Evo da se priključim i ja ovoj lijepoj temi (pod novim imenom, pređašnje bijaše aharon).
Ne bih rekao da duhovne osobe nisu sklone romantici, jer romantika podrazumijeva ljubavnu igru, a i ljubav i igra su nešto što je duboko utkano u sve što je Tvorac stvorio i sigurno blisko svakoj istinski duhovnoj osobi.
Pojam o duhovnjacima kao smrtno ozbiljnim osobama koje manje-više bježe od života na Zemlji i teže nečem nezemaljskom u stvari nije potpun niti dobar.
Jer na Zemlji nema istinski duhovne osobe koja se (barem u nekoliko života) nije dobro prekalila i iskusila život sa svim njegovim i dobrim i teškim stranama.
(Tu mislim na one koji su Zemlju zavoljeli i koji su se aktivno uključili u zbivanja na njoj a ne na prolazne namjernike koji su dolazili da žive samo malo čisto da vide kako je ovdje.)
To što neki privremenim ili čak dugotrajnim odvajanjem od života u ljudskoj zajednici takvoj kakva jeste, lakše postižu usredsređenost i posvećenost je druga stvar, ali svakako nije jedini ni najispravniji put duhovnosti (mislim na monahe i druge samotnjake širom svijeta). To je samo njihov trenutni izbor. Već u sljedećem životu oni obično postaju vrlo aktivni učesnici zbivanja.
Duhovnost nije pobjeći od nečega ili nekoga, nego suočiti se sa svim i svačim (i svakim) ali u tom suočavanju ostati čovjek, ostati čist, ostati vijeran i možda i najvažnije: biti u svemu umjeren.
Eto kada je riječ o strasti. Strast i ljubav ne treba miješati kao pojmove, ali strast u ljubavi ponekad može biti dobrodošla kao pokretač ili osvježenje. Strast u ljubavi je kao vino.
Popiti jednu čašu vina svaki dan ili s vremena na vrijeme je dobro i korisno. Bolja je cirkulacija, dobro dođe za probavu, malo i da razveseli: jednom riječju blagotvorno u svakom pogledu. Ali samo ako je čaša jedna, odnosno ako si u stanju da ti gospodariš svojom potrebom za vinom.
Ali, postane li vino gospodar tebi umjesto ti njemu, onda si nastradao. To duhovne osobe znaju, i zato se klone strasti. Ali to ne znači da se klone romantike, jer romantika je igra a sva Božija djeca vole igru. Ali ako preraste u poigravanje ni to nije dobro.
Dakle sve s mjerom.
Međutim, u svijesti mnogih ljudi romantika znači: strasnu, neobuzdanu ljubav. To je samo mit ljudi koji nisu upoznali ništa bolje od toga.
A sve što je neobuzdano je vrlo opasno. Duhovna osoba može
svjesno da se prepusti čak i tome, ali ako prihvati rizik i ako bude spremna na posljedicu koju ta neobuzdanost može da donese, a to je duhovni pad.
A mislim da je svakoj duhovnoj osobi duhovna izgradnja suviše dragocjena da bi se tek tako kockao sa njenim plodovima.
Jer duhovna osoba teži za slobodom, a prepuštanje bilo kojoj strasti znači ropstvo.
Možda je ovo jedan od odgovora na pitanje kojim je započela ova tema.
Uzgred,
Citiraj:
Medjutim, mislim da je paradoks u tome sto duhovno razvijeni ljudi odu u drugu krajnost te ne dozive nikad onaj intenzitet ljubavi u smislu spajanja prvo fizickog, tjelesnog, putenog( al ne obicno spajanje, vec posebno- kreativno.. isto onako posebno kao rafinisani i uzdignuti ljudski duh) a da iz toga nastaje , ipak malo "drukcija" vrsta duhovne veze.. mislim kao da ima punocu, jacinu.
ne vjerujem da bi se Jivan Mukta sa ovim složio.
Ne bih ni ja.
