|
Ozrensko selo
Sunce podiže deku maglenu,
čuju se pijetlovi i glasovi ljudi,
dok magla umiva šumu zelenu,
to se moje selo na Ozrenu budi.
Sjećam se djetinjstva bezbrižnoga,
trešanja sa stabla, ubranih u krađi,
livade, potoka, druga moga,
tadašnjeg života, dok je bio slađi.
Ošumila potpuno nekadašnja kosa,
put ka ognjištu zarastao jače,
da li su po njemu suze ili rosa
zavičaja moga, koji zamnom plače?
Rat od 1992. do 1995.
Početak međuetničkih sukoba u bivšoj BiH, aprila mjeseca 1992. godine, srpski narod Vozuće, Gostovića i Ozrena je dočekao sa velikom zebnjom i neizviješnošću. Debele i bolne naslage istorijskog pamćenja, pojačavale su taj strah, ali ovoga puta i toliko potreban oprez, od prijetećeg marširanja istih onih snaga, koje su još odavno nastojale zatrti srpska ognjišta na ovim prostorima. Nova generacija Srba nije više nasijedala na prevare i vjerovanja, da je neće niko dirati. Na to su naročito upozoravali svjedoci ustaških (hrvatskih i muslimanskih) zločina za vrijeme takozvane Nezavisne Države Hrvatske (NDH), kada je na području Vozuće, Gostovića i Ozrena poklano ili u logore otjerano oko 4000 Srba, a njihova domaćinstva spaljena i potpuno uništena.
Komadanje druge Jugoslavije (SFRJ) na više država po etničkom principu, koje je planiski i dugo godina pripremano u zapadnim masonskim odajama, toliko je ličilo na njihove prethodnike, koji su raspeli prvu Jugoslaviju u periodu od 1914. do 1918. godine. Ovoga puta su Srbi svoju zaštitu prepoznali u Jugoslovenskoj Narodnoj Armiji (JNA), koja je nastojala braniti cjelovitost Jugoslavije, suverene i priznate države, jedne od prvih članica Ujedinjenih Nacija, u kojoj je srpski narod vidio jedinu šansu svog opstanka.
Poslije formirane hrvatske (HDZ) i muslimanske (SDA) nacionalne stranake, sa prepoznatljivom ustaškom i islamsko-fundamentalističkom orjentacijom, i Srbi su osnovali svoju nacionalnu (SDS) stranku, koja je prvu svoju veliku promociju imala upravo na Ozrenu kod manastira Svetog Nikole 1990. godine. Duge kolone izbjeglih Srba iz Hrvatske, koje su na Ozrenu našle svoj predah i okrepljenje na svome mukotrpnom putu za Srbiju, su potvrđivale i opravdavale strepnje srskog naroda ovoga kraja.
Nakon rata u Hrvatskoj 1991. godine, gdje je srpski narod branio pravo na svoje postojanje, početkom 1992. godine politička i vojna situacija dostiže tačku usijanja i u BiH.
Na proglašenje i priznanje ove bivše jugoslovenske republike, kao samostalne države, a koje se odigralo 6. aprila 1992. godine, baš na dan, kada je fašistička Njemačka prije 51 godinu napala Beograd, Skupština Srpske Republike BiH je odgovorila pozivom srpskom narodu na opštu mobilizaciju. Na taj poziv se srpski narod Udrima, Vozuće i Ozrena masovno odazvao.
U međuvremenu su se Hrvati i Muslimani uveliko vojno organizovali, formirali su i naoružavali jedinice, vršili su njihovo uvježbavanje i ideološka usmjerenja, ne krijući namjere, prepoznatljive po starim sloganima: "Srbe na vrbe", "Srbe na Srbe" ...
Kod Broda, pripadnici Zbora narodne garde (ZNG) i Hrvatske vojske su palili srpska sela i ubijali nejač, dok su u Sarajevu islamski fundamentalisti otvorili vatru na srspke svatove i ubili oca, koji je ženio svoga sina, a pripadnici takozvane Patriotske lige i "zelenih beretki" su u Dobrovoljačkoj ulici napali i masakrirali nezaštićenu vojnu kolonu JNA, koja se povlačila iz Sarajeva za Srbiju. Još strašniji zločin su učinile muslimanske paravojne formacije u Tuzli, koje su 15. maja 1992. godine na Brčanskoj Malti, uprkos mirnom dogovoru o povlačenju, mučki napale vojnu kolonu JNA, koja je napuštala tuzlansku kasarnu. Tom prilikom je nestalo preko 200 vojnika (rezervista), uglavnom Srba sa Ozrena i Majevice.
Bio je to više nego dovoljan signal Srbima šta im se spremalo i kakvo je zlo bilo na pomolu. Iz obližnjih gradova: Maglaja, Zavidovića, Žepča, Zenice, Banovića, Lukavca, Tuzle i Gračanice, Srbi su masovno odlazili na prostore Udrima, Vozuće i Ozrena. Ovaj jedinstveni etnički i duhovni prostor, sa 87 srpskih sela, gdje se srpstvo i pravoslavlje očuvalo u izvornoj čistoti, predstavljao je veliku snagu i uzdanicu Srba, ne samo ovog prostora, nego i šire. Znajući za to, da Hrvati i Muslimani, zajedno sa zapadnim silama, kuju zavjeru i vrše opsežne pripreme da unište taj mit o Ozrenu i "srpskome Olipmu". Toj mračnoj ideji se na ovom prostoru suprostavilo oko 12700 Srba pod oružjem, svrstanih u početku u dvije srpske brigade, a kasnije u četiri.
Prva srpska vojna reakcija na ovim prostorima se desila 2. i 3. maja 1992. godine u Doboju, kada su jedinice Srpske vojske sa Ozrena, Trebave, Krnjina i Vučjaka uspjele ovo, za Srbe važno, mjesto staviti pod svoju kontrolu. Ovim uspjehom, a kasnije i pobjedom Vojske Republike Srpske u probijanju obruča i koridora preko Posavine za Srbiju, područje Udrima, Vozuće i Ozrena se povezalo sa ostalim slobodnim srpskim teritorijama. Tako ovaj prostor dobija još više na značaju u vojno-strateškom smislu. Pored toga što razdvaja dva najbogatija muslimanska bazena (tuzlanski i zenički), a time i dva njihova dva najmoćnija vojna korpusa (drugi i treći), odavde su se kontrolisale vrlo važne putne komunikacije dolinom rijeke Spreče, Bosne i Krivaje, te se stvorila mogućnost spajanja ovdašnjih srpskih snaga sa srpskim jedinicama na Romaniji (preko Ribnice i Olova). Domaći i strani vojni stratezi su tvrdili da "onaj ko drži Ozren, vlada Bosnom", jer se odavde kontrolišu Sava i Drina.
Upravo zbog toga su jedinice muslimanske vojske i Hrvatskog vijeća odbrane žurile da poprave svoje taktičke položaje oko Udrima, Vozuće i Ozrena, vršeći sinhronizovane napade prema rubnim selima ovoga područja, a naročito na njegovom jugoistočnom dijelu. Borci ozrenskih brigada prikazuju već u tim prvim borbama svoju sposobnost. Hrabro i znalački su branili Vijenac, Vozuću, Kamenicu, Gostović, Svinjašnicu ..., ali se takav uspjeh plaćao visokom cijenom.
Samo u odbrani Vijenca je tada poginulo deset srpskih boraca. Neprijateljske snage su takođe pretrpjele gubitke, ali, uprkos tome, nisu odustajali od svojih novih napada. Prve velike posledice hrvatske i muslimanske agresije su prouzrokovale egzodus srpskog stanovništva iz Željove, Lohinje, Lendića, a nešto kasnije i iz Smoluće (30. avgusta 1992.), Predražića, Priluka, Ljeskovice, Bistrice, Gostovića i Mitrovića (4. decembra 1992.). Ostaće nezaboravno, da su ozrenske jedinice, uz pomoć "Semberske brigade" iz Bijeljine, sa posebnim elanom i požrtvovanjem izvršile proboj za Smoluću, koja je bila preko tri mjeseca u muslimanskom okruženju, pri čemu je oko 6000 stanovnika Smoluće, Tinje i Potpeća, zajedno sa vojskom, evakuisano na Ozren.
Već u proljeće i ljeto 1993. godine muslimanske snage su preduzele novu ofanzivu na jugoistočnom i zapadnom dijelu Ozrena. Podrhtavale su linije na Vijencu, Lokvama, Bradinju, Kameničkoj premeti, Svinjašnici, Pocjelovu, Bliznoj, Docu, Krsnom Polju, Planama ... Borci Prve i Druge ozrenske brigade su pokazali zadivljujuću hrabrost, trpili su i neprijatelju nanosili gubitke, te su na kraju slomili muslimansku ofanzivu.
U to vrijeme je došlo do otvorenih sukoba muslimanskih jedinica i HVO-a na prostoru srednje Bosne, Žepča i Maglaja, čime su, na izvjesno vrijeme, bili smanjeni napadi na Vozuću i Ozren.
Ratna 1993. godina je ostala upamćena po prvom ucrtavanju Vozuće i Ozrena, tokom "mirovnih pregovora", u tuđu, muslimansku državu, što je na ovdašnji narod djelovalo kao grom iz vedra neba. Kasnija objašnjenja, da se radi samo o političkom triku i dobijanju na vremenu, samo su privremenu stišala buru ovdašnjeg srpskog naroda. Već u februaru je proključalo maglajsko ratište, gdje su danima vođene iscrpljujuće i krvave borbe, sa velikim žrtvama na obje strane. Jedinice sastava TG "Ozren", pojačane ovdašnjim pripadnicima "Crvenih beretki" i MUP-a RS, imale su početnog uspjeha: deblokirale su selo Dolac i ovladale Kalezićima, Planama, Fatiminim brijegom i Debelim brdom nadomak Maglaja.
Početkom maja 1994. godine težište borbi se prenio na jugoistočni dio ozrensko-vozućkog ratišta. Iskoristivši slabost u srpskim redovima, muslimanske snage su uspjele ovladati strateškom kotom Vijenac, a kasnije i položajima na rejonu Svinjašnice.
Namjere neprijatelja u tom trenutku su bile jasne: ovladati Pocjelovom i Plavetnim brdom i na taj način staviti Vozuću u okruženje. Ohrabreni početnim uspjesima, muslimansko vojno rukovodstvo je odlučilo da sa većim snagama krene na ove prostore i da zada smrtonosni udarac Vozućoj i južnom dijelu Ozrena.
Ofanziva je počela 1. juna i sa manjim prekidima trajala do novembra 1994. godine. Muslimanske jedinice je predvodio njihov komandant Armije general Rasim Delić, a srpske snage general Momir Talić, komandant Prvog kraiškog korpusa VRS.
Pored ozrenskih brigada, ove prostore su branile jedinice VRS sa Vučjaka, Majevice, Krajine, Semberije, kao i pripadnici MUP-a Republike Srpske. Tih dana je ključala dolina rijeke Krivaje, ali i visovi Pocjelova. Muslimanski napadi su se smjenjivali talasima. Bilo je dana, kada su izvodili 15-20 juriša na isturene dijelove srpske odbrane. Hiljadama artiljerijskih projektila su zasipali prostor Vozuće i dubinu Ozrena, pri čemu su im obilno pomagali tenkovi UNPROFOR-a i avioni NATO-a. Mnogi projektili su bili punjeni hlorom i bojnim otrovima, od čega su posledice bile velike.
Primjenjujući metod "spržene zemlje", muslimanski komandanti su računali na siguran uspjeh, ne obzirući se na žrtve u vlastitim redovima.
Nalazeći se u takvom paklu, gdje su postojale samo dvije mogućnosti, odbraniti se ili nestati, srpski ratnici su zadržali prisebnost i, prihvatajući borbu na bliskoj distanci, razbili su muslimanske juriše i nanosili su neprijatelju osjetne gubitke u ljudstvu. Ratni reporteri su tada izvještavali o zadivljujućoj hrabrosti, vještini i požrtvovanju srpskih boraca i njihovih starješina, što je bilo i presudno u slamanju do tada najveće muslimanske ofanzive na Vozuću i Ozren. Pojedine muslimanske jedinice su bile potpuno desetkovane, a konačan bilans od 780 poginulih, samo govori da je njihova armija doživjela jedan od najtežih poraza od početka sukoba u bivšoj BiH. Vozuća je postala velika enigma toga rata, isticali su u to vrijeme vojni komentatori. Tokom te neprijateljske ofanzive, jedinice VRS su imale oko 90 poginulih i preko 400 ranjenih boraca.
Poslije neuspjeha na Vozućoj i Pocjelovu, muslimanski vojni stratezi su aktivirali novi plan: zauzimanje Doboja i stavljanje kompletne Vozuće i Ozrena u okruženje. Ofanziva je počela 22. oktobra 1994. godine. Brojne i dobro opremljene muslimanske jedinice su krenule iz pravca Gračanice i Tešnja, podržane snažnom artiljerijskom vatrom i nevjerovatnom medijskom propagandom, usmjerenoj na sijanju panike u gradu i zastrašivanju srpskih boraca na odbrambenim linijama. Sve to im nije pomoglo da ostvare svoju zločinačku zamisao.
Odlučno su ih "dočekali" borci Dobojske, Druge i Četvrte banjalučke i Druge oklopne brigade, te izviđači Operativne grupe Doboj, izražavajući nevjerovatnu hrabrost i požrtvovanje u borbama vođenim prsa u prsa, kao i zadivljujući moral da se odbrani grad Doboj. Uporedo sa ovim odsudnim bitkama, u kojima su Vozuća, Ozren i Doboj jasno stavili do znanja da će se vojnički održati, počinje jedna druga i mnogo opasnija bitka protim ozrensko-vozućke tajne u samoodržanju. Svjetski "mirovnjaci", uz asistenciju i nekih domaćih, su Ozrenu počeli nuditi kojekave prijedloge - da Ozren bude svačiji (samo ne srpski), međutim, Ozren je odlučno odbio kapitulaciju, koja bi inače bila prva od njegovog postojanja.
U proljeće 1995. godine muslimani su krenuli u nove napade na Vozuću i jugoistočni dio Ozrena. Na ove prostore o ovoga puta dovode svoje najelitinije jedinice iz Prvog, Drugog i Trećeg korpusa, a na Pocjelovu u borbu dovode i strane plaćenike iz islamskih zemalja svrstane u odred "El mudžahedin". Avioni NATO-a su svakodnevno izviđali srpske položaje, na koje su tukli poznati tenkovi "Leopard".
Teške i krvave borbe su vođene puna dva mjeseca (juni i juli), gotovo bez prekida. Neprijatelj je uspio ostvariti napredovanje na istočnom frontu, ovladavši strateškom tačkom na Trepalama (9. juna) i jednim dijelom Milina Sela.
Borci i starješine ozrenskih brigada, značajno potpomognuti jedinicama Prvog krajiškog korpusa i pripadnicima MUP-a RS, su uspjeli slomiti ovu neprijateljsku ofanzivu, nakon iscrpljujuće borbe uz velike žrtve. Time je slomljena i poslednja nada islamskog političkog i vojnog vrha, da Vozuću i Ozren nemože vojnički poraziti.
Međutim, uslovi ratovanja postaju po srpsku stranu sve nepovoljniji. Globalna vojna i politička situacija tokom 1995. godine se mijenja u korist neprijatelja. Muslimansko vođstvo potpisuje vojni sporazum sa Hrvatskom, čime vojska Republike Srpske, pored muslimanskih snaga i HVO-a, dobija i trećeg neprijatelja - odmornu hrvatsku armiju, opremljenu i obučenu, koja je u završnici rata odigrala ključnu ulogu na zapadni dio Republike Srpske.
Pored prijetećeg okruženja, VRS je bila iscrpljena i razvučena na dugim linijama fronta, bez slobodnih i odmornih manevarskih jedinica, koje bi mogle priteći u pomoć ugroženim odbrambenim dijelovima. I pored te činjenice, hrvatske i muslimanske jedinice nisu mogle same značajno promijeniti situaciju na terenu u svoju korist.
Toga su naročito bili svjesni njihovi zapadni mentori (saveznici), prije svega NATO pakt, koji se krajem avgusta i početkom septembra odlučio da preduzme opsežnu vojnu operaciju protiv VRS i Republike Srpske.
U sinhronizovanim raketnim napadima iz vazduha, uništen je kompletan radio-relejni i informativni sistem Republike Srpske, strateški objekti VRS, kao i neki značajni civilni objekti. U tim napadima nije bilo pošteđeno ni područje Ozrena. Prvo obrušavanje bombardera NATO-a na objekat Kraljicu se dogodilo 29. avgusta, pri čemu je ispaljeno pet raketa, od kojih nijedna nije pogodila cilj. U ponovljenom napadu 7. septembra 1995. godine, objekat je pogođen sa tri rakete i potpuno uništen, pri čemu je poginulo pet vojnika VRS. Nestanak "Kraljice", srca i zaštitničkog znaka Ozrena, među borcima i narodom ovoga kraja je djelovao kao tektonski udar na temelje njihovog postojanja i opstajanja.
Pored Kraljice, NATO je uništio i kasarnu u Potočanima, kao i strateške objekte u blizini Doboja (Becanj, Bare, Usora). U vojnom smislu, to je značilo odlučujuću prekretnicu u korist muslimanske vojske, HVO-a i Hrvatske armije. Samo dva dana nakon raketiranja Kraljice, muslimanska vojska je, sa glavninom svojih snaga (Prvi, Drugi i Treći korpus i Izviđački odred Generalštaba Armije BiH) krenula u opštu ofanzivu na Vozuću, te na jugoistočni i jugozapadni dio Ozrena.
Razvučene i iscrpljene srpske jedinice su prihvatile borbu, ali ovoga puta nisu uspjele zadržati svoje položaje u sukobu sa brojčano nadmoćnijim, odmornijim i dobro opremljenim muslimanskim snagama.
Nakon gubitka Pocjelova i Plavetnog brda, Vozuća je ostala u muslimanskom okruženju. Jedan dio srpskih boraca i civilnog stanovništva se preko noći uspio probiti kroz obruč, dok su preostali stradali na tom krvavom putu, ili su pali u zarobljeništvo, odakle se mnogi nisu nikada vratili. Jedinice VRS i MUP-a RS, koje su branile ovaj prostor, uspjele su uspostaviti stabilnije linije odbrane tek na potezu Krtova 1 - Sokonjića brdo - Jelova gorica - Tešanj hrast - Kamen - Rabov vis (Brezici) - Borova glava - Rječica, koje su uz velike žrtve održane do kraja rata.
Na okupiranim dijelovima Udrima, Vozuće i Ozrena je ostalo 66 srpskih sela i to: Bistrica, Ljeskovica, Grabovica, Petkovići, Dedići, Tribići, Velići, Lug, Mrđani, Žioke-Oštrić, Mitrovići, Kamenica, Stojanovići, Priluk, Drakolić, Čardak, Pejići, Vukmanovići, Kučice, Bećerovići, Željova, Vozuća, Vukovine, Vasići, Gradina, Jaruške, Vijenac, Orahovica, Babice, Donja Brijesnica, Gornja Brijesnica, Milino Selo, Sižje, Komari, Borice, Krtova 1 (veći dio), Krtova 2, Stupari, Mičijevići, Panjik, Vasiljevci, Kamenica (Ozren), Rajinovo Brdo,Čevaljuša, Karačić, Riječani, Donja Bukovica, Gornja Bukovica, Rakovac Donji,Rakovac Gornji, Dolac, Donja Bočinja, Gornja Bočinja, Bakotić, Krsno Polje,Jablanica, Ulišnjak, Bijela Ploča i Brusnica. Iz ovih sela je protjerano oko 5500 porodica sa oko 21000 stanovnika. Njihova domaćinstva su opljačkana, spaljena i u najvećem dijelu potpuno razorena.
Na okupiranom području je ostalo jedanaest pravoslavnih crkava, manastir Vozuća i ostaci nekadašnjeg manastira Udrim, kao i mnoga groblja, od kojih su neka stara preko 500 godina. Sem crkvi u Žepču i Zavidovićima, sve druge su oskrnavljene i velikim dijelom porušene. Na sličan način su uništena i mnoga groblja.
Da bi potpuno zatrli tragove srpskog življenja na ovim prostorima, Muslimani su i u posleratnom periodu nastavili sa sistematskim uništavanjem preostalih stambenih objekata i kompletne infrastrukture (škole, domove kulture, čitaonice, električne mreže, vodovod itd.). Eksploatacija šumskog blaga je tekla nemilosrdno, a ono malo preostalog kvalitetnog drveta, što nije isječeno, nestalo je u velikom požaru, koji su muslimani priredili na cijelom okupiranom prostoru aprila 1998. godine.
U borbi za očuvanje rodne grude, za slobodu srpskog roda i otadžbine Republike Srpske, položilo je svoje živote 1200 boraca sa prostora Udrima, Vozuće i Ozrena, dok je lakše ili teže ranjeno oko 5000 srpskih ratnika.
Pored 4 ozrenske brigade, zatim bataljona Gostovića, Ljeskovice i Bistrice, u odbrani vozućko-ozrenskog prostora su, u kraćem ili dužem vremenskom periodu, učestvovale i druge jedinice VRS i MUP-a RS sa punim ili umanjenim sastavom i to: Druga oklopna brigada, Laktaška, Krnjinska, Teslićka, Srbačka, Prnjavorska, Vučjačka, Trebavska i Dobojska brigada, zatim Motajički bataljon, "Mauzerova garda", Brodski bataljon, 14. srpska LPBR, korpusna policija Prvog krajiškog korpusa, "Vukovi sa Vučjaka", "Mandini četnici", Bataljon 43. prijedorske brigade, 9. bataljon vojne policije OG Doboj, četa vojne policije TG "Ozren", te jedinice Centra službe bezbijednosti (Doboj, Bijeljina, Banja Luka, Trebinje, Zvornik i Šekovići).
Svojim požrtvovanjem, ove jedinice su doprinijele da na Vozuću i Ozren polome zube najelitniji sastavi muslimanske vojske i Hrvatskog vijeća odbrane.
Na muslimanskoj strani u napadima na Udrim, Vozuću i Ozren su učestvovale sledeće jedinice:
311. i 314. zenička brigada, 219. kakanjska, dijelovi 107. i 112. gradačačke brigade, 327. maglajska, 318. i 319. zavidovićka, 217. lukavačko-banovićka, 319. lukavačka, 303. i 305. zenička (poslednja ofanziva "Uragan"), Gračanička, Olovska, Srebrenička brigada, Specijalna brigada "Crni labudovi", Odred islamskih plaćenika "El mudžahedin", Bataljon vojne policije Drugog korpusa (Tuzla), Bataljon vojne policije Trećeg korpusa (Zenica),Izviđački odred Generalštaba Armije BiH, specijalne udarne grupe: "Živiničke ose", "Banovićki tigrovi", & quot;Lasta", "Džamijski klubovi", "Balata" i "Drinski zmajevi", te NATO snage za brza dejstva (tenkovi i avijacija).
Poslednji put menjao peki dana 14 Jul 2009, 22:42, izmenjena samo jedanput
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
. Milo, bistar si momak, nastavi da misliš svojom glavom. I ako griješiš, brzo ćeš iz te greške da naučiš nešto, pa da je dalje ne ponavljaš. Ovi što te nazivaju izdajnikom su ti patrioti na 'durex' baterije 
