|
Kad smo raspravljali na temu "Bosnjacko porijeklo" raspravljali smo i o svim ovim nanovo pokrenutim pitanjima. Tu prije svega mislim na naseljevanje ovih krajeva, na bogomolje ovih ili onih naroda.
Ako trebamo ponavaljti ono sto mo vec nekoliko puta ponovili, evo da i je dam jedan prilog.
Ko su zapravo bili ti Srbi i Hrvati?
Iz knjige Povjest Bosne od N. Malcolma
Znanstvenici odavno znaju da rijec Hrvat nije slavenska. Smatra se da je to ista rijec kao i iransko ime Choroatos, pronadeno na natpisima nadgrobnih spomenika nedaleko od grckoga grada Tanaisa u donjem toku rijeke Don, na jugu Rusije. Cijelo je to podrucje sjeverno od Crnog mora bilo napuceno u prvim stoljecima nase ere raznim plemenima, medu kojima su bili i Slaveni i Sarmati: ovi potonji bijahu iranski nomadi koji su u drugom stoljecu prije Krista zaobisli sa zapada sjevernu stranu Kavkaza. Sarmati su zadobili politicku prevlast nad ostalim plemenima, pa su neka od tih slavenskih plemena na taj nacin po svoj prilici dobila vladarsku elitu koja je govorila iranski.2
Jedna teorija povezuje rijeci Hrvat i Choroatos s rijecju hu-urvatha, koja je znacila "prijatelj" na jeziku Alana (koji su u to vrijeme bili dio sarmatskog skupa iranskih plemena).22 Jedna druga teorija nagada da se korijen imena "Srbin", serv, pretvorio u iranskome u charv, sto je skupa sa sufiksom at dalo Choroatos i Hrvat.23 Bjelodano je jasno da su Srbi i Hrvati imali slicnu i povezanu povijest od najstarijih vremena: Ptolemej, koji je pisao u drugom stoljecu nase ere, takoder spominje Serboi medu sarmatskim plemenima sjeverno od Kavkaza.
Vecina naucnika vjeruje da su i Srbi i Hrvati bili slavenska plemena s iranskom vladajucom kastom, ili da su prvobitno bili iranska plemena koja su stekla slavenske podanike.24 Negdje na pocetku sedmog stoljeca oba su plemena osnovala svoja kraljevstva u srednjoj Evropi: "Bijelu Hrvatsku", koja je obuhvacala dio danasnje juzne Poljske, i "Bijelu Srbiju", u danasnjoj Ceskoj. Odatle su se i jedni i drugi doselili na zapad Balkana.
Moderne ideologije ponovo su se poigrale drevnom povijescu. Neki hrvatski nacionalisticki teoreticari selektivno su prihvatili dokaze o iranskom porijeklu svoga naroda, ali su ih uskratili Srbima i tako konstruirali vjekovnu povijesnu podjelu izmedju ta dva naroda. Ta je teorija takoder bila omiljena u Drugom svjetskom ratu, kad su drevni Iranci zauzimali visi polozaj u nacistickoj rasnoj hijerarhiji od obicnih Slavena. S druge strane, neki juznoslavenski ili panslavenski ideolozi odbacili su, radi svojih vlastitih politickih razloga, sve dokaze o ranim vezama s Irancima.
Medjutim, historijska je istina prilicno jasna: Srbi i Hrvati bili su od najranijih vremena razliciti ali tijesno povezani, ziveci i seleci se u tandemu, a i jedni i drugi imali su neku vrstu iranske komponente. Isto je tako jasno da je u vrijeme kad su oni dosli na Balkan ondje vec postojalo brojno slavensko stanovnistvo - brojnije od svih Srba i Hrvata zajedno. Taj se glavni slavenski supstrat ne moze podijeliti na razdvojene subetnicke grupacije; stoga je neminovno uzaludan sav projekt izmisljanja prastarih etnickih podjela medu njihovim potomcima. A taj slavenski supstrat zacijelo je asimilirao ostatke naroda ciji su preci mozda bili Iliri, Kelti, Rimljani, pojedinci iz svih dijelova Rimskog Carstva, Goti, Alani, Huni i Avari.
Srbi su se naselili na podrucju koje odgovara danasnjoj jugozapadnoj Srbiji (teritoriju koji je poslije, u srednjem vijeku, postao poznat pod imenom Raska ili Rascia), i malo-pomalo prosirili svoju vlast na teritorije Duklje ili Diocleje (Crna Gora) i Huma ili Zahumlja (Hercegovina).
Hrvati su se naselili otprilike na podrucju koje odgovara danasnjoj Hrvatskoj, u koje je vjerojatno bio ukljucen i veci dio same Bosne, osim istocnog pojasa doline rijeke Drine.25
Lokalno je slavensko stanovnistvo bilo organizirano na tradicionalnoj plemenskoj osnovi: hijerarhija jedinica pocinjala je od porodice (vjerojatno one vrste prosirene obitelji koja se ocuvala u nekim dijelovima Balkana do dana danasnjega, a poznata je pod slavenskim nazivom zadruga); porodice su bile udruzene u rodove, a rodovi u plemena; teritorijem jednog plemena zvanom zupa, vladao je teritorijalni poglavar zvani zupan. 26
Stari Slaveni bijahu pogani koji su se klanjali raznim bogovima, cija su se imena ocuvala do dana danasnjega u imenima mjesta u bivsoj Jugoslaviji: bog rogate marve Veles, na primjer, ili bog gromovnik Perun ili Pir.27
Bizantski su vladari vec u sedmom stoljecu pokusavali pokrstiti Hrvate uz pomoc latinskih svecenika iz ono malo gradova na dalmatinskoj obali sto su jos bili pod vlascu Bizanta.28
Ali, glavnina je Hrvata pokrstena tek u devetom stoljecu, a mozemo samo pretpostaviti da su udaljenija i nedostupnija podrucja u Bosni posljednja podvrgnuta tom procesu, koji je do njih zacijelo dopro iz priobalja potkraj devetog ili na pocetku desetog stoljeca.29
Ima mnogo tragova poganskih obicaja koji su uneseni najprije u krscanstvo, a poslije i u islam u Bosni - na primjer, upotreba gorskih vrhunaca za bogosluzje. Imena poganskih bogova kao sto su Pir, Oganj i Tur ocuvala su se u usmenoj tradiciji sve do dvadesetog stoljeca (jedan je istrazivac zabiljezio pjesmicu o njima koju mu je priopstio neki starac u Sarajevu 1933. godine), a ocuvana su i u bosnjackim osobnim imenima kao sto su Tiro i Piric.30
Politicka povijest zapadnog Balkana od sedmog do jedanaestog stoljeca prilicno je zapetljana i zbrkana, s nizom osvajanja i promjena podanicke privrzenosti. Najstarija uspostavljena vlast na Balkanu, Bizantsko Carstvo, nije ondje direktno vladalo, ali je uspijevalo prisiliti stanovnistvo da od vremena do vremena prizna njegovu vrhovnu vlast.
Bizant je odrzavao veze s dalmatinskim gradovima na obali i na otocima: oni su ustrojeni kao theme (vojni okrug) u devetom stoljecu, ali je bizantska vlast u Dalmaciji postajala sve vise simbolicna - dobrim dijelom i zato sto su crkve u Dalmaciji bile pod jurisdikcijom Rima.
Potkraj osmog i na pocetku devetog stoljeca sjevernu Hrvatsku, pa i dobar dio sjeverne i sjeverozapadne Bosne, osvojili su Franci Karla Velikog. Ti su teritoriji ostali pod franackom vlascu sve do sedamdesetih godina devetog stoljeca. Vjerojatno se bas u tom razdoblju stari plemenski poredak u Bosni i Hrvatskoj poceo mijenjati po uzoru na zapadnoevropski feudalizam.31
Dotle su Srbi bili uspostavili vlast nad dijelovima teritorija u danasnjoj Hercegovini i Crnoj Gori, a istocna skupina srpskih zupa u danasnjoj jugozapadnoj Srbiji okupljena je u neku vrstu srpske knezevine (pod vlascu "velikog zupana") oko sredine devetog stoljeca.
Na pocetku desetog stoljeca Hrvatska je bila mocna i nezavisna drzava pod kraljem Tomislavom; opet je veci dio sjeverne i zapadne Bosne pripadao njegovu kraljevstvu. Nakon njegove smrti (vjerojatno 928. godine) Hrvatska je bila razdirana gradjanskim ratom i kratko vrijeme (Izmedju tridesetih i sezdesetih godina desetog stoljeca) veci dio Bosne prigrabila je obnovljena i trenutacno snazna srpska knezevina, koja je priznavala vrhovnu vlast Bizantskog Carstva32
Ove pojedinosti daju nam povijesni kontekst u kojem se prvi put spominje Bosna kao teritorij. Rijec je o politicko-geografskom prirucniku koji je 958. godine napisao bizantski car Konstantin Porfirogenet. U dijelu posvecenom zemljama srpske knezevine pise: "u pokrstenoj Srbiji nalaze se naseljeni gradovi Destinikon (itd.)... a na tlu Bosone Katera i Desnik."33
Odavde jasno proizlazi da se Bosna (manja od danasnje Bosne i koncentrirana uz rijeku Bosnu koja tece od mjesta blizu Sarajeva na sjever) smatrala zasebnim teritorijem, iako je u to vrijeme pripadala Srbima. U sezdesetim godinama desetog stoljeca ponovo je potpala pod Hrvatsku i ostala pod hrvatskom vlascu otprilike pola stoljeca.
Zatim je, 1019. godine, ponovo mocno Bizantsko Carstvo pod carem Vasilijem II., "zatornikom Bugara", prisililo srpske i hrvatske vladare da priznaju bizantsku vrhovnu vlast. Nominalno podanistvo Hrvata postupno se pretvorilo u nesto kao saveznistvo, pa je u 11. stoljecu Bosnom neko vrijeme vladao hrvatski namjesnik, a u istocnom dijelu stanovito vrijeme srpski vladari koji su bili neposrednije pod bizantskim nadzorom.34 Nesto vise nezavisnosti uzivali su krajevi juzno od same Bosne, teritorij Duklje, inace poznat pod imenom Zeta (Crna Gora) i Hum ili Zahumlje (Hercegovina), gdje su lokalni srpski knezovi odolijevali vladavini Bizanta. Ti su krajevi ujedinjeni u jedinstvenu srpsku knezevinu, koja se u sedamdesetim godinama 11. stoljeca prosirila i na srpski teritorij Rasku. U osamdesetim godinama prosirila se pod kraljem Bodinom jos vise pa je obuhvatila veci dio Bosne, ali je nakon Bodinove smrti 1101. godine kraljevstvo uskoro propalo.
Kraj 11. stoljeca oznacava prekretnicu u historiji zapadnog Balkana. Nakon Bodinove smrti teziste srpskih politickih teznji premjestilo se na istok, na Rasku, koja je postala srce srednjovjekovne Kraljevine Srbije. Dotle je hrvatske zemlje prigrabila Ugarska, a 1102. godine ugarski kralj Koloman okrunjen je za kralja Hrvatske - tako je uspostavljen odnos izmedju te dvije drzave, ponekad odnos direktne zavisnosti, a ponekad personalne unije i saveznistva, koji ce trajati (uz nekoliko prekida i preinaka) sve do 1918. godine.
Ugarska je vlast 1102. godine protegnula i na Bosnu, ali je Bosnom kao udaljenijim i nedostupnijim teritorijem vladao ban, cija je vlast u toku 12. stoljeca bivala sve samostalnija.35
U sezdesetim i sedamdesetim godinama 12. stoljeca Hrvatska i Bosna potpale su nakratko opet pod bizantsku vlast, nakon uspjesnog vojnog pohoda ekspanzionistickog cara Manuela Komnena, ali su nakon njegove smrti 1180. godine svi njegovi vojni uspjesi ubrzo pali u vodu. Hrvatska je obnovila svoju uniju s Ugarskom.
Bosna se, medjutim, u stvari oslobodila ugarske vlasti; a kako njome nije vise vladalo ni Bizantsko Carstvo ni Hrvatska, uspjela je prvi put postati manje-vise nezavisna drzava. Odatle onaj glasoviti opis Bosne iz pera tajnika Manuela Komnena, ljetopisca Kinama, koji je vjerojatno u osamdesetim godinama zapisao: "Bosna ne slusa srpskog velikog zupana; to im je tek susjedni narod koji ima svoje obicaje i vlast."36 Kinam je takoder pribiljezio da Bosnu od Srbije dijeli rijeka Drina - crta razdjelnica koja je ostala istocna granica Bosne u vecem dijelu njene kasnije historije.
Iz zamrsene historije rane slavenske Bosne, od dolaska Hrvata i Srba u dvadesetim godinama sedmog stoljeca pa do utemeljenja nezavisne bosanske drzave u osamdesetim godinama dvanaestog stoljeca, ne mogu se izvuci nikakvi jednostavni zakljucci.
Sama Bosna bila je u vise navrata pod srpskom vlascu, napose oko sredine 10. i potkraj 11. stoljeca. Ipak, bilo bi pogresno kazati da je Bosna ikad bila "dio Srbije", zato sto srpske kraljevine koje su obuhvacale i Bosnu nisu u ono vrijeme obuhvacale veci dio onoga sto danas zovemo Srbijom. Uistinu je za veceg dijela ovog ranog srednjovjekovnog razdoblja Hercegovina bila srpski teritorij, ali je sama Bosna bila mnogo tjesnje povezana s hrvatskim zemljama, a u 12. stoljecu, bas kad je stekla nezavisnost, cini se da je sve vise tezila hrvatsko-ugarskom kulturnom i politickom prostoru.37
Sto se tice vjerske organizacije, Bosna je u ranom srednjem vijeku bila vezana za Hrvatsku, a ne za srpske zemlje: biskupija bosanska spominje se kao rimokatolicka biskupija u 11. stoljecu (nakon vjerskog raskola izmedju Rima i Carigrada 1054. godine), i cini se da je potpala pod jurisdikciju Splitske nadbiskupije prije nego sto je u 12. stoljecu pripojena Dubrovackoj dijecezi.38 (Medjutim, kao sto cemo uskoro vidjeti, crkva je u Bosni imala neke svoje osebujne znacajke po kojima se zacijelo vrlo rano pocela razlikovati od latinskih crkava na dalmatinskoj obali.) Jedan od simbola politickih veza Bosne s hrvatskim svijetom jest cinjenica da su njeni vladari nosili hrvatsku titulu ban od najranijih vremena; vrhovni poglavar Srba oduvijek se pak zvao "veliki zupan", a nikad ban.
A, na pitanje jesu li stanovnici Bosne 1180 godine bili zapravo Hrvati ili zapravo Srbi, ne moze se odgovoriti iz dva razloga: prvo, zato sto nam nedostaje dokaza, a drugo, zato sto to pitanje nema smisla.
Mozemo samo reci da je veci dio bosanskog teritorija vjerojatno bio u hrvatskim rukama - ili bar u slavenskim rukama pod hrvatskom vlascu - u sedmom stoljecu, ali je to plemenska oznaka koja pet stoljeca kasnije nema mnogo smisla, ili ga uopce nema.
Bosanci su u svojoj vjerskoj i politickoj historiji opcenito bili blizi Hrvatima, ali primjenjivati danasnji pojam hrvatskog identiteta (nesto sto je nastalo u novije doba na osnovi vjere, historije i jezika) na nekoga u ono doba jest puki anakronizam.
Jedino razborito sto bi se moglo kazati o etnickom identitetu Bosanaca jest ovo: oni su bili Slaveni koji su prebivali u Bosni.
Literatura,
1 Najbolji savremeni pregled arheoloske, povijesne i filoloske gradje nalazi se u knjizi Wilkes, lllyrians. Vidi takodjer Stipcevic, Iliri; Russu, Illirii;; i Stadtmuller, Forschungen zur albanischen Frühgeschichte.
2 Wilkes, lllyrians, str. 244; Stipcevic, lllyriuns ("Iliri"), str. 137.
3 Vidi Wilkes, lllyrians, str. 205-213.
4 Vidi Wilkes, Dalmulia, str. 266-280; Klaic, Geschichte Bosniens ("Povijest Bosne"), str. 48-49; Jirecek, Die Handelsstrassen; Miller, Essays on the Latin Orient, str. 462.
5 Markolic, "Archaeology", str. 45-46.
6 Altoeldy, Bevölkerung der Provinz Dalmalien, str. 184-188.
7 Dio Cassius, navedeno u Wilkes, Illyrians, str. 260.
8 Stipcevic, Illyrians, str. 80.
9 Durham, Some Tribal Origins, str. 102. Vidi takodjer Truhelka, "Die Tatowirung".
10 Vidi Slipcevic. Illyrians, str. 241, u teoriji o politnoj muzici koju je postavio sarajevski etnomuzikolog Cvjetko Rihtman. Klasicni izvori govore samo da su Iliri voljeli glazbu.
11 Povijest upotrebe naziva "Iliri" za Juzne Slavene vrlo je duga, seze cak do humanistickih pisaca 15. stoljeca: vidi Hadzijahic, "Die Anlange der nationalen Entwicklung", str. 171-172.
12 Stadtmüller, Geschichte Südosteuropas, str. 21.
13 O Libellus Gothorum vidi uvod Ferde Sisica u njegov prijevod Ljetopisa popu DiMjanina, i Jirecek, Istorija Srba, sv. l, str. 166-167. Tekst Ljetopisa je stampan u Schwandner, Scriptores rerum hungaricarum, sv. 3, str. 476-509; vidi str. 476-477 o seobi Gota.
14 Orbini, Il Regno de gli Slavi, str. 97. O Orbiniju vidi Radojcic, Srpska istorija Mavra Orbinija, str. 5-11; o "gotskoj teoriji" u njegovu djelu i u djelima drugih dubrovackih pisaca vidi Zlatar, Our Kingdom Come, str. 365-371. Bice da je Orbinijeva teorija djelovala pomalo preuvelicano, cak i u ono doba; ali ona se mora posmatrati u kontekstu drugih teorija iz tog razdoblja koje su pripisivale posebnu snagu i znacenje germansko-skandinavskim rasama. Nizozemski naucnik Grotius tvrdio je da su domorodacke rase Sjeverne Amerike bile skandinavskog porijekla, a flamanski teoreticar Goropius Becanus tvrdio je da se prvobitno u rajskom vrtu govorio njemacki jezik.
15 Redzic, Muslimansko autonomastvo, str. 72. (U memorandumu se isto tako tvrdilo, kao pride, da su 90 posto Bosnjaka plavokosi.) Nesto je slicno za Hrvate tvrdio Ante Pavelic 1941. godine: Dedijer i dr., History of Yugoslavia ("Istorija Jugoslavije"), str. 577.
16 Kovacevic, Istorija Crne Gore, str. 282-288.
17 Markotic, "Archaeology", str. 49. Malo avarsko kraljevstvo odrzalo se u Panoniji (u juznoj Madjarskoj) dok ga nije napokon unistio Karlo Veliki u devedesetim godinama 8. stoljeca.
18 Andjelic, "Periodi u kulturnoj historiji", str. 200.
19 Malingoudis, Slavoi ste mesaionike Ellada, str. 39.
20 U Konstantinovoj knjizi postoje zapravo dvije razlicite verzije tih dogadjaja. Vidi raspravu o tome u Fine, Early Medieval Balkans, str. 49-59.
21 Rostovtseff, Iranians and Greeks, str. 135-146.
22 Kaulfluss, Die Slawenen, str,6-9
23 Gimbutas, Slavs, str.60
24 Fine, Early Medieval Balkans, str.56
25 Obolensky, Byzantine Commonwealth, str. 136; Guldcscu, "Political History", str. 86.
26 Gimbutas, Slavs, str. 140-141. O zadrugama vidi Sicard, La Zadruga sudslave, i Byrncs, ur., Communal Families in the Balkans.
27 Gimbutas, Slavs, str. 165-168; Markotic, "Archaeology", str. 52.
28 Dvornik, Byzantine Missions in the Slavs, str. 9-20.
29 Corovic, Historija Bosne, str. 133-134.
30 Hadzijahic, "Sinkretisticki elementi", str. 304-305 (gorski vrhunci), 309-313 (imena bozanstava).
31 Andjelic, "Periodi u kulturnoj historiji", str. 2U2-203.
32 Fine, Earlv Medieval Balkans, str. 159, 262-265, Byzantine Commonwealth, str. 159-160.
33 Constantine Porphyrogenitus, De administrando Imperio, str. 160 ("kai cis to chórion Bosona to Katera kai to Desnék"), Pretpostavlja se da je Desnek danasnji Desnik (iako je Jirecek drzao da je to danasnji Tesanj na rijeci Usori), a Katera je vjerojatno danasnje selo Kotor ili Kotorac, pokraj Sarajeva: vidi Jiracck, Die Handelstrassen, str. 29-30; Skaric, Sarajevo i njegova okolina, str. 32; Corovic, Historija Bosne, str. 112.
34 Fine, Early Medieval Balkans, str. 201, 278-280; Obolensky, Byzantine Commonwealth, str. 2X7-288.
35 Fine, Early Medieval Balkans, str. 288.
36 Cinnamus (Kinam), Epitome, str. 104 (knj. 3, pog. 7).
37 Andjelic, "Periodi u kulturnoi historiji", str. 204-205.
38 Cirkovic, "Die bosnische Kirche",str.547-548
39 Corovic, Historija Bosne, str.113; D.Mandic, Etnicka povijest Bosne, str.33
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
dok je srbin na dvoru jeo viljushkom, lepo, boc,boc, shvabo, englez i ostali zapadnjaci rukama, kao stoka
