|
evo nasao sam intervju sa njim nekada davno ne znam tacno datum ali posle rata:
Intervju: Franjo Komarica, biskup banjalučki
Umjesto hvala - nožu leđa
Stidim se nekih političara moje generacije. Mi smo ovdje izgradili ambulantu u koju dolaze i Srbi, i Hrvati, i ostali. I što kaže bivši gradonačelnik Banjaluke: "Ne dozvoljavamo da dvije doktorice rade u vašoj kući"
Imaginarna tabela komplikovanih zanimanja na Balkanu ima zanimljiv vrh. Osim trivijalnih profesija - kriminalizovane politike i novokomponovanog biznisa - sveštenički poziv pripada grupi angažmana koji su pod stalnom lupom javnosti. U razgovoru za Reporter, banjalučki biskup dr Franjo Komarica pokušava da objasni šta se dešava kada se religija, sticajem okolnosti, prinudno sreće sa pomenutim, najatraktivnijim poslovima ukletog poluostrva.
Intervju započinje osvrtom na godine opasnog življenja i podsjećanjem na susret nakon koga je brutalni rat ateista pod vjerskim simbolima počeo posmatrati iz drugačijeg ugla: "Oko sebe sam vidio gladne, protjerane, bolesne i one koji se nisu smjeli razboljeti. I stavljen sam pred izazov - hoću li prepoznati u tome čovjeku onoga u koga vjerujem, Boga Isusa Hrista ili ne. I bio sam začuđen kada mi je jedan međunarodni službenik neposredno nakon Dejtona rekao kako mu ne ide u glavu, isto kao ni nekima u Zagrebu, da sam ja ostao u Banjaluci, a bilo je predviđeno da odem."
Reporter: Šta je mislio pod tim "predviđeno" i ko je to rekao?
Komarica: Rekao je da sam svojim ostankom pobrkao mnoge planove. Samo ću vam reći da je u pitanju službenik jedne vrlo uticajne evropske zemlje. Rekao sam mu da se nadam da njegova vlada nije previše razočarana mojom "strategijom", jer nisam imao nikakve druge, osim Evanđelja. Rekao sam mu: "Meni je jako žao da vi tako negativno mislite o mojim susjedima. Moji susjedi dobro znaju da ih ja ne mrzim, nego da moram da ih volim. Makar oni mene ne razumjeli, makar mi svjesno ili nesvjesno nanosili bol, ali moje je da im ne uzvraćam to sa zlim, nego da molim Boga da svakom prosvijetli pamet."
Tokom rata i poslije mnogo ste putovali po svijetu, susrećući se sa visokim političkim zvaničnicima? Da li ste ikada posumnjali tokom tih susreta da ti ljudi manipulišu sa vama kurtoaznim osmijesima pred TV-kamerama?
Nisam to mogao isključiti, imao sam pravo ne vjerovati ljudima koji su mi govorili jedno, a činili drugo. Uvijek sam ih iznova prozivao i govorio: "Vi ste meni obećali da ćete zaštititi obespravljene, da ćete zaustaviti strašnu tragediju u mojoj domovini, a niste uradili ništa." Nije im bilo ugodno kada sam derao maske sa njihovog pravog lica. Takvih primjera ima od Vašingtona i Njujorka do Brisela i Pariza. Dakle, možete prepoznati ljude o kojima je riječ. Ti razgovori nisu bile političke opservacije, već problemi o životnim pitanjima. Nažalost, moram i ovo reći: kad sam pitao ambasadora jedne vrlo utjecajne evropske zemlje "jesmo li mi ovdje za vas ljudi", odgovorio je: "Za mene jeste ljudi, ali za mog predsjednika i moju vladu niste, mada ja ne dijelim mišljenje svoga predsjednika." Možda je to bio jedan nediplomatski, ali sigurno iskren odgovor.
U mnogim od tih razgovora dano mi je do znanja da je rata moralo biti. To je bio zastupnički rat velikih sila, preko naših leđa. Nažalost, za to imam i previše dokaza. Početkom 1996. ovdje u mojoj kući dvojica predstavnika jedne evropske zemlje, potpisnice Dejtonskog sporazuma, na moju konstataciju "hvala Bogu, evo Dejtona, biće sada napretka" kažu "ma, pustite Dejton, mi ćemo sve poduzeti da on ne uspije, to je američko dijete rođeno samo na papiru, i mi Evropljani ne možemo dozvoliti da Amerikanci budu gazde u našoj kući". Mjesec dana kasnije to sam rekao Vorenu Kristoferu, ministru vanjskih poslova SAD, na šta je odgovorio: "Šta hoće ti Evropljani? Da mi nismo započeli sređivati stvari, još bi bilo rata; zašto se nisu ujedinili i načinili reda u svojoj kući."
Međutim, ni u kom slučaju ne želim amnestirati nas domaće, mi smo u prvom redu pozvani da pokažemo svoje lice.
Šta su predstavnici te evropske zemlje nudili kao alternativu Dejtonu?
To je bilo davno i ne sjećam se više. Bio sam vrlo ožalošćen zbog te konstatacije i rekao sam im da se sa tim ne mogu nikako složiti. Ja zaista prizivam Dejton i molim se da on uspije. Prije sat-dva iz Subotice mi je telefonirao Mitar Spremo, koji se želi vratiti na Kupres. Niti ja znam njega niti on mene, ali čovjek traži pomoć. Već pola godine njegova obitelj traži da se vrati u svoju kuću, ali je načelnik općine rekao: "Pustiću vas tek kad dobijem zeleno svjetlo." U ime tog Mitra i svih Mitara i Anti, i Mara i Fatima, ja tražim da za sve njih budemo ljudi, dakle, da i njih smatramo ljudima.
Poslednji put menjao jugort dana 25 Mar 2004, 17:49, izmenjena samo jedanput
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
