banjalukaforum.com

mozda se najvaznije ocuvati. u procesu samospoznaje moze se uci u patoloski dio licnosti a ionako zivimo u stresnim i psihoznim "vremenima"

<font size=-1>[ Poruku promijenio/la: manijak dana 14.03.2002. 00:52 ]</font>

Pocinjem sumnjati da se ovi redovi nesto i ne citaju. Neka! Nije tim nista ni dobijeno ni izgubljeno. Iznjecu zakon univerzuma (tako su ga oni prije mene nazvali), koji ako se ne ispoljava covjek propada. Tamo gdje se on vrti tamo i zivot bruji. Ime mu je VOLJA. Mozda su neki ocekivali da im napisem nesto drugo ali ja se ne bavim naucno - fantasticnim stvarima. Manijak: mozda je najnevaznije da se ocuvamo? Zavisi sta se cuva. Reci mi pa da znam o cemu da ti pricam. Zaista zivimo u vremenima koliko zivimo u polju realnih brojeva. Malo sam mistican jer ni ti nisi bio previse otvoren.

"Svi bolni napori da se uzdigne nad sebe i izvan sebe nisu nego jedna muka. Oni se - naopako po mene - miješaju sa nezadovoljenim zahtjevima života i stvaraju nepodnosiv haos."

Ko je lud, a ko normalan? Ljudi su ili ludi u granicama normale ili preko toga. Granice normale zavise od društva i nisu svuda iste. Patološki poremećaji uglavnom nastaju zbog potiskivanja. Potiskivanja nečega što čovjek smatra nepoželjnim. Stvari treba razumjeti onakvim kakve jesu, ne bježati od njih. "Kada shvatiš pravu vrijednost nečega, samo će ti ispasti iz ruku".

To je zaista tako. Nesto kontrolises ili potiskujes i ako posteno vidis pravu vrijednost primjecujes da nema sta da se kontrolise ili potiskuje. Potiskujemo jer smatramo da je nesto nepozeljno, kontrolisemo jer smo tako nauceni. Ili ce prije biti da je obrnuto, nema veze. Blue: kako razumiti otudjenost?

Otuđenje je pojam na koji sam naletio čitajući sociologiju. To je društveni fenomen. Pročitaj na prvoj strani, napisao sam ono što sam tamo našao. Radi se o udaljavanju čovjeka od svoje suštine, od sebe i drugih. Život se ispunjava bezglavom jurnjavom za koječime. Krajnji rezultat je apatija i nedostatak volje koju spominje Yoga-man.

Šta je sa voljom?
Volja je ta koja nosi čovjeka naprijed kada tijelo neće. Međutim, mislim da je volja prvenstveno plod motiva. Odgovarajući motiv nam daje volju da uradimo nešto. Koliko nam je neki motiv važan, toliko ćemo i volje imati da djelujemo u skladu sa tim.
Motiv je, opet, plod ličnosti. Stvari koje su vama važne, drugima baš i nisu. Šta je ono što čovjeka motiviše? To je vezano za samu ličnost, dušu, karakter (kako vam drago) čovjeka. Ako je čovjek prazan, nesvjestan sam sebe, onda nema motiva za bilo kakvo djelovanja, samim tim nema ni volje.

Ljudi obično vjeruju samo u ono u šta žele da vjeruju. Mogu da vjerujem u laž, ili mogu da vjerujem u istinu. Ako će mo da budemo pošteni, pa hajde onda da uočimo razliku između te dvije krajnosti!

Stvar je prilično prosta: istina je takva kakva jeste, ne zavisi od čovjeka, lažje čovjekova tvorevina. Možemo da smislimo laž. Da je stvorimo onakvu kakva nama u datom trenutku odgovara. Ipak, mislim da čovjek ne može stvarno sebe da zavara. Tu savjest stupa na scenu. Ili možda podsvijest. Ne da nam mira. Stalno kopka, negdje duboko u nama. Kvari nam raspoloženje. Nismo mirni, jer nešto nije u redu. Svijet je takav kakav jeste, nezavisno od našeg poimanja. Lažući sebe, a i druge, stvaramo lažnu sliku. Malo ću da banalizujem stvar da bih bolje objasnio šta hoću da kažem. Zamislite slijepca koji šeta gradom. On ne vidi ljude i stvari oko sebe. Slijepac je hendikepiran, i on to zna. Problem je u tome što je on tvrdoglav, neće da prihvati stvarnost. Na putu mu se isprečuju ljudi i predmeti, u svom hodu on vrluda, ide malo lijevo, malo desno i sudari se sa nekim ili nečim s vremena na vrijeme. On je ubijeđen da ide po trotoaru na kome nema nikoga i ničega. Ubijeđen je da ide pravo. Ova njegova predstava o svijetu oko njega je pogrešna što dovodi do neizbježnih sudara. Slično se ponaša čovjek koji laže sam sebi, ubjeđujući sebe da je svijet onakav kakvim ga on zamišlja. Ne gleda oko sebe jer ne želi da vidi. Moglo bi se reći da je slijep.
Kako prepoznati šta je istina? Mislim da je to nešto što čovjek osjeti. Kada shvatimo istinu o nečemu, stvari dođu na svoje mjesto. Sve se kockice uklope na svoja mjesta i mi ugledamo mozaik. Ako shvatimo istinu o sebi samima, to nam daje mogućnost da se mijenjamo. Nabolje, naravno. "Najbolji način da ostvariš san je da se prvo probudiš". Ne možemo da djelujemo kako treba ako nam situacija nije jasna. Ako ne znamo istinu o onome povodom čega hoćemo da djelujemo. Može se lako desiti da nenamjerno učinimo štetu i tek kasnije shvatimo šta smo uradili.
Da bi shvatili istinu o sebi i svemu oko nas moramo naučiti da slušamo. Moramo naučiti da gledamo. Ne treba stalno isticati bučno JA bez ikakve potrebe.

Slijede rijedci jednog sadhua: Dugo sam vjezbao iskreno samoposmatranje, izrazito bolan pristup mudrosti. Bezpostedno samoispitivanje i neumorno promatranje vlastitih misli uzdrmava same covjekove temelje. Ono satire u prah i najsnazniji ego. Ali takva samoanaliza matematickom nepogrescivoscu proizvodi vidovnjake. Put samoistrazivanja i teznja za sopstvenim priznanjem proizvodi sebeljupce uvjerene u svoje pravo da na svoj nacin tumace Boga i svemir. Covjek ne moze da shvati ni jednu vjecnu istinu sve dok se ne oslobodi vlastitih zelja i zatjeva. Ljudski duh zakrcen stoljecima šljake vrvi bezbrojem odvratnim varki ovog svijeta. U trenutku kad se covjek prvi put suocava sa svojim unutrasnjim neprijateljima, sve bitke na bojnim poljima postaju blijedo beznacajne. Tu nema smrtnih neprijatelja koji se mogu savladati silnom vojskom. Sveprisutni nikada ne mirujuci i napadajuci covjeka cak i u snu, suptilno oboružani otrovnim oruzjem, ti vojnici primitivnih zudnji zele nas sve pobiti. Lakouman je covjek koji sahranjuje svoje ideale i predaje se opstoj subini. Mozemo li ga smatrati drugacijim nego glupim, nemocnim i vrijednim prezira. Zbog samilosti prema zabludjelim masama neko vrijeme je sutio a zatim je dodao Nije uvijek lako ljubiti i nevidljivog Boga, izvor svih vrlina, i vidljivog covjeka, koji je ocito bez ijedne! Ali domisljatost je primjerena labirintu. Unutrasnje istrazivanje ubrzo pokazuje jedinstvo svih ljudskih umova, duboku srodnost sebicnih motiva. Pobratimstvo ljudi otkriva se barem u jednom smislu. Nakon tog paraznog otkrica slijedi uzasnuta poniznost. Ona sazrijeva u samilatost prema onima koji su jos slijepi za iscjeljujuce dusevne moci koje cekaju da budu istrazene. Samo povrsan covjek ophrvan vlastitom uskogrudnom patnjom prestaje suosjecati sa patnjama ostalih. Onaj koji ostrim skalpelom vjezba samokritiku, produbitce i svoje suosjecaje sa svima ostalima, njegova samilost postat ce univerzalna i on ce se osloboditi zaglusenih zahtijeva vlastitog ega. Ljubav prema Bogu cvjeta na takvom tlu. Stvorenje se napokon obraca Stvoritelju, ako ni iz kog drugog razloga, a onda zato da bi ga sa zebnjom upitao: Zasto, Gospode zasto. Posramljujuci udarci boli najzad ce covjeka otjerati u prisutnost Beskonacnoga koje bi trebalo mamiti i samom svojom ljepotom.

Mimikrija (grč. mimikos podražavalački) zool. bot. stalna ili privremena sličnost po obliku, boji i drugim spoljnim osobinama nekih životinja, u manjoj mjeri i biljaka, sa okolinom u kojoj obično žive (sa granjem, lišćem, korom drveća, kamenjem i dr.) usled čega ih je teško prepoznati kada su na tim predmetima; takođe: velika sličnost jednih životinja sa drugim, tako da ih je teško razlikovati, iako između sebe nemaju nikakve druge veze sem te spoljne sličnosti.

Zašto sam ovo napisao? Eto, pade mi maloprije na pamet. Vidio sam nešto i odmah pomislio: mimikrija. Oponašanje (slobodan prevod) je nešto čime se svi bavimo. Je li to u redu?
Mala djeca oponašaju starije, ljudi oponašaju ono što vide na tv-u. Ne samo na tv-u, da se razumijemo. Karakteristika oponašanja je da se čovjek ponaša na određeni način ne zato što je to u njegovoj prirodi već što misli da tako postaje kao onaj koga oponaša. To je čist primjer otuđenja. Nešto što je strano mojoj prirodi ja na silu pokušavam da sprovedem. Rezultat je loše raspoloženje, ako pretjeram onda i glavobolja. Ne ide, pa ne ide. I uvijek iznova uhvatim sebe kako oponašam nešto ili nekoga. To se tako lako provuče, čovjek i ne primjeti. Neko vas oslovi na određen način i vi se osjećate dužni da ispunite njegovo/njeno očekivanje. Ne želite da razočarate tu osobu. Godi vam pomisao te osobe o vama (ukoliko je iole laskava) ili se smatrate krivim zbog nečije ljutnje. Ljudi nekad mogu biti i u pravu, ali često i nisu. Jeste li primjetili takve situacije? Kako vam se ponašanje u trenu promjeni i vi ste svjesni da to uopšte niste vi. Neko ko vas imalo poznaje bi se nasmijao. Bez obzira na sve vi ste potlačeni u toj situaciji. Rezultat je najčešće problematičan. Toliko je stvari koje su nam usađene, često nenamjerno i neprimjetno. Tako dugo su u nama da ih smatramo dijelom sebe. Neko na televiziji pokaže šljašteći predmet i mi reagujemo zadivljeno govoreći: da mi je ovo imati. Ide bezvezan film i neka bezvezna scena, ali uz muzičku pratnju i teatralno držanje glumaca, i mi reagujemo na način koji se očekuje od nas. Bez razmišljanja. Neko glasno i nametljivo viče i mi često mislimo da je u pravu.
Problem je u snazi volje i nepoznavanju samog sebe. Ono smo što nam kažu da jesmo. Mnogo stvari treba uvidjeti u pravom svjetlu, odreći ih se kao nepotrebnih pa da se može pogledati u samog sebe. Kada sam rekao stvari nisam mislio samo na predmete već i na stavove koje smo uzeli zdravo za gotovo.
Još nešto, ukoliko smatrate da ste zbog nečega iznad ostalih ljudi promašili ste, još kako. Ni u kom slučaju niste iznad nekoga, takav stav je pogrešan i usađen patetičnim moralisenjem koje imamo priliku čuti svaki dan.

"Poimam i shvaćam nevidljivu logiku svih događaja u čovjekovu životu. Ne riječima i ne mislima samo, nego svom dubinom cijelog bića svog osjećam divnu, neumoljivu ravnotežu koja vlada u svim našim odnosima.
ima neznana formula koja određuje odnos između radosti i bola u našem životu. Stradanje i grijeh se upotpunjuju kao kalup i njegov odljevak.
Život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo.
---
Deset se je tjedana bilo navršilo kad, okružena samoćom, prvi put progovori jasno moja duša.
Nakon beskrajnih šetnja od šest koraka naprijed i šest koraka natrag, kad se već zamorih i kad oktobarski dan stade da se primiče kraju, ja stadoh u udubinu niskih vrata u zidu, kao kip u oltar, i gledajući prozorak sa parčetom sive bjeline rekoh glasno:
-Evo me, tu sam!
Moj glas je imao jak i svijetao zvuk onih koji se odazivaju.
I sputan i nemoćan, u toj vlažnoj jazbini, u položaju koji me ponizuje do skota, ja prvi put pojmih u mislima i obuhvatih osjećanjem smisao ljudskog života i borbe.
U meni bljesnu iskupljena istina.
Pokopana u šutnji i skromnosti kojoj nas uči nevolja, ona gori u meni i čini sjaj u mojoj duši i u mojoj ćeliji.
---
Mnogo samuješ i dugo ćutiš, sine moj, zatravljen si snovima, izmoren putevima duha. Lik ti je pognut i lice blijedo, duboko spuštene vjeđe i glas kao škripa tamničkih vrata. Iziđi u ljetni dan sine moj!
-Šta si vidio u ljetni dan, sine moj?
Vidio sam da je zemlja jaka i nebo vječno, a čovjek slab i kratkovjek.
-Šta si vidio, sine moj, u ljetni dan?
Vidio sam da je ljubav kratka, a glad vječna.
-Šta si vidio, sine moj, u ljetni dan?
Vidio sam da je ovaj život stvar mučna, koja se sastoji od nepravilne izmjene grijeha i nesreće, da živjeti znači slagati varku na varku.
-Hoćeš li da usneš, sine moj?
Ne, oče, idem da živim."

Hvala blue, Rosy, Vader, Ex-Almanah, manijak, damir1979.

nema na cemu , hvala i tebi ako je rijec....
;D