Idu dva ekonomista putem i pričaju o tržišnoj ekonomiji. Kad, ispred njih - govno.
Prvi misli: “Idem se našaliti s ovim drugim ekonomistom.”, pa kaže: “Hajde, pojedi ovo govno, dobit ćeš 100 dolara.”
Drugi razmišlja: “Hm, govno je govno, ali dolari su dolari!”. I pojede govno.
Onome prvome to ne bi pravo, ali plati. I idu dalje i raspravljaju o investicijama u zamlje Dalekog istoka. Kad opet, pred njima - govno.
Misli sad onaj drugi: “Dobio sam ja 100 dolara, ali sam ipak pojeo govno.”, pa predloži: “Hajde sad ti pojedi govno, dobit ćeš 100 dolara!”
Sad prvi razmišlja: “Hm, govno je govno, a dolari su dolari. Kad je mogao on, mogu i ja!”. I pojede i on govno (i dobije dolare).
Idu zatim dalje i raspravljaju o ljudskim resursima i obrtnom kapitalu. Tek se prvi dosjeti i kaže: “Čekaj malo, a što smo to napravili? Pojeo govno ja. Pojeo govno ti, a nitko ništa nije zaradio?”
“E, ali smo napravili 200 dolara prometa.” reče drugi.
Ekonomista treba ostavit taman onoliko koliko je potrebno da plate ima k'o da (ob)racuna. Ni jednog vise. Namnozice se odma' i opet neku stetu napravit, tudju krv pit, od tudje nesrece zivit, mislit da nesto rade, posla trazit...