banjalukaforum.com

ZLOCINACKO UNISTAVANJE
spomenika islamske arhitekture u Banjoj Luci

Sacuvati i ojacati svijest o svom bosnjackom identitetu je nas imperativ, koji svoju snagu crpi u Islamu, jeziku, historiji i obicajima, ali i kulturnom nasljedu naseg naroda. Najveci dio tog nasljeda cinili su spomenici islamske arhitekture, a medu njima posebno mjesto imaju dzamije.
--------------------------------------------------------------------------------

Gradnja dzamija u Banjoj Luci zapocinje 1527. godine kada ovi krajevi dolaze pod tursku vlast. Tada je u podgradu tvrdave Banja Luka izgradena prva dzamija posve-cena sultanu Sulejmanu Kanuniji i nazvana Careva, koja ce postati srediste buduce Carsije. Poslije opredjeljenja Sofi Mehmed-pase, namjesnika Bosanskog sandzaka, da 1553. godine ovdje premjesti srediste vojne i upravne vlasti, a posebno izgradnjom brojnih zaduzbina, Banja Luka je dobila status sehera. Dzamija ovog legatora izgra-dena je 1554/55. godine. Pretpostavlja se da je imala kupolu do 1688. godine, kada je zbog rusenja promijenila izgled, i dobila cetverovodan krov sa drvenom kupolom.
Zanimljivo je da se njeno ime, ali kao dzamija "Sofi Mehmed-pase u Hercego-vini", nalazi u spisku djela velikog arhitekte Turskog carstva Mimar Sinana, a koji je objavio njegov prijatelj pjesnik Mustafa Sai. Kako je prvobitna dzamija srusena u XVII stoljecu to sve ostaje kao predstavka koju treba istrazivati. Dolaskom Ferhad-pase, clana cuvene poro-dice Sokolovica, za bosanskog Sandzak-bega 1574. godine, a kasnije Begler-bega 1580. godine, Banja Luka postaje srediste Bosanskog ejaleta, sto joj osigurava dalji brzi urbani razvoj. Na prostoru tri kilome-tara nizvodno, u odnosu na Staru Banja Luku, Gornji Seher, Ferhad-pasa gradi 215 objekata, medu kojima dzamiju, tophanu, Sahat kulu, hamam, dvor za namjesnika, dva kamena mosta, karavan-saraj, brojne ducane i mlinove. Oko ovih objekata razvija se banjalucka Carsija.
Ferhadija dzamija kao sredisnji objekat carsije bila je jedno od najuspjesnijih arhitektonskih ostvarenja islamske arhitek-ture XVI vijeka na nasem tlu. Ferhadija dzamija je harmonijom svojih oblika i odnosom masa, te svojevrsnom piramidal-nom kompozicijom, ciji je centar oznaca-vala kupola, a vertikalnost isticala munara, privlacila i odusevljavala sve posjetioce, putopisce, povjesnicare, putnike namjer-nike. Osobitost prostornog rjesenja uvijek je svrstavala Ferhadiju u zanimljive i rijetke objekte naseg graditeljstva. Iako je kod nas u to vrijeme cesto koristen klasicni carigradski stil za gradnju jednoprostornih dzamija sa kupolom nad centralnim prostorom i tri kupolice na trijemu, Ferhadija je imala slozenije rjesenje. Ono se ogledalo u rasclanjenoj osnovi, gdje je centralni molitveni prostor bio pokriven kupolom, koja je lezala na pandantifima, dok su prosirenja sa strane bila pokrivena polumanastirskim svodovima, a mihrab polukupolom. Zbog slicnosti prostornog rjesenja ove dzamije i Muradije dzamije u Manisi, ali cija izgradnja je zapoceta 1583. u blizini Izmira, a koju je gradio Kodza Mimar Sinan, postoji pretpostavka da je Ferhadija dzamija nastala u carigradskom krugu arhitekata.
Dva prijatelja Ferhad pase, Gazanfer, koji je bio vojvoda i zaim, te Hasan - defterdar, ministar financija Bosanskog pasaluka izg-radili su dvije dzamije na suprotnim obalama rijeke Vrbas, vezane saobracajni-com ciju je izgradnju intenzivira Ferhad-pasa. To su Arnaudija i Gazanferija dzamija. Arnaudija dzamija pripadala je svojim stilskim i tipoloskim karakteristi-kama grupi jednoprostornih dzamija sa kupolom i tri kupolice i isticala se svojim skladnim proporcijama i harmonijom oblika, arhaicnim konstruktivnim rjesenjem sa trompama, te dogradenim turbetom uz korpus dzamije, kao i malom munarom u ogradi, ezan-tasom koja je cinila ljupki detalj citavog kompleksa.
Pored Ferhadije i Arnaudije dzamije, kao i Sofi Mehmed-pasine, vjerojatno je kupolu imala i Gazanferija dzamija, koja je kasnije pokrivena cetverovodnim krovom sa drve-nom oslikanom kupolom ispod njega. Sa dva kamena turbeta povezana zidom ona se dozivljavala kao mali utvrdeni prostor.
Znacajan dio graditeljskog nasljeda Banja Luke bile su i dzamije sa drvenom munarom, koje su po svojim karakteristi-kama i nacinu zidanja nosile elemente etno arhitekture. Najznacajnija je bila Behram-efendijina dzamija, nastala pocetkom XVII vijeka, zanimljiva po dogradenom turbetu, te mali prostor "kuija" koji je sluzio osnivacu za ibadet. Evlija Celebija je sredinom XVI vijeka zabiljezio u Banja Luci 45 mahala, a toliko je vjerojatno bilo i dzamija. Prema popisu iz 1851. godine bilo je 38 dzamija, koliko ih je bilo i 1918., po zavrsetku Prvog svjetskog rata.

Sistematsko i plansko unistavanje spome-nika islamske arhitekture u Banjoj Luci pocinje uspostavljanjem drzave SHS, i to sa obrazlozenjem o njihovoj zapustenosti i starosti. Tako je do drugog svjetskog rata sruseno osam dzamija i to: 1918. Herica; 1919. Debagija (Tabacka); 1923. Kalende-rija (Sinikova), ciji su ostaci stajali iza Drugog svjetskog rata; 1924; Pasica; 1928. Apardi-pasina i Dzaferagina; 1930. Kuba-dagina; 1930. Sehova (Sijamija) (zbog izgradnje hotela "Palace" prenesena u selo Mehovce).

Poslije drugog svjetskog rata zapocelo je dalje rusenje dzamija. Tako su vec bombardiranjem, 1944. godine sruseni drve-ni trijemovi na Ferhadiji i Arnaudiji dzamiji, a na isti nacin a zatim sljedece dzamije: Mahmud Celebi (Ilidzanska) 1950. Hadzi Firuzova 1950. Mustafa-pasina 1955. Musalla 1957. Hunkarija ili Careva 1957. Daudija (Medreska), 1959. Hadzi Babina, Sarena, a Simidija prenesene u selo Kozarac, i Kulmebel u selo Vrbanjce. Izmedu 1950. i 1959. porusene su Sitarska, Carsijska (Suki Sagir), Mejdan i Osman-sah dzamija. Ako su neke od dzamija i bile dotrajale, sigurno je da su se mogle popraviti, za sto Islamska zajednica nije imala mogucnosti, pa je ostajala zatecena uvjetima i pritiscima. Ali, neke od dzamija, kao sto su bile Daudija, Mustafa-pasina i Hadzi-Babina, bile su pravi problem za rusenje, posto su imale jake kamene zidove.

U ovom posljednjem ratu unistavanje spomenika islamske arhitekture u Banjoj Luci pocinje vec 1992. godine, kada su bacanjem bombi zapoceli nasrtaji na Ferhadiju i Arnaudiju dzamiju, te Ferhad-pasino turbe. Ubrzo iza toga ispaljena je "zolja" na Seferbeg dzamiju, cime je ona bila tesko ostecena. Sukcesivno unistavanje svih banjaluckih dzamija pocinje planski i redom 1993. godine, kada srpsko-cetnicke okupacijske vlasti zlocinackim cinom barbarske mrznje 9. aprila pale Seferbeg dzamiju, (Sl. 177, 178), a zatim u noci izmedu 6 i 7. maja u 3,00 sata ujutro, za vrijeme policijskog sata, miniraju Ferhadiju (Sl. 179, 180, 181, 182) i Arnaudiju dzamiju (Sl. 183, 184, 185, 186.) Munara Ferhadije dzamije ostala je uspravno stojeci, iako je eksplozija bila tako jaka, da je potpuno unistila sve ostale zidove dzamije do temelja, a sva stakla su na obliznjim zgradama popucala. Opstanak munare bila je posljedica sanacije, 1989. godine, kojom je ona bila u unutrasnjosti osigurana nekom vrstom celicnog korzeta.

I pored nastojanja strucnjaka za zastitu da se ocuva munara prezentiranjem kompletne projektne dokumentacije o njezinoj pretho-dnoj sanaciji, munara je ipak minirana 8. maja u 0,30 sati uz bucno slavlje cetnickih vandala.

Pristup rusevinama sprijecavale su jake policijske snage, da bi 11. maja bageri zapoceli odvozenje materijala na gradsko smetljiste. Na sva insistiranja pismena i usmena clanova Odbora Islamske zajednice, na celu s muftijom banjaluckim Hadzi Ibrahim-efendijom Halilovicem, a posebno strucnjaka za zastitu, da se ostaci dzamije sacuvaju na licu mjesta, srpskocetnicke vlasti nisu odgovorile, a ostatke dzamije su bacili.

Uz velike napore clanova Odbora Islamske zajednice i pojedinih sluzbenika zastite, uz stalno policijsko ometanje, provjeravanje, zapisivanje i privodenje spaseni su pojedini vrijedni komadi ovih dzamija. U meduvremenu je pocelo rusenje i paljenje ostalih dzamija. Tako je:


Nova dzamija u Vrbanji (selo u blizini Banja Luke) minirana 11.05. 1993. godine.

Hadzi-Zulfikar ili Telekova dzamija u Desnoj Novoseliji zapaljena 17.05.1993.(izgorio je krov, minaret i trijem, a zidovi su osteceni) (Sl. 187 i 188 )

Behram-efendijina dzamija u Desnoj Novoseliji zapaljena 26.05. 1993. (izgorio je krov dzamije i turbeta, trijem, ali se sacuvala "kuija" mala prostorija za namaz) (Sl. 189 i sl. 190 )

Sofi Mehmed-pasina dzamija minirana i potpuno porusena 04.07. 1993. godine. (Sl. 191, 192 )

Hadzi Beg-zade, dzamija na Grabu minirana i potpuno porusena 04.07.1993. godine. (Sl. 193, 194 ) " Mehdi-beg dzamija minirana i potpuno porusena 04.07.1993. god. ( Sl. 195, 196 )

Gazanferija dzamija minirana i potpuno porusena 04.07.1993. god. (Sl. 197, 198 )

Sabanagina dzamija u Desnoj Novoseliji, minirana i potpuno porusena 14.07.1993. godine. (Sl. 199 )

Hadzi Kurd dzamija u Lijevoj Novoseliji, minirana i porusena 14.07.1993. godine. (Sl. 200 )

Hadzi Perviz ili Potocka dzamija zapaljena 06.09.1993. (izgorio krov, minaret i trijem, zidovi osteceni ) (Sl. 201, 202 )

Hadzi Osmanija ili Talina dzamija zapaljena 08.09.1993. (izgorio krov, minaret i trijem i sjeverozapadni zid porusen). (Sl. 203, 204 )

Hadzi Omerova ili Dolacka dzamija zapaljena 09.09.1993. (izgorio krov i minaret, ali u septembru 1994. svi ostaci odvezeni su na smetljiste) (Sl. 205, 206, 207 )

Hadzi Salihija ili Stupnicka dzamija zapaljena 09.09.1993. (izgorio krov i minaret, zidovi osteceni) (Sl. 208, 209)
Iste godine, 15. decembra minirano je turbe Ferhad-pase (Sl. 210 i 211), te njegovih barjaktara (Sl. 212), a zatim Halil-pasino turbe (Sl. 213 i 214). Bagerom su poruseni sadrvan, portal, cesma i ograda (Sl. 215 i 216) a zatim Safikadunino turbe (Sl. 218 i 219) kao i svi nisani u haremu Ferhadije dzamije (Sl. 220, 221 i 222). Medu njima porusen je i mezar Ali-pase Rizvanbegovica hercegovackog vezira (XIX v.), koga je 1851. godine ubio Omer-pasa Latas u blizini Banja Luke. (Sl. 223). Odmah je pocelo uz veliko policijsko osiguranje odvozenje ostataka. Taj dan je minirana i banjalucka Sahat-kula, koja je vjerojatno bila najstarija u Bosni i Hercegovini. (Sl. 224 i 225 )

Ovaj vrijedan kompleks islamske arhitek-ture zlocinacki je unisten i iscupan iz urbanog tkiva Banjaluke, ali ne i iz naseg pamcenja. Isto tako unistavani su i ostaci ostalih dzamija uz pomoc mehanizacije, pri cemu su iskopavani njihovi temelji, ruseni nisani, sve to s namjerom potpunog zatiranja postojanja ovih objekata na tom mjestu.

Analizirajuci ovako sistematsko unistavanje kulturno - povijesnih spomenika i svega sto nije srpsko, moze se lahko zakljuciti da je osnovni cilj srbocetnickog okupatora bio da dokaze da je teritorij Banjaluke povijesno bio samo srpski u nastojanju da ostvari svoju ideju o Velikoj Srbiji. Zato se moze konstatovali da je ovaj rat imao predznak "kulturnog rata", u kome su se svjesno i s ciljem zatirala bas kulturna doba. Zbog toga postupak agresora, ukazuje da je namjerno i sistematski unistavao prostor i materijalnu kulturu bosnjackog naroda, s ciljem da unisti njegov identitet i njegov duh, nastojeci da ocisti prostor i proglasi ga svojim.

Svijest da je kulturna bastina svakog naroda zalog njegovog identiteta, mora biti podstrek obnove porusenih vrijednosti, cime bi se uspostavile relacije koje su vijekovima vladale ovim prostorom.