banjalukaforum.com

MOJSIJE, Isus, Mahler, Marx, Freud i Einstein — što je svima njima bilo zajedničko?
Svi su oni bili Židovi i svi su na različite načine utjecali na povijest i kulturu čovječanstva. Dakle, sasvim je jasno da su Židovi tisućama godina igrali zapaženu ulogu. Za to svjedoči i sama Biblija.

Za razliku od drugih drevnih religija i kultura, judaizam svoje korijene vuče iz povijesti, a ne iz mitologije. Ipak, pošto u svijetu u kom živi preko 6 milijardi ljudi, Židovi čine tek neznatnu manjinu, netko bi se mogao pitati: Zašto bismo se trebali interesirati za njihovu religiju, judaizam?

Jedan od razloga jest taj što korijeni židovske religije sežu otprilike 4 000 godina u povijest a druge velike religije u većem ili manjem omjeru imaju što zahvaliti njenim Pismima.
Korijeni kršćanstva, koje je osnovao Isus (hebrejski: Ješúa), Židov iz prvog stoljeća, nalaze se u Hebrejskim pismima. Isto tako, čitamo li Kur’an, svakako ćemo ustanoviti da i islam mnogo duguje tim pismima (Kur’an, sura 2:49-57; 32:23, 24). Dakle, dok razmatramo židovsku religiju, samim time razmatramo i korijene stotina drugih religija i sekti.

Neizostavni razlog jest taj što židovska religija predstavlja važnu etapu u potrazi čovječanstva za pravim Bogom. Prema Hebrejskim pismima, praotac Židova Abram obožavao je pravog Boga već prije gotovo 4 000 godina. Zato je logično upitati se:
Kako su nastali Židovi i njihova vjera?

Otkuda potječu Židovi?

Općenito govoreći, Židovi su potomci drevne grane semitske rase koja je govorila hebrejskim jezikom (1. Mojsijeva 10:1, 21-32; 1. Dnevnika 1:17-28, 34; 2:1, 2). Prije gotovo 4 000 godina, njihov je praotac Abram emigrirao iz cvjetajuće metropole Ura Kaldejskog u Sumeru, krenuvši u zemlju Kanaan, za koju je Bog rekao:

”Tvojemu sjemenu daću zemlju ovu“ (1. Mojsijeva 11:31–12:7). U 1. Mojsijevoj 14:13 (St) o njemu se govori kao o ”Abramu Hebrejcu“, no kasnije mu je ime promijenjeno u Abraham (1. Mojsijeva 17:4-6, St). Od njega Židovi vuku porijeklo kroz lozu koja počinje s njegovim sinom Izakom i unukom Jakovom, čije je ime bilo promijenjeno u Izrael (1. Mojsijeva 32:27-29). Izrael je imao 12 sinova, koji su postali rodozačetnici 12 plemena. Jedan od njih bio je Juda, od kojeg je na koncu izvedeno ime ”Židov“ (2. Carevima 16:6).

S vremenom se ime ”Židov“ počelo primjenjivati na sve Izraelce, a ne samo na potomke Jude (Estera 3:6; 9:20; St). Budući da su židovski rodoslovni zapisi uništeni 70. n. e. kad su Rimljani razrušili Jeruzalem, danas nijedan Židov ne može sa sigurnošću utvrditi iz kojeg plemena potječe. Unatoč tomu, židovska se drevna religija milenijima razvijala i mijenjala. Danas judaizam ispovijedaju milijuni Židova u Republici Izrael i u dijaspori (raseljeništvu po svijetu). A na čemu se temelji ta religija?

Bog je Abrama odabrao za svog posebnog slugu, a kasnije, kada je Abram u vjernosti pokazao spremnost da prinese svog sina kao žrtvu (premda ta žrtva nikad nije bila dokraja izvršena), Bog mu se svečano zakleo (1. Mojsijeva 12:1-3; 22:1-14). U toj je zakletvi Bog rekao:
”Sobom se zakleh, veli Gospodin [hebrejski: יהוה, JHWH]: kad si tako učinio, i nijesi požalio sina svojega, zaista ću te blagosloviti i sjeme tvoje veoma umnožiti, da ga bude kao zvijezda na nebu (...) i blagosloviće se u sjemenu tvojem svi narodi na zemlji, kad si poslušao glas moj.“ Ova svečana zakletva ponovljena je Abrahamovu sinu i unuku, a nastavila se ispunjavati u plemenu Jude i lozi Davidovoj. Ovaj strogo monoteistički koncept personalnog Boga koji izravno saobraća s ljudima bio je jedinstven u tom drevnom svijetu te je dao temeljni oblik židovskoj religiji (1. Mojsijeva 22:15-18; 26:3-5; 28:13-15; Psalam 89:3, 4, 28, 29, 35, 36).

Da bi ispunio svoja obećanja dana Abrahamu, Bog je položio temelj nacije, sklopivši s Abrahamovim potomcima poseban savez. Taj je savez ustanovljen kroz Mojsija, velikog hebrejskog vođu i posrednika između Boga i Izraela.
Tko je bio Mojsije, i zašto je Židovima tako važan? Izvještaj biblijske knjige 2. Mojsijeve govori nam da se rodio u Egiptu u domu izraelskih roditelja, koji su zajedno s ostalim Izraelom bili u ropstvu. Nazvan je onim ”koga je GOSPODIN izabrao“ da vodi Njegov narod do slobode u Kanaanu, Obećanoj zemlji (5. Mojsijeva 6:23; 34:10, Ta). Mojsije je igrao vitalnu, posredničku ulogu u savezu Nauka koji je Bog dao Izraelu, a osim toga bio je i njihov prorok, sudac, vođa i povjesničar (2. Mojsijeva 2:1–3:22).

Nauk koji je Izrael prihvatio sastojao se od Deset riječi, ili zapovijedi, te od preko 600 zakona koji su predstavljali opsežan zbornik propisa i uputu za svakodnevno vladanje. Obuhvaćao je i svjetovno i sveto — i fizičke i moralne zahtjeve kao i vodič za obožavanje Boga.

Taj savez Nauka ili religijski ustav, dao je oblik i smisao vjeri patrijarhâ. Kao rezultat toga, Abrahamovi su potomci oformljeni u naciju predanu Božjoj službi. Tako je židovska religija stala dobivati konačni oblik, a Židovi su postali nacijom organiziranom za obožavanje svog Boga i služenje njemu.
U 2. Mojsijevoj 19:5, 6, Bog im je obećao: ”Ako dobro uzaslušate glas moj i uščuvate zavjet moj (...) bićete mi carstvo svećeničko i narod svet.“ Dakle, Izraelci bi postali ’izabrani narod‘ koji će poslužiti u Božjim naumima. Međutim, ispunjavanje svih tih obećanja danih savezom ovisilo je o uvjetu ”Ako dobro uzaslušate“. Ta je predana nacija sada bila obavezna prema svom Bogu. Zato je u jedno kasnije doba (u osmom stoljeću pr. n. e.) Bog mogao Židovima reći: ”Vi ste moji svjedoci, veli Gospodin [hebrejski: יהוה, JHWH], i sluga moj kojega izabrah“ (Izaija 43:10, 12).

Dok je izraelska nacija još uvijek pustinjom putovala prema Obećanoj zemlji, u lozi Mojsijevog brata Arona ustanovljeno je svećenstvo. Veliki prenosivi šator, ili tabernakul, postao je središtem izraelskog obožavanja i prinošenja žrtava (2. Mojsijeva, poglavlja 26-28).

S vremenom je izraelska nacija stigla u Obećanu zemlju, Kanaan, i zaposjela je, baš kako je Bog zapovjedio (Jozua 1:2-6). Konačno je ustanovljena zemaljska kraljevska vlast, a kraljem je postao David iz plemena Judina. Za vrijeme njegove vladavine i kraljevska vlast i svećenstvo dobili su trajno sjedište u novom nacionalnom centru, Jeruzalemu (1. Samuelova 8:7).

Nakon Davidove smrti njegov je sin Salamun u Jeruzalemu sagradio veličanstveni hram, koji je zamijenio tabernakul. Budući da je Bog s Davidom sklopio savez koji je govorio da će kraljevska vlast vječno ostati u njegovoj lozi, razumjelo se da će pomazani Kralj, Mesija, jednog dana doći iz Davidove loze. Proročanstvo je ukazivalo da će kroz tog Mesijanskog Kralja, ili ’sjeme‘, Izrael a i sve druge nacije živjeti pod savršenom vladavinom (1. Mojsijeva 22:18). Tako se ta nada čvrsto ukorijenila, a mesijanska priroda židovske religije jasno se iskristalizirala (2. Samuelova 7:8-16; Psalam 72:1-20; Izaija 11:1-10; Zaharija 9:9, 10).

Međutim, Židovi su si dozvolili da na njih utječe kriva religija Kanaanaca i ostalih okolnih naroda. Posljedica toga bila je da su narušili svoj, na savezu utemeljeni, odnos s Bogom. Da bi ih ispravio i doveo natrag, Jehova je slao niz proroka koji su njegove poruke donosili ljudima. Na taj je način proročanstvo postalo daljnjim karakterističnim obilježjem religije Židova pa sačinjava i velik dio Hebrejskih pisama. Ustvari, 18 knjiga Hebrejskih pisama nose proročka imena (Izaija 1:4-17).

Među tim prorocima istaknuto mjesto zauzimaju Izaija, Jeremija i Ezehijel, koji su upozoravali na Jehovino dolazeće kažnjavanje nacije zbog njenog idolopokloničkog obožavanja. Ta je kazna došla 607. pr. n. e. kad je zbog Izraelovog otpadništva Jehova dopustio Babilonu, tada dominantnoj svjetskoj sili, da razori Jeruzalem i njegov hram i da naciju odvede u ropstvo. Pokazalo se da su proroci bili u pravu u onome što su proricali, a 70-godišnje izgnanstvo, u kojem je Izrael proveo najveći dio šestog stoljeća pr. n. e., povijesna je činjenica (2. Dnevnika 36:20, 21; Jeremija 25:11, 12; Danijel 9:2).

Godine 539. pr. n. e., Kir Perzijanac porazio je Babilon i dopustio Židovima da ponovno nasele svoju zemlju i iznova sagrade hram u Jeruzalemu. Premda se ostatak odazvao, većina Židova ostala je pod utjecajem babilonskog društva.
Kasnije je na Židove utjecaj izvršila i perzijska kultura. Tako su se na Srednjem istoku i oko Sredozemnog mora pojavile židovske naseobine. U svakoj je zajednici stvoren novi oblik obožavanja koji je nalagao da svaki grad ima sinagogu kao središte okupljanja Židova. Ova je priprema, dakako, dovela do toga da se više nije stavljao toliki naglasak na ponovno izgrađeni hram u Jeruzalemu. Nadaleko rasijani Židovi sada su uistinu činili dijasporu (Ezra 2:64, 65).

U četvrtom stoljeću pr. n. e., židovska se zajednica nalazila u stanju gibanja, pa je tako bila lagan plijen za valove ne-židovske kulture koji su zapljuskivali svijet Sredozemlja, a i udaljenije krajeve. Vode su strujale iz Grčke, a judaizam je iz njih izronio u helenističkoj odori.

Godine 332. pr. n. e. grčki je general Aleksandar Veliki brzinom munje osvojio Srednji istok, a kad je došao do Jeruzalema, Židovi su mu izrazili dobrodošlicu. Aleksandrovi nasljednici nastavili su ostvarivati njegov plan helenizacije, prožimajući sve dijelove carstva grčkim jezikom, kulturom i filozofijom. Kao posljedica toga, grčka i židovska kultura prošle su kroz proces miješanja koji će imati iznenađujuće rezultate.

Židovi iz dijaspore počeli su umjesto hebrejskim govoriti grčkim. Zato se pred početak trećeg stoljeća pr. n. e. započelo s radom na prvom prijevodu Hebrejskih pisama na grčki, nazvanom Septuaginta, pomoću kojega su mnogi ne-Židovi stekli poštovanje prema židovskoj religiji i dobro je upoznali, a neki su čak postali i obraćenicima. S druge strane, Židovi su postali upućeni u grčku misao a pojedinci su čak postali filozofima, što je za Židove bilo nešto potpuno novo. Jedan od njih bio je Filon Aleksandrijski iz prvog stoljeća n. e., koji je nastojao judaizam objasniti terminima grčke filozofije, u smislu da to dvoje ustvari izražava iste osnovne istine.

Rezimirajući to razdoblje kompromisa između grčke i židovske kulture, židovski pisac Max Dimont kaže: ”Obogaćeni platonskom misli, aristotelovskom logikom i euklidovskom znanošću, židovski su učenjaci pristupili Tori s novim oruđem (...). Stali su židovskom otkrivenju pridodavati grčko umovanje.“ Događaji koji će se odigrati pod vlašću Rima, koji je progutao Grčko Carstvo a zatim i Jeruzalem 63. pr. n. e., utrt će put još značajnijim promjenama

Judaizam prvog stoljeća naše ere nalazio se u jedinstvenoj situaciji. Max Dimont kaže da je balansirao između ”grčkog uma i rimskog mača“. Zbog političkog tlačenja i raznih tumačenja mesijanskih proročanstava, osobito Danijelovih, židovska su očekivanja bila velika. Židovi su bili podijeljeni na frakcije. Farizeji su usmeni nauk pretpostavljali hramskom žrtvovanju. Saduceji su isticali važnost hrama i svećenstva. Zatim su tu bili i eseni, zeloti i herodovci. Svi su oni bili u zavadi i na religijskom i na filozofskom planu. Židovski su vođe bili nazivani rabinima (učiteljima), a zbog svog poznavanja Nauka stjecali su sve veći ugled i tako su postali novim tipom duhovnih vođa.

Međutim, unutarnje i vanjske podjele u judaizmu nastavile su se, osobito u zemlji Izrael. Konačno je izbila otvorena pobuna protiv Rima, a 70. n. e. rimske su trupe opkolile Jeruzalem, opustošile grad, do temelja spalile njegov hram i raselile njegove stanovnike. Na kraju je Židovima pristup u Jeruzalem bio potpuno zabranjen. Bez hrama, bez zemlje, s narodom rasijanim diljem Rimskog Carstva, judaizam je, ako je želio preživjeti, trebao pronaći nov religijski izraz.

S uništenjem hrama saduceji su nestali, a usmeni nauk koji su zagovarali farizeji postao je središnjom točkom novog, rabinskog judaizma. Intenzivniji studij, molitva i djela pobožnosti zamijenila su hramsko žrtvovanje i hodočašća. Zato se judaizam moglo prakticirati bilo gdje, bilo kad i u bilo kojem kulturnom okruženju. Rabini su ovaj usmeni nauk zapisali i sastavili njegove komentare, a zatim i komentare komentara, a sve to skupa postalo je poznato pod imenom Talmud.

I kakav je bio rezultat svih tih različitih utjecaja? Max Dimont u svojoj knjizi Jews, God and History (Židovi, Bog i povijest) kaže da su baklju židovske ideologije i religije možda i nosili farizeji, no ”samu baklju zapalili su grčki filozofi“. Premda se velik dio Talmuda strogo držao slova Nauka, ilustracije i objašnjenja jasno su odražavali utjecaj grčke filozofije.
Naprimjer, grčke religijske koncepte, kao što je besmrtnost duše, izražavalo se židovskim terminima. Doista, štovanje Talmuda — koji je do tada prerastao u mješavinu legalističke i grčke filozofije — u toj je novoj rabinskoj eri među Židovima postajalo sve izraženije, sve dok u srednjem vijeku Talmud nisu počeli poštovati više i od same Biblije.

Tokom srednjeg vijeka (otprilike od 500. do 1500. n. e.) oformile su se dvije različite židovske zajednice — sefardski Židovi, koji su procvat doživjeli pod muslimanskom vladavinom u Španjolskoj, i aškenaski Židovi u srednjoj i istočnoj Evropi. Obje zajednice dale su rabinske učenjake čiji spisi i misli još i danas predstavljaju temelj židovskog vjerskog tumačenja. Zanimljivo je da su mnogi tradicionalni i vjerski običaji koji i danas postoje u judaizmu ustvari nastali tokom srednjeg vijeka.

U 12. stoljeću pokrenut je val izgona Židova iz različitih zemalja. Izraelski pisac Abba Eban objašnjava u djelu My People—The Story of the Jews (Moj narod — povijest Židova): ”U svakoj zemlji (...) koja je dospjela pod jednostrani utjecaj Katoličke crkve, priča je ista: užasno ponižavanje, tortura, pokolj i izgon.“ Konačno je 1492. i Španjolska, koja je još jednom došla pod katoličku vlast, slijedila taj primjer i naredila izgon svih Židova sa svog teritorija. Tako su do kraja 15. stoljeća Židovi bili izgnani iz gotovo cijele zapadne Evrope, pa su pobjegli u istočnu Evropu i u zemlje Sredozemlja.

Tijekom stoljećima dugog tlačenja i progonstva, među Židovima u različitim dijelovima svijeta podigli su se mnogi samoproglašeni mesije, koji su bili prihvaćeni u većem ili manjem omjeru, no sve je uvijek završavalo otrežnjenjem. U 17. stoljeću bile su potrebne nove inicijative da bi se Židove iznova obodrilo i izvelo iz tog mračnog razdoblja. Sredinom 18. stoljeća pojavio se odgovor na očaj koji su Židovi osjećali. Bio je to hasidizam, mješavina misticizma i religijske ekstaze koja se ispoljava u svakodnevnoj pobožnosti i djelatnosti. Nasuprot tome, nekako u isto vrijeme filozof Moses Mendelssohn, njemački Židov, ponudio je drugo rješenje, put Haskale, ili prosvjetljenja, koji je trebao voditi u ono što povijest naziva ”modernim judaizmom

Prema Mosesu Mendelssohnu (1729-86), Židovi će biti prihvaćeni ako se oslobode talmudskih ograničenja i prilagode zapadnoj kulturi. U očima ne-židovskog svijeta on je postao jednim od najcjenjenijih Židova svog vremena. Međutim, opetovani slučajevi nasilnog antisemitizma u 19. stoljeću, osobito u ”kršćanskoj“ Rusiji, otrijeznili su pristaše pokreta, pa su se mnogi usredotočili na pronalaženje političkog utočišta za Židove. Oni su odbacili predodžbu o personalnom Mesiji koji će Židove odvesti nazad u Izrael, i počeli su raditi na uspostavi židovske države drugim načinima. Iz toga se razvio koncept cionizma — ”sekularizacije (...) židovskog mesijanizma“, kako je to izrazio jedan autoritet.
Ubojstvo oko šest milijuna evropskih Židova u nacističkom holokaustu (1935-45) dalo je cionizmu odlučan zamah i pribavilo mu simpatije ljudi s raznih strana svijeta. Cionistički se san ostvario 1948. uspostavom države Izrael, što nas dovodi do judaizma naših dana i do pitanja: Što vjeruju današnji Židovi

Jednostavno rečeno, judaizam je religija s nacionalnim određenjem. Dakle, obraćenik postaje Židov i po vjeri i po naciji. To je monoteistička religija u najstrožem smislu te riječi, i drži da se Bog upliće u tok ljudske povijesti, osobito kad se radi o Židovima. Židovsko obožavanje uključuje nekoliko godišnjih blagdana i različite običaje.
Premda ne postoje vjerovanja ili dogme koje bi prihvaćali svi Židovi, ispovijedanje Božje jednoće izražene u Šemi, molitvi temeljenoj na 5. Mojsijevoj 6:4, koja kaže ”Čuj, Izraele: Gospodin je Bog naš jedini Gospodin“ predstavlja središnji dio sinagogalnog obožavanja.

Ovo vjerovanje u jednog Boga preneseno je u kršćanstvo i u islam. Dr. J. H. Hertz, rabin, kaže: ”Ova uzvišena izjava apsolutnog monoteizma predstavljala je objavu rata svakom mogućem obliku politeizma (...). Na isti način, Šema iskljucuje trojstvo kršćanskoga vjerovanja jer ono povređuje Jedinstvenost Božju.“

Judaizam naučava da je Božje ime, premda postoji u pismenom obliku, presveto da bi se izgovaralo. Posljedica je toga bila ta da je tokom proteklih 2 000 godina njegov pravilan izgovor zaboravljen. Ipak, Židovi nisu oduvijek imali takvo stajalište. Prije otprilike 3 500 godina Bog je rekao Mojsiju: ”Ovako kaži sinovima Izraelovijem: Gospodin [hebrejski: יהוה, JHWH] Bog otaca vaših, Bog Abramov, Bog Izakov i Bog Jakovljev posla me k vama; to je ime moje do vijeka, i to je spomen moj od koljena na koljeno“ (2. Mojsijeva 3:15; Psalam 135:13). Koje je to ime i spomen? Fusnota u engleskom Tanakh prijevodu kaže: ”Ime JHWH (obično se čita Adonaj ”GOSPODIN“) ovdje je povezano s korijenom hajah, ’biti‘.“ Dakle, ovdje susrećemo sveto ime Božje, Tetragramaton, ili četiri hebrejska suglasnika JHWH (Jahweh) koji su u latiniziranom obliku u hrvatskom jeziku kroz stoljeća bili poznati kao JEHOVA.

Tijekom povijesti Židovi su uvijek veliku važnost pridavali Božjem osobnom imenu, no naglasak na njegovoj upotrebi od drevnih se vremena drastično promijenio. Dr. A. Cohen u knjizi Everyman’s Talmud [Talmud za svakoga] kaže: ”’Jedinstvenom Imenu‘ (Šem Hameforaš) Božjem koje je On otkrio izraelskom narodu, naime, tetragramatonu JHVH, iskazivalo se posebno štovanje.“ Božansko se ime štovalo zato što je ono predstavljalo i karakteriziralo samu Božju osobu. Konačno, sam je Bog bio taj koji je objavio svoje ime i koji je svojim obožavateljima rekao da ga koriste. Da je to doista tako potvrđuje i činjenica da se ono u hebrejskoj Bibliji pojavljuje 6 828 puta. Međutim, bogobojazni Židovi izgovor Božjeg osobnog imena smatraju obeščašćivanjem.

U pogledu stare rabinske (ne biblijske) zabrane izgovaranja imena, rabin A. Marmorstein napisao je u svojoj knjizi The Old Rabbinic Doctrine of God (Staro rabinsko učenje o Bogu):
”Jedno je vrijeme ova zabrana [upotrebe božanskog imena] Židovima bila potpuno nepoznata (...). Ni u Egiptu, a niti u Babiloniji, Židovi nisu ni poznavali ni držali odredbu o zabrani upotrebe Božjeg imena, Tetragramatona, u običnim razgovorima ili u pozdravima. Usprkos tome, u razdoblju od trećeg stoljeća pr. n. e. do trećeg stoljeća n. e. takva je zabrana postojala i djelomično se primjenjivala.“ Ne samo da je u davno doba upotreba imena bila dopuštena nego, kao što kaže dr. Cohen: ”Jedno se vrijeme čak i laicima slobodna i otvorena upotreba Imena preporučivala (...). Ukazivalo se da je to preporučljivo radi toga da bi se Izraelac razlikovao od [ne-Židova].“

A što je onda prouzročilo zabranu upotrebe božanskog imena? Dr. Marmorstein odgovara: ”Helenisti [grecizirani Židovi], otpadnički svećenici i knezovi, svojim su protivljenjem religiji Židova uveli i nametnuli pravilo o zabrani izgovaranja Tetragramatona u Svetištu [u jeruzalemskom hramu].“ U svojoj prekomjernoj revnosti da spriječe uzaludnu upotrebu božanskog imena, oni su potpuno potisnuli njegovo korištenje u govoru te su potkopali i otežali identifikaciju pravog Boga. Pod kombiniranim pritiskom protivljenja religiji i otpadništva, božansko je ime kod Židova izišlo iz upotrebe.

Međutim, dr. Cohen kaže: ”Čini se da se u biblijskom razdoblju ljudi nisu ustručavali upotrebljavati [božansko ime] u svakodnevnom govoru.“ Patrijarh Abraham je ’prizvao ime Gospodinovo‘ (1. Mojsijeva 12:8). Većina pisaca hebrejske Biblije, sve do Malahijinog pisanja u petom stoljeću pr. n. e., slobodno je, ali i s poštovanjem, upotrebljavala to ime (Ruta 1:8, 9, 17, ).


Sasvim je jasno da su drevni hebreji koristili i izgovarali Bozije ime. S obzirom na promjenu koja je nastupila kasnije, Marmorstein priznaje: ”Što se tiče tog vremena, prve polovice trećeg stoljeća [pr. n. e.], valja zapaziti veliku promjenu u pogledu upotrebe Božjeg imena, koja je prouzročila mnoge izmjene u židovskoj teološkoj i filozofskoj nauci, i čiji se utjecaji osjećaju i danas.“ Jedna od posljedica nestanka imena bio je koncept anonimnog Boga, koji je pridonio stvaranju teološkog vakuuma, a u tom se teološkom vakuumu lakše razvila nazovikršćanska doktrina o Trojstvu (2. Mojsijeva 15:1-3, St).

Izbjegavanje upotrebe božanskog imena umanjuje vrijednost obožavanja pravog Boga. Jedan komentator o tome kaže: ”Nažalost, kad se o Bogu govori kao o ’Gospodinu‘, ta fraza, premda je točna, djeluje hladno i beživotno (...). Čovjek mora imati na umu da svojim prevođenjem JHWH ili Adonaj s ’Gospodin‘, mnogim ulomcima Starog zavjeta pridaje notu apstrakcije, formalnosti i nepristupačnosti, što je sasvim strano originalnom tekstu“ (The Knowledge of God in Ancient Israel [Spoznaja o Bogu u drevnom Izraelu]). Kako li je samo žalosno vidjeti da uzvišeno i znamenito ime Jahve, ili Jehova, nedostaje u mnogim prijevodima Biblije, kad se ono u originalnom hebrejskom tekstu jasno pojavljuje tisuće puta! (Izaija 43:10-12).

Da li Židovi još uvijek očekuju Mesiju?

Hebrejska pisma sadrže mnogo proročanstava na kojima su Židovi prije više od 2 000 godina temeljili svoju mesijansku nadu. Druga Samuelova 7:11-16 ukazala je da će Mesija biti iz loze Davidove.
U Izaiji 11:1-10 prorečeno je da će on donijeti pravednost i mir cijelom čovječanstvu.
U Danijelu 9:24-27 daje se kronologija pojave Mesije i njegovog pogubljenja.

Encyclopaedia Judaica objašnjava da su u prvom stoljeću mesijanska očekivanja bila velika. Očekivalo se da će Mesija biti ”karizmatski obdaren Davidov potomak koji će, kako su to vjerovali Židovi rimskog razdoblja, biti podignut od Boga da bi slomio poganski jaram i vladao nad obnovljenim kraljevstvom Izraela“. Međutim, militantni Mesija kojeg su Židovi očekivali nije bio na vidiku.

Ipak, The New Encyclopædia Britannica kaže da je mesijanska nada igrala vitalnu ulogu u održavanju zajedništva židovskog naroda kroz njegova mnoga iskušenja: ”Judaizam svoje preživljenje nesumnjivo u znatnoj mjeri duguje svojoj nepokolebljivoj vjeri u mesijansko obećanje i budućnost.“ No nakon pojave modernog judaizma na prijelazu između 18. i 19. stoljeća, kod mnogih se Židova izgubilo njihovo pasivno očekivanje Mesije. Konačno su zbog nacističkog holokausta mnogi izgubili strpljenje i nadu. Mesijansku su poruku počeli smatrati zaprekom i zato su je protumačili na jedan novi način, tek kao novo doba blagostanja i mira. Od tog vremena, premda postoje iznimke, za Židove kao cjelinu teško se može reći da čekaju personalnog Mesiju.

Ova promjena na ne-mesijansku religiju povlači za sobom važna pitanja. Je li judaizam tisućama godina bio u krivu dok je očekivao da će Mesija biti neki pojedinac? Koji će oblik judaizma pomoći čovjeku u potrazi za Bogom? Je li to drevni judaizam, bogato ukrašen grčkom filozofijom? Ili je to jedan od ne-mesijanskih oblika judaizma koji su se razvili tokom posljednjih 200 godina? Ili pak postoji još neki put koji vjerno i točno čuva mesijansku nadu?

Iskreni Židovi trebaju ponovno da razmotre temu o Mesiji, istražujući tvrdnje o Isusu iz Nazareta, ne o onakvom Isusu kakvog nam predstavlja nazovikršćanstvo, nego o onakvom kakvog opisuju židovski pisci Grčkih pisama. A to je velika razlika. Religije nazovikršćanstva doprinijele su tome da Židovi odbacuju Isusa, jer one zastupaju nebiblijsku doktrinu o Trojstvu, koja je sasvim sigurno neprihvatljiva svakom Židovu kojemu je srcu priraslo čisto učenje ”Čuj, Izraele: Gospodin je Bog naš jedini Gospodin“ (5. Mojsijeva 6:4).

Може ли неко да напише нешто о Талмуду и Тори?

google, a on te dalje uputi na vikicu..

_________________
"Men have two emotions: Hungry and Horny. If you see him without an erection, make him a sandwich"
--> Diamonds <--

Хвала, нисам знала.
Како Јевреји у БиХ себе зову - Јеврејима или Жидовима?

Soki pozdrav.
Jedna korekcija tvog teksta:
,,Međutim, unutarnje i vanjske podjele u judaizmu nastavile su se, osobito u zemlji Izrael. Konačno je izbila otvorena pobuna protiv Rima, a 70. n. e. rimske su trupe opkolile Jeruzalem, opustošile grad, do temelja spalile njegov hram i raselile njegove stanovnike.,,

Nije otvorena pobuna i rat izbio 70 već 63 a 70 je ZAVRŠEN.

Pozdrav.

_________________
,,Joj dobro je, znaci i vi ste u stvari ljudi ko i mi svi ostali.
Uh, covjece eto ja cijelo vrijeme isto to mislim ma ovo su ljudi, ma jesu ljudi, sigurno su ljudi isti ko i mi.,, Brale.

,,...Oni su odbacili predodžbu o personalnom Mesiji koji će Židove odvesti nazad u Izrael, i počeli su raditi na uspostavi židovske države drugim načinima. Iz toga se razvio koncept cionizma — ”sekularizacije (...) židovskog mesijanizma“, kako je to izrazio jedan autoritet.
Ubojstvo oko šest milijuna evropskih Židova u nacističkom holokaustu (1935-45) dalo je cionizmu odlučan zamah i pribavilo mu simpatije ljudi s raznih strana svijeta. Cionistički se san ostvario 1948. uspostavom države Izrael, što nas dovodi do judaizma naših dana i do pitanja: Što vjeruju današnji Židovi,,

Ne, nisu oni radili na uspostavljanju Jevrejske države već na otimanju i prisilno lukavom planu da ostvare ono što Bog reče da će ostvariti evo nekoliko reči da se malo bolje sagleda ta materija:

http://www.youtube.com/watch?v=U3VSsStO ... re=related

http://www.youtube.com/watch?v=wXIX484a ... ure=relmfu

http://www.youtube.com/watch?v=wxg9JLvT ... ure=relmfu

_________________
,,Joj dobro je, znaci i vi ste u stvari ljudi ko i mi svi ostali.
Uh, covjece eto ja cijelo vrijeme isto to mislim ma ovo su ljudi, ma jesu ljudi, sigurno su ljudi isti ko i mi.,, Brale.

,,Iskreni Židovi trebaju ponovno da razmotre temu o Mesiji, istražujući tvrdnje o Isusu iz Nazareta, ne o onakvom Isusu kakvog nam predstavlja nazovikršćanstvo, nego o onakvom kakvog opisuju židovski pisci Grčkih pisama. A to je velika razlika. Religije nazovikršćanstva doprinijele su tome da Židovi odbacuju Isusa, jer one zastupaju nebiblijsku doktrinu o Trojstvu, koja je sasvim sigurno neprihvatljiva svakom Židovu kojemu je srcu priraslo čisto učenje ”Čuj, Izraele: Gospodin je Bog naš jedini Gospodin“ (5. Mojsijeva 6:4).,,

Da nije providno bilo bi očigledno
Dobro zar tzv JS ne umeju jednostavnije reći koje je ime Boga već pišu (kopiraju) celu istoriju da bi naveli čitaoca da pomisli da Isus nije to što jeste već tamo neki stvoreni anđeo....hm.

A šta je to ,,nazovi hrišćanstvo,, ako misliš na one koji govore da su hrišćani a čine nešto što krši 2 zapovest reci da znamo. Ako je problem u prihvatanji Jehošue kao Boga u telu onda tu neko drugi može biti nazvan nazovi hrišćanin. Sad je tu veliko pitanje šta znači pojam TROJSTVO?

Evidentno je da je oduvek bio duh Sveti i da On nije energija. Evidentno je da je SIN oduvek bio u Ocu i da je kroz sina sve stvoreno što je stvoreno samim tim ne može biti STVOREN jer bi morao sam sebre kroz sebe stvoriti. I Otac Duhova Bog.
Problem je što tzv, JS nepozna Boga već se drži imena...ali dobro postoji desetine imena koje Bog uzima po službama ali eto dao je jedno Izrailju da nebi imeli uz Njega ono što druga zapovest brani.
I moje pitanje je sad ko je onaj sin u Isaiji 9.6 i ko je Emanuilo i ko Jehošua šta znače ta imena?

Sledeće pitanje je koje ime prizvati da bi se spasili imamo JHVH koje JS prizivaju i imamo Jehošua gde se kaže za Njega da NEMA drugog IMENA datog za spasenje do Jehošua pa sad koje da izbacimo?
VRLO važan stih je gde se kaže da onaj ko NEMA SINA nema ni Oca čudno zar ne...ako imaš Oca pa imaš ga i eto a ako nemaš Sina nemaš Njega ali Oca imaš...NE, tamo baš tu tvrdi da SINA ko nema može reći da ima Oca ali ga NEMA jer se Otac u Telu javio kao Sin i ako se prate službe sve što se govori za sina to se govori i za Oca.

Kad Isusa pitaše da im Oca pokaže koga im pokaza?
Isus tvrdi da su On i Otac JEDNO ne zajedno već JEDNO.
Piše da žrtava i darova Duh-Otac nije hteo nego je nekome telo UGOTOVIO kome je ugotovio telo...Onome koji je bio u Ocu ali nije imao telo za žrtvu i taj koji je bio u Ocu oduvek je STVARAO sa Ocem jer je jedan DUH a Bog je Duh. ,,Da NAČINIMO čoveka...,, ko to ONI čine čoveka, kroz koga reče da je sve stvoreno što je stvoreno?

Možete imati sina kao proroka, anđela ....ali ako nemate SINA kao onog koji je oduvek u Ocu onda nemate OCA jer Duh od Oca izlazi da vrši volju Oca Duhova u telu tako da to telo nije stvoreni anđeo niti samo prorok već VEČNI DUH koji uzima UGOTOVLJENO telo i RAĐA se da obavi otkup.

Vidi, Isus odlazi uznosi se i učenici ostaju sami pa im govori da krste u I M E Oca i Sina i Duha a gde je tu IME to su titule koje ima svako muško? I onda učenici odoše i krštavaše u I M E Jehošue!!!
Šta im bi pa lepo im rečeno u Oca i Sina i Duha a oni u Isusa samo i još tvrde da nema drugog IMENA.
Da li su to apostoli bili neposlušni ili neko dodao tri titule?
A IME je BOG SPASITELJ_ Jehošua.



Pozdrav.

_________________
,,Joj dobro je, znaci i vi ste u stvari ljudi ko i mi svi ostali.
Uh, covjece eto ja cijelo vrijeme isto to mislim ma ovo su ljudi, ma jesu ljudi, sigurno su ljudi isti ko i mi.,, Brale.

Tačno, bravo Lave.

_________________
Kultne teme banjaluka foruma

IVAN 14,1
"Neka se ne uznemiruje srce vaše!
VJERUJTE U BOGA = OCA JHVH
i
u mene vjerujte! = ČOVJEKA

,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,

Što ti sam SIN Gospodin Yehoshua kaže?
Treba vjerovati u Osnovu – BOGA – Oca JHVH,
I još
U Jahvina Sina Yehoshuu.
Gospodin Yehoshua se jasno odvaja – nije Bog.