Ko je autor Pseudo-Jovanovog Evandjelja?!
Ako pratimo stavke i izveštaje četvrtog evandjeljskog teksta novozavetnog kanona, nigde eksplicitno ne možemo naći ko je njegov autor: sastavljač date hagiografije ostaje anoniman. Stavovi nekih bogoslova poapostolske epohe navode na zaključak da je sastavljač četvrtog Evandjelja Isusov ljubljeni učenik, apostol Jovan (hebr.: Johanan ben Zvid), siromašni i neškolovani galilejski ribar (up.: Dela, 4:13), koga je Isus zajedno sa njegovim bratom Jakovom pozvao da Ga slede u najavljivanju dolaska Carstva Mira i Pravednosti. Dodatnu zabunu i nedoumicu po ovome pitanju donelo je i izlaganje Papija iz Hieropolisa, hrišćanskog hilijastičkog pisca s početka 2. stoleća, koji u svom delu u pet knjiga "Objašnjenja reči Gospodnjih" veli da su u (Maloj) Aziji delovala dvojica istaknutih Isusovih učenika imenovani kao apostol Jovan i Prezbiter Jovan. Oba Jovana su imala svoj grob u Efesu, metropoli gde je verovatno i nastalo četvrto Evandjelje. Bibličko-bogoslovski osvrti vreme nastanka četvrtog evandjeljskog izveštaja obično vezuju za sam kraj 1. stoleća. Tu se nameće pitanje: ako je apostol Jovan autor datog izveštaja o Mesijinom životu, zašto bi on toliko decenija čekao da bi sastavio datu hagiografiju, i to u svojoj dubokoj starosti u kojoj svakoga čoveka izdaju njegovi memorijski potencijali?! Odnosno: zašto je Bog toliko vremena čekao da bi Ljubljenoga učenika inspirisao da napiše još jedan evandjeljski izveštaj?!
Kao što je Bog jedan, kao što je Hrist Božiji jedan, kao što je Hristovo Evandjelje jedno, tako bi trebalo i logično bilo da postoji samo jedan evandjeljski tekst od Boga inspirisan i dat. Medjutim, danas imamo više desetina evandjeljskih tekstova o Isusovom životu, Njegovim izrekama i besedama. Ishodište svih tih kanonskih i apokrifnih sastava je "Evandjelje po svetoj Dvanaestorici", jedan kapitalan i podroban izveštaj o Isusovoj nauci i životu, nastao verovatno oko 40 god. n. e. U stručnim bibličko-egzegetskim krugovima ovaj (za njih hipotetični) pratekst, ovo Protoevandjelje, označeno je slovom "Q" (od nemačke reči Quelle = "izvor"). Q-tekst je od Pseudo-Mateja, Marka, Luke i Pseudo-Jovana obilato kopistički i eklektičarski korišćen, uz mnogobrojne redaktorske dodatke i bitna izostavljanja. Autor četvrtog Evandjelja, nastalog negde na početku šeste decenije 1. stoleća, imao je pred sobom kako Q-tekst, autentični izveštaj Dvanaestorice, tako i eklektičarske izvode tzv. sinoptičara. I on iz Prateksta vadi i repisuje, uglavnom brižljivo, one delove svetog izveštaja koje su prethodni kopisti i redaktori izostavili: Isusove besede u poslednjoj sedmici Njegovog zemaljskog života. U zadnjim decenijama 1. stoleća od strane crkvenih kopista i bogoslova i ova četiri segmentarna sastava pretrpela su nove zamašne prepravke i dopune, kao što je to učinjeno i sa Lukinim 'Delima'. Ako je apostol Jovan, kao što i jeste, uzeo udela u zapisivanju "Evandjelja po svetoj Dvanaestorici", besmisleno je tvrditi da je on sastavio i neko svoje posebno evandjelje, koje ukazno odudara u mnogim segmentima od ostala tri kanonizirina evandjeljska izveštaja. Istinski autor četvrtog Evandjelja je obrazovani Aleksandrinac Apolos, satrudnik apostola Pavla, pismoznalac koji je, kao i apostol Jovan, fokus svoga duhovno-edukativnog angažmana imao u maloazijskom Efesu. Koliko je Apolos bio ugledan i uticajan medju hrišćanskom braćom i helenistima Male Azije, govori i nagoveštaj da je imao i svoj krug prisnijih saradnika i sledbenika. Taršanin se osvrće na podele i trvenja nastala u Korintu, gde je, pored ostalog, i Apolos propovednički nastupao (Dela, 19:1): "Obavešten sam o vama, naime, braćo moja, od Hlojinih domaćih, da su svadje medju vama. Razmatram to što svaki od vas govori: ja sam Pavlov, a ja Apolosov, ja pak Kefin, a ja Hristov." (Kor. I, 1:11-12) Lukina "Apostolska dela" izveštavaju kako je učeni Apolos stupio u kontakt sa krugom saradnika revnosnog apostola Pavla na početku njegovog trećeg misionarskog putovanja: "U Efes, medjutim, dodje jedan Judejac po imenu Apolos, rodom Aleksandrijac, rečit čovek i dobro upućen u Pisma. On je bio poučen u nauci Gospodnjoj, pa je svojim vrlim duhom govorio i učio tačno o Isusu, iako je znao samo Jovanovo krštenje." (18:24-25) - Apolos je bio dobro upućen kako u starozavetne spise (koje je poznavao prevashodno na osnovu grčkog Prevoda Sedamdesetorice, načinjenog za potrebe brojnih aleksandrijskih Jevreja koji su se otudjili od svojeg maternjeg hebrejskog, odnosno aramejskog jezika), tako i u impozantno "Evandjelje po svetoj Dvanaestorici". Q-tekst je korišćen u više judeohrišćanskih struja: medju esene, terapeute i nazoreje. Apolos dolazi upravo iz egipatske Aleksandrije u čijoj blizini su delovali terapeuti ("isceljivači"), što sve navodi na zaključak da je i on sam bio terapeut. Jevrejsko-helenski filozof Filon, Isusov savremenik, u svome spisu "O kontemplativnom životu" (On the contemplative life) opisuje podrobno terapeute, naseljene kraj jezera Mareotis. Terapeuti su, kao i eseni, nosili belu lanenu odeću, praktikovali su askezu, uzdržavali su se od mesa i žestokih pića, svetkovali su sabat, održavali su zajedničke obede, Sveto Pismo su alegorijski tumačili (kao i sam Filon), tražeći njegov dublji smisao. U svoju mističarsku zajednicu primali su i žene, kao i rani hrišćani. Zahvaljujući svome svetom življenju mogli su i prihvatiti Q-tekst kao od Boga nadahnut spis. Ukoliko Apolos nije pripadao užem učeničkom krugu hermeneutiste Filona , koji je judejsku teologiju spojio sa helenskom filozofijom, onda je zasigurno bio bar čitalački upoznat sa Filonovom doktrinom i egzegezom. Filonovo razudjeno učenje o Logosu rasuto je po njegovim brojnim spisima. Kod Filona Logos je posrednik izmedju sveta i transcedetalnog Boga, On je Prvorodni Sin Stvoritelja, Spasitelj, Slika Božija i Prvosveštenik Božije Svetinje, Prvosveštenik čija je zemna kopija drevni kralj-sveštenik Melhisedek. Pišući, odnosno eklektičarski priredjujući 4. Evandjelje, te Poslanicu Jevrejima (verovatno upućenu zavadjenoj braći u Korintu), pismoznalac Apolos , pobornik reinkarnacije (Jevr. 11:13), obilato je koristio Filonovu aleksandrijsko-filozofsku terminologiju, postavljajući je u nešto drugačijoj idejno-ukaznoj inklinaciji. Predstavljajući Hrista kao manifestaciju i utelovljenje Večne Stvaralačke Svetlosti, Apolos dobropoznatim rečima počinje svoj kopističko-redaktorski spis: "U početku beše Logos, i taj Logos beše u Boga, i Bog beše Logos." (1:1) – Dati uvod zapravo predstavlja stilski slobodniju preradu početka "Evandjelja Dvanaestorice", gde se ukazuje: "Od Večnosti do Večnosti je Večna Misao, i ta Misao je Reč, a Reč je Ostvarenje, i ovo troje su jedno u Večnom Zakonu, a ovaj Zakon je kod Boga i Zakon proishodi iz Boga." – Hrist je Zakon Žvota i Zakon Spasenja, utelovljenje Boga i Božijeg Sina. Svoje evandjelje hrišćanin iz judeohelenističkog miljea, Apolos Aleksandrinac, verovatno je kao izvadak iz Q-teksta, po običaju svoga vremena, priredio za neku nepopulističku, personalno-internu upotrebu, da bi ono potom od kopista pretrpelo dodatne izmene. Evandjelje je priredio u Efesu, gde je i najpre došao, gde je i apostol Pavle boravio tri godine, gde je nekada živeo i eminentni i uticajni helenski filozof Heraklit (oko 500 g. s. e.), tvorac termina 'logos'. U svome aforističkom delu 'O prirodi', Heraklit iznosi i sledeće: "Za taj Logos, premda je večan, ljudi nemaju razumevanje, i pre nego što za Njega čuju. Jer iako se sve dešava po tom Logosu, oni liče na neiskusne kad se okušaju u rečima i delima." (frg. 1, v.: frg. 2) - Priredjujući svoj evandjeljski izveštaj, pismoznalac Apolos je svakako nastojao da se jednim delom prilagodi i uhodanom pojmovno-kategorijskom miljeu Efesa, odnosno da adresatu kroz dobro znane termine približi duh hrišćanske doktrine. Za Apolosa evandjelist Luka naglašava da je bio dobro upućen u svete Spise, te da je nadmoćno pobijao Judejce dokazujući Pismima da je Isus bio najavljeni Mesija (Dela,18:28 ). Svoje poznavanje starozavetnih spisa i istorije izabranog naroda, Apolos najbolje pokazuje u 'Poslanici Jevrejima', koja je prožeta mnoštvom citata. Apolos je upućen u domene žrtveno-hramskih obreda (treba znati da su Jevreji i u Egiptu imali svoj hram!), ali ne i optimalno u pogrebne judejske običaje. U izveštaju pripisanom apostolu Mateju (nastalom u krugu Jakovljevih saradnika), kaže se da je mrtvo Isusovo telo Josip iz Arimateje uvio u čisto laneno platno (28:59). I Marko (15:46) i Luka (23:53) izveštavaju da je Isusovo telo nakon pomazanja miomirisnim pomastima, bilo uvijeno u platno, dok Mu je glava uvijena ubrusom. Medjutim u Apolosovom (Pseudo-Jovanovom) izveštaju nalazimo nešto sasvim drugo: po njemu, Isusovo telo položeno u kameni grob, obavijeno je lanenim zavojima, trakama. Tako opisuje ulazak Jovana i Petra u grobnicu sledećim rečima: "I nadnevši se /Jovan/ vide zavoje gde leže, ali ne udje. Zatim stiže i Simon Petar, koji je išao za njim, pa udje u grob, i vide platnene zavoje gde leže,..." (2O:5-6) - I kod opisa oživljavanja obamrlog Lazara, Apolos govori da je ovaj sahranjen obavijen lanenim zavojima po rukama i nogama (11:44). I to su ključni tehničko-ukazni detalji koji nedvosmisleno pokazuju da je sastavljač četvrtog Evandjelja čovek iz Egipta, podneblja gde su kult mrtvih i svetkovine vaskrsenja imali jakog uporišta, podneblja na kojem su pokojnici sahranjivani obavijeni lanenim trakama ('zavojima'), čime je nastajalo ono što se zove mumija. Otac istorije, helenski putopisac Herodot (5. stoleće s. e.), u svojoj "Istoriji", iznosi i sledecć detalj za završno balsamovanje bogatih Egipćana: "Kad prodje sedamdeset dana, operu leš i umotaju ga celog finim lanenim trakama, zalepivši ih gumom,..." (II, 86) - Neke postupke vezane za ophodjenja sa umrlima, kao što je balsamovanje mirisnim pomastima, Jevreji su očigledno preuzeli od Egipćana, medju kojima su i nekoliko stoleća kao sužnji i doseljenici boravili. Tako su i patrijarha Josipa, čije su ostatke izneli iz Kuće ropstva, balsamovali i položili u kovčeg ('Postanak', 50: 26). Za sahranjivanje siromašnijih i neuglednijih ljudi pozniji judejski pogrebni kult nije inače poznavao upotrebu kovčega: mrtvaci uvijeni u platno su na ručnim nosilima odnošeni do predvidjenog grobnog mesta.
Za filonistu i terapeuta Apolosa, kaže se dalje, da je poznavao samo 'Jovanovo krštenje'. Simptomatično je to da u svome sastavu Apolos markantno potencira baš pojavu Jovana Krstitelja, koji je trebao da pripremi put Mesiji, Vladaru Novog Izraela, Carstva Mira. Terapeuti i eseni (kojima je pripadao Jovan Preteča i Isusov brat Jakov), kao simbol posvećenja i pokore praktikovali su krštenje u vodi, potapanja i škropljenja (up.: Jevr. 10:22). Vredi zapaziti jednu etimološku sličnost: u svome Evandjelju Apolos kaže da je Jovan krštavao kraj Salima (3:23), a u 'Poslanici Jevrejima' Melhisedek se naziva salemski kralj (7:1 i drugde). Ako pročitamo apokrif 'Jovanova dela' možemo videti da je fokus propovedničkog delovanja apostola Jovana bio grad Efes; u Efesu je ljubljeni učenik i sahranjen. U Efesu je moćno delovao i Apolos, pismoznalac koji je reflektovao i Filonove i Pavlove misli. Očigledno je da je neko, posle odlaska iz zemaljskog života Apolosa i Jovana, spise obrazovanog Aleksandrinca proturio i predstavio kao dela mnogopoznatijeg Jovana apostola. Jovanu je pogrešno pripisano autorstvo četvrtog Evandjelja, baš onako kako su i gnostici nešto kasnije ljubljenome učeniku 'podmetnuli' tzv. Jovanovu tajnu knjigu, pronadjenu u nekoliko verzija kod Nag Hamadija.
Poslednji put menjao Aurora Aurea dana 17 Avg 2003, 13:13, izmenjena 3 puta
|