banjalukaforum.com
https://banjalukaforum.com/

Kraj svih ratova
https://banjalukaforum.com/viewtopic.php?f=38&t=23494		 Stranica 1 od 1
Autoru:  duhovni prijatelj [ 10 Okt 2006, 11:20 ]
Tema posta:  Kraj svih ratova
Film „Kraj svih ratova“ (To End All Wars)- koji je zasnovan na istinitoj prici, govori o Ernest Gordon-u, britanskom oficiru koji je u drugom svjetskom ratu zarobljen od strane Japanaca. Odveden je da radi na izgradnji pruge Burma – Siam koju su japanci gradili u Thai dzungli za potencijalni napad na Indiju. Kao radnu snagu su koristili ratne zarobljenike uhvacene u okolnim azijskim zemljama. Protivno internacionalnim zakonima, japanci su prislili cak i oficire da rade fizicke poslove, i svakog dana Gordon bi se pridruzio hiljadama zatvorenika koji su krcili put kroz dzunglu i postavljali sine u mocvarnom podrucju.
Uslovi za rad su bili uzasni. Temperatura je prelazila 40 stepeni, insekti su napadali tijela zarobljenika a njihove bose noge su bile izgrebane ostrim kamenjem. Smrt je bila uobicajena. Ako bi neko od zarobljenika pokazao znake malaksalosti, japanski strazari bi ga tukli do smrti, izboli bajonetima i odsjekli mu glavu na ocigled svih zatvorenika. Mnogi su umirali i bez toga od umora, neuhranjenosti i bolesti. Pod takvim okolnostima, vise od 80 000 hiljada zatvorenika je izgubilo zivote na izgradnji pruge. 393 umrla za svaki kilometar tracnica.
Ernest Gordon je osjecao kako njegovo tijelo postepeno propada od kombinacije variola, crva, malarije, dizenterije i tuberkuloze. Zatim je virusni slucaj difterije ostetio njegovo grlo i nepce tako tesko da kad bi pokusao da jede ili pije riza ili voda bi sikljajuci curili niz njegov nos. Kao nus pojava ove bolesti, njegove noge su izgubile osjecaj za dodir.
Paralisan i u nemogucnosti da jede, Gordon je zatrazio da bude odveden u Kucu Smrti, gdje su zatvorenici na ivici smrti lezali u redovima sve dok nisu prestali da disu. Smrad je bio nepodnosljiv. On nije imao snage cak ni da tjera stjenice i rojeve komaraca od sebe. Podigao se na jedan lakat da napise poslednje pismo svojim roditeljima a zatim legao nazad da ceka neizbjezno.
Ali nesto se dogodilo u ovom zatvorenickom kampu, nesto sto je Gordon nazvao cudo na rijeci Kvaj. Vecinu rata, ovaj logor je bio laboratorija za prezivljavanje najjacih. Svako je zivio za sebe.U redu za hranu, zatvorenici su se tukli za komad povrca ili za zrnevlja rize koja su plivala u masnoj supi. Oficiri su odbijali da dijele ekstra hranu koju su dobijali sa drugima. Kradje su bile normalna pojava u zatvorenickim barakama. Ljudi su zivjeli kao zivotinje i mrznja je bila ono sto ih je motivisalo da ostanu zivi.
Medjutim, jednog dana dogodila se promjena. Jedan dogadjaj je potpuno preokrenuo situaciju. Japasnki cuvari su brojali lopate na kraju radnog dana i jedna lopata je nedostajala. Strazar je nervozno setao gore dole trazeci od zatvorenika da priznaju ko je ukrao lopatu. Posto niko nije priznao, strazar je povikao „Svi cete umrijeti“ i uperio je pusku u covjeka koji je stajao prvi u redu. U tom momentu jedan covjek je izkoracio iz kolone i kazao „Ja sam je uzeo.“
Strazar je prisao covjeku i bjesomucno poceo da ga tuce kundakom svoje puske ali zatvorenik je ipak uspjeo da ostane na nogama. Razbjesnjen strzar je podigao pusku visoko u vazduh a onda je kundakom smrskao lobanju nesretnog zatvorenika. A kad je njegovo bezivotno tijelo palo u blato, strazar je nastavio da ga udara. Kad je izivljavanje konacno prestalo, zatvorenici su pokupili tijelo i odnijeli ga u kamp. Te veceri, kada su lopate ponovo prebrojane, ustanovljeno je da je napravljena greska: sve lopate su bile tu.

Jedan od zatvorenika se sjetio stiha: „Vece ljubavi nema od ove da ko polozi zivot svoj za prijatelja.“ Atmosfera u kampu je pocela da se mjenja. Zatvorenici su poceli da tretiraju jedni druge sa postovanjem. Za mrtve su organizovali sahrane i svaki grob je bio oznacen krstom. Bez ikakvog razloga poceli su da se brinu jedni od drugima vise nego o sebi.
Gordon je ovu promjenu osjetio na svojoj kozi jer su ga dva Skota svakog dana obilazili i brinuli o njemu. Jedan od njih mu je zavio cireve na nogama i masirao nemocne, atrofirane misice. Drugi mu je donosio hranu i kupao ga. Neki drugi zatvorenik je zamjenio svoj sat za nesto lijekova kojim su lijecili infekcije i temperaturu. Poslije vise sedmica, Gordon je dobio na kilazi i na njegovo cudjenje povratio djelimicnu upotrebu nogu.
Novi duh poceo je da se siri kampom.
"Smrt je jos uvijek bila pored nas, ali smo se mi polako oslobadjali njenog destruktivnog zagrljaja. Mi smo svojim ocima gledali jasan kontrast izmedju sila koje donose zivot i onih koji donose smrt. Sebicnost, mrznja, ljubomora, zavist, ponos, lijenost su bili protivnici zivota. Ljubav, heroizam, pozrtvovnost, samilost, saosjecanje, postenje s druge strane su bile su bili sustina zivota, preokrecuci egzistiranje u zivljenje u najpunijem smislu. To su bili Bozji darovi ljudima....
Istina, bilo je i mrznje ali bilo je i ljubavi. Bilo je smrti ali bilo je i zivota. Bog nas nije ostavio. On je bio s nama, pozivajuci nas da zivimo bozanski zivot u zajednistvu.“
Dok se Gordon oporavljao, neki ljudi, znajuci da je studirao filozofiju, upitali su ga da vodi diskusije o etici. Konverzacije su se uglavnom bavile pitanjem kako se pripremiti za smrt – najurgentnije pitanje u kampu. Trazeci odgovore Gordon se vratio ostacima vjere koje se prisjecao iz djetinjstva. Godinama skoro da nije razmisljao o Bogu, ali kao sto je kasnije napisao: „Vjera cvjeta kad nema nade osim u Bogu." Gordon je postao nezvannicni zatvorski kapelan. Zatvorenici su izgradili malu crkvicu, i svake veceri su se skupljali da upute molitve za one sa najvecim potrebama.

Neformalne diskusije su postale tako popularni da je uskoro „jungle university“ poceo da se stvara. Ko god je imao znanje iz odredjene oblasti predavao je predmet drugim studentima. Uskoro je univerzitet poceo da nudi casove istorije, filozofije, ekonomije, matematike, prirodnih nauka, i devet jezika. Profesori su pisali njihove vlastite udzbenike na komadicima papira koje su mogli da nadju.
Zatvorenici talentovani u umjetnosti su iskoristili komade uglja i na izglacanim stijenama su pravili crteze a nedugo zatim su napravili vlastitu slikarsku izlozbu. Dva botanicara su napravili bastu u kojoj su se uzgajale ljekovite biljke. Nekoliko zatvorenika su prokrijumcarili u kamp par zicanih instrumenata, drugi su izrezivali instrumente iz bambusovog drveta i uskoro orkestar je bio oformljen. Jedan covjek sa fotografskom memorijom je napisao note za nekoliko simfonija Betovena i Cajkovskog i poslije nekoliko mjeseci odrzan je prvi koncert, a nedugo zatim i balet.
Gordonova knjiga govori o transformaciji ljudi u kampu, transformaciji tako potpunoj da su zatvorenici prilikom oslobodjenja logora, tretirali sadisticke japanske strazare sa njeznoscu i bez zelje za osvetom. Gordonov vlastiti zivot je otisao u neocekivanom smjeru. Suprotno svim njegovim planovima, otisao je da studira teologiju i postao svestenik na Prinston Univerzitetu gdje je i umro 2002, neposredno pred premijeru filma o njegovom zivotu.
Kad sam procitao ovu pricu, sjetio sam se jednog drugog zatvorenickog kampa, gdje su se nalazili robovi grijeha. Atmosfera u tom kampu je bila uzasna. Svako je zivio samo za sebe i citav kamp je postao laboratorija za prezivljavanje najjacih. I kad je izgledalo da cemo svi poginuti, Isus je istupio naprijed.
„Mucen bi i zlostavljan, ali ne otvori usta svojih; kao jagnje na zaklanje vodjen bi i kao ovca nijema pred onim koji je strize ne otvori usta svojih… „Isaija 53:7
Tukli su ga i pljuvali i na kraju i ubili a mi smo mislili da pati zbog svoje krivice.
"A on bolesti nase nosi i nemoci nase uze na se, a mi misljasmo da je ranjen, da ga Bog bije i muci. Ali on bi ranje za nase prijestupe i zbijen za nasa bezakonja; kar bjese na njemu nasega mira radi, i ranom njegovom mi se iscjelismo. Svi mi kao ovce zadjosmo, svaki se okrenu svojim putem, i Gospod pusti na nj bezakonja svijeh nas. „ Isaija 53: 4-6
Na kraju dana kad su lopate ponovo prebrojane, sve lopate su bile na broju. I nesto se dogodilo u kampu. Sebicnost je bila zamjenjena ljubavlju. Ljudi su poceli da brinu jedni za druge, da vole cak i svoje neprijatelje.
“A svi koji vjerovase bijahu zajedno, i imahu sve zajedno. I tecevinu i imanja prodavahu i razdavahu svima kao sto ko trebase. I svaki dan bijahu jednako jednodusno u crkvi i lomljahu hljeb po kucama, i primahu hranu s radosti i u prostoti srca. Hvaleci Boga i imajuci milost u sviju ljudi. A Gospod svaki dan umnozavase drustvo onih koji se spasavahu.” Djela Ap. 2: 44-47
Bozji san je da citav kamp jednog dana bude ispunjen bozanskom ljubavi.
Stranica 1 od 1 Sva vremena su u UTC [ DST ]
Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
http://www.phpbb.com/