Humski episkopi:
Ilarije, 1219. g., prvi episkop sa sjedištem u Stonu, Metodije, Teodosije, Nikola, Sava (1252-1263. g.). Jevstatije, (1302 g.), Jovan (1307-1316. g.), Danilo (1316-1319. g.) i Stevan (1320-1333. g.) koji je prenio svoju stolicu iz Stona u limski Miroslavljev manastir sv. Petra i sv. Pavla[39] (za vrijeme srpskog kralja Stevana Uroša III Dečanskoga); stoga se kao petrovski ili limski episkop spominje Filetej (1442. g.), a od 1466 do 1470. g. stanovao je u Mileševu mitropolit David, o kome je malo prije bilo govora
Manastiri su iz ovog perioda u Bosni: Ozren (srez gračanički), sagrađen u 13 ili 14 stoljeću, može biti kao zadužbina nekog Nemanjića. Gostović (sr. žepački), Lovnica[41], (srez vlasenički), Papraća[42] (sr. vlasenički) i Tamna ili Tavna (kod Janje), zadužbina Dragutinovih sinova Vladislava i Urošica, Rmanj (Hrmanj) iz 15. vijeka. Nije jasno, da li je tada bio pravoslavni manastir Krupa na Vrbasu, iz kraja HIII vijeka; u Humu bijahu: Dobrićevo, iz 13. stoljeća, Zavala (sagrađena 1271. g.), maj. Sv. Petra u Čičevu (kod Trebinja) i Žitomišljić (iz 14 stoljeća). Ovamo se mogu ubrojiti i manastiri: Banja, sjedište dabarskih episkopa, i Mileševo, jer su od XIV vijeka pripadali Bosni.
Stjepan Kotromanić[47] i Tvrtko[48] (ban Tvrtko to čini sa svom bosanskom vlastelom na državnom saboru "na. Miljeh") kunu se pred djedovima, gostima i starcima, tj. pred bosanskom crkvom i njenom jerarhijom spominjući: sv. Trojicu, Bogorodicu, krst; jevanđeliste, apostole i 40 mučenika; oni poštuju i mošti[49] kao i sv. Grigorija Čudotvorca[50], osim sv. arhiđakona Stefana i sv. Dimitrija, koji se slave najviše u istočnoj crkvi[51]. Sve to dokazuje, da je tako vjerovala i bosanska crkva u to vrijeme, te se ni u čemu njena vjera nije razlikovala od pravoslavne, a sve su to bogumili odbacivali.
Humski knezovi Miroslav, Petar, Tolen, Andrej i Radosav (vladali su od 1180-1254. g.) bijahu svi pravoslavne vjere; to se vidi iz Miroslavljeva jevanđelja (s mnogim i konicima) i po njegovoj zadužbini manastiru sv. Petra i sv. Pavla na Limu, kao i po svima poveljama tih knezova iz HII i HIII stoljeća, koje protivnici istočne crkve ipak nazivaju patarenima ili njegovim zaštitnicima. Na pr. na povelji kneza Andreja iz 1249. g. spominju se sv. Trojica i 319 sv. otaca u Nikeji, na kraju se nalazi "krst kneza Andreja". (Monumenta serbica" str. 34-35). Knez Miroslav bio je rođeni brat Stevana Nemanje, a zet Kulinov, te se ne da ni zamisliti da bi se mogao sprijateljiti s "bogomilom" Kulinom, kad je njegov brat (Nemanja) gonio bogomile.
I na nadgrobnim spomenicima bosanske vlastele i drugih znatnih osoba nalazi se obično znak krsta i riječi: "Va ime Otca i Sina i Svetoga Duha", a najviše su ti spomenici kod pravoslavnih crkava, u grobljima uz njih ili nedaleko od njih.[58]. Te srednjovjekovne spomenike s krstovima i natpisima narod i sad zove grčkim ili starovjerskim, naročito u onim krajevima Bosne i Hercegovine, gdje su sami rimokatolici. Značajan je ovaj natpis na spomeniku gosta Mišlena u Puhovcu: A se leži dobri gospodin gost Mišlenko mu biše priredio po uredbi Avram svoe veliko gostoljubstvo. Gospodine dobri kada prideš prid Gospoda našega Isusa jednoga spomeni i nas svoih rabov.[59]
Gnostici, manihejci i pavlovci, masalijani, bugarski bogumili, babuni, zapadni patareni, katari i albirezni odbacivali su pravoslavno hrišćansko učenje o Sv. Trojici, vaplođenju, stradanju, vaskrsenju i vaznesenju Hristovu s pravim ljudskim tijelom, nijesu priznavali Sv. Bogorodice i svetitelja ni starozavjetnih proroka, prezirali su tajne, krst, ikone, mošti, zakletvu, nijesu imali molitava za duše umrlih, crkava kao mjesta za bogosluženje nijesu gradili, niti su priznavali jerarhije s tri stepena kao ni praznika i svetih, pa ni krsnog imena. Bogumilska nauka bila je dualistička, a u vjerskom učenju bosanske crkve i njenih krstjana nema ni spomena o borbi Mihaila-Hrista s bratom Satanailom, niti o preziranju materije kao stvora zlog duha (sr. povelju vojvode Pavla Radinovića od 25. maja 1397. g. u kojoj Hrista naziva "jedinorodnim" sinom Božjim; Miklosich, Monumenta serbica str. 229). A kao što smo vidjeli iz bosanskih povelja, Hvalova rukopisa i testamenta gosta Radina, kako i po znacima i natpisima nadgrobnih spomenika, starima crkvama, crkvinama i grobljima uz njih, još od početka HIII stoljeća do 1463. g. (od Kulina bana do smrti kralja Stjepana Tomaševića), bosanska crkva, kojoj i pokraj krstaških ratova i kolebanja vladalaca pripadaše ogromna većina naroda u Bosni i Humu (ili "Hercegovini" od vremena hercega Stjepana Vukčevića, 1448. g.,[71] neprekidno i tvrdo se držala svega onoga, što su gore pomenuti istočni i zapadni jeretici odbacivali. Ovdje napominjemo, da su bosanski krstjani sa simpatijom dočekali pravoslavnog cara Dušana, kad je 1350 i 1351. god. ratovao sa banom Stjepanom Kotromanićem, koji se je tada vjerski kolebao (Klaić, Poviest Bosne, str. 139), a protiv rimokatoličke najezde uvijek su se očajno i složno borili. Iz svega toga ovaj je zaključak: bosanska crkva učila je isto što i srpska i ostale avtokefalne pravoslavne crkve; njihovi osjećaji bili su isti.
_________________ Banjalucanin-to je zanimanje!
|