Decenija vladavine i poslovnih aktivnosti Milorada Dodika
Piše: Istraživački tim portala zurnal.info Tags: BiH, Srebrenica, Zapadni Balkan, Milorad Dodik Duže od jedne decenije, a posebno otkad je izabran za predsednika vlade jednog od entiteta Bosne i Hercegovine - Republike Srpske, a onda i za predsednika ovog entiteta, u dva uzastopna navrata, Milorad Dodik do danas izaziva veliku pažnju ne samo javnosti u RS i BiH, već i u čitavom regionu, ali i u široj međunarodnoj zajednici.
Priloge počinjemo tekstom koji je, 2011. godine, u deset nastavaka, objavio istraživački tim bosanskohercegovačkog portala ŽURNAL, koji se bavio poslovnim aktivnostima Milorada Dodika, a nastavljamo drugim relevantnim novinarsko istraživačkim radovima.
1. Poslovna biografija gospodara Republike Srpske
1.1 Od Laktaša do zvijezda
Uspon Milorada Dodika počeo je njegovim izborom za predsjednika Izvršnog odbora Skupštine opštine Laktaši. Već tada je znao da politika na ovim prostorima jest jednako novac i nikada nije odstupio od te devize
Milorad Dodik rođen je 12. marta 1959. godine u Laktašima. Ima brata Gorana i sestru Bogdanu. Otac Bogoljub i majka Mira bili su zemljoradnici. Na imanju od 70 dunuma proizvodili su, uglavnom, krompir, od čije prodaje su živjeli i školovali djecu.
Porodična kuća, traktor i tanjirača je sve što su Dodikovi imali, a živjeli su skromno i bez velikih prohtjeva. Nikada nisu bili bogataši, kako to danas javnosti predstavlja sin Milorad. U Laktašima je završio osnovnu školu, u Banjoj Luci je 1978. godine završio srednju Poljoprivrednu školu gdje se školovao za mesara. U to vrijeme pobijedio je na lokalnom takmičenju u oranju traktorom. Košarku je igrao u klubu „Potkozarje“.
U SJENI
Fakultet političkih nauka u Beogradu završio je 1983. godine. Za predsjednika Izvršnog odbora SO Laktaši izabran je 1986. godine i na toj funkciji je ostao do 1990.
Na prvim višestranačkim izborima, održanim 1990. godine, kao član Saveza reformskih snaga Ante Markovića izabran je u Parlament BiH. Stranku nezavisnih socijaldemokrata, zajedno sa (pokojnim)Nenadom Baštincem osniva 1996. godine, i postao je njen predsjednik, što je i sada. Stranka mijenja ime u Savez nezavisnih socijaldemokrata nakon što se 2002. godine ujedinila sa Demokratskom socijalističkom partijom, nastalom cijepanjem Socijalističke partije RS.
Na vanrednim izborima, nakon podjele SDS-a na pristalice Radovana Karadžića i Biljane Plavšić, održanim 1997. godine, izabran je za poslanika u Narodnoj skupštini RS. Nakon toga postaje premijer. Za mandatara ga je predložila Biljana Plavšić, a izabran je januara 1998. godine na skupštini u Bijeljini. Ostaće zapamćeno da su poslanici SDS i SRS RS napustili parlament, ali je u sali ostao 41 poslanik, među kojima značaj broj Bošnjaka i Hrvata. Nije bilo kvoruma, pa je SFOR helikopterom vratio u skupštinu 42 poslanika.
Godinu dana prije nego što je prvi put izabran za premijera, Dodik je imenovan za ministra razvoja u Alternativnom vijeću ministara BiH, formiranom u Sarajevu marta 1997., kao građanski odgovor tadašnjoj vladajućoj koaliciji nacionalnih stranaka. Prvi šef Vlade u sjeni bio je Sejfudin Tokić, a njegovi zamjenici Miodrag Živanović i Željko Ivanković. Osim ministra za razvoj, Alternativno vijeće ministara BiH imalo je i ministarstvo vanjske politike (Srđan Dizdarević), privrede (Nikola Kragulj), ljudskih prava (Senka Nožica), nauke, kulture i sporta (Juraj Martinović).
ŠAMPION MEĐUNARODNE ZAJEDNICE
dodik_3 Vladu RS je vodio od 1998. do 2001. godine, iako je izgubio na redovnim izborima održanim 1998. godine. Madeleine Albright je u proljeće 1998. godine Dodikov politički uspon opisala kao "dah svježeg vjetra", a marta 2000. u Banjaluci izjavila da je Dodik „šampion međunarodne zajednice. Izabrani predsjednik RS Nikola Poplašen nije htio da ga predloži za mandatara, pa ga je smijenio visoki predstavnik Carlos Westendorp. Nakon te odluke, Dodik je naložio MUP-u RS da izbaci Poplašena iz Banskih dvora, što je policija i učinila.
Gubi na izborima 2000. u trci za predsjednika RS od kandidata SDS Mirka Šarovića i odlazi u opoziciju.
"Prvo ću se odmarati uz intenzivno učenje engleskog jezika, a potom ću izvršiti reformu SNSD-a i stranku pripremati za naredne predsjedničke i parlamentarne izbore", rekao je Dodik, nakon što je izgubio izbore i postao opozicionar. Engleski nikada nije naučio.
Gubi i 2002. godine, ali na čelo Vlade RS dolazi u februaru 2006. godine. Mandat mu je dao tadašnji predsjednik RS i SDS Dragan Čavić. Čavić je izgubio iste godine u predsjedničkoj trci od Milana Jelića, kandidata SNSD. Čavić je krajem te godine srušen i sa čela SDS, a najteža optužba od stranačkih prvaka mu je bila što je mandat dao Dodiku. Nakon ubjedljive pobjede na oktobarskim izborima 2006. godine, Dodik je ostao na čelu Vlade RS do izbora 2010., kada njegov SNSD osvaja uvjerljivu pobjedu na parlamentarnim izvorima, a Dodik u trci za predsjednika RS.
POLITIKA I NOVAC
dodik_4 Uspon Milorada Dodika počeo je njegovim izborom za predsjednika Izvršnog odbora Skupštine opštine Laktaši. Već tada je znao da politika na ovim prostorima jest jednako novac i nikada nije odstupio od te devize. Na toj funkciji ostao je od 1986. do 1990. godine. Ključni ljudi u tom periodu njegovog profesionalnog života bili su Uroš Gostić, tadašnji pomoćnik dikretora za investicije Privredne banke udružene banke Sarajevo (PBUBS), Mirko Karać, tadašnji predsjednik opštine Laktaši, Ranko Karapetrović, u to vrijeme sekretar opštine Laktaši. Gostić je danas poslanik Dodikovog SNSD u Narodnoj skupštini RS, Karapetrović, član SNSD, obavlja funkciju generalnog sekretara NSRS, a Karać je biznismen sa razvijenim poslovima u Novom Sadu (predstavnik firme „Mercedes“, poslovi za željezom...), u susjednoj Srbiji.
Karać, Dodik i Karapetrović, uspjeli su u Laktaše prije rata privući veliki broj privrednika, jer su pojednostavili birokratske procedure, a onima koji su pokretali biznis u tom gradiću, omogućeno je da za male pare dolaze do građevinskih placeva. Takođe, oni su se pojavljivali pred raznim tadašnjim bankama, a posebno Privrednom bankom Sarajevo sa brojnim projektima, kojima su omogućavali laktaškim poljoprivrednicima i privrednicima finansijske subvencije. Prvi veliki novac Dodiku je omogućio Gostić, dajući mu, pred sam rat, milionski kredit, kojim je on i pokrenuo sopstveni biznis – proizvodnju namještaja, dušeka i jorgana. Ovaj kredit Dodik nikada nije vratio... Interesantno je napomenuti da je Gostić tada dodijelio kredit i Slavku Roguljiću, tri miliona maraka, koji nikada nije vraćen.
Po Dodika bitan čovjek iz tog perioda je i Radoje Mijatović, koji je do rata bio direktor sektora za investicije PBUBS i, zajedno sa Gostićem, učestvovao u plasiranju kredita u Laktaše. Po izbijanju rata, Mijatović odlazi u Beograd na čelo Kredibel banke, koja kreditira Dodikov privatni projekat. Ovoj banci nije vratio 180 hiljada maraka.
POD GENERALSKOM ZAŠTITOM
Dodik je na prvim višestranačkim izborima, održanim 1990. godine, kao član Saveza reformskih snaga Ante Markovića izabran u Parlament BiH. Po izbijanju rata, zajedno sa ostalim srpskim parlamentarcima napušta državnu skupštinu i djeluje kao nezavisni poslanik u Narodnoj skupštini RS.
Dodik se danas hvališe da je bio pripadnik Vojske RS, ali to nije tačno. Njegovi ratni zaštitnici, generaliMomir Talić i Boško Kelečevićsu ga samo formalno rasporedili u jedinicu Vojne policije, koja je bila stacionirana na Aerodromu „Mahovljani“ kod Banjaluke, ali se Dodik nikada nije pojavio na „ratnom zadatku“.
Osim pomenutih generala koji su ga štitili, najvažniji čovjek iz tog perioda za Dodika bio je Borislav Mikelić, šef takozvane Republike Srpske Krajine i desna ruka Slobodana Miloševića u ratu na teritoriji Hrvatske. Preko Mikelića išle su robe iz Srbije u RS, RSK, kao i teritoriju pod kontrolom Fikreta Abdića, a Dodik je bio jedan od povlaštenih „distributera“.
dodik_milosevic Dodik je bio fasciniran Miloševićevom snagom i godinama je tražio od Mikelića da ga odvede kod njega, što je ovaj i učinio tokom 1994. godine. Od tada, pa do sukoba Miloševića sa cijelim svijetom, koje je završilo NATO bombardovanjem Srbije, Dodik je bio jedan od njegovih najodanijih ljudi u BiH. Zbog toga je i izabran za premijera 1998. godine. Dodik je, napuštajući Miloševića i stajući na stranu međunarodne zajednice u tom sukobu, pokazao da zna procijeniti gdje je snaga, ali i gdje su pare. U to vrijeme u Beogradu sastajao se i sa Mirkom Marjanovićem, tadašnjim premijerom Srbije, a „veza“ mu je, osim Mikelića, bio tamošnji biznismen Živko Šarić.
Svoje veze sa Mikelićem i Miloševićem, Dodik je mistifikovao tokom rata, kako bi sebi dao na značaju i tako se nametnuo kao alternativa neprikosnovenom SDS. U tome je imao bezrezervnu podršku tajkuna Slobodana Puhalca, (bio ministar u Dodikovoj trećoj Vladi)Nikole Vukelića, takođe tajkuna, Nenada Baštinca, a djelimično i Slavka Roguljića, koji ga nikada nije volio i uvijek je tvrdio da je Dodik čovjek „kojem ne možeš dati male pare i biti miran“. Kasnije se pokazalo da je bio potpuno u pravu.
Svi oni su, na sastancima koji su tokom rata održavani u Laktašima i na koje su pozivani tadašnji ugledni krajiški ljudi, teško kritikovali SDS-ovu vlast, pa čak tvrdili da prave i alternativnu vladu. Tom krugu pripadali su i Milenko Čičić, (vlasnik „Kaldera kompani“), a jedno vrijeme i Goran Popović, ratni direktor „Vitaminke“. Popović je kasnije napustio Dodika i približio se SDS. Dodik se 1994. godine sastao sa Sejfudinom Tokićem u Peruđi, a režimski mediji su ga proglasili izdajnikom i osobom bez morala.
Dodikovi prijatelji Puhalac, Vukelić i Roguljić svi odreda bili su tajkuni Radovana Karadžića i povlašteni biznismeni koji su mogli uvoziti u ratu deficitarne robe, prije svega naftu. Poznata je velika „naftna operacija“, koju je odobrio Karadžić, a izveo pomenuti trojac, odigrana 1994. godine. Tada su oni za svega nekoliko mjeseci zaradili po osam miliona maraka, jer je gorivo u Krajini koštalo po litru 4,20 maraka, a nabavna cijena, sa prevozom, iznosila je 1,20 maraka. Kao protivuslugu za ovaj posao, Puhalac, Vukelić i Roguljić su Karadžiću kupili najnoviji tip mercedesa, u kojem je bio ugrađen satelitski telefon.
Kolike sume su se tada vrtile, svjedoči i sljedeća priča, koju nam otkriva izvor koji je u to vrijeme bio blizak s Dodikom: u Roguljićev restoran „Bomi“, gdje su se tajkuni okupljali, Vukelić je donio torbu u kojoj se nalazilo tri miliona maraka i bacio je Roguljiću: „Evo ti ta sića“! Ovaj torbu nije uzeo, nego je šutnuo nogom, a onda ju je šutnuo i Vukelić. „Fudbal“ je trajao pola sata uz smijeh i šalu.
ŠVERC I JORGANI
Dodik se, uz pomoć Mikelića i ostalih, bacio na „trgovinu“ cigaretama, alkoholom, naftom. Istovremeno je na Pančevačkom putu, kod Beograda, imao firmu za proizvodnju namještaja, dušeka i jorgana, a takvu je imao i u Laktašima-Igokea. Izlagao je na dva Beogradska sajma, a firma je nakon dvije godine neslavno završila i propala. Dodik je švercovao cigarete a srbijanska veza mu je bio izvjesni Dule Ciganin. Samo u jednom danu, Dule mu je u prostorije u beogradskom „Interkontinentalu“, (gdje je Dodik imao kancelarije), donio oko 700 hiljada maraka od prodaje cigareta. Naš izvor tvrdi da se pare nisu brojale, radilo se na riječ, a oni su se šalili da „pare vagaju, pa šta vaga kaže“. Od ovog novca Dodik je kupio stanove u Beogradu i živio na visokoj nozi.
Međutim, na poslovima je i padao, jer nije imao nikakvog smisla za organizaciju firmi koje je vodio, niti je na tome išta radio. Uvijek je težio „velikim parama“ i ulazio nekritički u poslove, što je jedan od ključnih razloga zbog čega je iz rata, uprkos milionima koje je propustio kroz ruke, izišao bez prebijene pare. Dodik je mnogima ostao dužan iz tog perioda, ali su i njemu brojni ostali dužni. On svoje dugove nije vraćao, ali je istina da ni od svojih dužnika nije tražio povrat duga. Bio je i ostao veliki hazarder čiju je cijelu političku i poslovnu karijeru obilježio veliki rizik.
1.2 Imperija je rođena u fabrici namještaja
Dodikova supruga Snježana, kako je navedeno, po osnovu kooperacije u okviru zajedničkog poljoprivrednog imanja ostvarila je prihode od 45.000 maraka, posjeduje poslovni prostor vrijedan 100.000 KM i automobil “pežo 407” procijenjen na 30.000 KM. Firmi u čijem je vlasništvu poslovni prostor Snježana Dodik duguje 100.000 KM
dodik_6 LICA
Milorad Dodik (otac)
Milorad Dodik naveo je u svom imovinskom kartonu, dostavljenom u julu 2010. godine Centralnoj izbornoj komisiji BiH, da njegova imovina vrijedi ukupno 2.850.505 konvertibilnih maraka.
Imovinu čine kuća u Beogradu, čiju je vrijednost procijenio na 1,7 miliona KM, kuća u Laktašima od 300.000 KM, dva stana u Beogradu ukupne vrijednosti 600.000 KM i stan u Laktašima od 110.000 KM. Iste nekretnine Dodik je prijavio i u svom imovinskom kartonu 2006. godine, ali su tada stanovi u Beogradu vrijedili 160.000 KM, a stan u Laktašima 30.000 KM.
U kartonu je naveo i platu iz 2009. godine od 59.220 KM, a prijavio je i prihode od poljoprivrede u ukupnom iznosu od 80.000 KM, te rentu za kuću u Beogradu od 100.000 KM. Prijavio je da je vlasnik automobila vrijednog 100.000 KM, te da je dioničar Banje Laktaši, kao i sva tri člana njegove porodice, sa jednakim udjelima od po 0,003924 posto. Svaki od udjela, kako je navedeno, vrijedi svega 505 KM. Na računu u banjalučkoj “Novoj” banci ima 10.000 KM, a u “Pavlović International banci” zaduženje od 1,7 miliona KM i kredit reprogramiran na rok otplate od 20 godina.
Snježana Dodik (supruga)
Dodikova supruga Snježana, kako je navedeno, po osnovu kooperacije u okviru zajedničkog poljoprivrednog imanja ostvarila je prihode od 45.000 maraka, posjeduje poslovni prostor vrijedan 100.000 KM i automobil “pežo 407” procijenjen na 30.000 KM. Firmi u čijem je vlasništvu poslovni prostor Snježana Dodik duguje 100.000 KM.
Gorica Dodik Trišić (kćerka)
Kćerka Gorica Dodik Trišić, po osnovu plate u 2009. godini zaradila je 21.000 KM, njena firma “Trinity media & consulting” procijenjena je na 92.874 KM, dok na računu u “NLB Razvojnoj banci” posjeduje svega 74 KM. Gorica je dugoročno zadužena, pa je Komercijalnoj banci obavezna vratiti dva kredita: 95.000 KM do 2022. godine i 47.417 KM do 2018. godine.
dodik_7 Igor Dodik (sin)
Sin Igor Dodik, kako je izjavio, u 2009.godini nije imao prihoda, ali jeste imovinu vrijednu 2.686.404 KM. Dodik je u svojoj izjavi naveo da izdržava sina. Igor, međutim, navodi da je vlasnik 50 posto firme “Fruit Eco”, procjenjujući svoj udio na 2.625.095 KM. Osim toga, vlasnik je automobila vrijednog 50.000 KM i računa u “Hypo banci” na kojem se nalazi 10.804 KM. Firma “Fruit Eco” je 2008. godine dobila kredit Investiciono-razvojne banke RS od tri miliona KM, a odobrio ga je Kreditni odbor akcionara banke na čijem se čelu nalazio Milorad Dodik, u to vrijeme premijer RS!
PRIJAVLJENO BOGATSTVO: 6.066.087 KM
Prema izjavama dostavljenim CIK-u, pokretna i nepokretna imovina porodice Dodik procjenjuje se na 5.760.867 KM. Kada se ovome dodaju prihodi od plata, poljoprivrednog imanja i rente u iznosu od 305.220 KM, ukupno bogatstvo Dodikovih iznosi 6.066.087 KM.
dodik_8 Zanimljivo je da je u imovinskom kartonu iz 2002. godine, Dodik naveo da posjeduje stan u Laktašima vrijedan 30.000 maraka, dva stana u Beogradu u vrijednosti od 80.000 KM, porodično naslijeđe od 200.000 KM i automobil vrijedan 30.000 KM. Za suprugu Snježanu tada je naveo da posjeduje samo porodično naslijeđe vrijedno 50.000 KM. Dakle, te 2002. godine imovina porodice Dodik iznosila 390.000 KM i za sedam godina narasla je na 6.066.087 KM!
Zvanično...
STVARNO BOGATSTVO: Više od 400 miliona KM
Dodikovo bogatstvo višestruko je veće od ovih šest miliona koje je prijavio Centralnoj izbornoj komisiji. On je jedan od najbogatijih ljudi na prostorima bivše SFR Jugoslavije, a, bez sumnje, spada među tri najbogatija političara u regionu. Vrlo teško je procijeniti njegovo bogatstvo, ali sigurno nije manje od četiri stotine miliona maraka.
Prema svim raspoloživim podacima, bogatstvo je stekao na, najblaže rečeno, kontroverzan način, maksimalno koristeći tri premijerska i tekući predsjednički mandat. Svi članovi Dodikove porodice su milioneri: sin Igor, kći Gorica, brat Goran, otac Bogdan, zetovi i stričevi rođaci.
KLJUČNI POMAGAČI
Ključne osobe uz čiju pomoć je stekao enormna sredstva, nekretnine i imanja su Slobodan Stanković, vlasnik firmi „Inegral inženjering“ i „Integra inženjering“, (koja se nominalno vodi na njegovoj supruziSlavici), Ljubo Ćubić, vlasnik „Niskogradnje“, Milenko Čičić, vlasnik „Kaldera kompani“, Slavko Roguljić sa svojim “Sinekopom“, Zoran Đurić, suvlasnik „Zekstre“, Dragan Čičić, vlasnik brojnih fantomskih firmi, Aleksandar Džombić, aktuelni premijer RS, te brojni drugi tajkuni. U posljednjih pet godina jedan od najbližih Dodikovih saradnika je tajkun svih tajkuna Miroslav Mišković.
1.3 RAĐANJE IMPERIJE: Ratno doba
Igokea
dodik_9 Ključ svih Dodikovih uspjeha je firma „Igokea“. Osnovana je 3. juna 1991. godine i registrovana za proizvodnju tapaciranog namještaja i dekorativnih artikala, inžinjering poslove na izgradnji i opremanju poslovnih zgrada, izvoz i uvoz neprehrambene robe, te usluge prometa i reklama.
„Igokea“ je u početku zaista proizvodila namještaj, garniture s imenima „Kea“, „Igo“, „Mila“ i „Dik“, (što su nadimci njegove djece i članova porodice). Početkom rata nastavio je sa proizvodnjom namještaja, pa čak i dušeka, koje je izlagao na Beogradskom sajmu, ali je 12. juna 1992. godine u banjalučkom sudu proširio djelatnosti firme.
„Igokea“ je od tada mogla trgovati naftnim derivatima, cigaretama i alkoholom, a iste godine još jednom je dopunio djelatnost, na „ugostiteljske usluge tipa bife, bar, kafana i slično“. U to vrijeme Dodik je bio poslanik u tadašnjoj Narodnoj skupštini Srpske Republike BiH koja je kasnije preimenovana u NS Republike Srpske. Trgovao je naftom, cigaretama, kafom i alkoholom, ali je na poslovima više izgubio, nego što je dobro poslovao, tako da slovi kao jedini ratni biznismen koji se nije obogatio, već je iz rata izašao potpuno osiromašen.
Utaja poreza
U Izvještajima Finansijske policije Republike Srpske, iz ratnog i poratnog perioda, tvrdi se da je Dodik tokom rata ovaj entitet finansijski oštetio utajom poreza i izbjegavanjem plaćanja brojnih drugih dažbina. Vidljivo je to iz Rješenja sačinjenog maja 1993. godine kojim se Dodiku nalaže da „radi otklanjanja nezakonitosti u poslovanju uplati obračunati porez za prvi kvartal te godine, kao i neplaćeni porez za 1992. godinu“.
Tokom kontrole poslovanja „Igokee“, obavljene tokom jula i avgusta 1993. godine, utvrđene su brojne nezakonitosti direktora Milorada Dodika. Kako se navodi, u knjigama uopšte nije prikazao prodaju parfema, a inspektori su smatrali da je riječ o utaji poreza, pa su naložili plaćanje. Utvrđeno je i da je sakrio 44 hiljade litara dizela, „kako bi utajio porez“.
Kontrolom je utvrđen i „šverc alkoholom“. Još drastičniji je nalaz finansijske policije iz juna 1994. godine. U njemu se navodi da je MUP RS utvrdio da je „Igokea“ na osnovu „falsifikovanih dokumenata prikazivala manju vrijednost robe i njeno porijeklo radi izbjegavanja uplate akciza i poreza“.
Poslovi s Fikretom Abdićem i Arkanovim povjerenikom
I Zapisnik iz 1995. godine svjedočanstvo je o, kako se u njima tvrdi, nezakonitim postupcima Milorada Dodika. Sve vrijeme rata, Dodik je poslovao sa Borislavom Mikelićem, čovjekom od visokog povjerenja Slobodana Miloševića i Željka Ražnatovića Arkana, a trgovao je i s Fikretom Abdićem, presuđenim ratnim zločincem. Važno je istaći da je Dodik, uprkos svim ovim vezama, u ovom periodu ostao dužan mnogima, a dugove je vratio iz budžeta Republike Srpske kada je prvi put postao premijer. Potvrđuje to, indirektno, i izvještaj Glavne službe za reviziju RS o poslovanju Direkcije za robne rezerve u vrijeme prvog Dodikovog mandata. Tokom rata Dodik je ostao dužan novac firmi „Elnos komerc“ iz Bora. Pare je vratio tako što je „Elnosu“ za poljoprivredne mašine, koje nikada nisu stigle u Robne rezerve, isplatio 553.548 KM.
Nije ostao dužan samo „Elnosu“, već i „Makedonija tabaku“, za cigarete koje su mu zaplijenjene 1993. godine, ali i „Banjalučkoj banci“, kod koje je sve vrijeme rata, a i nakon njega, podizao „kratkoročne kredite za tekuću likvidnost“. Dodik je kredite uzimao u maju, junu, avgustu, oktobru, novembru 1993, potom januaru 1995., kao i u decembru 1997. godine (svi dokumenti u posjedu „Žurnala“). Uzimao je novac i iz primarne emisije, prodajom komercijalnih zapisa.
dodik_11 Bilo je to uspješno zaduživanje, jer je inflacija preko noći proždirala vrijednost novca. Uzimane se krupne cifre, a vraćana sića. Provjereni recept tadašnjih vlastodržaca iz SDS-a i Dodik je primijenio u nekoliko navrata. Kada su se sveli računi, Dodik je „Banjalučkoj banci“ ostao dužan 258 hiljada maraka, kako je to u svom izvještaju o poslovanju ove finansijske institucije naveo i glavni revizorBoško Čeko marta 2004. godine.
Dodik je ovaj dug pokušao vratiti 2002. godine na rijetko zabilježen način u finansijskim poslovima. Ugovor o prenosu potraživanja između „Banjalučke banke“ i „Igokee“, datiran 22. maja 2002. godine, izuzetan je dokument, koji svjedoči da je u ovoj zemlji sve moguće: Dodik je dug svoje firme banci vratio tužbom „Igokee“ protiv preduzeća „Prima trejd“ iz Nove Topole; odnosno banka je tužbu, koja u tom trenutku nije bila riješena pred Osnovnim sudom u Banjaluci, prihvatila kao nadoknadu za 342.838 maraka duga, koji je Igokea imala prema toj finansijskoj instituciji.
O čemu se zapravo radi: firma «Prima trejd» je dugovala „Igokei“ 65 miliona dinara još iz maja 1992. godine, za đubrivo. Dodik je 1993. tužio „Primu“, a sud nije riješio slučaj u narednih deset godina. Onda je Dodik tu tužbu 2002. godine, (direktor „Igokee“ tada je bio njegov brat Goran), prodao banci za preko 340 hiljada maraka. Kada je banka krenula da se naplati iz firme „Prima“, saznali su da je to preduzeće poodavno završilo u stečaju (dokumenti u posjedu „Žurnala“)! Vlasnik firme „Prima“ Nenad Kesić, član SNSD-a, je u vrijeme njegovog prvog premijerskog mandata bio zamjenik ministra poljoprivrede, a trenutno je poslanik SNSD-a u Narodnoj skupštini.
1.4 Saradnja sa kumom Radišićem
Preuzimanjem funkcije predsjednika vlade, Dodik unapređuje svoje imovinsko stanje. Odmah po dolasku na vlast naplaćuje cigarete koje su mu oduzete tokom rata. Na ovom poslu zaradio je više od milion maraka, premda ni po kom osnovu nije mogao od Republike Srpske naplatiti ta potraživanja
dodik_12 PRVI PREMIJERSKI MANDAT: Prvi milioni
Dodiku se životna šansa otvara 1997. godine, kada Biljana Plavšić tadašnja predsjednica RS, poslije osuđena za ratne zločine, pokreće akciju protiv Radovana Karadžića i cijepa SDS. Na vanrednim izborima Dodik ulazi u NSRS, a u januaru 1998. godine postaje i premijer u prvoj poslijeratnoj multietničkoj vladi.
dodik_13 Dodik je u to vrijeme bio prezadužen. Sem već navedenih dugova, potraživanja od njega i „Igokee“, imala je i „Agroprom banka“ koja mu je 1997. godine oduzela kuću u Laktašima, jer nije imao novca da servisira 80 hiljada maraka kredita. Istina, Dodik je u to vrijeme posjedovao dvosoban stan u Laktašima i dva manja stana u Beogradu, ali njihova vrijednost nije bila dovoljna da podmiri ni dvadeset posto ukupnih dugova koje je imao.
Preuzimanjem funkcije predsjednika vlade, Dodik unapređuje svoje imovinsko stanje. Odmah po dolasku na vlast naplaćuje cigarete koje su mu oduzete tokom rata. Na ovom poslu zaradio je više od milion maraka, premda ni po kom osnovu nije mogao od Republike Srpske naplatiti ta potraživanja.
dodik_14 Vraća dugove i kreće u izgradnju imanja. Za vrijeme prvog mandata, na imanju u Bakincima izgradio je niz drvenih kućica, ribnjak i bazen. Navešćemo samo dva „državna“ posla, koji su najbolji obrazac Dodikovog odnosa prema narodnom novcu, i pokazatelj kako je do para dolazio. U tim poslovima pomogli su mu Dragan Đurić, predratni taksista iz Dervente, a sadašnji uspješni beogradski biznismen i predsjednik FK „Partizan“, te Mile Radišić, nekadašnji direktor „Lutrije“ RS, koji je trenutno optužen pred banjalučkim sudom zbog malverzacija sa akcijama „Medicinske elektronike“.
Kredit za Zekstra Rent A Car
Priča počinje 23.12.1998. godine, kada je premijer Milorad Dodik odobrio kredit iz deviznih sredstava budžeta RS u iznosu od 750 hiljada KM preduzeću "Zekstra rent a car" (svi dokumenti u posjedu “Žurnala”). Prvi problem je što je riječ o privatnoj firmi iz druge države, tadašnje SR Jugoslavije i sadašnje Srbije jer je “Zekstra” registrovana u Zemunu.
Za realizaciju odobrenog kredita bila je zadužena “Agroprom banka” A.D. Banjaluka. Rok vraćanja je bio šezdeset dana, a kamata nula. Na ovom mjestu počinjena je druga zloupotreba, jer je Dodik u ime vlade RS, a bez njenog znanja, potpisao sa “Agroprom bankom” Ugovor o komisionom kreditu, kojim se u članu 1 precizira da Vlada RS "odobrava Banci namjenski devizni kredit iz deviznih sredstava budžeta u iznosu od 750.000 KM".
U članu 2 istog Ugovora navodi se da će "odobreni kredit iz člana 1 ovog Ugovora banka plasirati preduzeću "Zekstra rent a car", Beograd (Zemun). Znači, banka je samo bila bajpas između Vlade RS i zemunske firme.
Banka je toj firmi isplatila prvu tranšu u iznosu od 350 hiljada KM. To su nove zloupotrebe, jer je Vlada RS budžetska sredstva beskamatno dodijelila firmi iz države u kojoj nema nikakve ingerencije. Pare su date na posudbu beskamatno, iako u to vrijeme budžetska sredstva nisu, zbog odluke MMF-a, mogla da se posuđuju ni ovdašnjim državnim firmama.
Prije nego što je banka isplatila onih 350 hiljada beogradskom preduzeću, sa njima je 23.12.1998. potpisalaUgovor o kratkoročnom deviznom kreditu, u kojem je precizirano da će "Zekstra" pare vratiti do 31.01.1999. godine, te da će za tu uslugu banci platiti kamatu od 1,5 posto. Dodik se protiv ovog dijela Ugovora nije bunio zato što on i Dragan Đurić, suvlasnik zemunske firme, nisu ni imali namjeru da vraćaju kredit. Jer, Đurićev kompanjon u toj firmi bio je niko drugi do Milorad Dodik.
Koliko im se žurilo, svjedoči i činjenica da je Ugovor između Agroprom banke i "Zekstre" potpisan isti dan kada i Ugovor između Vlade RS i banke.
Kada je došao 31. januar 1999. godine i banka od "Zekstre" nije ništa naplatila, uslijedio je, na molbu beogradske firme, aneks 1 Ugovora o kratkoročnom deviznom kreditu, kojim se precizira da će to preduzeće pare vratiti do 01.03.1999. godine.
"Zekstra" u februaru te godine vraća samo nešto više od 10 posto uzetog novca, odnosno 47 hiljada KM, i zbog toga im banka upućuje dopis u kojem ih obavještava da do novog predviđenog roka (01.03.1999. g.) moraju izmiriti preostale 303 hiljade KM i uz to još 9.526,60 KM na ime kamata. Zekstra" se nije obazirala ni na taj, a ni na ostale dopise iz banke i pare nije vraćala. (Dokumenti u posjedu “Žurnala”)
Formiranje taxi službe u Beogradu i Zemunu
dodik_16 Za 350 hiljada maraka kupljeno je jedanaest novih automobila "opel astra" i u okviru firme "Zekstra rent a car" organizovana je u Beogradu i Zemunu taksi služba. Ali, ne zadugo, jer je 24. marta 1999. godine krenula akcija NATO-a protiv tadašnje SR Jugoslavije, pod imenom "Milosrdni anđeo". Sve automobile Dodik je iz Beograda prebacio na svoje imanje u Bakincima kod Banjaluke. Čim je opasnost minula, "astre" su ponovo otišle za Beograd. Trajalo je to do septembra 2000. godine, koja je bila izborna. Sva vozila ponovo su dovezena u RS.
U to vrijeme na čelu Agroprom banke nalazio se Miroslav Soldat, postavljen na tu funkciju u maju 2000. godine. Miroslav je muž Irene Soldat, tadašnje poslanice SNSD-a u Narodnoj skupštini RS, a sadašnjeg pomoćnika Ministra obrazovanja. Dodik je Soldata “nagovorio” da iz deviznih sredstava banke, onih 303 hiljade KM, koliko je “Zekstra” ostala dužna, vrati u budžet RS, a njemu je predao onih 11 izraubovanih "opel astri" da se njihovom prodajom naplati.
Naravno da 11 polovnih automobila nije bilo moguće prodati za 300 hiljada maraka, već za nekih pedesetak, što znači da su na ovaj način oštetili “Agroprom banku” za preko 250 hiljada KM i tako znatno umanjili njenu vrijednost u privatizacionom procesu.
Soldat uopšte iz sredstava banke nije morao vraćati pare budžetu, jer su one dodijeljene komisionim kreditom, koji štiti banku kao posrednika.
Soldat je svojevremeno pokušao da demantuje ovu tešku nezakonitost, tvrdeći "da je Vlada bila okvirni garant Ugovora između banke i 'Zekstre'”, što je netačno. Ako bi bilo tako, onda je Vlada RS mogla samo garantovati da će vratiti novac banci, ukoliko to ne učini beogradska firma, što je van svake poslovne logike. Soldat je tada potvrdio da je banka uzela automobile “opel astra” kao naknadu za neisplaćeni kredit, čime je praktično konstatovao počinjenu zloupotrebu.
Treba istaći da je posljednjih dana svog prvog premijerskog mandata Dodik banjalučkoj verziji beogradske firme "Zesktra" dodijelio još jedan kredit vrijedan 250 hiljada KM. Učinio je to 31.12.2000. godine preko tadašnje "Kristal banke", iako premijer po zakonu ne može napraviti ni jedan jedini finansijski aranžman iz javnih sredstava. Ni te pare, naravno, nikada nisu vraćene.
Dodik je za vrijeme prvog premijerskog mandata kupio i kuću na Kipru, u Limasolu, što on demantuje. Njegova kći je prije par godina izjavila da je na Kipru završila koledž na smjeru “General Business Administration”. Do kuće je Dodik došao, nakon posla dogovorenog između „Lutrije“ RS i kiparske firme „Glori“. Direktor „Lutrije“ u to vrijeme bio je Mile Radišić, Dodikov kum i, donedavno, prvooptuženi, kako je to Specijalno tužilaštvo RS tvrdilo, “šef zločinačke organizacije” koja je ovaj entitet oštetila za milionski iznos malverzacijama sa akcijama „Medicinske elektronike“.
Mile Radišić je nakon rata radio kao vozač, a najznačajniji posao bio mu je voženje Branislava Lolića, nekadašnjeg visokog funkcionera SDS-a u Banjaluci. Tokom previranja 1997. godine i sukoba između Biljane Plavšić i Radovana Karadžića, Lolić je podržao tadašnju predsjednicu RS i bio jedan od osnivača njenog Srpskog narodnog saveza. Zajedno sa njim u SNS učlanio se i Radišić koji neobično brzo završava fakultet i biva postavljen na čelo „Lutrije“ RS. Tog trenutka kreće Radišićevo naglo bogaćenje, uspostavlja bliske odnose sa tadašnjim premijerom Dodikom, a najveći dio novca iz „Lutrije“ završava u privatnim džepovima.
Pljačka „Lutrije“
Vrhunac je famozni ugovor između “Lutrije” i kiparske firme Glori, potpisan 11. marta 2000. godine. Dodik i Radišić su se u pratnji Branislava Lolića, tadašnjeg predsjednika Upravnog Odbora Lutrije, zaputili u Limasol i potpisali štetni ugovor, prema kojem je iz “Lutrije” Republike Srpske u devet narednih godina trebalo da se na nezakonit način izvuče oko 90 miliona maraka.
Suština štetnog dokumenta sadržana je u odrednici da firma “Glori” u savez sa “Lutrijom” unosi jedan računar, i delegira jednog čovjeka u Menadžerski tim, dok “Lutrija” ustupa sve svoje materijalne, infrastrukturne i ljudske resurse.
U takvoj postavci stvari i sve ostalo je nezakonito: tako je određeno da od zarade, “Lutriji” Republike Srpske pripadne 40 posto, a “Glori” 60 posto novca iz Zajedničkog fonda, koji je formiran odmah nakon potpisivanja ugovora. Još je naglašeno i podvučeno da svako od svojih para plaća svoje zaposlene – “Glori” svog menadžera, a “Lutrija” sve ostale radnike. Uz to je “Lutrija” garantovala da će “sva oprema i ostala imovina koju upotrebljava “Glori” u ovoj saradnji ”biti svojina kiparske firme i kao takva isključena od bilo kojeg potraživanja bilo koje vrste od bilo kojeg trećeg lica prema “Lutriji”. Preciznije, “Lutrija” je iz onih svojih 40 posto trebala podmiriti i sve troškove i eventualne gubitke, (dokumenti u posjedu “Žurnala”).
Na Kipru je prvo ovjeren Ugovor o poslovno tehničkoj saradnji, čiji je potpisnik bio Mile Radišić, a svjedoci Milorad Dodik i Branislav Lolić, a potpisan je i Ugovor o saradnji na klasičnim igrama na sreću. Po povratku, Vlada RS, 14. aprila 2000. godine Rješenjem o davanju saglasnosti na Ugovor o saradnji na klasičnim igrama na sreću, pečati posao započet u Limasolu. Ovo rješenje, odlukom vlade, nije objavljeno u službenom glasniku. Važno je istaći da vlada ovaj Ugovor nikako nije smjela dopustiti, a kamoli podržati, jer je bio u suprotnosti sa svim, u to vrijeme važećim zakonima, a posebno sa Zakonom o igrama na sreću, koji nije dopuštao bilo kakvu privatizaciju “Lutrije”, što suštinski, ovaj dokument jeste. Uprkos tome, “Glori” i “Lutrija” već 22 juna 2000. godine kreću u zajednički poduhvat i emitovanje instant srećke.
Sedam i po miliona srećki
dodik_20 “Lutrija” RS tokom 2000-e i 2001-e godine kupuje lutrijskog materijala u vrijednosti od 7,3 miliona maraka. Ovaj akt je dio plana iz Limasola i poslužio je za izvlačenje novca iz “Lutrije”. Cijeli ovaj lutrijski materijal i danas je u skladištima ove kuće, a da nije utrošen ni jedan jedini papirić. Radi se o bezvrijednoj hrpi hartije koja se jedino može prodati za par stotina maraka, kao stari papir za reciklažu.
Lutrijski materijal vrijedan 7,3 miliona dovoljan je za cijeli kontinent, a kamoli za RS, pa nema dileme da on uopšte nije toliko ni plaćen. Njegova vrijednost bila je najviše stotinu hiljada maraka, a ostale pare završile su u privatnim džepovima. Interesantno je da u “Lutriji” RS, sudeći prema zvaničnim Revizorskim izvještajima za 2008. i 2009. godinu, ovaj materijal i dalje vode u vanbilansnim evidencijama i to u vrijednosti od 7,3 miliona.
dodik_21 “Najveći dio lutrijskog materijala se odnosi na zastarjeli lutrijski materijal iz 2000. i 2001. godine kupljen radi organizacije zajedničke instant lutrije sa firmom “Glori” (7,336,490 KM). Zastarjeli lutrijski materijal trebalo bi zapisnički uništiti i isknjižiti iz evidencije, jer već odavno nije upotrebljiv”, navodi se u revizorskim izvještajima.
Krajem 2000. godine Dodik gubi izbore, što je bio siguran znak da ni Mile Radišić neće još dugo ostati direktor “Lutrije”. Sredinom jula te godine on je i smijenjen, ali je prije svog odlaska sa direktorskog mjesta samoinicijativno prekinuo Ugovor sa kiparskom firmom “Glori”, premda je na taj način rizikovao da “Lutrija” RS u arbitražnom postupku pred beogradskim trgovačkim sudom izgubi 82 miliona maraka, na ime odšete zbog tog jednostranog čina. Nakon raskida ugovora, advokati “Glori” su se u nekoliko navrata tokom2001. i 2002. godine obraćali novom menadžmentu, zahtijevajući nastavak saradnje, pri tom prijeteći tužbom od 82 miliona maraka. Niti je uspostavljena saradnja niti je tužbe bilo, što svjedoči da je Dodik primirio stvari, čekajući da se ponovo vrati na vlast. Što se i desilo 1. marta 2006. godine.
Nakon Dodikovog ponovnog dolaska na vlast uslijedila je smjena čelnika “Lutrije”, a za direktora je postavljen javnosti nepoznati Siniša Dojčinović. Dojčinović je sin rođene sestre Mileta Radišića i doveden je u “Lutriju” da bi konačno anulirao štetni ugovor iz 2000 godine. Dojčinović je pokušao sakriti odnose između “Lutrije” i “Glori”, tvrdeći da se ništa ne isplaćuje Kipranima, što je neistina. Revizorski izvještaj za 2008. godinu o radu “Lutrije”, svjedoči da je “Glori” isplaćeno 302 hiljade maraka. Tolika je odšteta presuđena zbog raskida ugovora. Za ovu sumu dodatno je oštećen ovaj entitet.
1.5 Prevare Medicinske elektronike
Sagovornici iz Specijalnog tužilaštva tvrde da sudija svjesno odugovlači proces, kako bi javnost zaboravila na njega i kako bi Radišić prošao bez kazne
dodik_22 Slučaj „Medicinska elektronika“ dobro opisuje kompleksnost poslova Dodikovih najbližih saradnika, poput Mileta Radišića. Taj slučaj može poslužiti i kao jedan od dokaza da Dodik neprikosnoveno kontroliše pravosuđe Republike Srpske, jer će Radišić, u najgorem slučaju, na kraju postupka koji se vodi protiv njega pred ovdašnjim Okružnim sudom, proći sa simboličnom kaznom. Ovaj slučaj, ujedno, govori i o korupciji u pravosuđu, gdje se pozitivan ishod za prijatelje režima plaća radnim mjestima članovima porodica sudija i tužilaca. Također, iz njega se vidi kompleksnost nezakonitih akcija i uvezanost lokalnih vlasti sa entitetskim. Bitno je naglasiti da u svim poslovima koje Radišić vodi ili je vodio, Dodik lično stoji iza njega.
Radišić je tokom 2010. godine napravio teške zloupotrebe sa akcijama „Medicinske elektronike“. Sudski postupak protiv njega razvlači se unedogled, premda je Nikica Bajić, jedan od optuženih, prihvatio nagodbu sa Tužilaštvom i priznao „zločinačko udruživanje“. Vesna Stanković Ćosović, sudija Okružnog suda u Banjaluci, mjesecima je odbijala da potvrdi i prihvati nagodbu Bajića i Specijalnog tužilaštva, nakon čega bi, ekspresno, Radišić bio presuđen na najmanje pet godina zatvora.
Naši sagovornici iz Specijalnog tužilaštva tvrde da sudija svjesno odugovlači proces, kako bi javnost zaboravila na njega i kako bi Radišić prošao bez kazne. Interesantno je da je Vesna Stanković Ćosović, krajem prošle godine dobila posao u Sudu BiH, ali ga je naprasno odbila, jer joj je muž Slavko Ćosović istovremno dobio posao u KPZ Tunjice. Uposlio ga je Džerard Selman, ministar pravde u Vladi RS. Specijalno tužilaštvo na kraju je izmjenilo optužnicu, u kojoj više nema kvalifikacije za „organizovani kriminal“, već su mnogo blaže optužbe, kao što su manipulacija cijenama akcija, širenje lažnih informacija i podstrekavanje na izvršenje zloupotrebe službenog položaja, što znači da će Radišić dobiti minimalnu ili nikakvu kaznu.
Šta je Radišić učinio u toj aferi?
Akcija na akcije
dodik_23 Radišić, Bojan Golić, bivši v.d. direktor Investiciono razvojne banke RS, Željko Katalina, v.d. direktor firme “Medicinska elektronika”, te dvojica bivših radnika IRB RS Dragan Cerovac i Nikica Bajić, osumnjičeni su da su za svega 180 hiljada maraka došli u posjed državnog kapitala „Medicinske elektronike“, koja se nalazi u centru Banjaluke i posjeduje najatraktivije prostore.
Oni su, prema istražnim radnjama Specijalnog tužilaštva, nizom nezakonitih postupaka snizili cijenu akcija “Medicinske elektronike” na banjalučkoj berzi, koje je Radišić preuzeo, nakon što mu je to svojim potpisom omogućio Golić. On je kasnije napravio nagodbu sa Specijalnim tužilaštvom i dobio 4 mjeseca zatvora. Cijeli ovaj štetni posao, urađem tokom 2010. godine, omogućili su i naredili najviši funkcioneri RS. Njihovu ključnu ulogu u cijeloj finansijskoj aferi potvrđuju i odluke Vlade RS kojima je omogućeno reprogramiranje budžetskih obaveza «Medicinske elektronike» i deblokiranje računa ove firme, nakon što je prešla u Radišićeve ruke.
Radišić se sumnjiči i za nezakonito prisvajanje 30 dunuma gradskog građevinskog zemljišta, koje je Skupština grada Banjaluka dodijela krajem 2003-e godine dodijelila njegovoj firmi „Grand trade“. Suvlasnik zemljišta je Dodik, a on se nikada nije jasno izjasnio oko tih tvrdnji.
Bitno je naglasiti da ova dva slučaja nisu odvojena, jer je «Medicinska elektronika» polovinom 2003. godine osporila pravo Gradskoj upravi da pomenuto zemljište dodijeli Radišićevoj firmi, ali je gradonačelnik Dragoljub Davidović njihove zahtjeve, a potom i tužbu ignorisao, jer je, prema našim izvorima, imao direktnu Dodikovu naredbu da se plac dodijeli „Grand trade“.
Gradska uprava je 9. oktobra 2003. godine raspisala Konkurs za dodjelu neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta na korištenje radi građenja na uglu ulica Vuka Karadžića i Prvog krajiškog korpusa, a rješenjem Skupštine grada Banjaluka 1. decembra 2003. godine plac je dodijeljen Radišiću.
Zemljište je potpuno nezakonito dodijeljeno »Grand trade«, a innteresantno je da su Dodik, Davidović i Radišić tada »kratkih rukava« ostavili Slobodana Stankovića, čija firma »Integral inženjering« se takođe prijavila na konkurs za dodjelu zemlje.
Stanković je dao najpovoljniju ponudu, ali Radišić i Čedo Savić, predsjednik Komisije i, u to vrijeme, direktor Zavoda za izgradnju grada, otvorili su koverat i pri tom slomili pečat, kojim je zapečaćen. Kada su se uvjerili da je njegova ponuda finansijski izdašnija od Radišićeve napisali su novu ponudu koja je bila bolja od Stankovićeve, zapečatili je i ostavili sa ostalim. Tu im se pojavio problem, jer su morali zapečatiti i Stankovićev koverat. Našli su visoko kvalitetnog falsifikatora u Srbiji koji im je napravio pečat »Integrala«, nakon čega su zapečatili i Stankovićevu ponudu. Kada su koverte otvorene, Radišić je bio bolji i dobio je zemlju.
Žalba »Medicinske elektronike«
dodik_24 Raspisivanju konkursa za pomenuto zemljište prethodila je višemjesečna procedura, na čiju slabu vezu sa zakonom je više puta upozoravano. Jedan od ranijih posjednika spornog zemljišta AD "Medicinska elektronika" Banjaluka doveo je u pitanje zakonitost postupka kojim je to zemljište izdvojeno iz posjeda. Rješenje o izdvajanju iz posjeda zemljišta u centru Banjaluke, Skupština grada donijela je još 12. maja 2003. godine.
Rješenje je doneseno bez obzira na to što prethodno nije doneseno rješenje o urbanističkoj saglasnosti. Na taj način prekršen je Zakon o upravno - pravnom postupku. Zbog toga je "Medicinska elektronika" 17.06.2003. godine Okružnom sudu Banjaluka podnijela tužbu kojom se zahtijeva poništenje spornog rješenja Skupštine grada Banjaluka. U toj tužbi se navodi i to da je zastupnik ovog preduzeća shodno članu 30 stav 1 Zakona o građevinskom zemljištu, prilikom njegovog saslušanja u postupku preuzimanja građevinskog zemljišta, podnio zahtjev za ostvarenje prvenstva prava korišćenja zemljišta radi građenja. Oglušujući se o sve zahtjeve i primjedbe "Medicinske elektronike", Skupština grada je sporno građevinsko zemljište dodijelila firmi “Grand trade” koja nikada nije izmirila svoje obaveze.
Džombić daje pare
Nakon obznanjivanja afere oko nelegalnog dodjeljivanja zemljišta firmi »Grand trade« 2004. godine, »Nova banka« dodjeljuje Radišiću kredit, kojim je on trebao platiti zemlju i dažbine gradu.
„Grand trade“ je za zemljište trebao platiti svega 4,4 miliona maraka. Uz to, Radišić je trebao platiti i milion i sto hiljada KM na ime dažbina gradu. Zajedno to je 5,5 miliona, a sudski vještak tada je procijenio da je vrijednost zemlje 12 miliona, što znači da je grad na ovom poslu izgubio gotovo osam miliona maraka. Gradska skupština je Radišiću dodijelila 27 dunuma kod „Medicinske elektronike“, ali je te 2003. godine za svega 100 hiljada maraka njegovoj firmi „Grand trade“ prodala i dodatna tri dunuma u naselju Mejdan. Grad je uz zemlju, Radišiću poklonio i projektnu dokumentaciju. Zemlja u Obilićevu ključna je u cijeloj priči, jer ta tri dunuma Radišić „prodaje“ Ljubi Ćubiću, vlasniku firme „Niskogradnja“, za 5,5 miliona maraka, odnosno za tačno onoliko novca koliko je on trebao platiti onih 27 dunuma u centru grada!
»Nova banka« dodijelila je Radišiću kredit od gotovo 5 miliona maraka, kojim on plaća mali dio obaveza gradu, a veći dio para zadržava. Kredit je odobrio tadašnji uposlenik banke Džombić. Radišić nije vraćao pare, pa je Džombić u dogovoru sa Ćubićem dogovorio da on preuzme Radišićev milionski dug. Ćubić se zadužuje kod »Nove banke« za 5 miliona, tako što banci prebacuje svoja potraživanja od opština u kojima je SNSD na vlasti. Banka to prihvata i opštinama odobrava dugoročne kredite, a Ćubiću prebacuje pare, koje on daje Radišiću, a ovaj opet banci. Suštinski, opštine plaćaju Radišićev plac, jer su Ćubićevi poslovi u njima naduvani.
Ćubić i Radišić međusobne obaveze zatvaraju raznim Ugovorima. Prvi sklapaju krajem 2005. godine, a Radišić daje pod hipoteku Ćubiću ona tri dunuma iz Mejdana, a Ćubić njemu 4 miliona maraka, (dokumenti u posjedu »Žurnala«). Nakon toga, januara 2007. godine sklapaju predugovor o kupoprodaji nekretnina, kojim Radišić Ćubiću tri dunuma, koja je gradu Banjaluka platio 100 hiljada maraka, sada prodaje za 5,5 miliona. Sve je ovjereno kod notara aprila 2008. godine, kada su smatrali da su najveći dio poslova pokrili papirima. Ćubić je ovih 5,5 miliona izvukao iz izgradnje puteva u Srebrenici gdje je otuđeno preko 30 miliona maraka.
1.6 Dijamantski putevi i milionske garaže
Radovanović, Čičić i Čolovići jesu isplatili novac za državni kapital, ali im dionice nisu pripale u mjeri u kojoj su ih kupili. Tačnije, u cijelom poslu bio je i Dodik, s tim što on nije uložio ni marke, već je u svakoj uplaćenoj cifri participirao njegov dio
dodik_25 Brojni sagovornici „Žurnala“ iz svijeta finansija tvrde da je Milorad Dodik, za vrijeme prvog premijerskog mandata, koji je trajao od 1998. - 2001. godine, kupio državni kapital u „Agroprom banci“.
Nije to učinio direktno, već preko posrednika. Ministarstvo finansija RS – Jedinica za privatizaciju banaka, izdalo je saopštenje 17.11.2000. godine da je prodano 32 posto državnog kapitala u „Agroprom banci“. Prema tom dokumentu, (koji je u posjedu „Žurnala“), Slobodan Radovanović iz Ženeve kupio je 14,11 % kapitala za iznos od 1,5 miliona KM; „Sokić-Kaldera kompani gradnja“ za 9,41% kapitala banke platila je milion maraka, dok je „Karavan“ sa Sokoca kupio 8,09% kapitala u banci za 860 hiljada KM.
Državni kapital u „Agrorpom banci“ plaćen je 3,36 miliona KM i Dodik je nebrojeno puta rekao da je ova finansijska institucija „najbolje prodana“. Na ovom mjestu važno je istaći nekoliko stvari: Radovanović je tada bio odličan Dodikov prijatelj; Milenko Čičić, vlasnik firme „Kaldera kompani“, bio je i tada, kao i sada, njegova produžena ruka, dok su vlasnici firme „Karavan“, Mirko i Brane Čolović visoki funkcioneri SNSD-a i Dodikovi najbliži saradnici u istočnom dijelu RS.
Udio u svim akcijama
Radovanović, Čičić i Čolovići jesu isplatili novac za državni kapital, ali im dionice nisu pripale u mjeri u kojoj su ih kupili. Tačnije, u cijelom poslu bio je i Dodik, s tim što on nije uložio ni marke, već je u svakoj uplaćenoj cifri participirao njegov dio.
Tako je Radovanović uložio 1.180.000 za sebe i 320.000 KM za Dodika, (ukupno 1,5 miliona); „Kaldera“ pola miliona za sebe i pola miliona za Dodika, dok je „Karavan“ Sokolac platio pola miliona za sebe i 360 hiljada KM za aktuelnog predsjednika RS, tvrde izvori Žurnala.
dodik_26 Dodikova uloga bila je logistička, jer je sa mjesta premijera organizovao ovu privatizaciju u bankarskom sektoru. Tu priča ne završava, već se „Agroprom banka“ udružuje sa „Novom bankom“, koja i sada egzistira pod tim imenom. Do udruživanja je došlo 2003. godine, a direktor „Agroprom banke“ bio je Aleksandar Džombić, aktuelni premijer. Dodik danas, posredno, posjeduje značajne akcije u „Novoj banci“.
Na dan 31.10.2010. godine Slobodan Radanović imao je 5,33%, Kaldera 1,06%, Čičić Milenko 0,76%, a Čolović Ljubo 0,63% akcija, dok Radanovićev sin Goran, koji je trenutno zamjenik direktora “Nove banke”, ima 0,47% njenih akcija u svom vlasništvu. Njihovi udjeli u banci samo su naoko pali, a posljedica su ulaska Poteza Adriatic Fonda B.V. Amsterdam u banku, koji posjeduju 35,72 posto. Ukupan akcionarski kapital banke iznosi 63.145.754 KM. Važno je uočiti da se u vlasničkoj strukturi ne nalazi “Karavan” Sokolac, ali je tu Ljubo Čolović. “Karavan” Sokolac morao je da proda dio akcija radi vraćanja kredita koji je digao u “Agroprom banci”. Kako su Čolovići dužni milione i vode se protiv njih desetine sudskih procesa, ostatak dionica u Novoj banci, 0,63 posto, upisali su na svog oca Ljubu.
Prema podacima Poreske uprave RS, iz juna 2011. godine, firma “Karavan” duguje 2,3 miliona KM poreza, dok firma “Mesna industrija Čolović” duguje 1,8 miliona KM poreza.
Nezakonita privatizacija
Prema Zakonu o privatizaciji državnog kapitala u bankama, kupac kapitala ne može biti pravno lice koje ima kredite kod državnih banaka u Republici Srpskoj. I „Karavan“ Sokolac i „Kaldera“ 2000. godine koristili su kredite „Kristal“ banke, („Karavan“ Sokolac dugovao je 350 hiljada KM, a druga firma braće Čolović – „Čolović komerc“ 1.360.000 KM), gdje je ključni čovjek u kreditnom odboru bio Aleksandar Džombić.
Nezakonitu privatizaciju izvršio je tadašnji direktor Jedinice za privatizaciju banaka Goran Mandić, koji je u to vrijeme bio predstavnik RS u Skupštinama svih banaka, (bilo ih je ukupno 11 i u svakoj je naplaćivao 2500KM mjesečne naknade), uz saglasnost direktorice Agencije za bankarstvo Slavice Injac.
Neposredno pred privatizaciju banaka, Ustavni sud RS, čiji je tadašnji predsjednik bio Rajko Kuzmanović, na prijedlog sudije Marka Rajčevića, trebalo je da odlučuje o (ne)ustavnosti Zakona o privatizaciji državnog kapitala u bankama i Zakona o početnom bilansnom stanju u postupku privatizacije državnog kapitala u bankama. Uslijedio je pritisak iz Vlade RS i Ustavni sud se povukao.
Nakon privatizacije, direktor „Agroprom banke“ bio je Miroslav Soldat, a 2002. godine na njeno čelo dolazi Aleksandar Džombić.
GP Krajina
dodik_27 „Kaldera kompani“, koja dobija milionske poslove od Vlade RS i milionske kredite od IRB-a, suvlasnik je i „GP Krajine“, firme koja bilježi nevjerovatne poslovne rezultate, jer joj je, prema finansijskim izvještajima, čista dobit čak 40 – 50 posto ukupnog poslovnog prihoda. Tako je „GP Krajina“ inkasirala 2008. godine čak 27 miliona KM netto dobiti, godinu kasnije 14 miliona, a lani, u sred krize, 11,5 miliona maraka, kada joj je ukupni poslovni prihod bio 23 miliona. Bitno je istaći da je Dodik, indirektno, suvlasnik GP „Krajine“ i to preko firme „Kaldera“, što objašnjava lakoću s kojom dobijaju poslove.
Uspon „GP Krajine“ počinje krajem oktobra 2000. godine i krajem prvog Dodikovog premijerskog mandata, kada im tadašnji Ministar odbrane u vladi RS Manojlo Milovanović, mimo zakona prodaje 175 dunuma zemlje, sa pripadajućim objektima, koja se nalazi, maltene u centru Banjaluke. Zauzvrat je „GP Krajina“ imala obavezu da za potrebe vojske izgradi 84 stana. Cijena kvadrata bila je izuzetno visoka - 1600 maraka, a ukupna vrijednost stanova 9,5 miliona.
VRS je tada svoje objekte, koji su kasnije porušeni, procijenila na, takođe, 9,5 miliona, pa je jasno da je ogromna parcela data „GP Krajini“ besplatno. Pravobranilaštvo je odmah ukazalo na nezakonitosti, (dokumenti u posjedu „Žurnala“), ali uzalud: krenulo se u realizaciju projekta. Već na tom prvom koraku, Krajina je zaradila više od 40 miliona maraka, jer je stvarna vrijednost zemljišta u jednom komadu iznosila 50 miliona. Da je isparcelisano i prodano licitacijom, njegova cijena bi, kako tvrde stručnjaci, dostigla astronomskih 210 miliona maraka.
Bitno je pomenuti i vlasnike „Krajine“. Najveći paket akcija, njih 38,2 posto posjeduje Milenko Čičić, koji je ujedno i vlasnik kompanije „Kaldera“. Tu je i Borko Đurić, direktor firme koji posjeduje 13,9 posto akcija, Miroslav Vujatović, sa 12,5 posto, koliko ima i Brane Janković, vlasnik pola Gospodske ulice u Banjoj Luci i suvlasnik hotela „Bosna“ u istom gradu. Đurić je i predsjednik Privredne komore RS, s čim se krug unosno zatvara.
Najskuplji put na svijetu
Poslovanje GP “Krajine” koštalo je građane Banjaluke najmanje 80 miliona maraka, (svi dokumenti u posjedu “Žurnala”). Nakon što su inkasirali 40 miliona na zemljištu, GP “Krajina” od gradonačelnika Davidovića dobija ekstremno povlašten položaj pa već osam godina ne plaćaju troškove uređenja gradskog zemljišta, kao ni rentu. Na taj način je, prema procjenama stručnjaka, gradski budžet oštećen za najmanje 35 miliona maraka. Sve je veoma vješto upakovano, jer su gradski oci ugovorom iz jula 2003. godine, oslobodili “Krajinu” plaćanja, ističući da su “stvarni troškovi uređenja zemljišta na kojima gradi ovo preduzeće veći od prosječnih”, što je nonsens, budući da svi ostali građevinci, sami plaćaju uređenje i sve pripadajuće komunalije.
Gradonačelnik i vođstvo “Krajine” su 35 miliona neplaćenih dažbina pokrili izgradnjom ceste duge 500 metara, iako je realna vrijednost izgradnje tog puta 750 hiljada maraka. Pola kilometra puta koji je izgradila GP “Krajina” u naselju koje, također, ona gradi košta najmanje 35 miliona maraka, (što je iznos obaveza koje nisu platili gradu), i čak je tri puta skuplji od pola kilometra prve dionice Banjaluka – Gradiška, u izvedbiSlobodana Stankovića, koji je koštao nešto iznad 11 miliona.
U srcu Banjaluke tako se nalazi najskuplja cesta na svijetu, čiji izgrađeni metar košta najmanje 70 hiljada maraka.
Milioni u garaži
Početkom 2004. godine, gradska skupština potpisuje sa GP “Krajinom” Ugovor o zajedničkoj izgradnji garaža za potrebe grada.
Posao je vrijedan više od tri miliona, a njime se kompenzuje renta, koju Krajina nije plaćala. Nakon izgradnje, posao nije kompenziran, već je grad platio više od tri miliona za garaže. Danas su one prazne.
Navedenih osamdesetak miliona štete budžetima, samo su dio ukupne prevare, čije razmjere, prema procjenama, iznose preko 150 miliona maraka. Istovremeno, vlasnici GP “Krajine” su u proteklih osam godina inkasirali najmanje 100 miliona maraka čiste dobiti, od čega 52,5 miliona samo u posljedje tri godine.
dodik_29 Oduzimanje zemljišta
Nakon otvaranje afere »Medicinska elektronmika«, gradonačelnik Davidović je podnio zahtjev zemljo-knjižnom uredu da oduzme prava firmi »Grand trade« na korištenje zemljišta, a morao je podnijeti i zahtjev da se i ona tri dunuma oduzmu Ćubićevoj »Niskogradnji«. Davidović je to morao uraditi još prije šest godina, jer je tako precizirano Rješenjem skupštine grada. Radišiću je zemljište moralo biti davno oduzeto, jer, prema zvaničnim podacima, nije uplatio najmanje 960 hiljada za dažbine. Ta cifra je višestruko veća, jer je Radišić falsifikovao uplatnice, kako nam je potvrđeno u Specijalnom tužilaštvu. Na kraju cijele priče, uprava grada Banjaluka, nakon hapšenja osumnjičenih u aferi »Medicinska elektronika«, oduzela je Radišiću zemljište, kako bi se primirila javnost, ali plac će mu biti vraćen.
Čišćenje robne kuće
Dodik, Mišković i Đurić napravili su, za sebe, odličan posao i sa Robnom kućom „Boska“, koja se nalazi u strogom centru Banjaluke. „Boska“ je privatizovana, a prema svim raspoloživim informacijama, plaćena je novcem iz budžeta RS! U ovom trenutku je nemoguće doći u posjed dokumenata, ali, naši pouzdani izvori tvrde da je i ova privatizacija u suprotnosti sa svim zakonskim normama
dodik_30 Tokom drugog premijerskog mandata Milorad Dodik nastavlja s privatnim poslovima. Radi sa istim partnerima i poslove koje nije stigao do kraja obaviti u vrijeme prvog mandata, završava u narednih pet godina. I širi ih... Tako se njegovim ponovnim dolaskom na vlast u RS na velika vrata vraća i “Zekstra”.
Miroslav Mišković
dodik_31 Uz “Zekstru” se sada pojavljuje i srpski tajkun svih tajkuna Miroslav Mišković.
Dokumenti koji su u našem posjedu potvrđuju da je samo na jednom kvaziprivatizacionom projektu, čiji su inspiratori Dodik, Mišković i Đurić, za osam miliona maraka oštećena RS. Sve je urađeno preko firme “Darta”.
Prije nekoliko godina “Darta” je 65 posto državnog kapitala u takozvanom „Srpskom Oslobođenju“, kupila za 100 maraka. Nakon toga “Dartu” kupuje “Zekstra”, a onda počinje brzopotezno višemilionsko zaduživanje i stavljanje imovine “Oslobođenja” pod hipoteku. Preduzeće se zadužilo kod komercijalnih banaka za čak 4 miliona maraka više od vrijednosti imovine, odnosno duplo više od limita koji je firmi odobrila nekadašnja Direkcija za privatizaciju.
Sve ovo navedeno je i u izvještaju revizora o kontroli finansijskih izvješataja u “Oslobođenju” za 2007. godinu. Eksplicitno senavodi da je „Oslobođenje“ uzimalo hipotekarne kredite, a veći dio novca je potom, u vidu beskamatnih pozajmica, davalo svom većinskom vlasniku. Suštinski, imovina firme je svjesno žrtvovana, kako bi se od banaka uzeli milioni, koje su potom nezakonito izvučeni iz firme. Epilog je da “Oslobođenje” i “Darta” kredite ne mogu vratiti, a banke će se pokušati naplatiti pljenidbom.
Trenutno je firma u stečajnom postupku i njena ukupna vrijednost procijenjena je, prema navodima stečajnog upravnika, na 3 miliona maraka. Istovremeno, gubici “Oslobođenja” iznose 23 miliona KM.
Priča o prevarama sa “Dartom” i “Oslobođenjem” ne staju na ovom mjestu. Ove firme 2008. godine kupuje Mišković, odnosno njegova “Delta DMD”.
Jasno je da ovdje nisu čista posla, jer Mišković nije imao ama baš nijedan jedini razlog da kupuje propale firme, osim ako nije riječ o zametanju tragova. Možda bi ova prevara i ostala neotkrivena da se zaposleni u ovdašnjoj Investiciono - razvojnoj banci nsi zainteresirali za slučaj. “Delta DMD” kažnjena je sa četiri miliona KM, jer se firma “Darta”, koju su kupili od “Zekstre”, zadužila 4 miliona maraka preko limita koji im je dozvoljen ugovorom o privatizaciji. (dokumenti u posjedu “Žurnala”)
Nakon ovoga, “Delta” podnosi zahtjev Vladi RS da ih oslobodi plaćanja višemilionske kazne. Vlada im izlazi ususret, iako su se neki članovi Savjeta za privatizaciju pobunili. Na sve ovo, Dodik je rekao da uopšte nije upoznat sa navedenim detaljima. Još je istakao da u okviru opštih procesa stabilizacije privrede to nije jedini primjer.
Poslednji put menjao korisnik dana 14 Mar 2018, 13:51, izmenjena samo jedanput
|