BELI BOG. — Naziv beli bog sačuvan je u srpskom izrazu „ne vidi beloga boga", kao i u bugarskom „vika do beloga boga", iz kojih je jasno da beli bog znači isto što i nebo, odnosno nebeski bog, ali nipošto bog gromovnik, kako je to Čajkanović mislio. Nebeski bog, kojem pripada gornje, sjajno nebo, razlikuje se od Peruna, personifikacije burnog, atmosferskog neba, čije su funkcije prenesene na sv. Iliju (v. bog). Čajkanović je pretpostavljao da sa kultom belog boga imaju veze i mesna imena tipa Bela Crkva i Belo brdo, zatim naziv Bele poklade, i izraz beli svet.
Helmold u svojoj Hronici (XII v.) spominje Crnoboga, kao božanstvo polapskih Slovena, kojemu su žrtve prinosili i zdravice napijali, iz čega neki naučnici zaključuju da je u staroj slovenskoj religiji morao postojati i Beli bog, kao njegov korelat. U prilog ovoj pretpostavci govorili bi i toponimi Belbožice u Češkoj, Bijalobože i Bijalobožnice u Poljskoj, Belije bogi u Moskvi.
Posebno je zanimljivo da se nekad dva nasuprotna brda nazivaju Crni bog i Beli bog, kao što su Černik i Belboh u Češkoj, Čorneboh i Bileboh kod Budišina u nemačkoj Lužnici. Na toj osnovi Pajsker i Pilar izgradili su tezu o dualizmu iranskog porekla u staroj slovenskoj religiji, koja je u nauci odbačena. Čajkanović je usvojio mišljenje da nazivi tipa Čorneboh i Bileboh označavaju paganska svetilišta, ali ne u smislu zaratustranskih shvatanja, već kao svetilišta boga donjeg i boga gornjeg sveta, jer ovakav zajednički kult nije redak u narodnim religijama, posebno u staroj germanskoj. Potvrdu za ovo shvatanje on nalazi i u kosmogonijskim skaskama Srba i istočnih Slovena u kojima se kaže da je đavo bio božji brat ili pobratim. Međutim, kako je ukazao Gasparini, verovanje slovenskih naroda da su bog i đavo bili braća, evroazijskog je porekla i nalazi se i u tradiciji Mongola, Jakuta, Čeremisa i Mordvina.
Preuzeto sa
http://www.rasonalisti.com/index1.htm