Eh, da nam je vremeplov još...
Možda bi bilo najpoštenije i najkorektnije ukazati jednako poštovanje za sve Božije poslanike, ali to su sve specifične i različite osobe.
Damaskin, koliko svi pismeni dokazi koje crkva navodi, ali ne samo Biblija, nego i Kur'an Časni, Bhagavad-Gita i sl. znače modernom čovjeku-laiku?
Na osnovu čega on prihvata svete spise takve kakvi jesu?
Uzeću u obzir jednu hipotetičku situaciju...
Čovjek ateista, živi život bez Boga, funkcioniše u skladu materijalističkih zakona i polako zastranjuje, tone sve dublje i dublje i zločin i grijeh, ne pita se za onostrano, ne praktikuje ništa duhovno, znači samo "ovdje i sada". U jednom trenutku dolazi u životnu opasnost, nastupa strah panika, karakteristični za sva živa bića, ali čovjek ih proživljava dublje od životinja, on ima introspektivan pogled na prošlost i zamišlja budućnost, ostaje sam, napušten, žalostan i slomljen, kud god krene..mrak i zid, ništa nema više istu boju i miris, a nešto ga iznutra goni i prži...
u jednom trenutku neko mu pruža ruku koja ne traži ništa, već samo nudi...oko njega je mrak, postoje samo dvije opcije ruka ili mrak. Nema se tu mnogo razmišljati, mrak je neizdrživ, prihvata ruku...ruku duhovnosti...
ta ruka ga vodi kroz predjele i prizore koje vidi prvi put. Prvi put zaista razmišlja o pojmovima kao što su Bog, duša, onostrano. Otkriva mu se potpuno novi horizont. Osjeća se sigurno, prihvaćeno, lagano i preporođeno...uči i saznaje, život mu se vraća u normalu, zna da postoje i neki drugi ljudi, spašeni nekim drugim rukama, ali njegova ruka spasiteljica je posebna, jer je od kandži smrti i besmisla spasila baš njega...on je spreman da brani čast svoje ruke spasiteljice i svojim životom...
Može li ta ruka biti i ruka Jehovinog svjedoka? Može. Kao što može biti i ruka Islama, Hrišćanstva, Budizma, Vaišnavizma ili nečeg drugog...
Čovjek je tabula rasa.
Biblija je grandiozna. Kur'an Časni je veličanstven. Bhagavad-gita je neponovljiva.
Šta određuje naš izbor? Korijeni i naslijeđe? Ljudsko-ograničeno promišljanje? Ruka?
Kako znamo da smo dobro izabrali?
Tako što smo rođeni u sredini gdje je bila ta i ta konfesija u većini i neko je odlučio umjesto nas, da nas se krsti ili suneti? Tako što smo ljudskim-ograničenim promišaljanjem došli do zaključka da je to "najisplativija opcija" ili tako što smo poklonili sebe prvom što je naišlo i "otvorilo nam oči"?
Gdje prestaje sentiment, a počinje prava duhovnost?
Svaka slava svetim spisima, ne bih želio omalovažiti nijedan navod. Pitam se često da li je forum vrijedan svih tih citata koji mahom odlaze u vjetar...mnogi ljudi kada ih pitam zašto vjeruješ, kao da smatraju da trebaju iznijeti raport, odrediti svoju pripadnost i staviti tačku na i. Razumijem da je ovaj podforum i informativno-obrazovnog karaktera, ali...
...želio bih čuti lične primjere...ništa nije toliko zanimljivo i kao lični primjeri i životne priče.
To je ono što tražim na ovom podforumu.
Razmišljao sam o pokretanju slične teme, ali je tako nešto vrlo osjetljiva stvar, ljudi se teško otvaraju i imaju svakodnevni gard... a nedostatak inspiracije ili iskustva obično, iz potrebe da se nešto pošto po to postira, prepukne u humor, podbadanje, ismijavanje, sukobe i spam. I ljudi se opet povlače, svako u svoju puževu kućicu...
Odoh previše daleko od teme...neka mi oproste Jehovini Svjedoci
Svako dobro...