banjalukaforum.com

Dobrodošli na banjalukaforum.com
Danas je 18 Sep 2019, 10:14

Sva vremena su u UTC [ DST ]




Započni novu temu Odgovori na temu  [ 984 Posta ]  Idi na stranicu Prethodni  1 ... 45, 46, 47, 48, 49, 50  Sledeća
Autoru Poruka
PostPoslato: 12 Maj 2011, 17:38 
OffLine
Veteran
Veteran

Pridružio se: 24 Jan 2010, 20:11
Postovi: 1793
PORTIR U BORDELU

Nije u onom selu bilo neuglednijeg i lošije plaćenog posla od posla portira u bordelu. Ali što je drugo mogao raditi taj čovjek? Zapravo nikada nije naučio čitati i pisati, nije ništa drugo radio niti se čime bavio. To je bilo njegovo mjesto jer je prije njega njegov otac bio portir u bordelu, a prije njega otac njegovog oca. Decenijama je bordel prelazio s očeva na sinove, a tako i portirnica. Jednog dana stari je vlasnik umro i neki je mladić, pun nespokoja, kreativan i preduzetan, preuzeo bordel. Preuredio je sobe i poslije sazvao osoblje da im da nova uputstva. Portiru je rekao:

“Vi ćete mi od danas, osim što ćete stajati na vratima, predavati sedmični izvještaj. U njemu ćete zapisati koliko je mušterija ušlo svakog dana. Jednu od pet mušterija pitaćete je li zadovoljna uslugom i što bi promijenila u bordelu. Jednom nedjeljno predaćete mi izvještaj o komentarima koji vam se učine zgodnim.”

Čovjek je zadrhtao. Nikada se nije bojao rada, ali…

“Rado bih vam ugodio, gospodine”, promucao je, “ali ja… ne znam ni čitati ni pisati.”

“Joj, baš mi je žao! Kao što vjerovatno razumijete, ne mogu plaćati još nekoga da to radi i ne mogu čekati da vi naučite pisati, tako da…”

“Ali, gospodine, ne možete me otpustiti. Ovo radim čitav život, jednako kao i moj otac i moj djed…”

Nije mu dopustio da dovrši. “Gledajte, ja vas razumijem, ali ne mogu ništa učiniti za vas. Logično, daćemo vam otpremninu, drugim riječima, određeni iznos kojim se možete prehranjivati dok ne nađete drugi posao. Žao mi je. Svako dobro.”

Na to se okrenuo i otišao.

Čovjek je osjetio kako mu se čitav svijet ruši. Nikada nije ni pomislio da bi se mogao naći u toj situaciji. Došao je kući, prvi put u životu nezaposlen. Šta je mogao raditi? Sjetio se da se povremeno u bordelu, kad bi se potrgao krevet ili slomila noga ormara, snalazio u sitnim i profanim popravcima čekićem i ekserima. Pomislio je da mu to može biti privremeno zanimanje dok mu neko ne ponudi posao. Po čitavoj kući tražio je alat koji mu je bio potreban, ali našao je samo nekoliko zahrđalih eksera i jedna krezuba kliješta. Morao je kupiti kompletnu kutiju s alatom, a za to bi potrošio dio dobijenog novca. Na uglu svoje ulice doznao je da u selu nema željezarije i da bi morao putovati dva dana na muli kako bi u najbližem selu obavio kupovinu. Pa šta?, pomislio je i krenuo na put. U povratku je nosio lijepu i kompletnu kutiju s alatom. Nije ni izuo čizme, a već je neko kucao na kućna vrata; bio je to njegov susjed. “Došao sam vas pitati imate li čekić da mi ga posudite.”

“Gledajte, imam. Upravo sam ga kupio, ali treba mi za posao. Znate, ostao sam bez posla.”

“Dobro, ali vratio bih vam ga sutra rano ujutro.”

“U redu.”

Idućeg jutra, kao što je i obećao, susjed je pokucao na njegova vrata.

“Gledajte, čekić mi je još potreban. Zašto mi ga ne biste prodali?”

“Ne, treba mi za posao i osim toga željezarija je na dva dana jahanja na muli.”

“Možemo se pogoditi”, rekao je susjed. “Ja ću vam platiti dva dana putovanja u onom smjeru i dva dana putovanja u ovome i cijenu čekića. Ionako ste bez posla. Što kažete?” Zaista, to mu je bio posao od četiri dana. Prihvatio je. Kad se vratio, na kućnim ga je vratima čekao drugi susjed.

“Dobar dan! Vi ste prodali čekić našem prijatelju?”

“Jesam…”

“Treba mi neki alat. Spreman sam vam platiti četiri dana putovanja i malu platu za svaki dan. Znate, nemamo svi četiri dana na raspolaganju da odemo u kupovinu.” Bivši je portir otvorio kutiju s alatom, a njegov je susjed izabrao stegu, odvijač, čekić i dlijeto. Platio mu je i otišao.

“Nemamo svi četiri dana na raspolaganju da odemo u kupovinu”, prisjetio se.

Ako je to istina, mnogim bi ljudima trebalo da on putuje i donese im alat. Na sljedećem je putovanju odlučio riskirati nešto novca koji je dobio za otpremninu kako bi donio više alata kakav je prodavao. Tako će uštedjeti na putovanjima. To se pročulo po okolini i mnogi su susjedi odlučili prestati putovati kako bi obavili kupovinu. Jednom nedjeljno novopečeni je prodavač alata putovao i kupovao ono što je trebalo njegovim mušterijama. Ubrzo je shvatio da ako nađe mjesto na kojem će uskladištiti alat, može uštedjeti još više putovanja i zaraditi više novca. Tako da je unajmio lokal. Poslije je proširio ulaz u skladište i za nekoliko nedjelja dodao izlog, tako da je skladište postalo prva željezarija u gradu. Svi su bili zadovoljni i kupovali su u njegovoj trgovini. Više nije trebao putovati jer mu je željezarija iz susjednog sela slala narudžbe: bio je dobar klijent. S vremenom su kupci iz malih udaljenih sela počeli radije kupovati kod njega i tako štedjeti dva dana puta. Jednog mu je dana sinulo da bi njegov prijatelj tokar mogao za njega izrađivati glave čekića. I nakon toga… Zašto ne? I kliješta, stege i dlijeta. Poslije su došli ekseri i vijci.

Za deset godina taj čovjek postao milioner, proizvođač alata, ali poštenjem i radom. Na kraju je bio najmoćniji preduzetnik u tom kraju. Tako moćan da je jednog dana, na početku školske godine, darovao svom selu školu. Osim čitanja i pisanja, ondje su ih poučavali umjetnosti i najpraktičnijim onodobnim zanatima. Oblasni poglavar i gradonačelnik organizovali su veliku zabavu za otvorenje škole i veoma važnu večeru u osnivačevu čast. Na kraju večere gradonačelnik mu je dao ključeve grada, a direktor ga je zagrlio i rekao: “S velikim ponosom i zahvalnošću molimo vas da nam ukažete čast i potpišete se na prvu stranicu zapisnika naše nove škole.”

“To bi mi bila velika čast”, rekao je čovjek. “Mislim da ništa radije ne bih učinio nego potpisao se ovdje,

ali ne znam ni čitati ni pisati. Nepismen sam.”

“Vi?” upitao je direktor u nevjerici. “Vi ne znate čitati i pisati? Sagradili ste industrijsko carstvo a da

niste znali čitati i pisati? Zapanjen sam. Pitam se šta biste sve učinili da ste znali čitati i pisati.”

“Mogu vam odgovoriti”, rekao je mirno čovjek.

“Da sam znao čitati i pisati… bio bih portir u bordelu! “

_________________
Soulmate


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 14 Maj 2011, 21:38 
OffLine
Veteran
Veteran

Pridružio se: 24 Jan 2010, 20:11
Postovi: 1793
ZELENOLIČJE

O SMOKVI
Šta misliš, da li postoji iko na ovome svetu ko se rodio obučen? Vidiš, baš je takvim čudom Bog obdario smokvu. Cvet joj je zaodenuo u jednostavnu haljinu ispod koje se sve događa, van domašaja radoznalih očiju. Pod tim plaštom ona cveta, praši se, plodonosi i to bez ikakvog razmetanja. Nema tu zanosnih eksplozija boja, mirisa, eteričnih ulja, niti drugih mamaca za društvo. Prosto, svoj život provodi u gotovo monaškom miru. Jedino je opsedaju u vreme zrenja, ali i to traje onoliko koliko se u manastiru slave Božić i Uskrs.
Čini se kao da ima neku misiju, kao da čeka neko vreme pa da objavi eonsku mudrost. A kada bolje pogledaš, takvo joj je i veoma retko društvo. Niko ne pamti niti zapisuje kako su pod smokvom trčala i larmala deca ili se pravili kakvi pirovi, ali postoji reč o Adamu i Evi koji su, po progonstvu, spleli pregače od lišća ovog svetog drveta i otišli za sudbinom bez mnogo smetanja. Drevne priče govore o njoj, kao usamnjenom otelotvorenju nekog božanstva, pod čijim su se okriljem izvodili verski rituali. Pominju se još i pustinjaci koje obuzme sreća pri susretu sa smokvom, jer su najradije sedeli pod njom i prepuštali se svom duhovnom podvizavanju.
Kakva je to sila koja ljude nagoni da se prema njoj ophode sa strahopoštovanjem, još od iskona?
Možda ima neke istine u legendama prastarih naroda koji smokvu opisuju kao gorostasa koji se krošnjom izdiže visoko iznad ostalog drveća, zato što korenom crpi vulkansku snagu, a krošnjom hvata sunčeve seni, tako da se kroz nju u jedan mah susreću i zemaljski i vasionski tokovi.
Ako ti se nekada upriliči da naiđeš na smokvu, negde daleko od ljudi, seti se da je ona Bogom dana da podseća na jednostavnost, duhovno prosvetljenje i mir preko potreban srcu i duši, pa sedi malo pod njom i promisli o sebi i bližnjima. Možda ti dođe u pamet nešto neočekivano ili davno propušteno, pa neprimećeno, a od osobite važnosti.

O VIŠNJI
Sa višnjom se nikad ne zna. Iz čista mira te prsne u oko ni krivog ni dužnog, pa ima da žmirkaš ceo dan, a onda te nenadano počasti kolačima i taman pomisliš „samo kad se izmirismo”, a ona poturila košticu koju uvek zagrizeš iz sve snage… uh, neću o tome.
Nesrećnica jedna: stvorena je da te ismeva. Nađeš se u nekom višnjaru, a one – sitne, gedžave, ubaksuzile se pa neće ni u visinu ni u širinu, neke se dopola osušile, ne zna se zašto, neke pružile utočište lopovu-veverici pa ima više lešnika nego višanja – da ne poveruješ. Onda odeš na neko drugo mesto i vidiš: lepo, veliko drvo. Zar takva lepotica može da bude onakav namćor! Pružiš ruku da je probaš – čudno, i dalje je sve u redu, nije te napala ni lakom ni teškom artiljerijom. Staviš je u usta, a ona eksplodira i pogodi te pravo u grlo! Vilice ti se stisnu, proradiš kao da variš prasetinu, lice ti se ukiseli.
Jednom sam je baš pitala: „Dobro, šta ti je? Šta ne valja pa si uvek tako ratoborna?”
Reče mi:
„Sa vama se ne može drugačije. Ne tražim ništa. Hoću da budem gde me staviš, ali neću tamo gde se neko malo-malo pa upogani, tamo kraj drumske mehane gde pijanima pridržavam glave kad prekardaše, tamo gde puste stoku da me obrsti, tamo gde bacaju svašta, pa sam vazdan puna crva i još bih ti nabrajala, al‘ mi ti ništa ne možeš pomoći, niti me odobrovoljiti, pa sad idi, il‘ hoćeš ja da te oteram?”

O LIMUNU
Ovaj zgodni momčić nikada ne može da te razočara, jer je on od onih uvek dobrodošlih u društvo. Taj se ne žali na hladnoću ili vrućinu, na nizak ili visok pritisak, loše društvo i ostale, nazovi razloge, za pravdanje cmiljavosti. On je najbolji način da se ujutru pozdravi dan. Neće naškoditi ako ga pozoveš u pomoć oko podne, a ako ti padne šaka i noćas – samo napred, niko ti ne može reći da si preterala, to prosto svima prija. Raspekmeženi nevoljnici bi rekli: mnogo je opor i kiseo, neće uvek da radi šta mu se kaže, voli da se otkotrlja u nepoznatom pravcu, hoće da turi prst u oko… Ali da nije takav, ne bi bio dilber oko koga se otimaju u razne svrhe, što nije nikakvo čudo. Skladnog je stasa. Na njemu sve miriše, samo ako hoćeš da osetiš. Protrljaj ga malo po licu, zagrebi po leđima, a cvetu ne treba ni da priđeš – taj miris prosto osetiš u vazduhu tako snažno i uznemirujuće, kao kad znaš da te neko gleda, a ne znaš ko i odakle.
Ovakav dasa ne može biti bez bubica, ali tu su čista posla. Uvek jasno da do znanja gde su mu bodlje: tu me ne diraj, a za ostalo – kako hoćeš!
Istina je da nije sladak, ali zato dozvoljava svašta: da se zasladiti i medom i šećerom, dobro je došao u čaju i voćnoj salati, a ko hoće da se trgne iz učmalosti, preporučuje se – limun klot.

O MUŠMULI

Kud ćeš goru zamku. Izdaleka gledano, po lepom danu, vidiš slatko drvce sa široko pruženim granama, lepo, tamno lišće kroz koje vire neke tople oči, i zatelebaš se, a da nisi ni shvatio. Neki stariji momci će ti reći da se maneš ćorava posla, da kad si već zagrizao – dobro, ali probaj i nešto drugo, ima mnogo ukusnijih. Jok. Biće tu sto opravdanja: ljubav na prvi pogled, lepa, mlada, čvrsta i zdrava – doduše, ne baš tako ukusna kao što izgleda, ali čekaćeš je dok sazri. Džaba priča da baš to ne treba da te sustigne, ali ko bi tvrdoj glavi došao do pameti.
Dok ti čekaš, sve lepote ovog sveta se pokažu, budu i nađu svoju sreću, a utom i ti dočekaš svoju zrelu mušmulu. Sada više nema onu blagost u očima. Nekako je potamnela, kao da se gasi. Istina, ima bolji ukus nego onomad, ali nešto tu nije kako treba. Ona koža se nekako stanjila i otromboljila, a u njoj – pola vredi, a pola moraš da pljuneš. Čak i to što vredi deluje nekako vremešno, ima slasti, ali bez svežine.
Neki udare u pišman što su baš kod mušmule zapeli, pa malo otpate, il‘ potraže utehu u onom voću što ga uvek ima. Drugi tvrdoglavo misle da je baš ona melem na ranu iako svom ostalom svetu izgledaju kao da pate od zatvora. Ne bi se javno pokajali zbog lošeg izbora, po cenu da doživotno čame s mušmulom.
E, pa kad hoće da pazare taštinu za radost – nek im bude.

O TREŠNJI
„Ja nisam odavde“, kaže trešnja i, da vidiš čuda, u pravu je. Nikada ti se ta nije navikla na ćudljivosti neba i ljudi među kojima je. Ako se zima raspomami, pa ni u aprilu ne prestane sa hajdučijom, neće ti ta pustiti ni cvet, a kamoli plod. Prosto će sačekati vreme, pa kad se njoj svidi. Ali, zato da vidiš veselja kad proceni da joj je sve potaman i da je rešila da rodi i prerodi. Onako stasita, ko jablanica, pola svoga rumenila pokaže, a pola sakrije među lišće. A ono, jako utočište – do prvog povetarca. Tako bez stida i srama pusti da se svi velovi sa nje podignu, pa za trenutak svima pokaže kakav to purpur krije. Hajde kaži, koji bi živi stvor zdrave pameti odoleo carskom pozivu. Na tom hodočašću se nađu razne fele na jednom mestu: bubice, ptice, crvići, jazavci, prasići, deca i po koje neobično kerče. Tada za trešnju nema veće radosti i – što više društva prizove – to bolje. Bogu hvala, nije džimrija što bode i šiba kad pružiš ruku za njenim blagom. Naprotiv, pitomo se daje svakom ko može da je dohvati. Uvek takvi pirovi prođu srećno, niko nikog ne pohara jer ima za sve. I previše.
Nego, muka nastaje kada se pojave oni sa merdevinama, korpama i kantarima, pa hoće tu lepotu da izmere, sračunaju, ukrote. E, onda se vazda neko nagrdi, napravi štetu i presedne mu život. Ako. Tako mu i treba.

O JABUCI

Šta li je ona Bogu zgrešila, kad njeno korenje crpi sokove praiskonskog greha, jednostavne ali nezamenljive slasti, kvrgavosti i sjajne lepote. Mora da joj je mnogo teško da sve to u sebi pomiri. Da je po njenom, bila bi srećna da je ostala onakva kakva je i bila: skladnog stasa, sa plodovima do pola crvenim od pola zelenim, neki jedri, neki kržljavi, jedni sočni, drugi suvi. Uglavnom, seća se ona da je tada imala više prijatelja no sada, kada je osuđena na obaveznu lepotu i unutrašnji nemir.
Mnogo tešku kaznu izdržava, tešku gotovo kao i sam Isus što je imao. Kada je vidiš onako razapetu po špalirima, nekako bi ti bilo lakše da su joj plodovi neugledni i čemerni, ali nisu. Naprotiv, deluju bujno, zadovoljno, primamljivo. Onda se zapitaš da li je ikada iko odslužio kuluk, a da je pritom još morao da bude srećan i nasmejan. Nekome je palo napamet da ima da bude jednolično obojena, određenog oblika, naročitog ukusa i ako nije takva, ništa ne valja i niko je neće. A ona, sirota, ne voli da je sama i sve će podneti, samo da je neko voli.
Oprostiće i što je se mnogo češće sećaju kao plod sa drveta saznanja, zbog koga proključa zla krv između ljudi i Boga, ili kao Parisovu jabuku razdora, pa čak i to što se poslednji basamak njenog života koristi za nakaradna poređenja, o padanju zrelih jabuka u zamku i svako drugo upiranje prstom ona bi podnela, samo da je u ljubavi sa onim s kim živi. A njemu nikad dosta, samo izmišlja čime bi još mogao da je muči i zagorčava joj život.
Ko zna, možda toliko košta kada se ne braniš i bezrezervno voliš.
Ima jedan dan u godini kada bilje hoće da govori sa ljudima. To čini na najpravedniji način. Kazuje svakome spram njegove čestitosti, pa se zato o tom danu i ne zna mnogo, jer ubicu pošalje u smrt, lopovu ukrade pamet, budalastom napriča gluposti, lažljivoga obmane – jedino pravedniku istinito kaže sve što ovaj pita. Teško se nađe čovek čist pred Bogom i ljudima, pa da se još u taj dan u osvit nađe sam u prirodi, pa da još hoće o tome da govori. Priča se da oni kojima cveće i drveće poveruje saznaju takve tajne, pa se, u strahu da kogod te istine ne bi zloupotrebio, zavetuju na doživotno ćutanje i skroz se odrode od ljudi. Ipak, nekako se iskrala priča…

O DUNJI
Ta ti je otmena gospođa sa kojom se ne izlazi lako na kraj. Da je dovedeš dotle da ti baš prija, ima da se potrudiš bar tri puta više nego oko ostalih i ima bar za toliko skuplje da te košta. Kod nje nema ništa s neba pa u rebra, sve mora da se uradi u više navrata, sa dramskim pauzama, na način na koji ona insistira, inače se neće predstaviti u najlepšem svetlu.
Kada je uzmeš u ruku onako toplu i mirisnu, plišanu, sav se opiješ i prosto ne znaš šta bi s njom. Najbolje bi ti bilo kada bi nekako rađala cele godine, pa da je uzmeš kad hoćeš. Ali se onda, valjda, ne bi toliko radovao što je držiš u ruci, jer ovako znaš da će opet doći tek iduće godine, pa ti je i žao i nije. I tako te opčini da ne znaš da li samo da je gledaš i mirišeš, ili da joj skineš plišanu haljinu, pa da je okupaš i uglancaš. Ako se odlučiš za ovo drugo, onda se pitaš da li da zagrizeš odmah ili da polako skineš sa nje još jedan veo. Kad se i tu odlučiš da ideš dalje, tek onda može da se ređa: seckane, rendane, kuvane, slatko, pekmez, kitnikes, sa orasima, bez oraha…
Tako ti je sa dunjom – pred njom moraš da pokažeš strpljenje, da ponudiš mnogo truda i šećera, pri čemu ne sme ništa da te mrzi. Ako ne veruješ, probaj odmah da je zagrizeš.

O ŠLJIVI
Šljiva ti je, moj brajko, kao i devojka. Na nju potežu oči i ruke i dok je zelena i kada dozri, a kada prezri, više joj nema spasa – ili će u kazan, ili u teglu, ili na sušenje. Kažem ti, kao i devojka. Ili će da se udaje, ili će u manastir, ili će do iduće godine da čeka svog dragog.
Šljiva je, kad bolje promislim, naše najzamamnije voće. Na migavce se ide u prvu štetu, kud ćeš lepši izgovor. Šljivke se pojave po vratu i ramenima posle prve ostvarene ljubavi, pa se posle stidiš i od tegle kompota u špajzu. A kako raste na svakom ćošku, sigurno je najčešće drvo uz koje neko nekog prislanja, tako da su, za moj groš, onaj paradajz nepravedno nazvali rajskim voćem. Vala, nikada niko nije maštao da mu se desi ljubav u paradajzu, ali već u šljiviku…
Nisu se u njoj džaba sudarile plava i crvena, voda i vatra, hladno i toplo, pa je ljubičasta pomirila uzburkane duhove. Zato Adam i nije probao šljivu nego jabuku, jer takva blagorodna nikako ne bi mogla da nosi teret greha i izdaje – ona je stvorena da podseća na ljubav.
Čak i kada pogledaš ko su ljudi koji seku šljive, videćeš da su to oni što ne znaju za crveno i plavo, već samo za luk i pečenje. Na svu sreću, šljivari su kao i ona iskra u srcu: budu sasečeni, gotovo ugašeni, ali nikada zatrti. Uvek nađu način da se opet rode i razrastu.

Vera Janjić

_________________
Soulmate


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 19 Maj 2011, 18:32 
OffLine
Stara kuka
Stara kuka

Pridružio se: 21 Dec 2004, 20:02
Postovi: 5501
''Teško onome
koji mora
nekoga drugog
da unizi
da bi se on sam uzdigao.
Ili, bolje rečeno,
da bi imao ILUZIJU
da se uzdigao.''
- I. Andrić

Sta reci nego, slazem se sa covjekom. :wink:


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 26 Maj 2011, 22:52 
OffLine
Stara kuka
Stara kuka
Korisnikov avatar

Pridružio se: 03 Maj 2008, 10:50
Postovi: 6645
Zatekli lopova na delu, potom ga nahranili a on na kraju zaplakao

_________________
You smug-faced crowds with kindling eye
Who cheer when soldier lads march by,
Sneak home and pray you'll never know
The hell where youth and laughter go.


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 09 Jun 2011, 22:43 
OffLine
Veteran
Veteran

Pridružio se: 24 Jan 2010, 20:11
Postovi: 1793
NAŠ NAJVEĆI STRAH


…biti živ najveći je strah koji ljudi osjećaju. Nije sam strah najveći strah koji osjećamo…ne, naš najveći strah je preuzeti rizik i biti ŽIV. Rizik da budemo živi i da izražavamo ono što zaista jesmo. Samo biti ono što jesmo, najveći je ljudski strah. Naučili smo svoj život živjeti zadovoljavajući potrebe drugih ljudi. Naučili smo živjeti prema stavovima drugih ljudi iz straha da ne budemo prihvaćeni, da za nekoga drugoga ne budemo dovoljno dobri.
Tokom tog procesa ‘pripitomljavanja’, mi stvaramo sliku o tome šta je savršenstvo, kako bismo pokušali biti dovoljno dobri. Stvaramo sliku sebe kakvi bismo morali biti da bi nas svi prihvatili. Naročito pokušavamo udovoljiti onima koji nas vole, kao što su naše mame i tate, velika braća i sestre, sveštenici i učitelji. Pokušavajući biti dovoljno dobri za njih, stvaramo sliku savršenosti, ali se u tu sliku ne uklapamo. Mi stvaramo tu sliku, ali ona nije stvarna. S tog stajališta nikada nećemo biti savršeni. Nikada! I budući da nismo savršeni, mi sebe odbacujemo. A nivo odbacivanja samoga sebe zavisi od toga koliko su odrasli bili djelotvorni u slamanju naše cjelovitosti. Nakon pripitomljavanja, više se ne radi o tome da budemo dovoljno dobri za nekog drugog; mi više nismo dobri ni za sami sebe, jer se ne uklapamo u svoju vlastitu zamisao o savršenstvu. Ne možemo sami sebi oprostiti što nismo ono što bismo željeli biti, ili bolje rečeno, ono što vjerujemo da bismo trebali biti. Ne možemo oprostiti sebi što nismo savršeni.
Znamo da nismo ono što vjerujemo da bismo trebali biti, zato osjećamo da smo lažni, osjećamo da smo osujećeni i nepošteni. Pokušavamo se sakriti i pretvaramo se da smo ono što nismo. Posljedica toga je da se osjećamo neoriginalno i nosimo društvene maske kako bismo druge spriječili da to saznaju. Uplašeni smo da bi neko drugi primjetio da nismo ono što glumimo da jesmo. A druge prosuđujemo prema svojoj zamisli o savršenstvu, pa je prirodno da ni oni ne ispunjavaju naša očekivanja.
Sebe ne poštujemo samo da bismo ugodili drugima. Čak i nanosimo bol svome fizičkom tijelu kako bi nas drugi prihvatili. Tinejdžeri npr. uzimaju droge samo da bi izbjegli odbacivanje drugih tinejdžera. Nisu svjesni da je problem u tome što oni sami sebe ne prihvataju. Sami sebe odbacuju, jer nisu ono što se pretvaraju da jesu. Žele biti drugačiji, ali nisu…i zbog toga osjećaju stid i krivnju. Ljudi se beskonačno kažnjavaju zbog toga što nisu ono što vjeruju da bi trebali biti. Zloupotrebljavaju sami sebe, a i druge navode da ih zloupotrebljavaju.
Imamo potrebu da nas drugi prihvataju i vole, ali mi sami ne možemo prihvatiti i voljeti sebe. Što više volimo sebe to ćemo manje doživljavati vlastitu zloupotrebu. To što se zlostavljamo proizilazi iz toga što sebe odbacujemo, a odbacivanje samih sebe proizilazi iz toga što imamo zamisao onoga šta znači biti savršen, a nikad ne dostižemo taj uzor. Naša zamisao savršenosti razlog je što sami sebe odbacujemo; zbog toga i ne prihvatamo sebe onakvima kakvi jesmo i zbog toga ne prihvatamo ni druge onakvima kakvi jesu.

Don Miguel Ruiz

_________________
Soulmate


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 29 Jun 2011, 10:01 
OffLine
Stara kuka
Stara kuka
Korisnikov avatar

Pridružio se: 27 Nov 2008, 14:05
Postovi: 5169
Želim se ponovno nadati

Odgojen sam u općim moralnim principima:
Kada sam bio mali majke, roditelji, profesori, djedovi, stričevi, susjedi bili su osobe vrijedne poštovanja i ugleda. Koliko bili bliži ili stariji toliko su nam više osjećaja davali.
Bilo je nezamislivo neodgojeno odgovoriti starijima, učiteljima ili vlastima.
IMAO SAM POŠTOVANJE.
Imali smo povjerenje u starije, jer su bili roditelji, majke ili rodbina sve djece ili skupine u ulici ili gradu...
Bojali smo se tek mraka, grdoba ili horor filmova.
Danas sam beskonačno tužan za sve ono što smo izgubili, za sve ono čega će se moji unuci jednog dana bojati. Za strah u pogledu djece, mladih, odraslih i starijih
Ljudska prava za kriminalce.?
Neograničena prava za poštene građane.?
Platiti dugove i biti budala.?
Amnestija za prevarante.?
Pošteni su glupi.?
Ne iskoristiti prednost znači li to biti budala.?

Što nam se to događa???
Profesori tučeni u školi, trgovci prijete komercijalistima.
Rešetke na našim prozorima.
Svatko zatvoren u svojem svijetu.

Kakve su to vrijednosti?
Auto koji vrijedi više od zagrljaja,
djeca koja žele nagradu, da bi završila školsku godinu.
Mobiteli u torbama djece, koja su tek izašla iz pelena.

Što želiš u zamjenu za jedan zagrljaj?
Vrijedi više jedan Armani od diplome.
Vrijedi više jedan veliki ekran od razgovora.
Više vrijedi jedna skupa šminka od zajedničkog sladoleda.
Više vrijedi IZGLEDATI od BITI.

Kada se je to dogodilo, da je sve to nestalo ili postalo smiješno?

Hoću skinuti rešetke sa prozora, da tamo stavim cvijeće!!
Želim sjesti na stazu i imati otvorena vrata u ljetnim noćima..
Hoću poštenje kao motiv ponosa.
Hoću ispravan karakter, čisto lice i pogled u oči
Hoću sram i solidarnost.
Hoću nadu, veselje, povjerenje..
Hoću da se vratim stvarnom životu, jednostavnom kao kiša, čistom kao nebo u travnju, laganom kao lahor u zori.
Dolje "IMATI"
Živjelo "BITI"

Obožavam moj zajednički i jednostavan svijet,
Imati ljubav, samilost i solidarnost kao osnovu
Prezir pred nedostatkom etike, morala i poštovanja..
Vratimo se biti "LJUDI",
Izgraditi bolji svijet, ispravniji, gdje osobe poštuju osobe.

Utopija.? Ne..? Da..? Možda..?
Pokušajmo zaraziti svijet šireći ovu poruku.
Naša djeca to zaslužuju, a naši će nam unuci zahvaljivati zbog toga.
Pošaljite to svojim prijateljima i vidjeti ćete, da nas ima puno, koji tako mislimo i to želimo.

_________________
Bio jednom jedan djecak, u ocevoj kuci, nad rijekom, koji je sanjao zlatne snove, jer nista nije znao o zivotu.


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 07 Avg 2011, 14:38 
OffLine
Veteran
Veteran
Korisnikov avatar

Pridružio se: 08 Mar 2005, 02:21
Postovi: 3752
Lokacija: Inward Path
“The Magician’s Sheep”

GI Gurdjieff



“There is an Eastern tale that speaks about a very rich magician who had a great many sheep. But at the same time this magician was very mean. He did not want to hire shepherds, nor did he want to erect a fence about the pasture where the sheep were grazing. The sheep consequently often wandered into the forest, fell into ravines and so on, and above all, they ran away, for they knew that the magician wanted their flesh and their skins, and this they did not like.

At last the magician found a remedy. He hypnotized his sheep and suggested to them, first of all, that they were immortal and that no harm was being done to them when they were skinned; that on the contrary, it would be very good for them and even pleasant; secondly he suggested that the magician was a good master who loved his flock so much that he was ready to do anything in the world for them; and in the third place, he suggested that if anything at all were going to happen to them, it was not going to happen just then, at any rate not that day, and therefore they had no need to think about it. Further, the magician suggested to his sheep that they were not sheep at all; to some of them he suggested that they were lions, to some that they were eagles, to some that they were men, to others that they were magicians. After this all his cares and worries about the sheep came to an end. They never ran away again, but quietly awaited the time when the magician would require their flesh and skins.”

_________________
conquering the darkest places


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 19 Avg 2011, 20:49 
OffLine
Stara kuka
Stara kuka
Korisnikov avatar

Pridružio se: 22 Mar 2009, 21:43
Postovi: 5624
Lokacija: Cimmeria
Five rules to remember in life:
1. Money cannot buy happiness, but it’s more comfortable to cry in a Mercedes than on a bicycle.
2. Forgive your enemy, but remember the bastard’s name.
3. Help someone when they are in trouble, and they will remember you when they're in trouble again.
4. Many people are alive only because it’s illegal to shoot them.
5. Alcohol does not solve any problems, but then again, neither does milk

_________________
Slika


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 19 Okt 2011, 21:46 
OffLine
Veteran
Veteran

Pridružio se: 04 Feb 2008, 11:28
Postovi: 1234
alkibijad je napisao:
Five rules to remember in life:
1. Money cannot buy happiness, but it’s more comfortable to cry in a Mercedes than on a bicycle.
2. Forgive your enemy, but remember the bastard’s name.
3. Help someone when they are in trouble, and they will remember you when they're in trouble again.
4. Many people are alive only because it’s illegal to shoot them.
5. Alcohol does not solve any problems, but then again, neither does milk

:lol: :lol: :lol: :lol: :lol: istina! :lol: :lol:


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 19 Okt 2011, 23:27 
OffLine
Administrator

Pridružio se: 04 Avg 2001, 01:00
Postovi: 15608
Lokacija: Banja Luka
Kada je Bodhidharma došao u Kinu car je čuo da je došao veliki Mudrac i pozvao ga na dvor uprkos tome što je čuo da ovaj ima jednu cipelu na glavi. Kada je Bodhidharma došao car ga je upitao: "Ja sam izgradio Hramove, podržavao monahe, davao im hranu i sklonište. Trudio se da imaju zemlju, da dobro žive, davao seljacima, HOĆU LI ZBOG TOGA u RAJ???"
Bodhidharma ga je pogledao i nasmijao se: "Ne dragi care, nećeš u Raj već ćeš u Pakao. Bio si pogrešno MOTIVISAN."


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 20 Okt 2011, 12:13 
OffLine
Pripravnik
Pripravnik

Pridružio se: 25 Okt 2006, 13:07
Postovi: 295
Vader je napisao:
Kada je Bodhidharma došao u Kinu car je čuo da je došao veliki Mudrac i pozvao ga na dvor uprkos tome što je čuo da ovaj ima jednu cipelu na glavi. Kada je Bodhidharma došao car ga je upitao: "Ja sam izgradio Hramove, podržavao monahe, davao im hranu i sklonište. Trudio se da imaju zemlju, da dobro žive, davao seljacima, HOĆU LI ZBOG TOGA u RAJ???"
Bodhidharma ga je pogledao i nasmijao se: "Ne dragi care, nećeš u Raj već ćeš u Pakao. Bio si pogrešno MOTIVISAN."


Iskrenost, ljubaznost, postenje, plemenitost i sve ostale vrline su divne osobine, ali bez obzira na to nisu Zen.


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 20 Okt 2011, 12:18 
OffLine
Administrator

Pridružio se: 04 Avg 2001, 01:00
Postovi: 15608
Lokacija: Banja Luka
Šta jeste Zen?


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 20 Okt 2011, 12:34 
OffLine
Pripravnik
Pripravnik

Pridružio se: 25 Okt 2006, 13:07
Postovi: 295
Vader je napisao:
Šta jeste Zen?

To je staza kojom moze krenuti svaki covjek na planeti, bez obzira na zivotne okolnosti.


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 10 Nov 2011, 12:00 
OffLine
Veteran
Veteran

Pridružio se: 24 Jan 2010, 20:11
Postovi: 1793
STARA OLUPINA

Bio je to mali grad i jedan običan dječak u njemu. Odrastao je uz oca i majku koji su pripadali tzv. radničkoj klasi. Za 8. rođendan dobio je od oca malu igračku-automobil i saznao tada šta znači zaljubiti se na prvi pogled. Noćima ga je otac uspavljivao pričama o brzim automobilima, o trkama i herojima koji su na njima pobjeđivali, o ljudima koji su cio svoj život posvećivali izradi tih auta, o čitavom procesu njihove izrade i sreći kada se okrene ključ i čuje zvuk paljenja.
Sate poslije škole provodio bi u očevoj garaži gledajući kako njegov otac uporno pokušava da osposobi za vožnju jedno auto već odavno pregaženo vremenom. Komšije, drugovi iz škole, pa i po koji rođak koji je slučajno zalutao tuda nisu razumjeli njihovu strast prema automobilima i kao što to obično biva usljed nedostatka razumijevanja – ono što su dobijali od njih bio je samo podsmijeh, negodovanje i savjeti da se manu ćoravog posla jer će im život inače, proći uzalud.
Prolazili su dani, mjeseci, godine i u staroj garaži više nije bio onaj dječak, već stariji čovjek u isto toliko starom radničkom odijelu. Sjedio je na stolici i u tišini posmatrao auto, prikupljajući snagu da ustane i makar još jednom baci pogled pod haubu.
“Hahahaha, pa ti i dalje pokušavaš! Rekao sam ti da ta olupina nikada neće upaliti” – čulo se sa ulaza u garažu.
Starac podiže glavu i ugleda svog prijatelja iz škole, kome je očigledno njegova ljubav prema autima i dalje bila smiješna.
Smirenim glasom odgovori: “Moje je da pokušavam, a to da li će da upali ili ne…vidjećemo.”
Prijatelj mu na to reče: “Eh, budalo stara, cio svoj život si posvetio tom autu pokušavajući da ga popraviš, a čak ni tvom ocu prije tebe to nije uspjelo. Mogao si to vrijeme koje si imao u životu mnogo bolje iskoristiti, a ti ga protraćio na glupu gomilu metala. Ništa dobro ti ta tvoja tvrdoglavost nije donijela, umrijećeš pokušavajući a da ništa nisi postigao…hahaha.“
Starac se nasmiješi, a oči mu zablistaše kao kada mu je bilo 8 godina i reče: “Prije 50 godina sam upoznao svoju ženu kada joj je auto stalo nedaleko od moje garaže, a ja ga popravio zahvaljujući znanju koje sam stekao radeći na ovom autu.

Posao na kojem sam dočekao penziju dobio sam savjetujući jednog gospodina koje auto je najbolje da kupi shodno njegovim zahtjevima. Bio je to novi model ove ‘olupine‘.
Sin mi je prvi put progovorio ‘tata‘, dok smo sjedili u kolima, a ja mu pričao gdje sve može da se odveze.
Ova stara olupina donijela mi je sva čuda ovog svijeta…i svakoga dana kada okrenem ključ, ona u mom srcu uvijek upali iz prve.”
***

Stvari za koje u životu mnogo godina radimo, za koje se zalažemo i trudimo, možda se i ne ostvare…ali ono što dobijamo na tom putu, daje našem životu smisao i čini ga potpunim.

Slika

_________________
Soulmate


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 27 Nov 2011, 15:30 
OffLine
Administrator

Pridružio se: 04 Avg 2001, 01:00
Postovi: 15608
Lokacija: Banja Luka
Činjenice se nikada međusobno ne sukobljavaju, a tvoj život i svijet ispunjeni su proturječjem. Proturječje je obilježje lažnog. Stvarnost nikad ne proturiječi sama sebi.
- Nisargadatta Maharaja-


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 30 Nov 2011, 22:28 
OffLine
Stara kuka
Stara kuka
Korisnikov avatar

Pridružio se: 03 Maj 2008, 10:50
Postovi: 6645
Parabola o prstenu

Saladin je pozvao Natana Mudrog i postavio mu pitanje, koju od tri monoteisticke religije
on smatra autenticnom. Natan je odmah prepoznao zamku: ako kaze da je njegova religija
jedina ispravna, Saladin ce to shvatiti kao uvredu svog visocanstva, a ako bude htio da
laska Saladinu, morace odgovoriti na pitanje zasto je jos uvijek Jevrej. U oba slucaja mora
Natan platiti.

Da bi izbjegao jasan odgovor, odgovorio je jednom parabolom. U toj paraboli posjeduje
jedan covjek jedan veoma vrijedan predmet, porodicno naslijedje, radi se o prstenu, koji
posjeduje sposobnost da svog nosioca ucini ugodnim pred Bogom i pred ljudima. Taj prsten
je prosledjivan sa koljena na koljeno, preko oca na sina kojeg je otac najvise volio.
Medjutim nastupa situacija gdje otac ima tri sina i nijednog ne zeli niti moze favorizovati,
tako da nalaze jednom umjetniku da napravti identicne duplikate prstena. Svakom sinu
daje jedan prsten, i svakog uvjerava da je njegov prsten originalan.

Poslije smrti oca sinovi dolaze pred sud, da bi razjasnili, koji od tri prstena je autentican.
Sudac medjutim jednostavno nije u stanju da to ustanovi. Zato podsjeca tri mladica na
to da istiniti prsten posjeduje sposobnost da njegovog nosioca ucini ugodnim pred svim
ljudima; ako taj efekt izostane kod sve trojice, to moze da znaci samo da je pravi prsten
izgubljen. Potom sudac daje savjet trojici mladica, svaki od njih treba vjerovati da je njegov
prsten pravi, a ako je jedan od prstena pravi, to ce se pokazati u buducnosti, a svaki nosioc
prstena se treba truditi da proizvede efekat koji se pripisuje prstenu.

_________________
You smug-faced crowds with kindling eye
Who cheer when soldier lads march by,
Sneak home and pray you'll never know
The hell where youth and laughter go.


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 06 Dec 2011, 15:54 
OffLine
Administrator

Pridružio se: 04 Avg 2001, 01:00
Postovi: 15608
Lokacija: Banja Luka
Tragalac je onaj koji traga za samim sobom.
Napustite sva pitanja osim jednog: Ko sam ja? Konačno, jedina činjenica u koju ste sigurni je da vi jeste. "Ja jesam" je izvesno, "Ja sam ovo" nije. Težite da spoznate šta ste vi u stvarnosti.
Da biste znali ko ste vi, morate najpre tragati i saznati šta vi niste.
Otkrijte sve što vi niste - telo, osećanja, misli, vreme, prostor, ovo ili ono - ništa konkretno ili apstraktno što vi opažate ne možete biti vi. Sam čin opažanja pokazuje da vi niste ono što opažate.
Što jasnije shvatite da na nivou uma vi možete biti opisani samo u negativnim pojmovima, to ćete brže doći do kraja vašeg traganja i uvideti da ste vi bezgranično biće.

Sri Nisargadatta Maharaj


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 06 Dec 2011, 16:12 
OffLine
Majstor
Majstor
Korisnikov avatar

Pridružio se: 09 Maj 2011, 11:28
Postovi: 652
Lokacija: Negdje tamo daleko u sumama Jamajke
Bob Marli

Citiraj:
Don't gain the world and lose your soul, wisdom is better than silver or gold


Citiraj:
;Facts an' facts, an' t'ings an t'ings: dem's all a lotta fockin' bullshit. Hear me! Dere is no truth but de one


Citiraj:
If you are the big, big tree, we are the small axe, ready to cut you down!


Citiraj:
;Life is one big road with lots of signs. So when you riding through the ruts, don't complicate your mind. Flee from hate, mischief and jealousy. Don't bury your thoughts, put your vision to reality . Wake Up and Live!


njegova je svaka zlatna....al ova sjaji vise od ostalih :D
Citiraj:
You may not be her first, her last, or her only. She loved before she may love again. But if she loves you now, what else matters? She’s not perfect -- you aren’t either, and the two of you may never be perfect together but if she can make you laugh, cause you to think twice, and admit to being human and making mistakes, hold onto her and give her the most you can. She may not be thinking about you every second of the day, but she will give you a part of her that she knows you can break -- her heart. So don’t hurt her, don’t change her, don’t analyze and don’t expect more than she can give. Smile when she makes you happy, let her know when she makes you mad, and miss her when she’s not there


Werner Heisenberg

Citiraj:
Prvi gutljaj iz čaše zvane „prirodna nauka” napravi te ateistom - ali na dnu čaše čekaće te Bog.



Beogradski sindikat-Deo proslosti

Citiraj:
Vremena su takva da ljudi traze utehu
a lukavi to, naravno, izvrcu u svoju korist


Citiraj:
Kako boriti se bez borbe, sukobiti se bez oruzja
kako do vrha stici jednim skokom iz podnozja
ovo je borba srca i uma, odraz zivota jednog Soguna
u sluzbi neba i zemlje, moja vera je moja kruna

_________________
pa?


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 17 Dec 2011, 17:04 
OffLine
Veteran
Veteran

Pridružio se: 24 Jan 2010, 20:11
Postovi: 1793

_________________
Soulmate


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 29 Dec 2011, 18:05 
OffLine
Administrator

Pridružio se: 04 Avg 2001, 01:00
Postovi: 15608
Lokacija: Banja Luka
Džidu Krišnamurti

"Biti dobro prilagođen duboko bolesnom društvu nije mjera zdravlja."



Džidu Krišnamurti (1895 – 1986) je bio poznati filozof i pisac, indijskog porekla. Govorio je o ljudskim odnosa i pozitivnoj promeni u globalnom društvu.


Sloboda i ljubav idu zajedno. Ljubav nije reakcija. Ako te volim zato što ti voliš mene, to je onda trgovina, stvar koja se kupuje na pijaci; to nije ljubav.

Sve ideologije su idiotske, bilo da su verske ili političke, jer to je konceptualno razmišljanje, konceptualna reč, koja je nažalost tako duboko podelila ljude.

Svi mi želimo postati poznati ljudi, ali onoga trenutka kada želimo postati nešto – mi više nismo slobodni.

Smatram da ne postoji put do istine, njoj ne možete prići nijednim putem, nijednom religijom, nijednom sektom. To je moja tačka gledišta, kojoj sam potpuno i bezuslovno dosledan. Istina, budući neograničena, neuslovljena, nepristupačna nijednim postojećim putem, ne može biti organizovana; niti ijedna organizacija treba biti osnovana da vodi ili prisiljava ljude uz bilo koji poseban put. Ako to shvatite, tada ćete uvideti kako je nemoguće organizovati veru. Vera je čisto lična stvar, i ne trebate i ne smete je organizovati. Ako to učinite, postaje mrtva, kristalizovana. Postaje religija, sekta, verovanje koje se izlaže drugima. To je ono što svi širom sveta pokušavaju da učine. Istinu ne možete spustiti dole, već pojedinci moraju učiniti napor da je dostignu. Ne možete spustiti planinski vrh u dolinu.

Opis nije opisano; ja mogu opisati planinu, ali opis nije planina, i ako se uhvatiš u opis, kao što većina ljudi radi, onda nikada nećeš videti planinu.

Kada neko izgubi duboko intiman odnos sa prirodom, tada hramovi, džamije i crkve postaju važni.

Ako želite tražiti Istinu, morate ići van, daleko izvan ograničenja ljudskog uma i srca i tamo je pronaći – ta istina je u vama samima. Nije li jednostavnije da za cilj postavite život sam, umesto da imate posrednike, gurue, koji istinu neizbežno moraju prizemljiti i tako je izneveriti.

U tebi se nalazi celi svet i ako znaš kako gledati i učiti, vrata su ti tamo, ključ ti je u ruci. Niko na svetu ne može ti dati ključ niti otvoriti vrata…niko osim tebe.

Na pitanje postoji li ili ne postoji Bog ili istina ili stvarnost, ili kako god to volite nazivati, nikada ne mogu odgovoriti knjige, sveštenici, filozofi ili spasitelji. Niko i ništa ne može odgovoriti na to pitanje osim tebe samog i eto zašto moraš upoznati sebe. Nesavršenost leži samo u potpunom nepoznavanju sebe. Razumeti sebe je početak mudrosti.

Morate razumeti celinu života, ne samo jedan mali deo. Zbog toga morate čitati, zato morate gledati nebo, zato morate pevati i plesati, i pisati pesme i patiti i razumevati, jer sve je to život.

Desio se spoljašnji napredak od volovske zaprege do mlaznog aviona, ali psihološki, pojedinac se nije nimalo promenio, a društvene strukture širom sveta stvaraju pojedinci. Spoljašnja društvena struktura je rezultat unutrašnje psihološke strukture naših međuljudskih odnosa, jer je pojedinac rezultat sveopšteg iskustva, znanja i ponašanja čoveka. Svako od nas je skladište prošlosti. Pojedinac je čovjek koji je čitavo čovječanstvo.

Ako zaista možemo da razumijemo problem, odgovor će se pojaviti, jer on nije odvojen od problema.

Tokom verske istorije bili smo uveravani od verskih vođa da ako izvodimo određene obrede, ponavljamo izvesne molitve ili mantre, potčinimo se izvesnim obrascima, suzbijemo naše želje, kontrolišemo naše misli, potisnemo naše strasti, ograničimo naše apetite i uzdržimo se od popuštanja polu, mi ćemo, nakon dovoljno mučenja uma i tela, pronaći nešto iza ovog malog života. I to je ono što su milioni takozvanih religioznih ljudi činili vekovima, bilo u osamljenosti, otišavši u pustinju, planinu ili pećinu ili lutajući od sela do sela sa prosjačkom zdelom, ili u grupu, pridruživši se manastiru, sileći svoje umove da se potčine utvrđenom obrascu. Ali mučen um, slomljen um, um koji hoće da pobegne od čitave zbrke, koji je porekao spoljašnji svet i otupio od discipline i potčinjavanja – takav um, koliko god dugo tragao, naći će samo ono što je u skladu sa njegovom iskrivljenošću.

Kao ljudska bića koja žive u ovom stravično ružnom svetu, zapitajmo se, može li se ovo društvo, zasnovano na takmičenju, okrutnosti i strahu, okončati? Ja mislim, to se jedino može desiti ako svako od nas prepozna ključnu činjenicu da mi, kao pojedinci, kao ljudska bića, u kom god delu sveta živeli i kojoj god kulturi pripadali, smo potpuno odgovorni za celokupno stanje sveta. Svako od nas je odgovoran za svaki rat zbog agresivnosti naših sopstvenih života, zbog našeg nacionalizma, naše sebičnosti, naših bogova, naših predrasuda, naših ideala, svega onoga što nas deli.

Nasilje nije samo ubiti nekoga. Nasilje je kada koristimo oštre reči, kada činimo gestove da oteramo drugu osobu, kada se pokoravamo iz straha. Tako da nasilje nije samo organizovano klanje u ime Boga, u ime društva ili države. Nasilje je mnogo suptilnije, mnogo dublje, a mi smo uronjeni u bezdane dubine tog nasilja.

Kada sebe nazivate Indijcem ili Muslimanom ili Hrišćaninom ili Evropljaninom, ili bilo čim drugim, vi vršite nasilje. Shvatate li zašto je to nasilno? Zato što odeljujete sebe od ostatka čovečanstva.


Vrh
 Profil  
 
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Započni novu temu Odgovori na temu  [ 984 Posta ]  Idi na stranicu Prethodni  1 ... 45, 46, 47, 48, 49, 50  Sledeća

Sva vremena su u UTC [ DST ]


Ko je OnLine

Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 2 gostiju


Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Ne možete slati prikačene fajlove u ovom forumu

Pronađi:
Idi na:  
Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
Hosting BitLab
Prevod - www.CyberCom.rs