Znam da ce ova tema donjeti na zalost mnogo ruznih rijeci ali osjecam se obaveznim da istinu podjelim i sa drugima. Kao sto je i sam Isus rekao da ne donosi mir nego rat tako je i sa ovom temom.
Ona uz pomoc istoriski zapisanih cinjenica otkriva laznu nauku o obozavanju slika (ikona).
BIBLIJA I SAMO BIBLIJA i nista drugo a u svetoj Bozijoj rijeci se( 2. Bozija zapovjest ) jasno i precizno govori
sta netreba da se cini!!!!
OBOŽAVANJE SLIKA ( ikona )Prvi hrišćani nisu u svojim molitvenim domovima imali nikakvih slika. Tek u 3. vijeku pojavljuju se u katakombama simboličke slike. Kasnije se pojavljuju slike koje predstavljaju sveta lica i biblijske događaje.
U toku 4. vijeka u hrišćanskoj crkvi dešavaju se duboke promjene. Pod uticajem neznaboštva, a u težnji da neznabošcima olakšaju prelaz u hrišćansku crkvu, crkvene vođe pretvaraju neznabožačke hramove u hrišćanske crkve, a neznabožačke bogove u hrišćanske svece. Najprije se u hrišćanskim crkvama ovog razdoblja pojavljuju slike, i to u istočnim crkvama samo slike, a u zapadnim pored slika i kipovi.
«Narod je u slici (ikoni) gledao neposrednu blizinu Božju; vjerovao je da slike imaju čudotvornu moć. Bilo je čak sveštenika koju su strugali boju sa ikona, pomiješali je sa svetom pričesti i tako pričešćivali one koji su to tražili; bilo je majki koje su uzimale ikone za kumove.» S. Srkulj, Povijest srednjeg vijeka, str. 36.
Protiv obožavanja slika, relikvija i drugih zabluda koje su se počele uvlačiti u crkvu ustaju u 4. i 5. vijeku pojedini hrišćani kao na primjer Vigilantije iz Liona, Jovinijan iz Rima, Hevedije, takođe iz Rima. U ovom protestu priključuje se u 9. vieku biskup Klaudije iz Torina.
Protiv obožavanja ikona podigli su svoj glas naročito pavlikijani, radikalni hrišćani, koji su zahtijevali povratak evanđeoskoj jednostavnosti. Oni su takođe odbacili obožavanje krsta, kult Djevice Marije i svetaca.
U borbi za reformu crkve umiješali su se i vizantijski carevi. Borba protiv ikona, nazvana ikonoklazam, trajala je preko 100 godina.
Borba protiv ikona otpočeo je car Lav III Isaurijski (717 – 741). On je 726. prvi put otvoreno istupio protiv kulta ikona, a 17. januara 730. izdao je edikt protiv kulta ikona. (Vidi: G. Ostrogorski, Istorija Vizantije, str. 171 – 172.)
Lavov sin i nasljednik Konstantin V (741 – 755) bio je još vatreniji ikonoborac no njegov otac. Ovaj car je sazvao crkveni sabor u Hijereji, na Maloazijskoj obali. Sabor je počeo sa radom 10. februara 754. godine. U saboru je učestvovalo 333 episkopa. Obožavanje slika, izjavili su episkopi, protivi se nauci Svetoga Pisma, što se jasno vidi iz stihova: Jevanđelje po Jovanu 4:24, 1:15, 20:29; 5. Knjiga Mojsijeva 5:8-9; Rimljanima poslanica 1:23, 10:17; 2. Korinćanima poslanica 5:7, itd.
Protiv odluka sabora ustalo je monaštvo na čelu sa igumanom Stefanom Novim. Car je pribjegao represalijama: naredio je da se zatvore manastiri i čak je dao pogubiti pomenutog igumana.
Za vrijeme nasljednika Konstantinovog Lava IV (775 – 780) vođena je umjerena politika, no pod uticajem Lavove žene carice Irene, koja je bila vatrena pristalica kulta ikona, počinje da jača ikonofilska stranka. Za vrijeme Lavovog nasljednika, maloljetnog Konstantina VI, umjesto koga vlada njegova majka carica Irena, došlo je do promjene u stavu prema ikonama. Carica Irena, u dogovoru sa patrijarhom, Terasijem sazvala je VII opšti sabor u Nikeji. Pod predsjedništvom patrijarha Terasija, u prisutnosti oko 350 episkopa i velikog broja kaluđera, na ovom mjestu je, između 24. septembra i 13. oktobra 787. godine, održano, jedna za drugom, sedam sjednica. Ukinuti su zaključci saboraod 754. godine i uspostavljen je kult ikona. (Vidi: G. Ostrogorski, Istorija Vizantije, str. 182 – 183.)
Na zapadu, Karlo Veliki i njegova francuska crkva nisu htjeli prihvatiti zaključke drugog Nikejskog sabora iz 787. godine. Karlo Veliki je sazvao sabor u Frankfurtu 794. godine, na kome se izjasnio protiv obožavanja ikona i nazvao je obožavanje ikona idolopoklonstvom.
Sa istočnovizantijskim carem Lavom V Jermeninom (813 – 820) opet je obnovljena iknonoklastička borba. Duhovni vođa ove brobe bio je učeni Jovan Gramatičar. Sazvan je sabor u Svetoj Sofiji i taj sabor je ukinuo zaključke VII opšteg sabora a potvrdio odluke ukonoklastičkog sabora iz 754. godine.
Za vrijeme vladanja Mihajla II (820 – 829) nastupilo je u vjerskom sporu izvjesno zatišje. Mihajlov sin Teofilo (829 – 842) bio je protiv obožavanja ikona, a kad je 842. car Teofilo umro, ikonoborski pokret je doživio kraj. Pošto je Jovan Gramatičar umro i za patrijarha postavljen Metodije, marta 843. je zalaganjem carice Teodore proglašena restauracija ikona. Opet je jednim sinodom uspostavljeno obožavanje slika i 11. mart 843. se slavio kao pobjeda pravoslavlja. Taj praznik je istočna crkva sačuvala do danas kao «nedjelju pravoslavlja». (Vidi: G. Ostrogorski, Istorija Vizantije, str. 204 – 219.)
pozdrav sintorr !
