|
Bila jednom jedna poplava
Sjećate se onih poplava što su nekad davno bile? Ima od toga jedno mjesec – mjesec ipo dana. Skupljala se neka pomoć, zvao se neki broj, neki ljudi volontirali, svi se nešto bili uzvrtili oko toga. Dolazili neki kamioni iz inostranstva, bilo nekih zajebancija na granici, a kasnije i neki ljudi pohapšeni, bilo je nešto i u novinama oko toga. Sjećate se?
Elem, prošlo je to i sad je sve u redu. Voda se povukla i samim tim je opasnost od davljenja svedena na minimum, a putevi su već neko vrijeme prohodni tako da se bez problema može na more. Telefoni rade i struje ima, a za račune ćemo već vidjeti. Ostala je po koja mina, al’ valjda će ih neko odnijeti, ako do tad ne eksplodiraju. U oba slučaja, problem će biti ubrzo riješen kako god okreneš.
Ima onih koji su ostali bez kuća, auta i sve imovine, ali to je već njihov problem. Što nisu vodili računa gdje grade kuće, je l’ i o tome treba neko drugi da misli? Lakše je njima bilo napraviti kuće u brdima nego podići nasipe, to je bar jasno. Po baksuzluku, tim istima su stradale i najbliže bolnice, škole, apoteke i drugi objekti od javnog značaja, pa sad nešto kukaju, moljakaju i traže pomoć, nikad im dosta.
Blagodareći urođenoj i toliko puta dokazanoj visprenosti duha Vlada Republike Srpske odreagovala je hitro, i, nakon danonoćnog razmišljanja prvih među jednakima, odluka je pala na – solidarnost! Vlada je odlučila da svi treba da pomognemo, pošto se toga do sada nismo sami sjetili. Solidarisaćemo se jedni sa drugima: nepoplavljeni sa poplavljenima, poplavljeni sa nepoplavljenima i poplavljeni sa poplavljenima. Nešto malo od svake plate, i one plate koja je poplavila i one koja nije poplavila, nešto od poslodavaca, frtalj penzije i jedne i druge i to bi bilo to.
Glupo je sad razmišljati o tome da li su oni koji i dalje muku muče sa isušivanjem sopstvenih domova i traganjem za suvim krevetom trebali biti izuzeti od ovog nameta, prosto nije bilo dovoljno vremena za detaljisanje i diskusiju, idu izbori, valja se posvetiti kampanji. Penzioneri nek’ se ne bune, ionako samo uzimaju lovu, a ništa ne rade, nek’ i oni jednom poture leđa za otadžbinu. A što se tiče poslodavaca, oni bar imaju para, to što su neki izgubili milione u poplavama je njihova stvar i ne može se prihvatiti kao izgovor. Elem, skoro svi koji ostvaruju redovne prihode učestvovaće u popunjavanju fonda solidarnosti.
Ovo „skoro“ iz prethodne rečenice tu stoji zbog kolega u tamnim mantijama i još tamnijim Mercedesima, koji uprkos zvaničnim cjenovnicima za svoje usluge i dalje ne podliježu bilo kakvom poreskom tretmanu, te su samim tim njihovi prihodi nemjerljivi, pa je teško odrezati onih solidarnih tri posto.
Diplomatski kor je zahvaljujući izuzetno jakim diplomatskim odnosima sa inostranstvom uspio da obezbijedi nova zaduženja, pa čak i reprograme starih. Alal vjera majstori. Platne kartice će uskoro biti podijeljene i obnova može da počne. Po pet milja svima, tako je najpoštenije. Ko će se sad ganjati s njima i prepucavati ko je više, a ko manje oštećen.
Priča se da ima nekakve pomoći u vidu namještaja, građevinskog materijala, bijele tehnike, ukratko svega što je potrebno za obnovu stambenih i drugih objekta, negdje gore u inostranstvu, ali daleko je to, negdje po Njemačkoj i Austriji, ko će sad s tim muku mučit’ i gubiti vrijeme na transport onoga što su ljudi već obezbijedili. Humanitarna pomoć je uveliko podijeljena, a pisale novine i da se kralo, pa je bolje više ne davati nikome ništa, ko zna gdje će to završiti.
Teško je sad razmišljati o nekakvoj organizovanoj medijskoj kampanji. Teško je razmišljati o tome da i dalje dobar dio Evrope i svijeta zaista nema predstave o tome kakva je nevolja snašla Republiku Srpsku. Nema pojma šta je Republika Srpska, zapravo. Glupo je tražiti ozbiljnu i kvalitetnu pomoć kao što je uradila Srbija. Pet Njemačkih firmi da rashoduje svoje računare, kao što ih i rashoduje svake četiri godine, može da opskrbi sve poplavljene računarske centre u Republici Srpskoj. Dvadeset hotela sa starim televizorima i namještajem može da opremi četiri stotine domaćinstava u Republici Srpskoj. Desetina stanovnika jedne od pedeset američkih saveznih države može da pokrije nastalu štetu. Petnaest minuta na nekoj japanskoj televizijskoj stanici o šteti i nevoljama ljudi u Republici Srpskoj riješilo bi sve naše probleme. Svi ti ljudi znaju šta je elementarna nepogoda i suosjećaju s tim. Samo ne znaju da je zadesila i nas i da nam treba njihova pomoć. Treba im dojaviti, ali sve je to, znate, tako komplikovano i nezgodno.
Isto tako je teško mijenjati zakone i druge propise kako bi se humanitarna pomoć u vidu građevinskog materijala oslobodila carine i poreza. Stoje neki materijali po skladištima nadomak naših granica, ali donatori su trebali da plate i carinu i porez na uvoz građevinskog materijala, tako da je ta pomoć otišla na drugu stranu.
Bolje ovako. Podijelimo to para što ima na ravne časti i kud koji mili moji. Sve u svemu, kao što rekoh, bilo – prošlo. Platne kartice se dijele, fond se već polako puni, a ako zafali para organizovaćemo još dva – tri koncerta i problem riješen. Uživajte u godišnjem odmoru i ne dozvolite sebi da razmišljate previše o poplavljenima. Ima ko da razmišlja o tome.
Ili nema. Ali ni to nije vaš problem.
Boris Bajic blog
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
