|
Na žalost, slabost argumentacije navedene u prvom postu je veoma upadljiva. Jer, najzad, ovakvih Jevreja koji su poznavali terminologiju Starog zavjeta i palestinske odnose bilo je valjda na hiljade, a čak i desetine hiljada, a ne samo onaj carinik koji je pošao za Isusom. Najslabiji je argument s rimskom carinarnicom: da se zna gdje se ona nalazila, nije se moralo biti carinik, sigurno su znali za nju nesretne žene - Jevreji iz bliže i daljine okoline.
Ovo se takođe odnosi na poznavanje Palestine. Zar bi samo carinik Levi mogao znati razdaljinu među pojedinim mjestima? Poznato je da su čak Jevreji iz dijaspore, iako više nisu dobro govorili maternji jeziik, smatrali svojom svetom obavezom ne samo finansijski doprinositi hramu nego lično ići na hodočašće u Jerusalim. Čak je došlo do toga da su u Jerusalimu osnivane specijalne sinagoge u kojima su oni mogli, na jeziku za sebe razumljivom, moliti se Bogu Abrahama i Mojsija. Putujući pješke ili jašući po putevima Palestine, sigurno nisu gore poznavali njenu topografiju nego stalni žitelji. Na žalost, može se reći da je ovo čitavo izlaganje o autorstvu Jevanđelja po Mateju jedan promašaj; nikako ne navodi na osobu carinika Levija. Oni koji ostaju pri njegovom autorstvu, i dalje se moraju zaklanjati tradicijom i samo tradicijom.
Toga je bio svjestan E. Dabrovski, teolog i bibličar sa solidnim naučnim aspiracijama, iako često sputan zvaničnim crkvenim odlukama matične, Rimokatoličke crkve. U svojoj knjizi "Jevanđelja, njihov nastanak i književna vrsta" otvoreno priznaje: "Osim tradicionalnog pravca u današnjoj nauci ova tvrdnja nailazi na brojna suprotstavljanja. Razlozi su različiti, a proročanstvo o razorenju grada i Hrama, koje se nalazi u jevanđelju, uopšte nije od njih najmanje". Dakle, on priznaje da su protesti u nauci "brojni" i da neki argumenti nisu beznačajni.
Da ne budem pretjerano opširan, navešću vrlo kratko najvažnije kontraargumente koje sadrži obimna literatura posvećena tom problemu.
Prije svega, dakle, pitanje jezika. Prema tradiciji, Matejevo jevanđelje napisano je na aramejskom jeziku, a tek kasnije prevedeno na grčki, s tim što je prvobitni tekst navodno nestao. Filolozi, koji se služe narjsavremenijim naučnim metodama, zaključili su da je autor pisao jezikom "koine" (dijalekat starogrčkog jezika koji se govorio u tim krajevima), iako tu i tamo zaista probijaju kroz tkivo naracije izrazi i riječi karakteristične za hebrejski i aramejski idiomatizam. Jezik "koine" u ovome jevanđelju je toliko prirodan, slobodan, tačan da ne dozvoljava da se traži sakriveno posredstvo prevodioca. Da li bi se carinik Levi, Jevrej iz duboke palestinske provincije, gdje se čuo aramejski govor, mogao tako vješto, tako iskusno služiti grčkim jezikom u pisanju? Čak i kada pretpostavimo mogućnost da je kao carinik morao znati da se sporazumijeva na tom jeziku sa strancima ili s pretpostavljenima iz svog "ofisa"?
Naravno da ovaj argument neće sve ubijediti. On sam, recimo iskreno, možda bi bio suviše slab da opovrgne tezu da je autor razmatranog jevanđelja bio carinik Levi. Stvar je ipak u tome da ga podržavaju druge, prosto rigorozne provjere teksta. Levi, bliski Isusov učenik, jedan od dvanaest apostola, počinje da piše uspomene o svom obožavanom Učitelju. Kako bi trebalo da izgledaju, prema pojmovima prosječnog čitaoca, ovakvi memoari, kakve osobine da imaju? Piše ih očevidac, jedan od već malobrojnih ljudi koji su ga onda lično poznavali; boravio je s njim danonoćno, slušao njegove propovijedi, njegov glas, pamtio svaki detalj njegovog izgleda. Memoari takvog čovjeka, iskrenog i dobroćudnog, odlikovali bi se time da bi u njemu navedeni biografski detalji poticali iz prve ruke, a njihova slobodna atmosfera, bogata anegdotičnost i emocionalno angažovanje nesumnjivo bi svjedočili da je autor bio s opisivanom osobom u izvjesnom odnosu ličnog iskustva. Jednostavno bi napisao običnu istinu.
Ništa od toga! Već je jedan drugi teolog, D. F. Štraus, nakon istraživanja tog problema, bez kolebanja izrekao sud: "Matej je materijal iz druge ruke, autor je čak i biografske fakte uzimao iz drugih izvora". Da li bi očevidac, a takav je bio Levi to jest Matej, do te mjere bio zavisan od tuđe informacije? Ali zavisnost autora jevanđelja, njegova nesamostalnost u stvarima koje bi trebalo da zna iz sopstvenih doživljaja, prosto je šokantna.
Nauka je već poodavno utvrdila da je Markovo, a ne Matejevo jevanđelje hronološki najstarije. Zašto je to bitan podatak? Zato jer je komparacijom utvrđeno da od 661 Markovih stihova - Matej ponavlja 600. Osim toga, još oko 550 stihova on je pozajmilo iz dva druga izvora. Iz ovoga slijedi da su samo 436 stiha njegovo autorstvo. Dovoljna je ova statistika da se konstatuje da kod Mateja nemamo originalne uspomene, nego najtipičniju kompilaciju.
Uz to, u odabiranju ovih pozajmljenih materijala autor nije bio suviše probirljiv i nije se odlikovao nekim kriticizmom. Neke priče navodi po dva puta, ne znajući da je to jedan te isti događaj, samo uzet iz dva različita izvora. Upadljivo je, na primjer, čudo umnoženja hljebova koje se desilo dva puta u malim vremenskim razmacima. Isus dva puta tjera zlog duha iz opsjednutog, slijepog i nijemog čovjeka i dva puta mu predbacuju farizeji da je to učinio uz pomoć đavola Belzebuba.
Nastavlja se...
_________________ Gdje se krije naš Radovan: http://tinyurl.com/29rf9j
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
)