Da li se učenja Pravoslavne, Katoličke, Protestantske, Adventističke crkve razlikuju? Možda malo.
Ne može niko da porekne nijednu od deset zapovijesti. Tih deset zapovijesti se provlače kroz sve religiozne knjige. Možda ima i manijaka koji zapravo propovijedaju obrnuto, ali to i nije toliko bitno. Ono što hoću da kažem da su neki osnovni principi već prokuženi i nema više.
Neiskrena molitva i konstantan boravak u crkvi ništa ne znače. Učlanjenje u sektu ne znači da postajete bolji.
To je sve pod prijetnjom neke kazne. Ako ne budete radili kao što mi kažemo nećete dobiti nagradu. A nagrada je patetična priča o vječnoj sreći koja vas čeka tamo negdje. Sad ste nesretni, ali ne mari, kad umrete bićete sretni. Ako budete radili šta vam se kaže, to jest.
Ljudi prestrašeni time počinju naizgled da slušaju. Pa ako neko radi sve što radi samo radi nagrade, to onda i nije neki čin, zar ne?
Tu već dolazimo do pitanja motiva svega što čovjek radi. Čak i ako učinite dobro vi dobijate neku satisfakciju. Međutim, znači li to da je ispravno samo ono dobro djelo koje će učiniti da se osjećate lošije u svakom pogledu? Nije, bar po meni. Svako i treba da teži da bude sretan. Ako vi činite dobro, i ne činite nikome zlo, to je to, ne može bolje.
Ne može niko da prodaje priče o svojoj sreći koju je postigao pronašavši 'istinu'. Čaša meda ište čašu žuči, malo si sretan, malo nesretan, to tako ide. Da nema nesreće, ne bi bilo ni sreće. Dijete kome se stalno ugađa postaje razmaženo i nesretno. Nikako na ovoj zemlji ne možete postići konstantnu sreću.
Zato ja mislim da ne treba stalno ganjati te neke 'istine' i pronalaziti ne znam šta. Ono što imamo je sada i ovde, sasvim dovoljno. I za sreću i za nesreću. Na nama je da nekako odredimo pravi omjer.
Take it easy, sjajna rečenica.