Hmmm, dobro pitanje. Vjerovatno bih prvo primjetio kako je svijet lijep, trava raste, ptičice pjevaju, svi su sretni...

i ne bih imao potrebu vjerovati u bilo šta

. Onda bih primjetio da stvari često nisu onakve kakve treba, da postoje prirodne katastrofe, dvlje zvijeri koje me hoće gricnuti, bolesti, glad i smrt... vidio bih da postoji zlo... tako da bih vjerovatno zaključio da postoji neka sila ili sile koje, zbog nekih samo njima poznatih razloga, žele da naruše i unište ono što mi odgovara i zbog čega se osjećam dobro

Znači, vjerovatno bih prvo počeo da vjerujem u zle sile; nedugo zatim bih počeo da razmišljam, ako postoji nešto što stvara zlo, mora postojati i nešto što stvara njegovu suprotnost, tj. dobro: potvrdu toga bi našao u prirodi - svjetlo pobjeđuje tamu, proljeće pobjeđuje zimu, zdravlje pobjeđuje bolest, nekad stvari i nisu tako crne, nekad je sve kako treba...

Tako bih kroz spoznaju zla spoznao i dobro, a njihove uzroke, ne mogavši da ih razumijem, pripisivao bih višim silama, koje bih, u nedostatku boljih referenci zamišljao kao ličnosti slične sebi - nije bitno da li bi im dao oblik neke životinje, nebeskog tijela ljudski ili neki drugi lik, ili bi bili bez oblika, bitno je da bi sve te sile uvijek bile zamišljane kao stvorenja koja posjeduju ljudski um. A kako je ljudski um sklon svakakvim raspoloženjima, tako bi bio i njihov - samo što bi od njihovog raspoloženja meni često zavisio život... Zato bih gledao da ih nekako umilostivim, da im se obratim, da tražim znake i smjernice; budući da ih ne bi dobio, gledao bih da im ponudim nešto što i mene zadovoljava: hranu, kuću itd. Nekad bih uspijevalo, nekad baš i ne, ali to je najbolje što mogu... s rastom moje vjere rasla bi i moja sposobnost da prepoznajem "znake" koje mi oni šalju; ko zna, možda ih čak umilostivim da mi se direktno obrate...

na kraju krajeva, ako su oni sposobni da stvaraju život i smrt, dobro i zlo, onda su sigurno sposbni da stvore i više od toga - onda su oni sigurno stvorili svijet, a i ljude. Oni su gospodari - pa imaju toliku moć; ja, ja mogu samo da im služim. Ja i moji potomci, i potomci njihovih potomaka, i potomci potomaka njihovih potomaka... svi moraju da služe njih, gospodare... Možda će se, u dalekoj budućnosti, roditi neki daleki potomak koji će moći da se iskreno zapita, koji će biti sposoban da mućne glavom i da shvati grijeh svog praoca, da ga transcedentira i postavi na kao osnovu, sa koje će moći da se odrazi i uroni u što je zaista sveto i zaista stvarno... Samo, kad se vrati nazad, veliko je pitanje šta će ostatak potomstva misliti o njemu...