banjalukaforum.com

O autoru trećeg po redu jevanđelja imamo mnogo više konkretnih informacija nego o ostalim jevanđelistima. Najvjerovatnije, on je bio građanin Antiohije, grčkog porijekla, koji je, kao i mnogi drugi njegovi zemljaci, prešao na hrišćansku vjeru. Ime mu je bilo Lukios, ali su ga suvjernici zvali Lucas. Neki historičari pretpostavljaju da je bio slobodnjak koga je neka imućna antiohijska porodica obdarila slobodom. Po profesiji je bio ljekar, ali, prema tradiciji, bavio se umjetničkim slikarstvom i sasvim je dobro poznavao i pravo.

Antiohija je spadala tada u najvažnije centre grčke kulture i helenističkih vjerskih kultova. U ovom ogromnom, blještavom gradu organizovala se jedna od najvažnijih zajednica nove vjere koja je odigrala značajnu ulogu u formiranju hrišćanstva. Luka, vaspitan i obrazovan u duhu grčke kulture, od trenutka obraćenja postao je vjernik pun žarke vjere i dubokih ubjeđenja, osjetljiv na sve što je u hrišćanstvu bilo prožeto ljudskom istinom, poezijom i čudesnošću basne.

U Antiohiji je često boravio Pavle. Luka se odmah pridružio ovom Jevreju iz Tarsa, neugledne spoljašnosti, koji je šarmirao i osvajao svojom blistavom inteligencijom punom žara. Učestvovao je, dakle, u mnogim njegovim misijskim putovanjima, a kada se prihvatio pera, pokazalo se kolika je bila njegova idejna zavisnost od prijatelja. To se ispoljava do te mjere da su veliki crkveni pisci, kao Irinej i Jovan Hrizostom, bez oklijevanja, nazivali treće jevanđelje Pavlovim djelom. Luka, kao što je poznato, napisao je takođe Djela apostolska, posvećena uglavnom djelatnosti Pavla i istoriji ranog hrišćanstva.

Neki su biblisti posumnjali da je Luka zaista bio autor jevanđelja, između ostalog zato što je, prema njihovom mišljenju, nastalo tek na početku II vijeka. Ovo krajnje mišljenje pretežno ipak nije prihvaćeno i zbog toga ga nećemo bliže razmatrati. Kako treba datirati treće evanđelje? Budući da 21. poglavlje sadrži odjek razorenja Jerusalima, jevanđelje nije moglo nastati prije 70. g. Onda kada? Na to pitanje se može odgovoriti na dosta ubjedljiv način. Upravo u tekstu nailazimo na aluzije koje se odnose, nesumnjivo, na proganjanja za vladanja cara Domicijana. S druge strane, u jevanđelju je upadljiv nedostatak bilo koje primjedbe o Pavlovim poslanicama, iako se u uvodu govori o izvorima za Isusov život.

Domiiciijan je vladao u godinama od 91. do 96. Pavlove poslanice zaboravljene su na duže vrijeme, kao što to već znamo, i pojavile su se ponovo tek 95. godine Zaključak je jasan: treće jevanđelje moralo je nastati do 95. godine. Prošlo je, dakle, više od četvrt vijeka od vremena kada je Pavle bio pogubljen (64. ili 67). Autor jevanđelja, Luka, bio je već tada sigurno čovjek u godinama.

Nastaviće se...

_________________
Gdje se krije naš Radovan:
http://tinyurl.com/29rf9j

21 poglavlje ne objasnjava nacin kako se razorio vec Hristove rijeci u kojima se vidi da ce u buducnosti Jerusalim biti razoren. Tako da je Luka mogao da zapise i pre 70 god. "Sadrzi odjek razorenja Jerusalima" se ne uklapa u tu fikciju o kojoj tvoj izvor govor - veza za argumentaciju zbog toga nije mogao pisati ranije.

_________________
"Men have two emotions: Hungry and Horny. If you see him without an erection, make him a sandwich"
--> Diamonds <--

Ako se želi shvatiti Luka, treba imati na umu kakav je on cilj imao dok je pisao jevanđelje. Bilo je to vrijeme kada se hrišćanstvo u Rimskoj Imperiji smatralo prekršajem, jer njegovi vjernici pretežno nisu htjeli odavati pravom naređenu božansku čast carevima. Svakako su represalije, izuzev krvavih Neronove ekscese, bile više sporadičnog karaktera. One su se intenzivirale tek za vrijeme Domicijanovog vladanja. Hrišćani su bili osuđivani na izgnanstvo u daleka mjesta i konfiskaciju imovine. Luka se prihvatio veoma teškog zadatka: nastojao je da dokaže da hrišćani nikako nisu neprijatelji države, a kao dokaz navodi, između ostalog, da je već Pilat bio ubijeđen da je Isus bio nevin čovjek i da nije bio opasan za Imperiju. Ukoliko postoji neki nesporazum u pogledu Isusove uloge, onda su, prema njegovom mišljenju, tome krivi Jevreji koji su ga osudili na raspinjanje kao običnog prestupnika.

Saglasno s ovom apologetskom namjerom, on predstavlja i Isusovu nauku i djelatnost. Hrišćanstvo u njegovoj verziji nije neka hermetička jevrejska sekta, nego ima uiniverzalistički karakter. Isus je dobrotvorni Ijekar i učitelj koji gori ljubavlju prema čitavom ljudskom rodu, donosi mu olakšanje u patnjama i otkupljenje od istočnog grijeha. Radi ispoljavanja univerzalitstičkog karaktera Isusa Hrista, Luka izvodi njegovu genealogiju od praoca čovječanstva Adama, a ne jedino od Abrahama, kao što to radi Matej. Kada je Simeon ugledao dijete Isusa u Jerusalimskoim hramu, pozdravlja ga kao budućeg spasitelja "čitavog čovječanstva" (Lk 2, 25). Ali, već se Jovan Krstitelj obara na jevrejski partikularizam, a Isus je dva puta naglasio da će patiti i vaskrsnuti radi dobra svih naroda svijeta (Lk 13, 24; 24, 47).

Lukin Isus je lik pun vanzemaljskog milosrđa prema nesretnim i od sudbine oštećenim ljudima, a istovremeno beskompromisan prema onim koji se svojim bogatstvom hvalisavo uzvisuju iznad drugih. Priče o dobrom Samarićaninu, o razbludnom sinu i o opraštanju grijeha javnoj grešnici, učile su mnoga pokoljenja ljubavi prema bližnjem, milosrđu i poniznosti. Druge pak priče, naročito o bogatašu i Lazaru, o bogatom mladiću ili o udovičinom grošu, a takođe događaji, kao što je izgon trgovaca iz hrama, predstavljaju Isusa kao vatrenog prijatelja ugnjetavanih i strogog sudiju privilegovanih, jednom riječju, kao čovjeka koji reprezentuje radikalna društvena shvatanja.

Luka ipak ne zaboravlja konačni apologetski cilj svoga jevanđelja: u njegovoj relaciji najavljeno Božije carstvo nije trebalo da bude od ovoga svijeta, nego će se ono pojaviti u obliku duhovnog preporoda čovječanstva. Samim tim obara prigovor da su hrišćani nastojali da sruše Imperiju i stvore laičku državu. Isus kaže: "Kraljevstvo Božje ne dolazi tako da se to može vidjeti, niti će se moći kazati: 'Evo ga ovdje' ili 'eno ga tamo', jer kraljevstvo je Božje među vama" (Lk 17, 20—21). Istovremeno u sentenciji "vratite dakle što je carsko caru, a što je Božije Bogu", Lukin Isus jasno naglašava stav lojalnosti u odnosu na Rimsku Imperiju.

Čitajući Lukino jevanđelje primjećujemo u njemu dvije osnovne tendencije koje se međusobno nadmeću. S jedne strane, u tkivu naracije duboko je usađen polemički motiv, a s druge strane, emocionalni odnos autora prema opisivanim zbivanjima, odnos prožet osjećajnošću, lirizimom i velikom nježnošću prema božanskom učitelju. Isusov lik, po njegovom opisu, osvaja, dobrotom i blagošću; on uči i ozdravlja ljude, prije svega zbog ljubavi prema bližnjem i iz milosrđa. Zato se treće jevanđelje odlikuje atmosferom punom osjećajnosti, nježnosti i razumijevanja prema ljudskim slabostima.

U ovom svijetu prepunom ljubavi prema ljudima čak žene i djeca imaju svoje mjesto. U predivnoj priči o Mariji i Marti Isus vraća ženama pravo na duhovni život, a kada učenici nisu htjeli pustiti djecu Isusu, on izgovara nezaboravne riječi pune dirljive topline: "Pustite dječicu da dođu k meni, nemojte im priječiti, jer takvima pripada kraljevstvo Božje" (18, 16). Dakle, to je jevanđelje siromaha i nesretnika, ljudi dobre volje koji će lakše nego drugi zadobiti milost Božijeg carstva. Istovremeno, ipak je to upozorenje upućeno bogatašima, izraženo u epigramskoj Isusovoj izjavi: "Lakše je kamili kroz iglene ušice proći nego bogatašu ući u kraljevstvo Božje" (18, 25).

Nastavlja se...

_________________
Gdje se krije naš Radovan:
http://tinyurl.com/29rf9j

Jest, bilo bi tako da samo jevanđelje nije kompilacija priča o Isusu za koje je autor znao i uvrstio ih u ovo djelo...

_________________
Gdje se krije naš Radovan:
http://tinyurl.com/29rf9j

koji autor.

u ovom drugom dijelu si se popravio. bice od tebe hriscanin jednog dana.

_________________
"Men have two emotions: Hungry and Horny. If you see him without an erection, make him a sandwich"
--> Diamonds <--

Biblisti obično smatraju Lukino jevanđelje najpoetičnijim i najviše umjetničkim jevanđeljem Novog zavjeta. U tome ima mnogo tačnosti. Zahvaljujući autorovoj ljubavi prema poeziji, sačuvale su se do našeg vremena rane hrišćanske himne kojih nema u drugim jevanđeljiima, a koje su postale pravi ukras hrišćanstva. Prije svega, radi se o kantiku svete Bogorodice "Magnificat" te o kanticirna Zaharije i Simeona. Crkvena umjetnost mnogo zahvaljuje ovim žarkim religioznim ispovijestima; himne "Magnificat" i "Benedictus" bile su vijekovima stvaralačka inspiracija mnogim kompozitorima i pjesnicima. Dok Marko čak nije ni znao ime Isusove majke, Luka je dao početak kulta svete Marije i samim tim je doprinio nastanku marijologije, koja je bila od ogromnog značaja za dogmatiku i liturgiju Crkve..

Pjesničkim inklinacijama može se objasniti ova psihološki paradoksalna pojava da je Luka, valjda najobrazovaniji između jevanđelista, prikupio u svojim relacijama o rođenju djeteta Isusa više elemenata čudesnosti nego njegovi prethodnici. U izvjesnoj mjeri moramo to, naravno, uračunati u proces mitologizacije Isusa, proces koji je već onda više napredovao nego za vrijeme Markovog i Matejevog vremena. Ali sam fakt deifikacije nimalo ne objašnjava zašto Luka toliko nekritički upliće u svoje jevanđelje ove nevjerovatno naivne glasine koje je raznosio najjednostavniji svijet, širene usmenom predajom, tipične narodne, dražesne bajke, u kojima se zbivaju čudesa nad čudesima. Arhanđeo Gavrilo nagovještava rođenje Jovana Krstitelja i Isusa, a zatim naređuje pastirima da idu u Vitlejem. Kada su krenuli na put, "odredi nebeske vojske" šire glavu Boga i viču: "Slava Bogu na visinama, a na zemlji mir ljudima dobre volje". Kad je uvidjelo bremenitu Mariju, u Jelisavetinoj utrobi je skočilo dijete od radosti; a buduća je majka Jovana Krstitelja uzviknula: "Blagoslovljena si među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje!"

Kada se sjetimo tih čarobnih scena, punih jednostavnosti koja opčinjava, radosnih ushićenja i nebeske svjetlosti, kada čujemo himne Marije i Zaharije, te anđeosko pjevanje u svemirskom prostoru — počinjemo da shvatamo Luku. Jer čini se da mu je ne samo pjesnička osjetljivost na ljepotu onih navodnih bajki došapnula ideju da ih uplete u Isusovu biografiju. On je osjetio možda nepogrešivim instinktom koliko će radosti, utjehe i nade donijeti ove jednostavne priče brojnim pokoljenjima tužnih i izmučenih ljudi. Bio je svjestan njihovog značaja, za hrišćanstvo i zato ih je legalizovao na neki način svojim autoritetom i dao im sankciju historijske istine.

Ovakva pretpostavka neće se učiniti ni najmanje pretjeranom ukoliko budemo svjesni toga da je Luka bio vješt propagator svoga umijeća. Nastupajući kao branilac hrišćanske religije, veoma vješto se služio odgovarajuće odabranom pričom, anegdotom i najsvježijim primjerima iz života. Dovoljno je da se ovdje ukaže na karakterističan Pilatov stav: u Lukinom jevanđelju on pokušava tri puta spasiti Isusa od zajedljivosti jevrejske rulje. Autor je želio da na taj način istakne da čak i najviši predstavnik rimske vlade u Jerusalimu nije imao ništa protiv osnivača nove religije, a takođe je želio da se ogradi od Jevreja koje su često brkali s Hristovim pristalicama.

Nastavlja se...

_________________
Gdje se krije naš Radovan:
http://tinyurl.com/29rf9j

1-- nije Luka osnovao taj kult, vec oni koju su uradili interpretaciju Lukinog jevandjelja.

2---smece, subjektivizam. zato "veliki prasak" nije bajka, vec stvarno cudo. odes na autootpad bacis kasikaru i kad nestane magle pojavi se crveni ferari.

3--nigdje argumenata, vec subjektivna interpretacija tvog izvora.

e sad si se bas pokvario, potpuno si me razocarao.

_________________
"Men have two emotions: Hungry and Horny. If you see him without an erection, make him a sandwich"
--> Diamonds <--

Luka započeo, pravoslavci i katolici nastavili.


Na izvrstan način si opisao hrišćansko praznovjerje. Čestitam!


Ko ne želi da vidi, džaba mu.


Eto fino. A sad ajmo dalje...

_________________
Gdje se krije naš Radovan:
http://tinyurl.com/29rf9j

Luka je unio u svoj tekst gotovo čitavo Markovo jevanđelje, tako da na taj način preuzeti materijal predstavlja, manje-više, trećinu njegova evanđelja. Na ovom pozajmljenom materijalu ipak vrši izvjesne zahvate koji još izrazitije otkrivaju njegovu namjeru. Prije svega, dotjeruje sirovi Markov stil i odstranjuje sve što bi svojom naivnošću i besmislenošću moglo izazvati skepticizam kod ljudi na višem intelektualnom nivou. Na primjer čuven incident sa smokvinim stablom. Već je ranije navedeno kako ovu Markovu priču pokušava učiniti prihvatljivom jednostavnim izostavljanjem riječi: "jer ovo nije bilo doba za smokve". Ali Luka je sasvim prećutao čitavu priču, vjerovatno mu je smetao apsurdni i valjda od priprostih ljudi rašireni glas kako bi Isus mogao bez razloga prokleti smokvino stablo. Ova slika Isusa koji se ovdje javlja kao razdražljiv i nepravedan čarobnjak nikako se nije slagala s koncepcijom koju Luka nastoji nametnuti čitaocima.

Ispravljajući Marka, još je u većoj mjeri nego Matej ublažio, idealizirao i napravio plemenitijim Isusov lik, pa čak i likove njegovih učenika. To je odgovaralo ne samo njegovoj intelektualnoj kulturi, obrazovanju i višim moralnim pojmovima, nego mu je istovremeno služilo u težnji da klevetnike utjera u laži pridobije za hrišćanstvo ljude dobre volje iz grčko-rimskog svijeta.

Iz teksta jevanđelja slijedi sasvim sigurno da je Luka bio čovjek načitan u grčko-rimskoj literaturi. Poznavao je za ono vrijeme moderne književne konvencije i prema njihovim zahtjevima piše za svoje djelo predgovor, u kome ukratko spominje izvore i cilj svoje rasprave. Osim toga, djelu prethodi uobičajena dedikacija upućena nekom "preuzvišenom Teofilu", o kojem, uzgred rečeno, ništa ne znamo: da li je bio njegov protektor ili prijatelj.

Ovo su ipak formalne strane iz oblasti tehnike književnog pisanja. Od nesrazmjerno većeg značaja je to što je Luka bio pravi pratvcati pisac koji je posjedovao kulturu riječi i poznavao svoj zanat. Stil kojim se služi umjeren je i dostojanstven, leksika bogata, konstrukcija rečenica uravnotežena i bez grešaka, gramatičke forme uvijek ispravne, sintaksa prirodna i ritmička. Osim toga, on je talentovan narator. Scene iz Isusovog života pune su dramatične napetosti, dinamike i plastike, a osobe koje u njima nastupaju toliko su izrazite i karakteristične da su se zauvijek urezale u memoriju generacija. U potvrdu ove ocjene mogli bi se citirati mnogi primjeri iz jevanđelja. Pomenimo samo scenu Hristovog preobraženja (9, 28-36). Dovoljno je glasno je pročitati da postanemo svjesni kako je odličan pisac i umjetnik bio Luka.

Luka je sam sebe smatrao prije svega istoričarom. Jedino je on među jevanđelistima pokušao Isusov život hronološki povezati s istorijom Rimske Imperije i na taj način potkrijepiti svoju relaciju konkretnim datumima. Iako je tačnost u određivanju ovih hronoloških zavisnosti ponekad, kao što ćemo se kasnije uvjeriti, sumnjiva, ne mogu se negirati izvjesna dostignuća u toj oblasti kod Luke. Jedino on uvodi u Novi zavjet popis stanovništva koji je naredio Kvirinije i nabraja po imenima rimske careve.

Poslužimo se jednim primjerom da bismo ocijenili njegovu metodu. Treće poglavlje počinje sljedećom rečenicom: "Petnaeste godine vladanja cara Tiberija, kad Poncije Pilat bijaše upravitelj Judeje, Herod tetrarh Galileje, Filip, njegov brat, tetrarh pokrajine Itureje i Trahonitide, a Lizanija tetrarh Abilene; kad veliki sveštenici bijahu Ana i Kaifa, progovori Bog u pustinji Ivanu, sinu Zaharijinu". Petnaesta godina Tiberijevog vladanja pada 29. g. n. e. Ana i Kaifa bili su jedan iza drugog na položaju velikog sveštenika od 6 do 36. g. n. e., a takođe u istim, manje-više, godinama vladali su pomeniutl tetrarsi Herod Antipa, Filip i Lizanije. Vidimo, dakle, kako su korisne informacije u određivanju hronologije Novog zavjeta.

_________________
Gdje se krije naš Radovan:
http://tinyurl.com/29rf9j

Ako je bila želja autora gornjeg naslova da uvuče sumnju u Lukine spise mislim da nije uspeo.Ako je želeo da pokaže svoje poznavanje Lukinog života i rada onda je moglo možda i više. Pouka iz svega iznetog nije definisana pa može doneti više štete Božijoj reči nego koristi.U svakom slučaju hvala na nekim rečenicama.

Već je ranije navedeno da su jevanđelja dosta dugo anonimno kružila i tek su kasnije bila pripisana izvjesnim autorima. Ovo se odnosi, naravno, i na Luku. Ali u ovom slučaju treba to smatrati za činjenicu vrijednu pažnje. Znamo da je ovo jevanđelje pisano prema uzoru na klasičnu literaturu sa svim njenim pravilima i konvencijama. Dakle, teško se pomiriti s pretpostavkom da bi Luka omalovažavao jedan od glavnih principa ove literature, prema kome je svako književno djelo moralo imati naslov i autorovo prezime, pravo ili usvojeno.

Kakvu garanciju, dakle, imamo da je autor jevanđelja upravo onaj Luka koji je bio Grk i ljekar, a prije svega Pavlov saputntik? Postoje biblisti koji iznose različite sumnje u tom pogledu. Evo u vezi s tim nekoliko argumenata na osnovu analize teksta jevanđelja.

Dakle, prije svega, ispitivanja su potvrdila u potpunosti tradiciju da je autor bio ljekar grčke nacionalnosti. U tekstu je, naime, otkriveno bezbroj medicinskih termina u skladu s terminologijom takvih antičkih ljekara kao što su Hipokrat, Dioskuri ili Galen, koji je kasnije živio. Izgleda da je autor bio upoznat s ovom terminologijom tako kako je mogao biti upoznat samo profesionalni medicinar. Osim toga, konstatovano je bez većih poteškoća da je jevanđelje napisao Grk imajući u vidu čitaoce koji nisu bili Jevreji. Evo jedan od dokaza za potvrdu ove teze: u drugim jevanđeljima javljaju se aramejski termini, razumljivi silom prilika samo Jevrejima. Iako su dati u helenizovanoj fonetskoj transkripciji, Luka je bio svjestan toga da ih treba prevesti na odgovarajuće grčke termine, da postanu shvatljivi čitaocima nejevrejskog porijekla. Tako umjesto termina "rabbi" čitamo kod njega "epistates". Umjesto "Golgota" (na aramejskom "Gulgutta", što znači "lobanja"), imamo grčki odgovarajući izraz "kranion". Zatim preveden je naziv na latinski "Calvaria".

Luka se, da ponovimo, smatrao prije svega istoričarom. Kakve su mu bile šanse da ostvari ove ambicije? Da li je imao na raspolaganju izvore odakle bi mogao crpjeti informacije iz prve ruke? Znamo da Pavle, kojemu je bio vjeran saputnik, možda čak i prijatelj, nije lično poznavao Isusa. Ipak ovo ne znači da nije ništa konkretno znao o njegovom životu. U Jerusalimu i Antiohiji sretao je Petra, a prije svega najbližu Isusovu porodicu. Od njih je valjda mogao saznati mnoge zanimljive detalje: sigurno ih je sam za ove detalje pitao.

Teško je zamisliti da informacije, koje je čuo, nije prenio svome pratiocu Luki, koji je najzad sam imao priliku da lično razgovara s Petrom i mnogim drugim očevicima. U Antiohiji, naime, jednom od najživahnijih centara hrišćanstva, nastanilo se mnogo izbjeglica iz Jerusalima, a osnivač vjerske zajednice bio je Varnava, izaslanik apostola i možda jedan od Isusovih učenika. S obzirom na sve ove eventualnosti, Luka je zbog toga vjerovatno imao podatke da napiše originalnu Isusovu biografiju na osnovu vlastitih istraživanja izvora. Da li se odrazilo to u njegovom jevanđelju?

Luka je poznavao i iskoristio "opise zbivanja" koji su već onda postojali. Kao historičar, imao je, naravno, pravo da to uradi i ne bi bilo u tome ništa loše da su ove pozajmice bile jedino u vidu dopunskih priloga. Stvar je ipak u tome da se njegovo jevanđelje ne može priznati kao samostalni rad, nastao na osnovu ličnih istraživanja. Ono je više tipična kompilacija čiji su sastavni dijelovi gotovo isključivo iz druge ruke.

Nastavlja se...

_________________
Gdje se krije naš Radovan:
http://tinyurl.com/29rf9j

Ranije je rečeno da je Luka temeljito eksploatisao Markovo jevanđelje. Koristio je ipak, kapom i šakom, i druge izvore koji imaju više sekundarnu vrijednost. Jedan od ovih izvora, označen u nauci slovom "Q", odnosi se na već spomenute "logije", tj. prave ili tobožnje Isusove izjave, koje su u hrišćanskim zajednicama prenosili vjernici i putujući propovjednici. Koliko ih je marljivo Luka skupljao i uvrštavao u tok naracije, svjedoči i činjenica da one zauzimaju peti dio njegovog evanđelja.

Treći izvor označen je slovom "L". To je inicijal Luke, jer se materijal iz ovog izvora nalazi isključivo u njegovom jevanđelju. Sastoji se od izvjesnih detalja, koji obogaćuju opise Muke i Vaskrsenja, a potiču iz nekih palestinskih tradicija.

Najzad, na ovome mjestu treba spomenuti folklor u vezi s čudesnim rođenjem Isusa i Jovana Krstitelja, koji smo već prethodno komentarisali. Luka je, kao što znamo, shvatio psihološke i didaktičke vrijednosti ovih dražesnih priča i bez kolebanja uključio ih je u Isusovu biografiju.

Zavisnost od tuđih izvora je ovdje zaista upadljiva i, prema tame, treba se upitati da li je autor onaj Luka koji je bio Pavlov saputnik. Naš Luka nije imao potrebe da se do te mjere služi tuđim radovima jer je bio u bliskom kontaktu s protagonistima hrišćanstva te s drugim očevicima koji su ga mogli informisati iz prve ruke. Stiče se utisak da autor Lukinog jevanđelja nije imao ovih veza i zato se mogao osloniti samo na to što je uspio skupiti od drugih.

Nova, veoma iznenađujuća otkrića u oblasti filoloških ispitivanja nimalo nisu ove sumnje otklonila. Pokazalo se, naime, da autor, nazvan "ex post" imenom Luka, nije izbjegavao beletrizaciju kada mu je nestalo izvornih podataka, a nedostatak informacija mogao se zamijeniti jedino popuštanjem uzdi vlastitoj mašti. Tada je kod njega književnik nadjačavao kritičara. Tako barem smatraju neki istraživači.

Slijedi skraćena rekapitulacija ovih istraživanja. Pažljivim čitaocima poznata je upadljiva činjenica da jevanđelja solidarno ćute o Isusovom djetinjstvu, mladosti i zrelim godinama. Prešućuju, dakle, gotovo čitav njegov život, jer misijska djelatnost koju opisuju, završena tragičnim događajima u Jerusalimu, obuhvata samo jednu godinu ili - ako povjerujemo Jovanovom jevanđelju - tri godine. Za veoma brojne vjernike, koji su neizmjerno voljeli Isusa i bili željni svega što je imalo bilo kakvu vezu s njegovim životom, ova praznina bila je nepodnošljiva. Počeli su je ispunjavati fantazijom; brzo su se pojavile brojne najrazlačitije priče, anegdote i legende, na žalost, često do zabune naivne, besmislene, a čak i moralno sumnjive. Odraz ovog bujnog samorodnog narodnog stvaralaštva jest djelomično apokrifna, tj. nekanonska literatura Novog zavjeta.

Luka podjednako s ostalim jevanđelistima pokazuje ignoranciju ili nezainteresovanost prema većini godina Isusovog života. Samo jednom odstupa od ovoga zajedničkog stava ćutanja. Priča on, naime, kako je Isus, dvanaestogodišnji dječak, izmakao roditeljima za vrijeme boravka u Jerusaliimu i u hramu začudio pismoznance svojim znanjem i mudrošću.

Naročito intrigira to što ostali jevanđelisti ni jednom riječju ne pominju ovu interesantnu epizodu iz Isusovog života. Pošto je nemoguće pretpostaviti da bi zbog nekih razloga mogli svjesno ove događaje prećutati, moguć je samo jedan zaključak: jednostavno doživljaj dvanaestogodišnjeg dječaka nije im bio poznat. Dakle, poznavao ga je isključivo Luka.

Nastavlja se...

_________________
Gdje se krije naš Radovan:
http://tinyurl.com/29rf9j

Ispitivače biblije odavno nije ostavljalo na miru pitanje odakle je Luka uzeo ovu informaciju, jer čak ni u usmenoj tradiciji nisu o njoj našli traga. Najzad, na trag njenog porijekla naišao je engleski naučnik i autor kontroverznih knjiga o Novom zavjetu - Kugh J. Schonfield. U toku ispitivačkih istraživanja nametnula mu se pretpostavka da rodoslov anegdote treba tražiti u djelima Josifa Flavija. U svojoj autobiografiji pod naslovom "Moj život", taj jevrejski istoričar se hvališe da se kao četrnaestogodišnji dječak odlikovao neobičnom inteligencijom i erudicijom. "Kad mi je bilo 14 godina" - čitamo u ovoj autobiografiji - "bio sam opštepriznat zbog moje ljubavi prema nauci, čak do te mjere da su najviši sveštenici i naučnici grada (Jerusalima) dolazili meni da bi se posavjetovali u raznim pitanjima našega prava".

Citirana biografska bilješka, prema autoru ove smjele teze, vjerovatno je nametnula Luki ili njegovom kopisti misao da je Isus morao biti isto tako čudo od djeteta, koje je izazivalo divljenje svojim znanjem i mudrošću: vjerovao je u to tako čvrsto da nije vidio ništa što bi zasluživalo prijekor u tome da Flavijevu bilješku adaptira za Isusovu biografiju i na taj način ispuni upadljivu prazninu u našem poznavanju njegovog ovozemaljskog života. (Stvar je ipak problematična zbog toga što niko nije uspio odrediti datume u Flavijevoj biografiji. Tako npr. datum njegove smrti, kako određuju veliki historičari, jest 117. g. n. e., "Britanske enciklopedije" - 95. g., dok autor sjajne monografije "The World of Josephus" Williamson jednostavno piše da datum smrti Josifa Flavija nije poznat. Postoji ipak, osim toga, mogućnost da su epizodu priključili tekstu Lukinog jevanđelja kasniji kopisti).

Ako bi se ozbiljno prišlo ovom razmatranju ovdje bi se radilo o tipičnoj beletrizaciji. Suva Flavijeva informacija postala je za Luku inspiracija za kompoziciju žive scene pune dramatične napetosti, čija se akcija razvija na tlu Jerusalimskog hrama. Motiv susreta s roditeljima njegova je vlastita ideja i u anegdoti ima važan značaj, jer pridaje čitavom događaju dublji doktrinarni smisao. Ipak je red naglasiti da bi ovo bila beletrizacija posebne vrste. Njen motiv bilo je ne toliko literarna ambicija da se pohvali zanimljivom anegdotom, koliko duboko ubjeđenje da se na taj način vadi iz zaborava detalj iz Isusovog života koji se zaista dogodio. Vjerovanje u tačnost ovakve metode rekonstrukcije danas se čini čudnovatim. A ipak u ranom periodu hrišćanstva često je upotrebljavan, s razlikom što je izvor inspiracije za ovakve rekonstrukcione zahvate bio, kao što ćemo to vidjeti, pretežno Stari zavjet.

Josif Flavije je prema toj smjeloj teoriji naveo Luku na još druge ideje. Tako npr. prema Schonfieldu popis stanovništva koji je naredio namjesnik Sirije, Kvirinije, nenaveden kod drugih jevanđelista, takođe potiče od Flavija. Luka je iskoristio ovu informaciju da motiviše putovanje Marije i Josifa u Vitlejem. Isti takav rodoslov ima lakonska opaska o Galilejcima "čiju je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava" (Lk. 13, 1). Njen smisao ne bi bio razumljiv da ga nema u "Drevnoj historiji Izraela" (18, III, 2) o neredima koji su Rimljani krvavo ugušili, a njihov je uzrok bilo to što je Pilat za izgradnju novoga akvadukta za Jerusalim uzeo blago iz hrama. Schonfield nabraja još nekoliko drugih analogija. Tako npr. sličnost s izvjesnim Flavijevim fragmentima pokazuju, prema njemu, priče o ozdravljenju sluge rimskog centuriona ("Istorija jevrejskog rata" 2, X, 4 - Lk 7, 1-10) i o Samarićanima koji nisu htjeli pustiti Isusa u svoje selo ("Drevna istorija Izraela" 20, VI, 1 - Lk 9, 52—53), a takođe priča o deset mina srebra (Drevna istorija Izraela 18, XI - Lk 19, 12—37). Jedino kao spekulacionu zanimljivost na kraju ovoga, iz nužnosti veoma sažetog pregleda otkrića u oblasti "uticajologije", vrijedi napomenuti to što objavljuje kao revelaciju Robert Graves u svojoj knjizi "The Nazarene Gospel Restored" (str. 763). Engleski pisac, poznat po svojim ponekad riskantnim ali originalnim hipotezama, tvrdi, ni manje, ni više, nego da se Luka zadužio kod rimskog pisca Lucija Apuleja, autora danas ubrajanog u klasiku društvenog romana pod naslovom "Metamorfoze" ili "Zlatni magarac". I zaista, ne može se osporiti da je u jednom slučaju tematska sličnost u oba teksta vidljiva.

Slčno tame kao što je bilo s doživljajem dvanaestogodišnjeg Isusa, samo Luka medu jevanđelistima navodi dosta enigmatsku priču o dvojici učenika koji na putu u Emaus susreću vaskrslog Isusa (Lk. 24, 13-32). Tamo čitamo, između ostalog: "Njihovim očima bi uskraćeno da ga mogu prepoznati: i on ih zapita: 'Kakav je to razgovor što ga među sobom vodite na putu?' Oni se zaustaviše, ožalošćeni, te mu jedan od njih, koji se zvao Kleof, reče: 'Ti si jedini stranac u Jerusalimu koji ne znaš šta se u njemu dogodilo ovih dana!' 'Šta?', upita ih. - 'Ono što se dogodilo s Isusom Nazarećaninom' - odgovoriše mu - koji bijaše silan prorok riječju i djelom pred Bogom i pred cijelim narodom'".
U "Zlatnom magarcu" zaista se nalazi upadljivo slična epizoda. Dvojica putnika koji idu svojim kućama s uzbuđenjem razgovaraju o čudu koje se desilo u njihovoj okolini. Na putu susreću stranog putnika i saznaju od njega da ništa nije znao o čudu. Opraštajući se od njega, jedan od mještana veli: Valjda nisi odavde te ništa nisi čuo o čudu?

Teza Roberta Gravesa, naravno, privlačna je. Postoji ipak izvjesna teškoća koja ne dozvoljava da se teza prihvati bez rezerve. Naime, kada je Luka pisao svoje jevanđelje, Apulej se još nije rodio, istoričari su proračunali da se on rodio oko 130. g. Dakle o direktnoj pozajmici nema govora.

U korist Gravesove teze, naravno, ukoliko se tretira ozbiljno, mogu se navesti ipak dvije druge eventualnosti. Postoji mogućnost da je opis epizode na putu u Emaus interpolacija koju je uveo u tekst Lukinog evanđelja pod uticajem Apuleja jedan od njegovih kasnijih redaktora ili kopista. Ovakva procedura, u ono vrijeme primjenjivana dosta često, u ovom slučaju utoliko je primjenjiva što je jevanđelje kompilacionog karaktera, sastavljeno od najrazličitijih komponenata, bilo izloženo zahvatima te vrste. Zašto bi ipak onaj hipotetični kopist imao da ubacuje u tekst ovakav, u svakom slučaju poseban doživljaj? Dovoljno je pažljivo pročitati odgovarajući odlomak jevanđelja da se shvati o čemu se radi. To je, naime, jasna polemika sa sabraćom u vjeri koji nisu dovoljno jako vjerovali u Isusovo vaskrsenje (Lk 24, 25-28 ).

Druga je pretpostavka u izvjesnoj mjeri bolje dokumentovana i zato je, možda, bliža istini. Pokazuje se, naime, da je "Zlatni magarac" Apulejeva parafraza priče grčkog prozaiste Lucija iz Patre, koji je živio u I vijeku n. e., a ova je priča opet podražavanje jedne od milezijskih priča Aristida iz I vijeka p. n. e. Autor jevanđelja po Luki, grčki pisac i helenist, valjda je dobro poznavao ove grčke autore, jer su oni onda bili veoma popularni, a zabavne nezgode mladića zamijenjenog u magare koje oni opisuju bile su poznate svuda gdje se govorilo grčki.

(Kraj)

_________________
Gdje se krije naš Radovan:
http://tinyurl.com/29rf9j