Citiraj:
Ta rana na srcu ostala je neizlječiva jer su se Srbi podijelili, ginuli su u obračunu među sobom, bez potrebe. I pedeset godina poslije toga teško je shvatiti zašto su se srpski komunisti tako izdajnički ponašali. Da njih nije bilo, ne bi bilo ni svađe među Srbima. Tako misle mnogi učesnici ratnih događaja. Kako su se hrvatski komunisti odnosili prema patnjama i stradanjima Srba govori i ovaj tragičan slučaj iz Veljuna, o kome je nešto već rečeno u ovoj knjizi. Šestog maja 1941. godine, na Đurđevan, ustaše su u Veljunu poklale 500 Srba iz Veljuna i okoline, među kojima je bilo i sedamnaest članova KP Hrvatske. Međutim, sekretar Okružnog komiteta Karlovca Ivo Marinković, Hrvat, govorio je tada komunistima Korduna da ti ljudi nisu pobijeni već da su „otišli na rad u Njemačku“. Tako je taj zločinac krio ustaške zločine kako se Srbi ne bi dosjetili ili, ne daj bože, pobunili protiv ustaša. Srpski komunisti su morali disciplinovano prihvatiti objašnjenje „druga“ Ive, iako su im bili poklani najmiliji i najrođeniji. Stanko Opačić kaže u knjizi „Srbin u Hrvatskoj“.[11] „Mi komunisti nijesmo vjerovali u genocid i prihvatili smo optimizam druga Ive“. Hrvati su poklali Srbe, a srpski komunisti prihvatili optimizam! Kakav je to bio optimizam poslije strašnog pokolja u Veljunu? Kako objasniti i shvatiti takav odnos srpskih komunista prema tragediji svoga naroda? Da li je moguće da su komunisti Hrvatske (u toku 1941. godine) blagonaklono gledali na ustaške zločine protiv Srba? Moguće je. O tome ima mnogo dokaza. Evo samo nekih. Već je rečeno da je Jakov Blažević, vođa ličkih komunista, bio sumnjivog držanja od početka ustanka, ali i prije ustanka. On nikad i nigdje nije istupao protiv ustaša niti je upućivao svoje komuniste kako da se stave u zaštitu ugroženog srpskog naroda. Otkud onda njemu moralno pravo da se pojavi u srpskim selima na oslobođenoj teritoriji Like? Došao je ovamo da bi davao uputstva kotarskim komitetima komunista o likvidaciji „narodnih neprijatelja“. Tako je Blažević nastavljao ustašku politiku u srpskim selima i to uz pomoć i podršku srpskih komunista. General Jovo Bogdanović okrivljuje Srbe što su činili „nepromišljene“ postupke u Kraljevini Jugoslaviji i kaže da su Srbi to platili glavom. Po njemu, za sve su krivi Srbi, i ustaše su to imale u vidu. Presuda je pala, niko nije imao pravo da se žali jer je „krivica“ dokazana. To je neshvatljiva ocjena ovog komunističkog generala, ličkog seljaka, koja ide na ruku ustašama, jer gen. Bogdanović ovako opravdava ustaške zločine a nigdje ih ne osuđuje. Ako Hrvati ikad budu pisali o ustaškim i njihovim „herojstvima“ u Lici, vjerovatno će uzeti u obzir ovo što je Titov general, bivši Srbin, pisao o stradanju Srba i njegove ocjene zašto su oni „platili glavom“. Ipak, ovo tumačenje generala Bogdanovića o stradanju Srba u ustaškom pokolju objašnjava nešto konkretno, a to je da je on kao komunista bio zadovoljan kad je vidio da ustaše kolju „četnike“ – protivnike ustaša, jer su četnici bili i protivnici komunista. To je bila podmukla zavjera komunista, ali i dokaz da su oni od 1932. godine „pajtašili“ sa ustašama. U knjizi „Kotar Korenica i kotar Udbina u NOR-u“, general Bogdanović piše da je on, sa još nekoliko Srba, 1941. godine organizovao logor u planini Kik, iznad Plitvičkih Jezera, kako bi se sklonili od ustaša. Međutim, u daljem tekstu on kaže: „Morali smo napustiti logor jer bi nas ustaše proglasile za četnike, na čiju pojavu su oni već u to vrijeme bili osobito osjetljivi“. Ove riječi su očigledan primjer kako je taj komunista gledao na sam pojam „četnici“. Više je brinuo o „osjetljivosti“ ustaša nego o sudbini tih Srba, koji su odmah po povratku kući, postradali od ustaša na razne načine. Dacu Rapaića su uhapsili i ubili u Jadovnom. Nikica Borić, oficir, dospio je u talijansko ropstvo a ostali su se razbježali na sve strane. Jedino je komunista Jovo Bogdanović mirno sjedio u kući. U svemu tome je njegova uloga dosta problematična. I pored svega što se događalo u Lici, srpski komunisti nisu mogli, ili nisu htjeli, da se oslobode zavisnosti od Hrvata i slijepe poslušnosti koja je srpski narod dovela u teški položaj. To je tako bilo tokom čitavog rata. Najteže gubitke srpski narod Like doživio je tokom 1941. godine.
http://www.jadovno.com/eng-lat-355/arti ... i-lat.htmlIz priloženog se vidi da se pokolj nad srpskim narodom uglavnom relativizirao, za vrijeme rata kao dokazani antifašisti nisu tako tretirani, a po oslobođenju neki su radi politike etiketirani kao "četnici".
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
