|
Kojeg li decijeg pristupa. Neka ti bude. Evo malo bisera da bacim...
Pravoslavna teologija koja je cca. 2000 godina stara, zasniva se na originalnom Bozjem Otkrovenju. Nije rezultat bolesne maste gurua americkih iz 19. veka koji osnovase kultove misleci da su dobro razumeli Bibliju. Predjima na stvar...
Krenimo od osnovne cinjenice da: BOG NIKADA NIJEDAN ZAVET NIJE PREKRSIO ! Apsurdno bi bilo i pomisliti da jeste prekrsio, jer bi samim tim sam sebi postao negacija, odnosno nesavrsen, gresan, lazan, itd... sto je strasno i pomisliti. To se izmedju ostalog moze videti i iz Svetog Pisma gde Bog nalaze ljudima da ispostuju svaki zavet koji daju Bogu. Ako krenemo u egzegezu Biblije sa ovakvim polazistem, stvari izgledaju poprilicno drugacije, u odnosu na literalni pristup koji je toliko popularan u najneobrazovanijim krugovima protestantizma.
Da li bi Bog pogazio svoj zavet prema ljudiima koji su stvoreni da bi ziveli u Raju gde smrti nema ? Naoko izgleda da se bas tako i desilo, zbog pragreha, ali ne bismo li samo prognani iz Raja uz sansu da se mozemo vratiti nazad ako se dokazemo vredni toga ? Krenimo sa objasnjenjima biblijskih termina: umiranje i smrt.
Pojam umiranja shvacen na ovozamaljski blatni nacin, znaci upravo prelazak u nebice. Nasuprot tome, shvacen na osnovu glavnog postulata navedenog na pocetku ovog teksta, pojam umiranja se lako shvaca kao udaljavanje od Boga. Biti u rajskom vrtu znaci biti i ziveti vecno sa Bogom i pored njega. A umiranje znaci udaljavanje od Boga, odlazak u progonstvo, izvan rajskog vrta, u carstvo gliba i blata. I postavi Bog heruvima sa plamenijem macem kako se nebi sami vratili nazad. Nasi pokusaji da ovde na zemlji stvorimo Raj su uzaludni.
Kazne pored isterivanja iz Raja su izrecene i poznate svim Hriscanima. Prate nas u ovozemaljskom zivotu, mada bi bolje bilo reci, ovozemaljskom umiranju, jer je citav nas zivot ispunjen patnjom, u borbi sa samim sobom i svojom telesnom prirodom izmedju bolesti i raznih nagona. Umiranjem, i zbog toga je na kraju, smrt neminovnost. Kad sam vec spomenuo rec smrt, da objasnimo sta je to. Smrt je ono cime se zavrsava nasa zemaljska misija, nase zemaljsko progonstvo. Vreme za pokajanje je to vreme koje smo imali od rodjenja do smrti, i kako sami sebi nebismo skratili to progonstvo, Bog je izrekao zapovest: NE UBIJ. To podrazumeva i samoga sebe, jer samo On odredjuje duzinu naseg progonstva i to na individualnoj osnovi.
On isto tako ukinu i sva secanja na rajski zivot, pa mi pokusavamo da zamislimo kako to izgleda, a koliko smo pogresili u toj zamisljenoj slici i koliko je ona daleko od stvarnosti, niko nezna. Jer se niko ne vrati da nam isprica. Da li nasa dusa koja je stvorena pri zacecu, kada nastupi smrt prelazi u nebice ? Ne, jer bi Bog time prekrsio svoj prvobitni zavet. Da li je Bog prekrsio svoj zavet sa Lusiferom i njegovim crnim andjelima ? NIJE. Ni oni nisu unisteni, nego im je dato vreme da se pokaju bas kao i nama. Njih, kao i one duse koje se nisu za svoga ovozemaljskog zivota pokajale, ceka ista kazna.
Sta onda uraditi sa dusama ljudi koje su svojim pokajanjem za zivota na zemlji ispunili Bozje reci i ocekivanja ? Vratiti ih nazad u Raj. Pokusaj povratka u Raj se vec desio. Bog posla svog Sina da izmiri ljude sa Bogom, i iskupi nase grehe. Ali avaj... ljudi ga raspese i ubise. Pokusaj propao. Drugog pokusaja nece biti, nego moramo cekati strasni sud.
E sad dolazimo do dela koje muci mnoge... Sta ce se desiti sa onim gresnicima koji ne zasluzuju povratak u Raj ? Setimo se originalnog polazista da: BOG NIKADA NIJE POGAZIO NITI JEDAN OD SVOJIH ZAVETA. Duse koje je stvorio nece biti unistene kao sto to neki kultovi propovedaju. Za te duse je odredjenomesto gde ce da zavrse i ostali gresnici pocevsi od sotone i njegovih crnih andjela. A to znaci, vecno progonstvo. Povratka i druge sanse vise nema. O tome nam i Biblija govori.
Ako neko misli kako je to pregruba kazna.... vecne muke u paklu, kako to nije primereno Bogu i njegovoj Bozanskoj ljubavi, da li je bas tako ? Mi sagresismo u rajskom vrtu. Dobili smo sansu ovde u progonstvu da se pokajemo i smernim zivotom pokazemo da smo vredni povratka. Dobismo sansu povratka i pre strasnog suda... i propustismo je. Nisu li ovo dovoljni znaci Bozanske ljubavi ? Ako i pored ovih sansi nismo ipunili Bozja ocekivanja, nas izbor zar ne ? Vecno progonstvo.
ZAKLJUCAK: Umirati i smrt su dva odvojena pojma. Ziveti znaci biti pored Boga i imati svu vecnost. Smrt je kraj umiranja - nase zemaljske misije. Da li cemo ziveti posle te misije, zavisi od toga kako smo postovali Bozju volju u vreme progonstva. Zavisi od toga da li ce dusa biti primljena nazad u Raj, kod Boga. Ako dusa ne ide u zivot, kod Boga, ide u vecno umiranje, vecno progonstvo, daleko od Boga.
_________________
Маран Ата
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
