od svog cilja: da verno odvedu svog pokojnog starešinu do njegove rodne zemlje i večnog boravišta koje ga je čekalo s druge strane ovog haosa. Oni koji su godinama od odeće znali samo za kožu, od skloništa samo za filc, i od sredstava za odbranu samo za bronzu, vraćali su se sa svojih dalekih osvajanja s kolima punim blistavih svilenih tkanina, dragog kamenja, velikih vreća finog brašna, i keramike živih boja. Oni koji su odvajkada bili samo prosti čobani, vešti konjanici koje je često morila glad, postali su, zahvaljujući svome gospodaru, velikome kanu, nepobedivi ratnici, osvajači bezgraničnih pašnjaka, gospodari cele celcate zemlje.
Karavan je putovao sedmicama, prešavši iz polupustinjskih prostora Gobija u mongolske stepe i celim putem sejao je smrt. Pomoli li se na horizontu krdo divljih magaraca ili nekoliko zaplašenih kozoroga, mnoštvo konjanika odvaja se od družine, praćeno čoporom krupnih pasa, i kreće u smrtonosnu hajku. Kad bi posle neobuzdanoga galopa uhvatili divlje životinje, konjanici bi ih smesta ubijali zamahom koplja ili kišom strela. Kao što su zahtevali predački odredi, zatečene životinje prinošene su kao pogrebne žrtve. Nema sumnje da su divlje guske u letu, skočimiši koji bi hitro uronili u svoje jame, i mnoge druge životinje umele da umaknu ovoj nemilosrdnoj poteri. Ali, ako bi uspele da pobegnu, bilo je to samo zato što se dešavalo da strela koju je odapeo strelac ne bude brza kao ptičji let ili da gvozdeni šiljak koplja bude manje otporan od stene koja krije glodara.


U surovim ubistvima nije bilo nikakve osvete. Na snazi je jedino bio zakon datih zapovesti: do nove naredbe niko ne sme saznati za smrt kanovu, niti je obelodaniti. Svaki lovac na kog bi uz put naišli, svaki čuvar stada, svi konačari koji bi mogli opaziti i po pogrebnim oznakama prepoznati ukopna kola obavezno su morali umreti na licu mesta. Samo je likvidacija svedoka obezbeđivala čuvanje državne tajne. Tako je odstranjeno svako ljudsko biće - muškarac, žena ili dete - koje je imalo nesreću da mu se put ukrsti s karavanom hiljadu stražara pokojnoga Temudina.
Od Velikog zida do srca Mongolije, još dugo po prolasku pogrebne povorke, tela bezimenih žrtava stajala su nepomična u smešnim položajima u kojima su se zatekla usled iznenađenja ili užasa, sve dok divlje zveri ne bi nanjušile i proždrle njihove zemne ostatke. Ti razasuti leševi behu tek zgura istorije mongolskog upravljanja svetom.
Ovu jezivu epizodu o Temuđinovom kraju ispričali su samo persijski letopisci i Marko Polo. Kineski letopisci je ne pominju. Ipak, većina istoričara prihvatila je svedočanstva, prilično verodostojna, persijskih autora, jer izgleda da varvarski postupci o kojima je u njima reč prilično dobro odgovaraju Džingis-kanovom načinu vladanja.


Jahači su se zaustavili kad su izvidnici javili da carsko taborište nije dalje od dva dana putovanja konjem. Već su bili stupili u vezu s isturenim stražarima koji su nadzirali okolinu ordua u Karakorumu. Tad pohita jedna grupa neoružanih ratnika i ubrzo se sa svih strana pojaviše konjanici koji su došli da dočekuju svog pokojnog poglavara u njegovoj negdanjoj pokretnoj prestonici.


Još pre no što su glasnici stegonoše objavili kanovu smrt, vest se zapanjujuće brzo raznela po ulusu - mongolskom narodu i naciji. Kad je povorka napokon kročila u prvi krug tarnica koje su najavljivale Karakorum, već se bila okupila nema svetina. Iz bezbroj filcanih šatora ljudi behu izišli; radoznalost je nagnala svakog službenika, konjušara, oslobođenika ili roba da se tiska ne bi li prisustvovao prolasku sprovoda, no lica mnogih izražavala su, sumnje nema, duboku potresenost. Čak su i pogledi pobeđenih, zarobljenika pretvorenih u robove ili silom okupljenih, bili netremični, a mnogi plahi ratnici ordua kao da su se skamenili od uzbuđenja. Jer, kad iščezne bog, u navikama i sigurnosti nastaje pukotina. Malo-pomalo, i preneraženost ustupi mesto histeriji. Visoko držeći decu kako bi i ona mogla videti pogrebna kola, žene su vrištale od bola, jecale i ridale. Istinsko naricanje prethodilo je obrednom naricanju velikog „tužbalačkog oplakivanja“ kojim je otpočela carska sahrana.
Kola koja su prevozila Temuđinove posmrtne ostatke doterana su do ograđenog prostora rezervisanog za kanove sinove, rodovske starešine, nojane, vojne dostojanstvenike. Potom se gomila razmaknu da propusti šamane, beki i emči. Svi su nosili duge kaftane pokrivene ezoteričnim motivima - raznobojnim pletenicama, vrhovima strela, životinjskim repovima. Na glavama su imali čudnovate kape od medveđe, vučje ili mrmotove kože, ponekad ukrašene perlama u boji. Jedni su držali veliki ravni bubanj po kom su polagano udarali savijenim majicama, drugi su zapevali napeve gotovo nestvarne zvučnosti, čas neobično duboke, čas piskave poput kakve jadikovke. Padajući u trans, šamani su izvodili gestove koje su pratili kricima i hrapavim modulacijama. Zatim doneše mešine s ajrakom, uskislim kobiljim mlekom, te prvo sveštenici napuniše svoje zdele čiji sadržaj izliše prema četiri horizonta, na zemlju, i konačno na kola. Ove obredne ponude behu namenjene Tengriju, Vrhovnome Plavetnome Nebu, koji je, iz svoje nedokučive ogromnosti, morao prisustvovati libacijama.


Pevanje i libacije potrajaše danima. Potom najani, rodovske starešine, kao i članovi rodbine Džingis-kanove, dođoše pred staru Borte, udovicu i prvu suprugu Temuđinovu, koja mu je rodila bila nekoliko sinova, i uputiše joj uobičajene izraze poštovanja. Još je nekoliko dana prošlo pre no što su sve rodovske starešine stigle do ordua u Karakorumu.


Napokon, šamani presudiše da je kucnuo povoljan čas da se pokojni kan odvede na planinu koja će mu poslužiti kao mesto večnoga počinka. Odevenog u svečanu nošnju i jednu haljinu od skupocene svile, Temuđina smestiše u kovčeg sastavljen od pet jednih u druge umetnutih sanduka. Telo njegovo natovariše na teške tarnice ukrašene počasnim zastavama, te Temuđin, posred naricanja mongolskoga naroda, krete na svoje poslednje putovanje. Nedavno, na padini jednog od šumovitih brežuljaka koje su Mongoli smatrali svetim mestima, usred masiva Burhan-Kaldun, sadašnjeg landa Kentej, on je na čudesan način našao sklonište kad se sukobio s neprijatljima, a ratna sreća mu za jedno vreme okrenula bila leđa. Tu je, takođe, došao bio da zaziva Tengrija, večito Plavo Nebo, vrhovno božanstvo Mongola, prilikom jednog proročkog preokreta u svom životu. Odatle, konačno, izviru i tri velike reke Onon, Tula i Kerulen, koje svojim blagotvornim vodama napajaju livade njegovih predaka.
Po predanju, Temuđin je sahranjen podno jednog velikog drveta, u brežuljcima ovenčanim maglama. Iskopana je golema reka i, pre no što su u nju spušteni posmrtni ostaci, najpre je unutra podignut filcani šator velikoga kana. Nakit, oružje, posude pune hrane položene su pokraj vrčeva mleka i ajraka. Ne znamo da li su u ono doba ubijali robove koji bi svoga gospodara služili na onome svetu ili je na taj običaj podsećalo samo prividno ukopavanje. Isto tako ne znamo ni da li su konji bili sahranjivani, sa sedlima, žvalama i uzdama, ali više autora pominje žrtvovanje konja koje su, polomljenih nogu, postavljali na nosače pokraj groba. Zahvaljujući gomilanju tih ponuda, veliki kan je mogao krenuti na drugi svet snabdeven namirnicama da mu okrepe telo, mlečnim alkoholatom da mu zagreje srce, kao i dželepom kobila i pastuva da na njima odjaše u večnost.


Kad su pogrebne ceremonije okončane, mesto na kojem se nalazio grob postalo je tajna, i straža je svirepo zabranjivala svaki pristup. Potom pustiše mahovinu, travu, grmlje da rastu i polako uzmu humku pod svoje. Kako su se godišnja doba smenjivala, tako je i rastinje postajalo sve gušće, jednoga dana šuma je potpuno prekrila padine masiva planina Kentej.


Danas je zaboravljeno koja je planina nosila ime Burhan-Kaldun. Neki tvrde da Mongoli čuvaju tu tajnu skoro osam stoleća. Južno od Huanghea (Žute reke), u oblasti Ordos, neki starosedeoci označuju radoznalim putnicima lokalitete na kojima se navodno nalaze predmeti koji su pripadali velikome kanu: sablja, sedlo, luk ili truba. Jedan tumulus navodno krije ostatke kanovog ata. Još i danas kruže legende o prokletstvu koje će se sručiti na one koji hoće da oskrvnu grobnicu: jedan kan iznenada je oslepeo kad je hteo da iskopa neku relikviju, muslimanima koji su prekršili tabu bačen na grobnicu oduzeli su se udovi. Čak se tvrdilo da negde u stepi postoji jedan avetinjski grad, „grad Džingis-kana“.


Do dana današnjeg, međutim, niko još nije uspeo da otkrije grobnicu Džingis-kana Temuđina, jednog od retkih osvajača kojima bi se gotovo mogla pripisati titula kosmoktratora.

Autoru:  marcus_aurelius [ 30 Nov 2005, 18:21 ]
Tema posta: 

Sredinom 1206. hiljade ljudi okupile su se blizu izvora Onona. Stepska vlastela dolazila je velikim zapregama na poziv svoga kana. U ravnici u kojoj se održavao veliki kuriltaj uskoro će ih biti na stotine. Svi su došli da se zakunu na vernost Temuđinu koga su smatrali jedino sposobnim da uzme u ruke sudbinu bezbroj plemena, te Mongolije koja se upravo rađala


Odmah sutradan po Džamukinoj likvidaciji, Temuđin će postati nesporni gospodar većine mongolskih plemana utaborenih između lanca Velikoga Hingana na istoku, gorja Sajan na zapadu, obronaka Altaja na jugu i Bajkalskog jezera na severu. Na toj ogromnoj teritoriji koja manje-više odgovara sadašnjoj Mongoliji (malo umanjenoj) opstalo je tu i tamo samo nekoliko malih uporišta neposluha. Temuđin se, sa svojih pedeset godina, mogao postaviti kao starešina svih „naroda što žive pod šatorom od filca“. I tada, maja 1206, sazvao je novi kuriltaj, opšti sabor plemića iz svih rodova.


Usled veoma labavih veza vazalstva između nomadskih vazala i zbog udaljenosti rodova, sabori su se održavali neredovno i na različitim mestima. Posredi nipošto nije bila „organizovana ustanova“, na njima se raspravljalo o važnim ili manje važnim pitanjima, razmatrali su se opšti ili pojedinačni odnosi među feudalcima, odlučivalo se o ratu ili miru. No ti su sabori ponekad imali i manje zvaničan karakter i bili, pre svega, izgovor za pirovanje. Na tim „plemenskim većima“, poteklim iz jednog ili nekoliko rodova, učestvovali su samo oni koji su to želeli. U Temuđinovo doba kuriltaji su počeli igrati presudnu ulogu. Veliki kan, nosilac takoreći neograničene vlasti, ostaće veran tradiciji tog rodovskog veća.
Sredinom 1206, dakle, hiljade ljudi okupile su se blizu izvora Onona. Stepska vlastela dolazila je velikim zapregama na poziv svoga kana. U ravnici u kojoj se održavao veliki kuriltaj uskoro će ih biti na stotine. Među njima je bilo i starešina slavnih rodova, nakićenih rečitim nadimcima (mergen, Spretni; baadar, Nebojša; sećen, Mudri). Svi su tu, i njihove supruge s njima, a i suložnice i služitelji, u tom ogromnom logoru filcanih šatora, prostranom karavan seraju otvorenom na sve strane, bučnom i punom kričavih boja. Svi su došli da se zakunu na vernost Temuđinu koga su smatrali jedinim sposobnim da uzme u ruke sudbinu bezbroj plemena, te Mongolije koja se upravo rađala.


Oko jurte su bile sapete stotine konja. Nomadi su dolazili i odlazili, tiskali se da se dive pastuvima, da ocenjuju kako je urađena neka abaja ili uštavljena koža. Danima se čobani i ratnici mešaju, upoznaju, sklapaju prijateljstva ili saveze. Staju jedni spram drugih u konjskim trkama, u rvačkim borbama i nadmetanju u streljaštvu, razmenjuju kože, lovne ptice i nakit, jer prostrana je jurta postala neka vrsta vašara. Uveče, kad bi utihnula graja životinja, muškarci bi se okupljali oko argol vatri i ispijali pehare mleka i potezali iz boca alkohol trampom dobijen od seljaka ili vođa karavana i igrali su piljaka ili izvodili razne majstorije, slušali svirača kako prebira po žicama svog instrumenta, nomada kako snažnim glasom recituje epsku pesmu u kojoj je reč o lovu, divljem medvedu i konju koji galopira stepom.


Istorijski izvori ne govore ništa o razlozima sazivanja tog novog kuriltaja. Deset godina ranije - oko 1197. - Temuđina je već bila izabrala za kana jedna stranka rodovskih starešina u kojoj su se nalazili i kneževi koji su, svom plemenitom poreklu zahvaljujući, takođe mogli polagati pravo na kanat. Izgleda stoga da je Temuđin ovaj sabor sazvao koliko zato da bi obnovio svoj mandat toliko i da bi proglasio vlast koju je istinski držao. Kako taj čovek, koji nikad nije ni krio svoju žeđ za vlašću, ne bi bio u iskušenju da dobije i to blistavo postavljenje? Uz nesumnjivo ohrabrenje i pomoć od rodbine i prijatelja, Temuđin je na koncu dospeo, posle sporog ali nezaustavljivog napredovanja, do poslednje etape autokratije na temelju zakonitosti. Po drugi put proglašen „džingis-kanom po sili Tengrija“, to jest „okeanskim kanom po moći Večnoga neba“ mogao je da čestita sebi na dobroj sreći.


Ako je verovati letopiscima, pomazanje Temuđinovo beše okruženo strahovitim dekorom. U nebo je podignut luk, taj neoskvrnuti steg s kog se vijorilo devet repova konja - dorata, a šaman Kokču, „Vrlo Nebeski“, lično je potvrdio Temuđinovu vlast u jednoj veličanstvenoj ceremoniji svečanog postavljenja. Posle kuriltaja, Džingis-kan istaknu svoju srećnu zvezdu raspodeljujući, u razuzdanosti vladarske zahvalnosti, odličja i nagrade. Privrženici, zaslužni oficiri, primiše skupocene poklone uzete iz zalihe plena.


Kan je imao svoje pobornike. Odsad ima i udovice. Onima koji su ga okruživali, onima koji su mu laskali Džingis-kan nudi unapređenja i darove.
Korčiju, šamanu koji je tipovao na kanov uspeh, dodeljen je dar koji je ovaj i tražio kao dokaz svog proroštva: harem s tridesetak lepotica. Dobio je i pravo da stavi šapu na šumske prebivaoce u močvarama na severozapadu. Mulali, koji je svom gospodaru takođe prorekao izuzetnu sudbinu, dobio je kinesku prinčevsku titulu i „zapovedništvo nad levim krilom sve do gorja Kunčidun“. Ulizica Šigi-Kuturu, usvojeni brat kanov koga beše podigla Holun, traži i svoj deo počasti: „Zar sam ti bio manje odan od drugih? Od detinjstva sam rastao na tvome pragu i nikad nisam mislio na drugog do na tebe. Dopuštao si mi da ti spavam kraj nogu, postupao sa mnom kao s najmlađim bratom. Šta ćeš mi dati kao znak svoje milosti? Biće naimenovan za vrhovnog sudiju,unapređenje koje pokazuje da se kan, kad je bilo potrebno, nije uzdržavao ni od nepotizma.


Džingis-kan je umeo da nagradi svoje najpouzdanije pristalice, istinske tvorce njegovog uspona do najvišeg dostojanstva. Pomenuti u vojnoj naredbi, Dželma, Subetaj, Kublaj i Džebe izdašno su nagrađeni, kao i Munglik, Kunan i Degej, čiju je srčanost i vernost tokom pređašnjih pohoda kan dizao u nebesa. Boorčua, prijatelja iz detinjstva i druga po oružju, kan je podsetio na njegovu nesebičnu odanost gospodaru: „Ništa o meni nisi znao, a odmah si sve napustio da bi krenuo za mnom (...) O Boorču, o Mukali, vi ste mi pomogli da se popnem na presto time što ste me uvek valjano savetovali, podržavali kad sam bio u pravu, a zadržavali kad nisam.“


Ne zadovoljavajući se time da sa svojom slavom u vezu dovede samo svoje verne vojskovođe, kan će naći i tople, pa i nežne reči i za članove sopstvene porodice, za četvoricu sinova - Tutuja, Ogedeja, Doćija i Čagataja - ali isto tako i za nađenu decu koju je usvojio - Šigi-Kutukua, svog usvojenog brata, Borokula, Kokočua i Gučua. U hronici se tvrdi da je našao reči ljubavi i za sve one koji su poginuli služeći mu. Deci tih ratnika palih na bojištima Džingis-kan će dodeliti razne povlastice.


Kanovi ljudi


Ako se čita popis nadarbina i povlastica što ih je dodelio svojim privrženicima ili njihovim potomcima, litanija naimenovanja i unapređenja što ih je dao svojim saradnicima, reklo bi se da je Džingis-kan imao izvanrednu sreću da bude okružen ljudima velikih vrlina. Jer doista su „kanovi ljudi“ umnogome i izgradili Temuđinovu moć. Ovaj se neprekidno oslanja na njih, neprestano ih je slao u prve borbene redove. Svi su, očigledno, išli do granica odanosti da bi služili svom gospodaru.
Džingis-kan je zacelo na svom putu nailazio i na ljude koji su ga izdali, kao što su prinčevi Altan i Kučar, prevrtljivi gur-kan Džamuka, ili pak Togrul, neverni vladar onemoćao u starosti. Svi su bili visokoga roda. „Kanovi ljudi“ pak nisu poticali iz velikih porodica: Džingis-kan ih je upoznavao na bojištima prilikom smelih nasrtaja. Ako je verovati retkimizvorima, mnogi - Dželma, Badaj, Kišlik, Boorču, Munglik, Sorkan-Sira i mnogi drugi - sinovi su kovača i čobana. Na te ljude, koji su do najviših počasti stigli počevši kao obični vojnici, radije se oslanjao Džingis-kan da bi izišao na kraj sa suparnicima iz redova visoke aristokratije i kretao u osvajanja. Zahvaljujući, dakle, feudalcima skromna porekla, odstranio je Žurčene Seče-Bekija i Tajčua, navodne naslednike slavnoga Kabul-kana, ali i ostale kneževe kao što su bili Buri-Beke, Kučar i Altan. Stičemo utisak da je kan u dugotrajnim unutrašnjim bitkama koje su mu mobilisale energiju više voleo da se spaja sa sitnim vazalima, sa malim rodovskim starešinama, pa i prostim čobanima; pošto su se dokazali, ovi će biti unapređeni na visoke položaje kad kan bude pribavio sebi istinsku upravu.


Kanovi ljudi, nokuri, doista su „drugari“, lenici, vazali i služitelji kanovi, deo su običajima vezanih rodovskih skupina i ne mogu se smatrati najamnicima. Veoma brzo iskorišćeni u vojnim pohodima, pokazaće se kao odlični taktičari; svikli na konjičke juriše, umeće da vode svoje strelce i ulane i na najudaljenija bojišta u Kini, u islamskoj zemlji i sve do kapija Evrope.


Osim ovih opasnih boraca regrutovanih prilikom međuplemenskih borbi, Džingis-kan je nalazio prirodne saveznike i u okrilju sopstvene porodice. Njegova usvojena brća, ili braća iste krvi, njegova polubraća, potom i sinovi, biće mu odlični pomagači. U ovoj mnogobrojnoj rodbini je, izgleda, vladao priličan sklad. Treba, nesumnjivo, izuzeti onu tragičnu epizodu bratoubistva Bekterovog, ali dečaci koji su je skrivali bili su tek dvanaestogodišnjaci.


Treba li da kod ovih kanovih ljudi vidimo izvestan izoštren osećaj za služenje i privrženost gospodaru, kojim bismo objasnili njihovu vernost? Ili su svi ti pomoćnici, ljudi skromna porekla, znali da im je, ako se žele uzdići iznad svog staleža, u interesu da najbolje što mogu služe upravo onome ko ih je i izvukao iz tog staleža? Jedno objašnjenje ne isključuje drugo. U svakom slučaju, činjenica da se kan veoma rano otarasio velikih mongolskih kneževa oslanjajući se na slobodne ljudi ili sitne plemiće u protivrečnosti je s težinom sovjetskog istoričara Bartholda koji Džingis-kana, pripadnika konzervativne aristrokratije, suprostavlja Džamuki kao pripadniku klase siromašnijih pastira koje su nadahnjivale „demokratske“ težnje.


Vojska, novo ratno oruđe


Sutradan po kuriltaju 1206, Džingis-kan se baca na to da u svojim rukama ujedini i žezlo i sablju: „Nekad sam“, govorio je, „imao samo sedamdeset pripadnika telesne garde da me služe danju i dvadeset četiri u noćnoj službi. Sad kad mi je, voljom večnoga Neba, potčinjeno celo carstvo, treba brojni sastav garde povećati na deset hiljada ratnika koji će se vrbovati među sinovima desetara, stotinara i zapovednika nad mirijadama“.


Novi kan vrlo dobro zna da njegova vlast iako se oslanja na zakonske temelje, još mnogo više počiva na sili. Deset mu je godina bilo potrebno da se uzdigne od jednog plemenskog kanata do vrhovnog postavljanja. Od sad će preduezti sve da se tu i održi, a pre svega da stvori istinsku osvajačku vojsku.


Postepeno prekaljeni u okršajima i bitkama prsa u prsa, pripadnici kanove narodne vojske postali su opasna sila. Nije posredi profesionalna vojska. Već smo rekli: ljudi iz kojih je sazdana pre svega su čobani, konjušari koji se u doba mira bave svojim stočarskim poslovima. No Džingis-kan je mogao da krene tu svoju narodnu vojsku u rat za veoma kratko vreme. Uz pomoć kovača koji su svoj alat i potrepštine prenosili na tarnicama, ljudi su bili kadri da sami izrađuju dobar deo svoje opreme. Navikli da sami krote svoje konje i da love pojedinačno ili u skupinama, Mongoli su potencijalni borci: nomadsko stočarenje odlična je ratnička obuka. Početkom XIII stoleća plemena ujedinjena pod kanovim žezlom podvrgnuta su, da tako kažemo, „prirodnoj“ obuci za ratovanje.
Sutradan po kuriltaju 1206. Džingis-kan je preinačio mongolsko plemensko društvo preraspoređujući ga unutar jedne nove hijerarhije. Rodovi, pod-plemena, plemena koja su tradicionalno tvorila stanovništvo-očevinu (ulus) nojanu ucelinjena su u strogo brojčani vojni sistem. Svaki ulus morao je biti kadar da obezbedi tačno utvrđeni broj vojnika koji su mobilisani zajedno s opremom. Veća plemena morala su se podeliti, a manja zbirati u veće skupine. Naoružani ljudi (čerigut) raspodeljeni su u jedinice deljive s deset: arbani (deset ljudi); ddžaun (sto ljudi); mingan (hiljadu ljudi); tumen (deset hiljada ljudi) i tuk (sto hiljada ljudi).
Ovo razvrstavanje stanovništva oslanja se na feudalnu strukturu. Tako je nojana obrazovano telo viših oficira; njihovo vojno zapovedništvo, postavši nasledno, dodaje se njihovom feudalnom pravu. Osim toga, kad to zahteva veliki kan, nojani su prisiljeni na takoreći neprestanu službu. Džingis-kan je zvanično postavljao svoje najsposobnije vojskovođe i poveravao im nova zapovedništva. Nekolicini nokura poverena je logistika: rezervne ergele, opremanje vojske (komora, naoružanje). Ova povremena preustrojavanja vojske povlačila su uklanjanje nekih običajnih starešina i postavljanje častoljubivih „mladih vojskovođa“. U devedeset tri novostvorena zapovedništva pojavljuju se najverniji pratioci Džingis-kana: Dželma, Džabe, Sorkan-Sira, Subetaj. Nešto kasnije, i drugim ličnostima bliskim velikome kanu biće poverena odgovornost vrhovnog zapovedništva nad teritorijalnim divizijama orlut.


Ovo strogo ustrojavanje nekadašnjih plemenskih vojski biće glavni probojac osvajanja i omogućiće pojavu istinske konjice koja će zapanjiti sve savremenike. Pedeset godina kasnije, Pjano dei Karpini primetiće strogost tog vojnog ustrojstva i istaći disciplinu koja je uzakonjivala odnose među saborcima:


„Džingis-kan je organizovao svoju vojsku ovako: na čelo deset konjanika postavio je starešinu koji se, koliko znamo, zvao desetar; nad deset desetina zapoveda oficir naimenovan za stotinara; deset stotina pokorava se hilijarhu, deset hiljada ljudi, ujedinjeni pod vlašću jednog vojskovođe, obrazuju telo označeno imenom tumen. Na kraju na čelo zapovednika svih trupa stavljena su dva ili tri generala od kojih jedan ima prvenstvo.


Ako tokom borbe jedan čovek ili dva ili tri iz neke desetine ili više pobegnu, cela skupština biva streljana; ako dezertiraju sva desetorica, pogubljuje se stotina kojoj su pripadali, manje ako ne nestanu svi odjednom.“


Stavljanjem vojske iznad rodovskog ili plemenskog stanovništva, ustrojavanjem mongolskog ulusa u pukove, tradicionalna rodovska i feudalna odanost zamenjena je odanošću carstvu. Samo nekoliko plemenskih starešina (Mukali, Darita) sačuvali su uticaj nad svojim taborima. Kao metodični starešina, Džingis-kan je izgleda doista uveo decimalni istem u vojnu organizaciju. Ovoj će se diviti Marko Polo: „Raspoređeni su na način koji ću vam opisati. Znajte da kad veliki tatarski Gospodar kreće u rat, on sobom vodi sto hiljada ljudi na konjima. Imenuje po jednog oficira za svaku desetinu, svaku stotinu, svaku hiljadu i svakih deset hiljada, tako da on ima da zapoveda samo nad deset ljudi, a tih deset imaju da zapovedaju samo nad drugih deset, te svak vrši svoju službu tako dobro i sređeno da je to milina.“


Radi koordinacije te vojske obrazovani su korpusi „glasnika-strela“. Raspolažući stanicama za zamenu konja raspoređenim po celoj teritoriji pod kanovom kontrolom, oni su bili zaduženi za raznošenje novosti i prenošenje naredaba ordua. Ovaj zapanjujući sistem komuniciranja jam (otuda potiče ruska reč jamčik, kočijaš), omogućavao je glasnicima na konjima da prevaljuju neverovatne razdaljine za veoma kratko vreme: govori se o 3.000 kilometara nedeljno, to jest 400 kilometara dnevno.
Otac Ik 1846. veli kako je u Tibetu sreo glasnike na konjima koji su po izuzetno teškom terenu prevaljivali više od 800 kilometara za manje od jedne sedmice. Noseći opasač s praporcima ili trubu kojom bi najavljivali svoj dolazak, ovi „glasnici-strele“ ponekad su munjevito galopirali danju i noću: doslovno vezane za konje, od nevremena ih je štitilo nekoliko slojeva sukna u koje bi uvlačili vrat. Marko Polo s nešto preterivanja govori o glasnicima-konjanicima Kublaja, Džingis-kanovog unuka: „Na svakoj takvoj postaji nalazi se četiri stotine konja. U nekima ih ima samo dve stotine, već prema potrebi: veliki Gospodar određuje broj konja koji moraju biti spremni za njegove glasnike kad ih nekamo šalje. I znajte da na svakih dvadeset pet ili trideset milja svaki drum ima po jednu takvu postaju snabdevenu kao što sam vam rekao (...). A oni iz naredne postaje, koji su ih zahvaljujući praporcima čuli da stižu, spremali su konje i opremljene ljude koji bi, čim bi se sreli, uzimali to što su glasnici imali, pismo ili nešto drugo, i hitali do sledeće postaje.“


Džingis-kan je ustanovio nove činove, nove funkcije: elitni bataljoni sačinjavali su korpus „Starih junaka“, dok su ostali, sastavljeni uglavnom od strelaca, bili imenovani za „velike nosače tobolaca“. Ovim ratnicima prvoga reda vladar je obećao pobedonosne pohode, skupoceni plen, mnoštvo robova. No nudeći te milosti svojim feudalcima, podilazeći njihovom borbenome žaru, kan se, kako primećuje Rene Gruse, obraćao i svim ujedinjenim plemenima: „ovaj valjani narod koji mi se prepustio da bi delio sa mnom moje radosti i patnje, taj narod koji mi je obećao vernost u svim opasnostima, taj narod plavih Mongola“ uzdići ću iznad svih naroda na zemlji.“


Da li je Džingis-kan stvarajući svoju novu vojsku već pomišljao na to da se, po jednoj kineskoj izreci, „može ratovati i ciglo jedan dan godišnje, ali vojska ne sme prestati da se obučava ni jedan jedini dan“? Kan je još uvek samo natezao luk, ali bez odapinjanja strele.


Proglašenje džasaka


Carstvo ima poglavara. Ovaj ima pokretnu teritoriju. Ima vojsku. Potreban mu je sveopšti zakon.
Na kuriltaju 1206. razrađen je džasak (ili jasak) kojim su na videlo izneti predački zakoni mongolskih naroda. Od pre više stoleća, zapravo, postojao je celi skup običaja, navika, zakonskih tradicija koje su nomadskome društvu davale institucionalni okvir. Ovi usmeni zakoni manje-više dobro su odgovarali onome što je zaokupljalo plemena i pojedince; određujući starešinstvo, svojinu, slobode i verske obrede, oni su sudbeno potvrđivali isključiva prava rodova, štitili stočarima njihova sredstva za život, osuđivali svetogrđa i regulisali odnose ljudi.


Silne zabrane, mnoštvo mongolskih tabua, zapanjivali su strane posmatrače koji su ih često opisivali u svojim zabeleškama s putovanja. Tako je na poslanika pape Inoćentija IV, Iranjevca Pjana dei Karpinija, njihova neobičnost ostavila snažan utisak:
„Iako uopšte nemaju zakona koji reguliše način deljenja pravde i ukazuju na grehe koje valja izbegavati, Mongoli se pokoravaju tradicijama koje su sami stvorili ili ih nasledili od svojih predaka, a po kojima je ovo ili ono pogrešno. Tako, guranje nekog sečiva u vatru, dodirivanje plamena kratkim mačem, vađenje komada mesa nožem, rukovanje sekirom pored žeravice može da ugasi vatru. Zabranjeno je oslanjati se na bič kojim se šiba konj - Mongoli se ne služe mamuzama - dodirnuti bičem strelu, hvatati i ubijati mlade ptiće, udarati konja uzdom, lomiti kosti jednu o drugu, prosipati po zemlji mleko, neko drugo piće ili namirnice, mokriti pod šatorom; ko bi to namerno činio bio bi usmrćen.


Franjevac iz Umbrije nije mogao da objasni ove vajkadašnje tabue. On sasvim dobronamerno prosuđuje i osuđuje - pogrešno - i druge vidove mongolske etike: „S druge strane, ubiti čoveka, skinuti bližnjem glavu, protivpravno prisvojiti tuđe dobro, bludničiti, povrediti nekoga ili kršiti božje zabrane i propise, u tome, po njihovom mišljenju, nema ničega grešnog.“


Zamisao o zbiranju u jedan zakonik svih zakona, pravila i običaja odgovara onome što smo uspeli da dokučimo o karakteru Džingis-kana: njegov smisao za red, neugasivu žeđ za autoritetom gotovo je uvek pratilo traganje za pravovaljanim opravdanjem i kod tog čoveka često primećujemo očiglednu težnju ka sitničavom raspravljanju. Za kana, koji sad svoje velikaše prima na sagu od beloga filca, džasak je morao predstavljati univerzalni zakon. Mongolski poredak moći će se primeniti na sve druge pokorene narode.


Džasak (odbrana), upotpunjen bilikom (ukazima), zvanično je izdiktiran ujgurskim pisarima i pohranjen u Plave sveske, nažalost izgubljene, koje su rekonstituisane po spisima Džuvejnija i Rašidudina. Ovi zakoni namenjeni tome da ih shvati mnoštvo nepismenih počivali su na lakonskim, ali savršeno jasnim načelima:


„Dužnost Mongola je da dotrče na moj poziv, da se pokoravaju mojim naredbama, da ubijaju one koje ja kažem.“
„Onome ko ne sluša glava će biti odvojena od tela.“


Posle ovog uvoda, neumoljivog u najmanju ruku, nimalo se ne iznenađujemo kad otkrijemo zakonik veoma strog i pomislimo li u koje je vreme nastao. Pod pretnjom smrtne kazne zabranjeno je ubistvo, krađa stoke, utaja dobara ili odbeglih robova, uplitanje trećeg u dvoboj, dugotrajna zaplena tuđeg oružja. Istom se kaznom kažnjava i preljuba, bludničenje i sodomija. Razne krivice, ocenjene kao manje teške (silovanje mlade devojke), povlačile su samo odsecanje nekog uda... Ostale, smatrane sitnima, kažnjavaju se samo globama plativim u naturi. Za prekršaje se dosuđuje batinjanje. Džingis-kan, kome su dobro bile poznate sklonosti njegovih savremenika prema pijančenju - a posebno sklonosti njegovog rođenog sina Ogedeja - preporučuje da se ne treba napijati češće od tri puta mesečno!


Džasakom se utanačuje i uloga žene u ovom patrijarhalnom društvu: ženina glavna briga je da se obavezno stara o „dobrome glasu svoga muža“. Ova prava i dužnosti temelje se kako na njenim poslovima u domaćinstvu tako i na njenoj vernosti suprugu i gospodaru: „Muškarac ne može biti kao sunce, svuda prisutan. Stoga valja da žena kod joj je mužodsutan, u ratu ili u lovu, drži domaćinstvo u tako dobrom redu da ako glasnik knežev ili bilo koji drugi putnik bude prinuđen da se zadrži u njenom šatoru, da ga vidi urednog i da u njemu može dobiti dobar obrok: to će služiti na čast mužu, a zaslužnost čovekova prepoznaće se po zaslužnosti njegove žene“.


Šta reći o primeni ovih vrlih načela? Pjano dei Karpini, ne baš milostiv prema nomadskim običajima, primećuje. „Žene su uglavnom čestite. Na njihov se račun nikad ne čuje primedba o zastranjivanju. Muškarci, međutim, upuštaju se u raskalašne, pa i razvratne razgovore. Neredi su retki, ako uopšte i izbijaju. Premda se Mongoli obilno napijaju, nikad se ne svađaju, niti se tuku u stanju pijanstva.“


Što se tiče zakona primenjivih u vreme rata, oni su koliko jasni toliko i ekspeditivni:
„Nebudni stražar biće ubijen“.
„Glasnik-strela koji se napije biće ubijen.“
„Onaj ko sakrije begunca biće ubijen.“
„Ratnik koji sebi bespravno prisvoji plen biće ubijen.“
„Nesposobni starešina biće ubijen.“


Dura lex, reći ćemo... No u svako doba, i u svim zemljama, za ratni je zakon ljudski život uvek bio jeftin.


Primenjivanje ovog zakonika dopalo je Šigi-Katukuu, usvojenome bratu Džingis-kanovom, koji je time dobio ulogu vrhovnog sudije. Zakonik će se postepeno povećavati i poporavljati, ali zvanično će biti proglašen tek na kuriltaju 1219, sutradan po osvajanju Severne Kine i uoči osvajanja prednje Azije.


Veliki kan se potrudio da potvrdu svoje vlasti obeleži događajem koji će posvetiti jedno novo doba. Džasak, opipljivo ispoljenje njegovog ugleda, potvrdiće i njegovu legitimnost. Pošto je u ime svog valjanog prava bacio na kolena bezmalo dvadeset naroda, delilac pravde je hteo da opravda svoje delanje. O tome svedoči onaj ukaz iz 1219, urezan na jednu taoističku stelu podignutu na nagovor nekog kineskog kaluđera, kojim se odaje priznanje kanovim poduhvatima, da bi se završio ovim iskazom: „Dobio sam, znači, podršku Neba i stekao vrhovno dostojanstvo.“
Džasak je, istina, samo preuzeo i sudbeno potvrdio stoletne običaje. Džingis-kan nije uvodilac novina, ni liberal. No hoteći da stavi tačku na anarhiju koju je savladao uspeo je da posveti porodična i rodovska starešinstva, da reguliše sistem vlasništva i nasleđivanja, da ozvaniči običaje nastale u stepi. Ovaj zakonik neusmnjivo izražva duh nomadskog mongolskog društva početkom XIII stoleća: od sad nijedan Mongol ne sme da prezre zakon. Džasak se nije protivio nomadskim običajima, nije preobražavao hijerarhijske temelje, isključiva prava nojana, nadmoć nekih uglednih rodova, odnose srodstva između pojedinaca vezanih krvnim srodstvom ili poreklom. Ipak, svojim krutim okvirom spojio je narode srodne po načinu zajedničkog života, bliskosti dijalekata, sličnosti tradicija.

Autoru:  Vincent Corleone [ 30 Nov 2005, 20:06 ]
Tema posta: 

Svaka cast Maro aurelije ali poludio sam dok sam pricito prvi post ,ali odlucno jesi copy paste ili si kuco ma copy paste sta ja to pricam. :wink:

Autoru:  marcus_aurelius [ 01 Dec 2005, 00:21 ]
Tema posta: 

Godinama skidam zanimljive tekstove,pa sam mislio da ustedim ljudima vrijeme i zivce pa da im olaksam da nadju ono sto ih zanima.

Autoru:  marcus_aurelius [ 01 Dec 2005, 01:00 ]
Tema posta: 

Ovo o Dzingis kanu sam skinuo sa "blicnews"

Stranica 1 od 1 Sva vremena su u UTC [ DST ]
Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
http://www.phpbb.com/