|
Dio istine o Ozrenskim četnicima
Formiranjem takozvane Nezavisne Države Hrvatske (10. aprila 1941.), fašističko-ustaške i marionetske tvorevine, počinje ostvarivanje monstruoznog Starčevićevog i Pavelićevog plana na sistematskom uništavanju Srba. Hrvatsko "pučanstvo" je sa neviđenim oduševljenjem propratilo taj "povijesni trenutak" i počelo se masovno svrstavati u ustaške jedinice, koje su odmah krenule u čišćenje Hrvatske od "prljavih Vlaha i barbara", sa jasno proklamovanim ciljem: jednu trećinu Srba pobiti, drugu polovinu pokatoličiti, a ostale protjerati. Takav satanski plan blagoslovio je Vatikan, a realizaciju na terenu vojnom silom pomogle Njemačka, Italija i Mađarska.
U toj državi našao se i prostor Udrima, Vozuće i Ozrena, sa oko 85 srpskih sela, u kojima se odvajkada uporno i brižno njegovala srpska pravoslavna duhovnost, kultura i tradicija. Upravo zbog toga ovdje ni Turska, tokom viševijekovnog nametanja procesa islamizacije, nije imala gotovo nikakvnog uspjeha, a još manje komunistička ideologija sa svojim "internacionalizmom". Za ustaško-fašistički koncept države to je predstavljalo opasan remetilački faktor, te su njeni protagonisti odlučili da puškom i kamom "umire neposlušne Srbe" na ovom strateški važnom području.
Dojučerašnje komšije, Hrvati i Muslimani do zuba naoružani i zakićeni ustaškim simbolima, počeli su osiono zalaziti u srpska sela, pljačkati i paliti, progoniti ugledne srpske domaćine, učitelje, sveštenike i pripadnike "Sokola". Mnoge su odvodili na "prevaspitavanje", odakle se nikada više nisu vraćali.
Uvidjevši da mu se sprema veliko zlo, srpski narod na ovom području se počeo spontano okupljati, dogovarati i spremati za odbranu. Vijesti o ustaškom teroru i masovnom pokolju Srba u Zapadnoj Slavoniji, Baniji, Kordunu, Staroj Hercegovini ..., samo su pojačale zebnju i strah od nadolazećih dana. A onda i prva iskra nade da se Srpstvo neće ugasiti. Stižu vijesti da načelinik Druge armije pukovnik Dragoljub Mihajlović nastavlja borbe za Doboj i Derventu.
Polovinom aprila 1941. godine pukovnik, Dražo Mihajlović pruža snažan otpor neprijatelju kod Ševarlija, a potom sa oko sto oficira i podoficira preko Preslice stiže u Petrovo na Ozrenu. Tu iz letaka saznaje za kapitulaciju Jugoslavije, drži govor demoralisanoj vojsci, odlučno najavivši da će razviti srpski barjak slobode, što je i učinio 8. maja 1941. godine u Srbiji, na Ravnoj Gori. Bila je to prva ustanička baklja protiv fašističke sile u porobljenoj Evropi, podignuta dva mjeseca prije nego što će Centralni Komitet Komunističke Partije Jugoslavije pozvati jugoslovenske narode na ustanak.
Tako se i narod na prostoru Udrima, Vozuće i Ozrena, kao odgovor na započeti ustaško-njemački teror i genocid, Srbi dižu na ustanak. Dogodilo se to 23. avgusta 1941. godine istovremeno na Preslici (Ozren) i Kleku (Udrim), čemu su prethodile višemjesečne pripreme. Perjanice među ustanicima bili su udrimski, vozućki i ozrenski domaćini, ugledni i pouzdaniji ljudi, koji su u svojim selima prikupljali oružje i narodu objašnjavali nametnutu situaciju, iz koje je jedini izlaz bio u prihvatanju borbe. Srpski ustanici formiraju odrede, kao tada najveće vojne formacije. Ozrenski odred obuhvatao je šire područje Ozrena. Za prvog njegovog komandanta postavljen je Todor Vujasinović. Zenički odred obuhvatao je područje Zenice, Kaknja, Žepča i dijelom Zavidovića, a odred "Zvijezda" dijelove Vareša, Kaknja i Visokog.
Ozrenski ustanici 23. avgusta izvode sinhronizovane napade prema Doboju, Gračanici, Maglaju, Petrovu i još nekim mjestima u dolini rijeke Spreče i Bosne. Najveći uspjeh ostvarila je grupa pod komandom Cvijetina Todića, koja je imala najteži zadatak: zauzimanje skladišta municije na Usori. Sa probranim borcima iz Pridjela, Striježevice, Osojnice i Trbuka, Todić je uspio savladati sve prepreke, razoružati stražu i dići skladište u vazduh. Prethodno su izvučene značajne količine pušaka, bombi i municije, koje su u povratku odnešene na Ozren.
Bila je to najveća diverzija u porobljenoj Evropi u to vrijeme, kada je zapaljeno oko sto vagona topovskih granata i avionskih bombi, spremljenih za istočni front.
Ogorčen zbog gubitka ogromnih količina ubojnih sredstava, Hitler je odredio odmazdu prema "srpskim odmetnicima" i posebno kažnjavanje Ozrena.
Upravo dok su ozrenski ustanici sumirali rezultate iz prvih većih okršaja sa neprijateljem, ustaše i Nijemci su otpočeli opštu hajku na Srbe. Najveći zločin čine ustaše pukovnika Jure Francetića, koje iz pravca Zavidovića stižu na područje Maglaja, spaljuju srpsko selo Ošave i u njemu ubijaju preko 100 mještana. Sličan zločin čine i u selu Rječica, gdje strada oko 50 Srba.
U represalijama nad Srbima, pokazuju se i dobojske ustaše, čiji prijeki sud osuđuje na srmrt 150 Srba.
Nešto kasnije (januar-april 1942.) Vozuća će postati najveće srpsko stratište u ovom dijelu Bosne, gdje su pripadnici muslimanske legije iz Ribnice, na čelu sa Mujčinom Herićem i Zaimom Mostarlićem-Kapetanom, počinili masovan zločin. U selu Željovi poklali su ili spalili 110 srpske nejači, na Kapetanovića Brdu 36, na Prisjeci 42, u Barama 60, Kalaišima preko 100, Hrgama 70, Vasovinama preko 130, u Vračevcu 180, Predražiću 220...
Komandant Petog bataljona Ozrenskog odreda Boško Popić je Vujasinoviću uzalud slao molbu za pomoć da se zaustavi ovaj genocid i masakar nad nebranjenim ljudima, čije su sposobne muške glave, njih preko 350, 4. februara odvedene u logor Jasenovac. Podaci govore da je u dolini Krivaje u periodu januar-april 1942. strijeljano, spaljeno, zaklano ili otjerano i Jasenovac 1380 Srba.
Todor Vujasinović, zabluđen idejom komunizma i internacionalizma, nije preduzeo ništa da se spriječi ovaj zločin. Njemu je bilo važnije da tih dana iščupa zarobljene domobrane od boraca Petrovačke čete i pusti ih na slobodu.
Francetićeve i Hadžiefendićeve legije su u februaru 1942. počinile velike zločine na području Lozne; tom prilikom je u zaseocima: Borovci, Pejanovići, Đurići, Podborik, Gradina, Damjanovići, Kesten i Lozna, ubijeno 160 Srba.
U toku velike neprijateljske ofanzive u januaru 1942. godine stradala su, takođe, i sela udrimskog kraja, gdje su sprski ustanici, kao i na Ozrenu, u dotadašnjim borbama protiv ustaško-njemačkih snaga imali znatnog uspjeha. Ovoga puta Francetićevi zlikovci, pristigli iz pravca Vozuće, na prevaru su uhvatili 38 Srba iz sela Mrđena, Grabovice, Žioke i Čardaka i, nakon mučenja, sve ih pobili, u čemu se posebno isticao ustaša Mustafa Saletović iz Krivaje.
Polovinom marta, na čelo ustaničke čete u ovom kraju dolazi Golub Mitrović iz Zenice, odlučan da sa borcima udrimskog kraja stane u zaštitu srpske nejači i rodnih ognjišta. Kada su ustaše iz Zavidovića ocijenile da je Golub, sa svojom jedinicom, postao za njih velika opasnost, odlučili su da na ovo "četničko gnijezdo" krenu većim snagama i unište ga. Naoružali su 700 gostovićkih Muslimana i 10. Aprila, na Veliki Petak, krenuli sa svih strana na Gostović. Ustaška milicija je prešla Klek i spalila selo Mrđane, dok su Nijemci sa grupom ustaša, stigavši oklopnim vozom do Pejića i Čardaka, spalili sva sela.
Golub Mitrović je tada sa svojim ustanicima vodio borbu protiv ustaša na prostoru Žepča i Begova Hana. Kada je čuo da je Gostović u opasnosti, odmah je krenuo u tom pravcu i, došavši iznad sela Pejića, na mjestu zvanom Krstovi, razbio njemačke snage i muslimansku miliciju, a potom i kod škole na Čardaku, tjerajući neprijatelje skoro do Zavidovića.
Bojeći se odmazde, Muslimani gostovićkih sela, od Mahoja do Potkleča, su izbjegli prema Zavidovićima. U selima su ostali stariji, bolesni i nepokretni. Bili su ubijeđeni da će ih "četnici" pobiti i sela opljačkati. Međutim, nije stradala nijedna kuća, niti je išta odneseno iz sela. Srbi su pozvali Muslimane da se vrate u svoja sela, što su oni i učinili, priznavši Srbima velikodušnost i iskazujući žaljenje, što su srpska sela stradala.
Jedan od učesnika ovih događaka, Rajko T. Janković, svjedoči da se izvjesni Marko Tripić, posmatrajući sa svojom porodicom kako im kuća nestaje u plamenu, požalio Svetozaru Vukmanoviću Tempu, koji se tu zadesio, na šta je on odgovorio: "Neka, neka gori, biće više proletera!" Neki od prisutnih su na ovo reagovali, pitajući zašto se ne pale i muslimanska sela, pa da i od njih bude proletera. Radi tih "nezgodnih" pitanja, Lazar Pejić je bio uhapšen, osuđen na smrt i strijeljan.
Tokom marta i aprila 1942. godine, ovaj kraj, sa selima: Kamenicom, Gostovićem, Mitrovićima, Suhom, Stojanovićima i Prilukom, bio je potpuno slobodna teritorija. Tu se nalazio kazan za izbjelički srpski narod iz Vozuće, Žioke, Bistrice i još nekih ugroženih sela. Formirano je čak i Kulturno-umjetničko društvo od srpskih djevojaka i mlađih žena iz Vozuće i Gostovića. Ali, ovakav mirnodopski život nije potrajao dugo, jer već polovinom aprila počinju dirigovana komunistička podmetanja.
Draža Mihajlović, čiji se pokret i ugled širio među srpskim masama, je optuživan da, navodno, ne želi borbu sa Nijemcima i ustašama, te da traži saradnju sa njima. Takva laž se nije mogla održati dugo, niti je imala većeg efekta kod ovdašnjih Srba. Oni su bili svjesni, da je potpisivanje primirja iznuđen potez, sa jasnim ciljem - spašavanje srpskog naroda od potpunog stradanja. Komunistima to nije odgovaralo, što su kasnije nebrojeno puta i potvrdili, pa su razaslali direktive da se odmah krene u razračun sa Srbima, koji imaju takvo mišljenje.
Komunistički napadi su bili dobro osmišljeni i krajnje podmukli. Pristupilo se "tihim likvidacijama" uglednih srpskih oficira i podoficira, dobrih srpskih domaćina i već provjerenih srpskih boraca
Na drugom kraju ovog etničkog srpskog prostora, borci Ozrenskog odreda su uspjeli slomiti dvije velike neprijateljske ofanzive: decembarsku i januarsku. U prvoj ofanzivi, neprijatelj je krenuo sa 10000 vojnika (24 haubice, 20 mitraljeza i 26 topova), sa ciljem da zaštiti komunikacije dolinom Bosne i Spreče i da izvrši "čišćenje" Ozrena. Ozrenski odred se branio sa 1200 boraca, koji su imali 30 puškomitraljeza, ali bez dovoljno municije. Najteže borbe vođene su u rejonu Petrova, Boljanića, Tekućice i Trbuka. Operacija "Ozren", kako je nosila naziv, završena je 20. decembra.
Neprijatelj nije uspio u osnovnoj namjeri - razbijanju i uništavanju Odreda, ali je uspio ovladati važnim kotama: Rujom, Bajića brdom, Šain kamenom i Lipovačkom glavicom. Izgubio je oko 200 vojnika, dok je Ozrenski odred imao 20 mrtvih i preko 80 ranjenih.
U drugoj polovini decembra težište ozrenskih ustanika se pomijera prema rijeci Krivaji. Napad domobranske posade u Stogu i Vozućoj, kao i žandarmerijsku stanicu u Krivaji, izveli su 20. decembra borci Četvrtog ozrenskog bataljona, uz pomoć dijela Prvog bataljona. Tom prilikom je zarobljeno 189 domobrana, te nekoliko oficira i podoficira. Todor Vujasinović je u selu Turčinovići obišao zarobljene domobranske oficire, izdvojio Ismeta Mujezinovića (kasnije poznatog slikara) i poručnika Rudolfa Petrovara, te ih direktno uključio u rad štaba Ozrenskog odreda. Ostali zarobljenici su bili upućeni u ozrenski manastir, odakle su pušteni kućama, odnosno u neprijateljske rovove.
U januarskoj ofanzivi, neprijatelj je angažovao 17000 vojnika, koji su koncentrično napadali ka Ozrenu i duboko prodirali u njegovu teritoriju. Tada je zarobljeno ili se predalo preko 500, uglavnom starijih, Ozrenaca, sa područja Trećeg bataljona, kojima je komandovao Todor Panić, jedan od prvih Vujasinovićevih saradnika. Odvedeni su u Jasenovac, odakle se niko nije vratio.
Povjerenje u vlastite snage, ponovo je vratio Cvijetin Todić, koji je na Preslici sačekao "Vitešku bojnu branilaca Višegrada" i potpuno je potukao. Zarobljeno je preko 200 domobrana, dok broj poginulih nije utvrđen. Ohrabreni takvim uspjehom, demoralisani borci i na hiljade izbjeglica iz doline Spreče, Krivaje i Bosne, koje su se nalazile u Brezicima, opjevali su i izvikivali ime Cvijetina Todića. Narednih dana i Četvrti bataljon, na čelu sa Bogdanom Jovičićem, potukao je domobrane u Stuparima (zaseok Katanići), njih 50 zarobio, kao i znatne količine oružja. I na drugim dijelovima Ozrena su ustanici krenuli odlučnije u borbe i već 9. marta Ozrenski odred je uspio zaposjesti stare položaje.
Dugo pripremani komunistički scenario da se riješe "pročetničkih elemenata" u Odredu i da postave svoje povjerene ljude, kao prethodnicu preuzimanja potpune vlasti po ugledu na boljševike, odigrao se polovinom aprila 1942. godine. Komunisti su pripremili spisak za likvidaciju uglednih Srba u Odredu i u pozadini, na kojima su se nalazila imena preko 200 ljudi. Taj spisak je došao do Cvijetina Todića, koji je dobio lično od njihovog čovjeka Rajka Bogdanovića. Kada su Todor Vujasinović i politički komesar Pašaga Mandžić za to saznali, Rajka su proglasili izdajnikom, nakon čega je ubrzo i likvidiran. O tome dokumentovano piše Milenko Maksimović u knjizi "Sinovi Ozrena", objavljujući imena osuđenih na smrt od strane komunističkih vođa.
Hapšenjem Krše Petričevića i već proslavljenog komandanta Četvrtog bataljnona Bogdana Jovičića, pod lažnom optužbom da su pobili partizanske kurire, bilo je jasno da će doći do raskola u Odredu. To su uradili pripadnici Proleterskog bataljona, kojeg je na Ozren doveo Svetozar Vukmanović Tempo, a po naređenju "vrhovnog komadanta" Josipa Broza Tita, da napravi čistku na Ozrenu.
Misleći da se Ozrenci neće dosjetiti, požurio je sa izvršenjem zadatka, te je sa bataljonom odmah krenuo prema Striježevici, u namjeri da likvidira Cvijetina Todića, sa njegovim saradnicima, i da time obezglavi kompletno ustaničko vođstvo na Ozrenu.
Todić je bio na oprezu, pa je u tekućičkoj Maloj rijeci blokirao "proletere", koje nije htio pobiti, pošto je znao da su tu jedinicu činjeli uglavnom Srbi iz okoline Zenice i pošto je želio spasiti uhapšene Petričevića i Jovičića. Kada je dobio potvrdu da su ta dvojica puštena, naredio je da se Proleterski bataljon deblokira i usmjeri prema Brezicima. Sutradan uveče, "proleteri" su stigli u Brezike, gdje su počinili veliki zločin - strijeljali su Bogdana Jovičića i Kršu Petričevića.
Isto veče, Todić je za to saznao, te je ujutro rano krenuo sa oko 200 boraca Drugog bataljona na Brezike da se obračuna sa komunistima. U munjevitoj akciji je razbio sve tri čete Proleterskog bataljona, koje su sutradan pobjegle sa Ozrena.
Sa njima je otišao i dotadašnji komandant Odreda Todor Vujasinović, politički komesar Pašaga Mandžić, svi politički komesari i mali broj Srba sa Ozrena. Nakon toga, 22. aprila u Brezicima, u prisustvu cjelokupnog vojnog i političkog rukovodstva, kao i drugih uglednih ličnosti, formiran je Ozrenski četnički odred, za čijeg komandanta je jednoglasno izabran najistaknutiji borac i vođa Cvijetin Todić. Na istoj sjednici je dogovorena reorganizacija Odreda i izvršen izbor sudija za vojni i civilni sud pri štabu Odreda.
Svetozar Vukmanović Tempo je, sa svojim Proleterskim bataljonom, pobjegao sa Ozrena, preko Vozuće, do sela Kamenice (Gostović), gjde je krajem aprila 1942. godine počeo sa hapšenjem uglednih srpskih boraca i domaćina, a potom, sa istim zločinačkim činima, nastavio u Zeničkom odredu, koji je tada bio smješten u Teplarima kod Bijelih voda. Tu se našao i Golub Mitrović, komandant bataljona i predratni član Komunističke partije.
Kada je vidio da je sačinjen spisak od 80 srpskih boraca, osuđenih krivim bez krivnje, i kada je određen dan njihove likvidacije, nije mogao više izdržati. Otkrio je plan "osuđenima" i postigao dogovor, da, noć uoči predviđenog strijeljanja, napadnu partizanski štab, što su i učinili 23. aprila 1942. godine. Rastjerali su proletere i njihovo rukovodstvo, a za komandanta Zeničkog četničkog odreda je izabran Golub Mitrović. Tempo je, sa nekoliko boraca, otišao u odred "Zvijezda", ali je i tamo slično prošao.
Srpski ustanici udrimskog kraja su odmah formirali Treći bataljon zeničkog četničkog odreda, na čelu sa Dušanom Đurićem iz Grabovice. Štab ovog bataljona je prvih dana bio smješten u Priluku, a kasnije u zgradi osnovne škole na Čardaku. Četnički bataljon u Gostoviću je držao pod kontrolom teritoriju od Begova Hana, Žepča, Zavidovića, te Klekom preko Podvolujaka do Vozuće, pa do Ljeskovice, Duboke Lužnice, Kaknja i Mračaja. Na tom prostoru od maja 1942. godine do maja 1945. godine nije ušao nijedan neprijateljski vojnik, niti je ko iz ovoga kraja otišao u partizane.
Komunisti su teško podnijeli poraz na ovom prostoru i stalno su nastojali da mu napakoste. Vrhunac toga je njihov upad u štab Zeničkog odreda u avgustu 1943. godine, kada su uhvatili Goluba Mitrovića, mučili ga i na zvjerski način ubili. Ovaj zločin je počinjen po naredbi upravo od onih, koji je Mitrović ranije ostavio na životu. To su bili Svetozar Vukmanović Tempo, Rodoljub Čolaković, Vladimir Perić Valter, Petar Stambolić, Pašaga Mandžić, Milenko Piljuga, Edhem Ćano i Uglješa Danilović. Svi oni su, prilikom povlačenja prema Konjuhu i Šekovićima u aprilu 1942. godine, iznenada upali u četničku klopku na Stanojevića brdu. Mitrović im je tada rekao: "Idite, borite se kako mislite, ali to nije dobro za narod!" Na pitanje zašto ode u četnike, kratko im je odgovorio: "Nikud je nisam otišao, već ostao sa ovim narodom da dijelim sa njim dobro i zlo".
Ozrenski četnički odred, reorganizovan i moralno očvršćen, uspješno je branio svoju teritoriju, ne dozvolivši ustaško-njemačkim snagama, niti partizanskim jedinicama, da vršljaju po Ozrenu. Nakon nekoliko uzastopnih neprijateljskih poraza, Nijemci su odlučili opštu ofanzivu na Ozren, sa jasnim ciljem - uništenje Ozrenskog četničkog odreda. Ofanziva, moderno naoružanih i avijacijom podržanih 40000 nijemaca i ustaša, je počela 9. aprila 1943. godine iz svih pravaca na Ozren.
Na Ozrenu je izvršena mobilizacija vojno sposobnih muškaraca u starosti od 15 do 60 godina. Pod silnim naletima neprijatelja, borci Ozrenskog četničkog odreda su bili prisiljeni da se povlače prema Kraljici. Njemački bombarderi su žestoko tukli po srpskim vojnim položajima, po srpskom zbjegu i ratnoj bolnici u Brezicima.
Kada se obruč stegao oko Kraljice i kada je situacija postala gotovo beznadežna, Cvijetin Todić je pozvao svoje rukovodstvo i odlučnim glasom prozborio: "Braćo Ozrenci! Neprijatelj je u neposrednoj blizini, svega dva kilometra, i kreće prema vrhu Kraljice. Pred nama je sveti zadatak, da izvršimo proboj na jug, prema Crnoj ploči, da neprijatelja izbezglavimo i potučemo!" Prešavši pogledom preko lica prisutnih ratnika, malo je zastao, a zatim povišenim glasom nastavio: "Braćo, ovo su sudbonosni dani za narod Ozrena, koji od nas očekuje spas. Zato neka zapamte naša pokoljenja kako se brani rodna gruda i rodni prag. Nemojmo se obrukati, nego smjelo u proboj, da ovu gamad potučemo. Neka dobro zapamte srpsku Kraljicu na vrhu Ozrena!"
Nakon detaljno razrađenog plana, krenulo se u proboj. Otvorila se paklena vatra. Vođena je borba prsa u prsa, hvatalo se za vratove i otimalo oružje golim rukama. Ječali su visovi planine od detonacije, uzvika i jauka, od pjesme ozrenske, gromoglasne. Neprijatelj je pretrpio osjetne gubitke i bio je prisiljen na odstupanje. Proboj je izvršen i bio je otvoren put za Crnu ploču i Gornju Brijesnicu. Neprijateljske snage su imale oko 1000 poginulih i ranjenih vojnika i oficira, dok je Ozrenski odred izgubio oko 300 boraca, uz znatan broj civilnih žrtava.
Ujunu 1943. godine, po direktivi vrhovnog komandanta sa Ravne Gore, na Ozrenu je izvršena reorganizacija Odreda i formiran Ozrenski četnički korpus, sa komandantom Cvijetinom Todićem na čelu, na kojeg su komunisti tri puta organizovali atentat i to sva tri puta bezuspješno. Nakon kraćeg predaha, ozrenski branioci su ponovo stavljeni na veliko iskušenje. Polovinom oktobra 1943. godine Sedamnaesta divizija Narodno-Oslobodilačke Vojske Jugoslavije i Šesta istočnobosanska brigada, sa oko4000 boraca, izvršile su frontalni napad sa jugoistoka Ozrena. Ostvarile su veliki početni uspjeh i došle do sela Konopljišta na vrhu Ozrena.
Tu su se, međutim, kratko zadržale, jer su borci Ozrenskog četničkog korpusa, u iznenadnom i munjevitom kontranapadu, razbili partizanske jedinice i protjerali ih sa Ozrena. Ovakvim ishodom borbe, nije završena ni treća naredba Josipa Broza Tita, upućena komandantu Trećeg korpusa NOVJ Kosti Nađu, da se uništi srpski Ozren. Kako se bližio kraj rata i kada je, nakon odluke saveznika (Engleske, Amerike i Rusije) da u Jugoslaviju uđe Crvena armija, bilo je jasno ko mora pobijediti.
Za pripadnike Ozrenskog četničkog korpusa počinje prava golgota. O tome je, gotovo proročanski, govorio đeneral Draža Mihajlović, prilikom drugog boravka na Ozrenu i Gostoviću u septembru 1944. godine. Tumačeći tada aktuelnu vojnu i političku situaciju, on je rekao kako će Srbi morati dizati treći srpski ustanak, da bi konačno riješili svoje nacionalno pitanje, jer "crvena sloboda", koja bi mogla doći, neće biti sloboda za srpski narod, već tamnica za nevine sužnje. Razvoj situacije ubrzo je potvrdio Mihajlovićeve vizije.
Dovođenjem komunista na vlast njihove partijske (partizanske) jedinice su počele sa masovnim egzekucijama zarobljenih četničkih boraca. Takvu sudbinu su doživjeli i pripadnici Ozrenskog korpusa. Samo tokom jedne noći, 2. maja 1945. godine, na obali rijeke Bosne u Doboju, partizani su, bez suđenja, pobili i u rijeku bacili preko 500 zarobljenih četnika.
Među egzekutorima je bilo i onih, koji su do prije koji dan nosili ustašku uniformu i tokom rata počinili velike zločine nad Srbima, da bi, komunističkim pozivom na "bratstvo-jedinstvo", pred kraj rata prešli u partizane.
Upravo takvim "revolucionarima" se kasnije pružila šansa da i u miru nastave sličan posao. Srpski komunisti-internacionalisti su, bez mnogo negodovanja, pristali na takav razvoj događaja.
U komunističkim zločinačkim rukama su, tokom 1946. i 1947. godine, završili mnogi ozrenski domaćini i većina četničkih komandanata, među kojima je i legenda Ozrena Cvijetin Todić. O tim "mirnodobskim žrtvama" istorija tek treba da da svoj mjerodavan sud. Ono što se zna i što je nepobitno, jeste činjenica, da je, tokom rata u odbrani Udrima, Vozuće i Ozrena, svoje živote dalo 3236 srpskih boraca. Od toga je 2650 stradalo od ustaške i njemačke ruke, 516 od partizana i 70 od četnika.
Interesantno je da su branioci Ozrena u posljednjem ratu, liniju odbrane Ozrena postavljali u većini slučajeva u rovove četničke odbrane Ozrena.
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
