najvise volim da cujem kad se 'bosnjaci' cude primitivizmu srba, sto se bune protiv izlozbe
nekog siptarskog koljaca. a kod njih, u sarajevu, centar demokratije. doduse, ne daju da se
prikazuju filmovi emira kusturice (zivot je cudo bio nominovan za zlatnu palmu u kanu, ali u
sarajevu nikad nije igrao), takodje su zabranjivali i prikazivanje nekih drugih filmova srbijanskih
rezisera koji su se drzli da u svojim filmovima prikazu da srbi mozda i nisu jedini krivci za sve
u bih (lepa sela lepo gore)...dakle, ni jedan film koji imalo odstupa od njihove politike ne moze
biti prikazan tamo. a onda, kao, zgranuti zbog ovakvih stvari
a jos me vise nasmije kad cujem kako govore o jednoumlju kod srpskog naroda, kako 'za srpski
fasisticki narod nema nade'. govore to o narodu u kojem postoje pero lukovic, natasa kandic, sanja
biserko, biljana srbljanovic i mnogi drugi. licno mi se povraca od svake recenice koju navedeni
napisu ili izgovore, ali sam i jako srecan sto pripadam narodu kod kojeg postoje ljudi koji misle
drugacije. a kod 'bosnjaka' ne postoji ni jedan novinar ni politicar koji i minimalno razlicito misli
o ratu i zrtvama. prosto je nevjerovatno da svi pricaju potpuno isto. ni jedan jedini koji, recimo,
pokusava da istrazi zasto danas u sarajevu ima vise kineza nego srba.
a, po fantomacanu i jos mnogima, vidimo da im je i narod toliko zaglupljen da ne zna da posmatra
stvari iz vise uglova. svima je potpuno ista prica.
dakle, jos jednom sam se uvjerio da imam razloga da budem ponosan sam sto sam srbin