NA SEOSKOM GROBLJU U POVELICU KOD SRPCA NEDOVRSENA CRKVA VEC DESETAK GODINA PRIVLACI PAZNJU PROLAZNIKA, ALI JE I TEMA RAZLICITIH KOMENTARA. RADOVI SU ZAUSTAVLJENI U VEC POODMAKLOJ FAZI ZBOG, MNOGIH NEOBJASNJIVIH SMRTI NEIMARA. POTPUNO JE NEIZVJESNO KADA BI GRADNJA MOGLA BITI NASTAVLJENA I OKONCANA. U MEDJUVREMENU JEDNI SVE OBJASNJAVAJU RAZILAZENJEM PAROHIJE I SELA JOS U STARTU, DRUGI UKLETOSCU ILI NEBESKIM SILAMA, TRECI RAKIJOM I NEPAZNJOM, NEKI U STRAHU CAK NE ZELE NI DA TRAZE UZROKE, ALI SVI ZNAJU JEDNO: NEKI U STRAHU CAK NE ZELE NI DA TRAZE UZROKE, ALI SVI ZNAJU JEDNO:
SVI KOJI SU ZIDALI OVU CRKVU, NAPRASNO SU UMIRALI
Culo se to, svako se boji. Cim s nekim razgovarate, pita: Ko je to sagradio? - Rade! Gdje je on? - Umro! Ko je jos radio? Kazemo - Ranko. Sta bi s njim? Umro! Onda pomenemo Milovana, Bog da mu dusu prosti. Dosjeti se neko LJubomira, pa kaze - umro. Zvono Mile cuvo, pa ni on nije ziv. Svi u tom groblju, vjecne im kuce oko njihovog djela. I, de ti sad nadji nekog ko bi htio i smio to gradit
Radovi su zaustavljeni kada su pocele da se ukazuju konture crkvenog tornja, a nekoliko graditelja na misteriozan nacin ubrzo skoncalo ovozemaljski put. Tako je crkva u ovom ravnicarkom selu napustena, a vjerovanje da u njenim temeljima caruju nevidljive sile, koje svakog ko se priblizi vuku na drugi svijet, dobijalo sve vise pristalica.
- Nekad je tu bila kapela, a pokojna Milica Gavranovic utemeljila zbor i to prve nedjelje po Svetom Iliji. Ona je umrla 1971. godine, a zelja joj je bila da se tu podigne i crkva. Akciju su pred ovaj rat pokrenuli Rade i Ranko, sinovi pokojne Milice. Na njenom spomeniku cak i pise da je selu ostavila zbor u groblju - objasnjava mjestanin Radivoje Suvajac. O razlozima zbog kojih su radovi na crkvi zaustavljeni nerado govori, uglavnom slijeze ramenima i upucuje nas na druge sagovornike u selu.
- Istina je, vise ljudi koji su radili, bili majstori, uglavnom su pomrli. Jedan za drugim, a nisu bili bas stari. Svi su u ovom groblju sahranjeni. Ziv je jedino Milan Jovicic ali on nije odavde. Vecini je, prica se, srce otkazalo! E sad, da li to ima neke veze sa crkvom, ne bih znao - dodaje Suvajac.
Nekoliko sagovornika tvrdi da su se vec prilikom zakopavanja temelja razisli Parohija i selo. Svestenik Zeljko Saric, koji je ovdje dosao na sluzbu prije dvije godine, tvrdi:
- Crkva je pocela da se gradi bez blagoslova. Nas niko nista nije pitao, sve se radilo mimo nas. Ni kasnije ti nesporazumi nisu prevazidjeni, a kandilo nikad nije zapaljeno na tom gradilistu. Sad postoje neki pokusaji da se problem rijesi i gradnja nastavi. Novac je takodje problem, a ovo sto se prica da zidari umiru jeste istina. E sad, zasto je tako, sta je uzrok, zbog cega, ne umijem objasniti i ne bih zelio da nagadjam.
U drugim selima crkve se grade, a ovdje dugo sve stoji - rekao nam je svestenik Saric.
On je ljubazno prihvatio da s nama dodje do crkve ali nije zelio da ga slikamo. Samo je odmahnuo rukom i to je bilo sve sto smo mogli dobiti od njega.
- Eto, rekao sam, nije gradjeno uz blagoslov, ostalo mozete sami zakljuciti - rijeci su naseg sagovornika. Da li su temelji ukleti i sta je istina, niko ne moze znati, ali se ne moze poreci da narod prica o svemu ovom - rekao nam je.
Prvi graditelj bio je Rade Gavranovic. On je predvodio poslove organizacije i pocetka gradnje. Tek sto je poceo nicati hram, 1992. godine, u sezdesetoj godini zivota, iznenada se razbolio i umro. Sahranjen je u ovom groblju. Poslove je nastavio njegov brat Ranko ali je dozivio istu sudbinu. Razbolio se i umro 1995. godine. U medjuvremenu su radovi na crkvi jos malo odmakli, ali daleko su od zavrsetka.
Volju da se bogomolja konacno stavi pod krov imaju Radini sinovi. Najaktivniji je Nenad kojeg zaticemo kod kuce, pola kilometra od groblja. Rado pristaje na razgovor:
- Nasa porodica je bila najupornija da se crkva gradi. Pokojna baka je jos za vrijeme Kraljevine Jugoslavije vodila akcije. Onda je to preslo na mog oca, strica, majku, bracu i ostale. Vecina mjestana je u pocetku davala prilog za crkvu. Koliko para je bilo, toliko se i radilo.
Crkveni oci su uglavnom mislili na Srbac i tamosnju crkvu, a o ovoj nisu pokazivali narocit interes. Ne tvrdim da ni kod nas nije bilo greske ali... Razumijem da se pocelo graditi bez gradjevinske dozvole i tih saglasnosti ali, zar drugi rade po opstinskim propisima. Dok se to doceka, vrijeme prodje?! U novije vrijeme opet smo pokusavali da se poslovi privedu kraju, razgovarali, dogovarali. Svi su obecavali, ali od toga nije bilo nista. Kao da je sve ukleto, sve se vrti u krug. Dodju nasi zemljaci iz inostranstva pa kazu, treba crkva, obecaju pomoci, pa slazu. Kad neko pomene pare, oni odmah zavape - te umro ovaj, te umro onaj, to je ukleto, prokleto, djavoli i drugi vragovi, da te Bog sacuva. Predlazem, ako su neke nebeske sile, pa ne daju da se gradi, da mi lijepo to razvalimo, zidove oborimo, pa sta bude.
Ako nastavimo, opet ce neko izgubiti glavu, a razlog je u rakiji i picu. Ovdje kod nas svi piju, svi pijandure, pa jos da se penju na crkveni toranj, to je gotova tragedija. Zato, sad trazimo ponude preduzeca, da to drugi ljudi stave pod krov i krst podignu, a ne ovi nasi! - razocaran je Nenad Gavranovic koji iznosi svoju teoriju o ovoj crkvi. Kuca Jove Dunavica je najbliza groblju. Domacin priprema zimnicu, u dvoristu okacene svinjske polovice. Bez mnogo objasnjavanja pristaje na razgovor:
- Ne bih ja ni za zivu glavu ni ciglu podigo tamo. Ko god sta radi, ubrzo se razboli, pa svoju lijepu kucu zamijeni vjecnom - odmah pored gradjevine. Ni nocu ja tu ne volim proci. Nesto sam bio bolestan, mozda zato sto sam gledao kako zidaju i majstorima vodu nosio. Onda mi doktor rekao da se ne smijem sikirati ni najmanje. Cim neka muka, ja se smijem, sta cu, takva mi terapija.
Jovo pristaje da s nama ode do groblja, da obidjemo nedovrsenu crkvu. Dok pregledamo po spomenicima, koji bljeste na decembarskom suncu, objasnjava:
- Osim Rade i Ranka Gavranovica, na crkvi su majstorisali Milovan Balaban i LJubomir Petkovic. Obojica su ovdje, evo im spomenika. Svi koji su tamo radili pomrli su, a mogli su, po godinama, jos dugo zivjeti. Mogu se slikati ovdje pored njih, sve cu vam ispricati, ali nema tih para za koje bih na crkvi radio, jok. Cim bi me zignulo u ledjima, odma bih sam sebi rekao: Evo smrti crni Jovo, sto si morao djavola vuci za rep. Znate, mogu da ne vjerujem, ali necu ni da provjeravam - odlucan je nas sagovornik.
- Jos jedan akter ove price nije medju zivima. To je Mile Milakovic. On je bio zaduzen za staro zvono koje je u dane svetaca i crkvenih praznika vozio selom i zvonio.
Razbolio se i prije dvije godine je umro, a zvonu se zagubio trag.
Ako ga je neko odnio, ne bi trebalo mirno da spava, jer ga dobro sigurno nece pratiti - rijeci su Nenada Gavranovica. Ko ce prihvatiti da toranj na crkvi u Povelicu dovede do kraja, niko ne zna. Pominju se razliciti majstori, ali niko jos nije rekao da bi mogao krenuti dalje:
- Culo se to, svako se boji. Nije to neka visoka i velika crkva, ali vrag ne miruje. Znate onu narodnu, bolje je vjerovati nego provjeravati. Cim s nekim razgovarate, pita: Te, ko je to sagradio, Rade, gdje je on, pa umro, ko je jos radio, mi kazemo - Ranko, sta bi s njim - umro, onda pomenemo Milovana, Bog da mu dusu prosti, i on umro, dosjeti se neko LJubomira pa kaze, umro, zvono Mile cuvo pa ni on nije ziv. Svi u tom groblju, vjecne im kuce oko njihovoga djela. I de ti sad nadji nekog ko bi htio i smio - objasnjava nam jedan djed nevoljno pogledajuci prema zidovima obraslim u travu i siblje.
- Ja tamo ziv necu, a kad oci sklopim, nek cine sa mnom sta im volja.
:bonedemon:
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
