Evo da se priključim i ja ovoj lijepoj temi (pod novim imenom, pređašnje bijaše aharon).
Ne bih rekao da duhovne osobe nisu sklone romantici, jer romantika podrazumijeva ljubavnu igru, a i ljubav i igra su nešto što je duboko utkano u sve što je Tvorac stvorio i sigurno blisko svakoj istinski duhovnoj osobi.
Pojam o duhovnjacima kao smrtno ozbiljnim osobama koje manje-više bježe od života na Zemlji i teže nečem nezemaljskom u stvari nije potpun niti dobar.
Jer na Zemlji nema istinski duhovne osobe koja se (barem u nekoliko života) nije dobro prekalila i iskusila život sa svim njegovim i dobrim i teškim stranama.
(Tu mislim na one koji su Zemlju zavoljeli i koji su se aktivno uključili u zbivanja na njoj a ne na prolazne namjernike koji su dolazili da žive samo malo čisto da vide kako je ovdje.)
To što neki privremenim ili čak dugotrajnim odvajanjem od života u ljudskoj zajednici takvoj kakva jeste, lakše postižu usredsređenost i posvećenost je druga stvar, ali svakako nije jedini ni najispravniji put duhovnosti (mislim na monahe i druge samotnjake širom svijeta). To je samo njihov trenutni izbor. Već u sljedećem životu oni obično postaju vrlo aktivni učesnici zbivanja.
Duhovnost nije pobjeći od nečega ili nekoga, nego suočiti se sa svim i svačim (i svakim) ali u tom suočavanju ostati čovjek, ostati čist, ostati vijeran i možda i najvažnije: biti u svemu umjeren.
Eto kada je riječ o strasti. Strast i ljubav ne treba miješati kao pojmove, ali strast u ljubavi ponekad može biti dobrodošla kao pokretač ili osvježenje. Strast u ljubavi je kao vino.
Popiti jednu čašu vina svaki dan ili s vremena na vrijeme je dobro i korisno. Bolja je cirkulacija, dobro dođe za probavu, malo i da razveseli: jednom riječju blagotvorno u svakom pogledu. Ali samo ako je čaša jedna, odnosno ako si u stanju da ti gospodariš svojom potrebom za vinom.
Ali, postane li vino gospodar tebi umjesto ti njemu, onda si nastradao. To duhovne osobe znaju, i zato se klone strasti. Ali to ne znači da se klone romantike, jer romantika je igra a sva Božija djeca vole igru. Ali ako preraste u poigravanje ni to nije dobro.
Dakle sve s mjerom.
Međutim, u svijesti mnogih ljudi romantika znači: strasnu, neobuzdanu ljubav. To je samo mit ljudi koji nisu upoznali ništa bolje od toga.
A sve što je neobuzdano je vrlo opasno. Duhovna osoba može
svjesno da se prepusti čak i tome, ali ako prihvati rizik i ako bude spremna na posljedicu koju ta neobuzdanost može da donese, a to je duhovni pad.
A mislim da je svakoj duhovnoj osobi duhovna izgradnja suviše dragocjena da bi se tek tako kockao sa njenim plodovima.
Jer duhovna osoba teži za slobodom, a prepuštanje bilo kojoj strasti znači ropstvo.
Možda je ovo jedan od odgovora na pitanje kojim je započela ova tema.
Uzgred,
Citiraj:
Medjutim, mislim da je paradoks u tome sto duhovno razvijeni ljudi odu u drugu krajnost te ne dozive nikad onaj intenzitet ljubavi u smislu spajanja prvo fizickog, tjelesnog, putenog( al ne obicno spajanje, vec posebno- kreativno.. isto onako posebno kao rafinisani i uzdignuti ljudski duh) a da iz toga nastaje , ipak malo "drukcija" vrsta duhovne veze.. mislim kao da ima punocu, jacinu.
ne vjerujem da bi se Jivan Mukta sa ovim složio.
Ne bih ni ja.
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
