Pogled na Da Vinčijev kod - 3 osnovne i još nekoliko grešaka (Darel L. bok)
Nema sumnje da je "Da Vinčijev kod" pogodio u kulturni živac. Nekoliko meseci je bio na listi bestselera u nekoliko različitih zemalja. Kombinacija misterije, istorije, zavere i upotreba romantičnih lokacija i ličnosti,učinile su ga popularnim delom dokumentarne literature.
Kontroverza koja prati knjigu potiče iz autorove tvrdnje da pozadina ovog romana ima korene u istorijskim činjenicama. U jednom intervjuu na "Dobro jutro, Amerika", nacionalnom jutarnjem programu u SAD-u, Den Braun je izjavio: "Počeo sam sa istraživanjem u vezi sa "Da Vinčijevim kodom" kao skeptik. Dok sam istraživao, očekivao sam da pobijem ovu teoriju, i nakon bezbrojnih putovanja u Evropu i oko dve godine istraživanja, zaista sam postao vernik."[1]. Njegove tvrdnje uključuju: 1) Isus Hristos je bio oženjen Marijom Magdalenom, 2) četiri Jevanđelja su izabrana između više njih koja su postojala u četvrtom veku, jer su predstavljala Isusa kao Božanstvo i 3) Isusova božanska priroda postala je ortodoksija tajnim glasanjem na saboru u Nikeji 325. godine nove ere. Ključ romana je u tome da su mnogi u Crkvi znali da je Isus oženjen, a da bi zaštitili učenje o Njegovom božanstvu, udružili su se kako ne bi dozvolili da se to sazna, čak i po cenu ubistva. Dakle, kao fikcija, ovo predstavlja intrigantnu priču, ali šta je sa istorijskim skeletom koji je je prisutan i tvrdi da je u pitanju gotovo kvazi dokumentarna literatura? U knjizi postoje tri glavna problema koja ćemo pogledati pre nego što se osvrnemo na prirodu našeg vremena koje ovakva knjiga tretira.
TRI GLAVNA PROBLEMA
Problem 1 – Da li se Isus ženio?
Kao osnova priče uzima se tvrdnja da se Isus Hristos oženio Marijom Magdalenom, što su mnogi u Crkvi znali (a kasnije, kroz istoriju, i ljudi poput Leonarda da Vinčija). Dokaz za ovu tvrdnju,dolazi iz dva dodatka biblijskim Jevanđeljima, Marijinog jevanđelja i Filipovog jevanđelja. Oba sadrže zapažanje da je Isus imao poseban odnos sa Marijom, ili da je nju voleo više od bilo kog od dvanaest apostola. Dalje, postoji pozivanje na tekst gde se kaže da je Isus poljubio Mariju u usta. Zaključak je sledeći: ako bi On nju poljubio javno, onda mora biti da je njen muž.
Činjenice su sledeće: najpre, gotovo svi sholastici, naučnici postavljaju pitanje da li ova dodata biblijska jenađelja sadrže bilo šta vredno u pogledu istorijskog Isusa. Međutim, čak i ako su se poljubili, tekstovi u stvari ne potvrđuju da je Isus bio oženjen. U stvari, kad je u pitanju čuveni poljubac u usta, u tekstu originalnog rukopisa, tačno na mestu gde se opisuje gde je Marija poljubljena, nalazi se jedna praznina. Prema tome, to su mogla biti usta ili obraz, što bi se jednostavno odnosilo na prijateljski poljubac. Štaviše, postoje mnogobrojni tekstovi o Isusu iz prvih pet vekova. Imam čitavu seriju u svojoj biblioteci od 38 tomova iz tog perioda. Štampani su malim slovima sa jednim proredom i u dve kolone, od kojih svaki ima po nekoliko stotina stranica. Uključuju tradicionalne pravoverne tekstove i one koji su odbačeni kao jeretički. U svim tim materijalima, ni jedan jedini tekst ne opisuje Isusa kao oženjenog a mnogi pretpostavljaju da i nije bio, što je bila osnova za neke rasprave da bi sveštenici trebalo da budu neoženjeni. U 1. Korinćanima 9. glavi javlja se jedan dokaz, naime da bi supruge onih koji su oženjeni trebalo da budu izdržavane. Da se Isus ženio, Pavle bi mogao da zaključi svoju raspravu zabeleživši i tu činjenicu. Sve ovo vodi zaključku da se Isus nije ženio.
Džon Krosan i ja zamoljeni smo, kada je roman izašao, da za beliefnet.com napišemo članke o tome da li je Isus bio oženjen. On je liberalan, a ja sam konzervativac. Obojica smo se složli da je Isus bio samac. Kažem ja svojim razredima: kada jedan liberal i jedan konzervativac veruju da je nešto tačno o istorijskom Isusu, onda je to verovatno tačno. Ukratko, nema dokaza da se Isus ikad ženio. Ako je to tako, onda se celokupna pozadina romana ruši.
Ali, treba doći do konačnog zaključka. Roman tvrdi da bi oženjenom Isusu bilo potrebno da pokrije svoj čin pomoću Crkve, jer bi se u protivnom otkrila činjenica da nije imao božansku prirodu. Međutim, nije uopšte rečeno da je Isus bio oženjen. Ovo bi rezultiralo pitanjem o Njegovom Božanstvu, jer je Crkva oduvek priznavala potpunu Isusovu ljudskost, te bi se status braka jako lepo uklopio u takvu tvrdnju. Otuda je, čak i premisa o teološkom problemu koji roman vidi u oženjenom Isusu, lažna.
Problem 2 – Pojava jevanđelja
Roman takođe tvrdi da su četiri Jevanđelja u Novom zavetu izabrana kasnije da budu deo Biblije jer su imala božanskog Isusa nasuprot drugim jevanđeljima koja su imala ljudskog Isusa. Još jednom smo kod pitanja oko koga se liberalni i konzervativni naučnici slažu. Učenje koje se naziva kanon (ili priznate knjige koje obuhvataju Novi zavet) predstavlja kompleksnu oblast kada je reč o kompilaciji celokupnog Novog zaveta. Prva ličnost koja je sačinila spisak od 27 knjiga Novog zaveta bila je Atanasije iz 367. godine nove ere. Možda je Den Braun utemeljio svoje stanovište na toj činjenici, iako to nikad nije pomenuo. Ali, ovo ne uzima u obzir činjenicu da su osporavane knjige, u trećem i četvrtom veku, bile neke poslanice (npr. 2. Petrova, Juda, 2. i 3. Jovanova) i Otkrivenje, a nijedno od Jevanđelja.
Naučnici koji zastupaju kanonska Jevanđelja, slažu se da su, krajem drugog veka, četiri Jevanđelja (Matej, Marko, Luka i Jovan) bila priznata kao autoritativna. Ovo se dogodilo punih 125 godina pre nego što su Konstantin i sabor u Nikeji došli na scenu kako bi uradili konačni posao za pravoverje, kako se to tvrdi u romanu. Dokazi za ovo uključuju: 1) Irenejev veličanstven opis jevanđelja koje potrebuje četiri Jevanđelja, kao što svet ima četiri strane i četiri vetra. Ovaj tekst se pojavljuje u njegovom delu Protiv jeresi 3.11.8, poznatom i često citiranom tekstu s kraja drugog veka; 2) Tatianov pokušaj da Jevanđelja iskombinuje u vidu samo jednog izveštaja 170. godine nove ere, kada Diatesaron nije uspeo. Izgleda da ovaj pokušaj, na prvi pogled, ima smisla, ali je propao zato što su četiri Jevanđelja već bila dobro utemeljena u Crkvi da bi mogla biti zamenjena čak i, naizgled, efikasnijim načinom da se predstave Jevanđelja; 3) Takođe imamo i Origenov citat u ranom trećem veku da jevanđelja, kao što je Tomino jevanđelje, ne treba čitati u crkvama zato što se ne smatraju autoritativnim; (4) Opis Jevanđelja od strane Justina mučenika, sredinom drugog veka, objašnjava zašto su ona bila visoko cenjena. On ih naziva "memoarima" apostola, opisom koji beleži da ona imaju svoj koren u svedočanstvu koje seže do vremena apostola. Otuda ideja da se Jevanđelja pojavljuju kao izraz pravoverja negde oko četvrtog veka, u vreme Konstantina i Nikejskog sabora, predstavljaju lošu istoriju.
Problem 3 – Da li je verovanje u Isusovo Božanstvo primilo odlučujuće odobrenje "tajnim glasanjem" u Nikeji, 325. godine n.e.?
Ova tvrdnja predstavlja najverovatnije najveći problem od sva tri. Ono što mi znamo o Nikeji je sledeće: sabor u Nikeji je okupljen ne da bi se potvrdila Isusova božanska priroda, već da bi se raspravljalo o arijevskom viđenju Isusa, gde se na Isusa gledalo kao na Sina i, u isto vreme, kao na Boga; međutim, isticano je da Mu je ta uloga dodeljena, a ne da ju je On imao još pre svog rodjenja. Debata se odnosila na vrstu Isusove božanske prirode Isusa, a ne na to da li je Isus imao božansku prirodu. Konstantin je sazvao ovaj sabor jer je želeo mir i jedinstvo u Crkvi. Na saboru je bilo 200 episkopa iz celokupnog hrišćanskog sveta, ali velika većina bila je sa Istoka. Nije bilo tajnog glasanja. Episkopi su samo potpisali jednu izjavu, pri čemu su samo dvojica iz grupe odbila da to učine, tako da je teško poverovati da je glasanje bilo tajno. Iizvršen je pritisak da se to priznanje prihvati na saboru, jer je sedamnaestoro njih prvobitno bilo protiv . Kada je car Konstantin zapretio progonstvom, taj broj se sveo na dva. Medjutim, čak i ako uzmemo 17 kao broj onih koji su bili protiv, ovo je još uvek manjina u odnosu na 105 koliko ih je bilo na saboru. Braunova tvrdnja je, stoga, netačna i ovde.
Time se takodje prenebregava činjenica da je prihvatanje Isusovog Božanstva nešto osnovno za najranija dokumenta koja imamo iz hrišćanstva. Dovoljno je pogledati spise apostola Pavla (1. Korinćanima 8,5.6; Filibljanima 2,9-11), nepoznatog autora Jevrejima poslanice (Jevrejima 1,3), pisca Otkrivenja (Otkrivenje 1,1-7 i gčave 4,5), Jovanovo jevanđelje (Jovan 1,1-18) ili čak Isusovo sopstveno svedočanstvo kad je bio ispitivan od strane Jevreja (Marko 14,62-65 i paralelni tekstovi) da bi se videlo da je Isus bio na strani Božjoj, statusa jednakog Božjem, primajući obožavanje kao što i dolikuje. Kada se ovome doda svedočanstvo Plinija mladjeg koji je kao rimski guverner pisao rimskom imperatoru Trajanu, oko 115. godine n.e., o hrišćanima koji pevaju himne Isusu kao Bogu, možemo videti da čak i ne-hrišćanski tekstovi potvrdjuju gledišta koja nalazimo u najranijim hrišćanskim tekstovima. Verovanje u Isusa kao božanstvo bilo je suštinsko verovanje najranije Crkve. To nije bio rezultat tajne odluke u četvrtom veku.
Ostali problemi
Ima mnogo drugih problema sa "istorijskom pozadinom" romana. (1) Ideja da je Marija bila apostol apostolima, predstavlja pogrešno citiranje Hipolita, crkvenog oca iz druge polovine drugog veka. Kada je dao ovaj komentar, Hipolit nije opisivao položaj koji je Marija zauzimala. Koristio je taj izraz da opiše sve žene koje su videle uskrslog Isusa i izvestile o Njegovom vaskrsenju. U tom smislu, sve ove žene bile su apostoli u generičkom značenju, odredjeni vesnici poslati drugima, a ne članovi crkvene službe. U stvari, izraz u jednini "apostol apostola" potiče najranije iz devetog veka. (2) Druga jevandjelja za koja roman tvrdi da predstavljaju Isusa u ljudskoj prirodi, u većini slučajeva prkazuju Isusa i Njegovu božansku prirodu mnogo više nego biblijska Jevandjelja. Šta pod ovim podrazumevam? Isus je toliko transcendentan da On ne može biti u potpunosti ljudsko biće. Tako neka od ovih jevanđelja slikaju Isusa kako se smeje sa neba jer ljudi misle da su Ga razapeli, ili Ga opisuju kako šeta obalom ali bez tragova na pesku. Dakle, Braunovo opisivanje ovih drugih jevanđelja vodi u zabludu. (3) Leonardo da Vinči nikada ne bi naslikao scenu Tajne večere i zamenio jednog od dvanaest učenika ženom. Jedan istoričar umetnosti, čiji smo rad uključili u poslednje izdanje Sloma Da Vinčijevog koda, ukazao mi je prvobitno preko imejla da je Marija, kad god je prisutna na sceni, smeštena kraj Isusovih nogu. Ovaj prizor je toliko stereotipan u periodu te slike da je moralo biti predstavljeno dvanaest apostola kako bi slika odražavala sadržaj biblijskog izveštaja. Tri istoričara umetnosti, eksperti za taj period, na svojim predavanjima u muzeju umetnosti, na Univerzitetu u Džordžiji, januara 2004. godine, jednostavno su kazali da se Den Braun ogrešio > istoriju umetnosti.
ŠTA RADITI S ROMANOM?
Po meni, interesovanje za ovaj roman pokazuje nekoliko stvari o savremenoj kulturi. Postoji ogromno interesovanje za ono što se odnosi na poreklo hrišćanstva te, stoga, postoji duhovna glad takve vrste. Međutim, nije ovo najmudriji način traganja. Otuda je utoliko važnije da propovednici jevanđelja danas poznaju korene rane istorije hrišćanstva i prenesu nešto od toga svojim vernicima koji, budući obavešteni, mogu dalje razgovarati sa svojim radoznalim susedima. Dobro je što je ova knjiga izložila istoriju javnosti, a pogotovo ako hrišćani jako dobro poznaju svoju istoriju i u mogućnosti su da objasne šta se zaista dogodilo.
--------------------------------------------------------------------------------
[1] Ovo je intervju iz Novembra 2003.godine i može se videti na sledecem sajtu:
http://www.danbrown.com/novels/davinci_ ... ngnews.htm