banjalukaforum.com

Muhamed Šefket ef Kurt rođen je u Travniku 1879.godine gdje je završio osnovnu školu i medresu a studije u Carigradu i Damasku, gdje je duže vremena bio na studijama arapskog jezika. Službovao u Travniku i Banja Luci. Muftija Kurt u Tuzlu dolazi 1925. i na toj dužnosti ostaje do 1933.godine kada je izabran za člana Ulema medžlisa. Penzionisan je 1936.i do smrti živio u Tuzli. Muhamed Šefket – efendija umro je 21.juna 1963.godine. („Takvim“ 1983, Refik Hadžimehanović)

Koliko je uvaženi muftija Kurt bio poznat i obljubljen u našem narodu, bez razlike u vjeri i naciji, to je najbolje potvrdila njegova velika dženaza 23.juna 1963. kojoj su pored desetak hiljada građana prisustvovali celnici sreske i opštinske skupštine u Tuzli, član i izlaslanik Komisije za vjerska pitanja izvršnog vijeća BiH.
Jedan od onih koji su se opraštali je i proto Đorđe Jovanović, opisujući njegove ogromne i neprocjenjive zasluge pravoslavnom stanovništvu. On je iznio par detalja koji veoma uvjerljivo ilustruju patriotsku svijest Kurta kada je svojim velikim autoritetom, ugledom i smjelošću sačuvao pravoslavnu crkvu od fašističkog okupatora.

Prof .dr Mustafa Šehović, rekao je „Ima ličnosti koje u kriznim situacijama reaguju ljudski, nevođeni nikakvom ideologijom osim svog ličnog poštenja. Takav je bio muftija Kurt. Znao je da su u jednom periodu naše istorije osjećanja vjerskog i nacionalnog bila biološka nužnost, a da nikako vjerska osjećanja nisu i nacionalna. Rat je harao našom zemljom. Najveća nesreća je zaprijetila njegovim Tuzlacima Srbima –potpuno uništenje srpske varoši i pravoslavne crkve. Otišao je u Gestapo i po cijenu svog života zaprijetio da će svi Muslimani u šumu ako bude odmazde nad Srbima. Uspio je. Nije pakleni plan ustaša i Nijemaca ispunjen. Njemu to nije bilo teško, jer je govorio uvijek u Aljinoj kafani da je loš čovjek za koga ne postoji nešto zbog čega je spreman da umre. Ostavio je za sobom neizbrisiv trag dobrog i poštenog čovjeka. On je bio častan primjer koji treba da služi, a dobrim djelima da se pomogne drugima. Sa ovog svijeta otišao je čista obraza“

Mustafa Kurt odlikovan je Ordenom bratstva i jedinstva prvog reda.

Ovo je dio teksta koju je napisan o muftiji Kurtu u Vremeplovu II, D.Trifkovića.
Plaketu muftije Kurta koju vidite izradio je akademski kipar Anto Matković.

Za mjesec dana navršit će se 70 godina od historijskog događaja koji je u jugoslovenskim razmjerama cijenjen kao paradigma borbe za bratstvo i jedinstvo, a riječ je o herojskoj misiji muftije Kurta na spašavanju srpskih komšija i Sabornog hrama u Tuzli.

Ustaški Tajni odbor za istrebljenje Srba i Jevreja u Tuzli planirao je da šestog januara 1942., na Badnje veče, minira Saborni hram Uspenja Presvete Bogorodice i pobije okupljene vjernike. Planirane su likvidacije i u Srpskoj varoši. Za ovu informaciju je saznao tuzlanski muftija Šefket ef. Kurt koji je, sa grupom uglednih Tuzlaka, zatražio hitan prijem kod njemačkog komandanta grada, potpukovnika Wista, i od njega energično zahtijevao da onemogući zločin. Njemačka komanda je, iz svojih interesa, odmah istakla plakat sa tekstom upozorenja da – „niko ne smije nikoga zlostavljati, oduzimati ili rušiti tuđu imovinu i dirati živalj koji slavi“. U nastojanju da učvrsti demarš kod njemačkog komandanta, muftija Kurt sa grupom uglednih Tuzlaka odlazi u Zagreb, kod Pavelića i Artukovića, od kojih odlučno traži da ustaše ne diraju mirno srpsko stanovništvo. Zahvaljujući angažmanu muftije Kurta, u Tuzli nije bilo masovnih zločina.

Muftija Kurt je odlikovan Ordenom bratstva i jedinstva. Umro je u Tuzli 1963. u 84. godini života. Jedna ulica u Tuzli nosi naziv Muftije efendije Kurta. Prije rata se govorilo da bi u blizini Sabornog hrama, u gradskom parku, trebala biti podignuta bista muftije Kurta. Otada nije realiziran ni jedan vid javnog sjećanja na muftiju Kurta i na događaj koji se uzima kao centralno historijsko mjesto odbrane zajedničkog života u Tuzli i regiji.

Predlažem da se u povodu 70. godišnjice od ovog historijskog događaja priredi pomen na muftiju Kurta, u vidu komemorativne akademije na kojoj bi se govorilo o ovom događaju, kao povijesnom i antifašističkom vrelu bratstva, jedinstva, zajedništva i tolerancije, stoji u otvorenom prijedlogu mr. Fatmira Alispahića.

U prilogu možete pročitati izvode iz nekoliko historiografskih izvora o muftiji Kurtu:

Momčilo Peleš: Preko istaknutih tuzlanskih Muslimana, kao što je bio muftija Kurt, Tuzla je bila spasena da ne postane poprište masovnog zločina koji je ustaški režim namjeravao da izvrši. (...) Hrabro, patriotsko djelovanje muftije Kurta imalo je utjecaja kako na ustaške vlasti koje nisu željele da se sukobljavaju sa uvaženim muftijom, tako i na muslimansko stanovništvo u Tuzli i okolini. Stavljeni van zakona Srbi su u stavovima i djelovanju muftije Kurta i njegovih istomišljenika nalazili potvrdu u uvjerenju da nisu prepušteni na milost i nemilost fašizmu...

Vera Mujbegović: U Tuzli se otpor protiv terora nad Srbima – posle prvog talasa koji je odneo desetine života – vezuje za ime i svetli lik tuzlanskog muftije, Muhameda Kurta koji je sav svoj ugled založio za precesanje krvavog kola...

Vladimir Marković: Nekoliko uglednih Muslimana, na čelu sa tuzlanskim muftijom Muhamedom eff. Kurtom, posjetili su ors.komandanta Hohbajera i potpukovnika Wista izrazivši negodovanje tuzlanskih Muslimana protiv ustaškog plana. Tom prilikom muftija Kurt je istakao istorijsku istinu da stanovnici Tuzle: Srbi, Hrvati i Muslimani stotinama godina žive zajedno i da se sličan zločin nikada nije dogodio. Sagledavši mogućnost teških posljedica Nijemci i ustaše su odustali od svojih namjera.

Jusuf Arnautović: Muftija Kurt je bio veliki pobornik bratstva i jedinstva među tuzlanskim građanstvom svih nacionalnosti. Sakupio je delegaciju, pošao potpukovniku Wistu i energično ga uzpozorio na sve posljedice takvog nedjela, ističući da je to suprotno raspoloženjima tuzlanskih Muslimana. Time je, bez sumnje, učinjen veliki doprinos sprječavanju bratoubilačke borbe koja bi imala svoje implikacije i na razvoj snaga NOP-a u samom gradu...

Prof. dr Mustafa Šehović: Ima ličnosti koje u kriznim situacijama reaguju ljudski, nevođeni nikakvom ideologijom osim svog ličnog poštenja. Takav je bio muftija Kurt. (...) Najveća nesreća je zaprijetila njegovim Tuzlacima Srbima – potpuno uništenje Srpske varoši i Pravoslavne crkve. Otišao je u Gestapo i po cijenu svog života zaprijetio da će svi Muslimani u šumu ako bude odmazde nad Srbima. Uspio je. Nije pakleni plan ustaša i Nijemaca ispunjen. Njemu to nije bilo teško, jer je govorio uvijek u Aljinoj kafani da je loš čovjek za koga ne postoji nešto zbog čega je spreman da umre. Ostavio je za sobom neizbrisiv trag dobrog i poštenog čovjeka. On je bio častan primjer koji treba da služi, a dobrim djelima da se pomogne drugima. Sa ovog svijeta otišao je čista obraza.

Meša Selimović: S dubokim poštovanjem mislim i na tuzlanskog muftiju Muhameda ef. Kurta, dinamičnog, plemenitog, neustrašivog čovjeka. Svoj zaista veliki ugled muftija je založio da bi spasavao ljude iz ustaškog zatvora. (...) Kad je umro, na sahranu je došlo desetak hiljada ljudi, među kojima najviše Srba – seljaka iz okoline Tuzle. Potresan govor nad grobom održao je pravoslavni sveštenik Đorđe Jovanović, „crveni pop“, koji je cio rat proveo u koncentracionom logoru Dahau i čudom ostao živ.

Muhamed ef. Lugavić: Muftija Kurt je ostao sinonim ovog grada. Mogu vas podsjetiti da je prota Jovanović, kad je umro rahmetli muftija Kurt, molio da ga i on spusti u mezar.

Mirzet Ibrišimović: Taj planirani zločin, kao i istovremeni plan likvidacije većeg broja porodica u Srpskoj varoši i plan masovne deportacije Jevreja u Jasenovac, spriječio je muftija Kurt sa nekolicinom uglednih tuzlanskih Bošnjaka, tražeći od Nijemaca da se ustašama ne dozvoli miniranje crkve, likvidacije i deportacije. (...) U Tuzli nigdje nema ni spomen ploče u čast ovog antifašističkog velikana.