|
Evo sada jedne izvanredne priče koju sam negdje već pomenuo, koja vrlo lijepo ilustruje da ljudi malo toga vide i znaju i po svom skromnom znanju sude, ali da ljudski sud ništa ne vrijedi.
Takođe, ova priča iako je iz pravoslavne duhovne tradicije, ne slaže se baš najbolje sa onim što je na ovoj temi iznosio onaj koji sebe naziva "glasnik pravoslavlja".
SVETI SAVA, STARAC I PRAVDA
Bio jedan pobožan čovjek, pa već i ostario, i svašta se u životu nagledao,samo nikad nije vidio pravde. Što je god znao, što je čuo i vidio, sve mu se činilo nepravo, pa je jednako molio Boga da mu jednom da da i pravdu vidi. Bog mu ispuni želju.
Jednom pođe on nekud, a to iskrsne pred njega jedan kaluđer, to je bio Sveti Sava, pa reče: Starče, šta bi najvolio vidjeti na svijetu? Pravdu, reče starac. Dobro, reče Sveti Sava, popni se na ono drvo, pa ćeš je vidjeti. Starac se popne na drvo i ugleda pred sobom veliko polje i u tom polju lijepo, bistro vrelo i još nekakvu vodu što teče poljem.
Dok utom, eto ti nekaka čovjeka na konju, odjevena da nemože ljepše biti. Kad dođe do onoga vrela, sjaše s konja, da se napije vode, pa utom mu dođe volja da se u onoj vodi okupa, jer je bila velika vrućina. Premišljao je: kupao bih se, a i nebih, jer je sa sviju strana bila šuma, pa se strašio da ga ko tu nenađe i neoglobi. Najposlije se svuče i poostavlja stvari sve daleko jednu od druge. Konja je vezao za grm; haljine je ostavio na jednom kraju; ćemer s novcem skinuo je i zakopao na drugom kraju. Oružje metne najbliže do sebe: ako bi ko nasrnuo, da sve neodnese, a da bi se mogao i sam braniti. Okupa se, iziđe iz vode i obuče se. Za to vrijeme nije nigdje nikoga ni čuo ni vidio. Usjedne na konja i ode, a ćemer zaboravi da ponese. Zamalo, a prođe tuda čobanin goneći koze, i jedna koza, verući se tamo, amo, dođe do onoga mjesta gdje je ćemer bio zakopan. Stade koza kopati i rogom i nogom, dok izvadi ćemer. A kada to vidje čobanin, on brže, bolje tamo, zgrabi ćemer, potjera stoku, pa bježi odande. Taman čobanin zamače u lug, a uz polje se pomoli jedan stari prosjak. Izdrpan je, jadan je, nema ga za što pas uhvatiti. Priđe vrelu i sjede, da se malo odmori i umije. Sjedeći tako, izvadi iz torbe nekoliko korica hljeba, pa ih stane u vodi kiseliti i jesti. Sjetio se onaj konjanik da je zaboravio ćemer, pa se vrati natrag.
Kad dođe vrelu, zateče prosjaka, nazva mu Boga i zapita ga kad je stigao na izvor. Ja, vala, ovaj čas, odgovori prosjak. Onda konjanik potrča brže, bolje na ono mjesto gdje je ćemer zakopao, al' jest, ni ćemera ni od ćemera traga. Kopaj, traži, nema, pa nema. Odmah se vrati prosjaku, i opet zapita: Ama jesi li ma koga vidio kad si ovdje došao? Nikoga, veli prosjak. E onda ti znaš kud se djeo moj ćemer; evo ovdje sam ga ostavio! Začudi se prosjak šta ovaj govori, pa reče: ostavi ti mene, dobri čovječe, dosta mi je moje muke i sirotinje! Šta ti ja znam za nekakav tvoj ćemer! Kad sam došao, ovdje sam sjeo i odavde se nisam pomjerio.
Neće konjanik za to ni da čuje, već navali na prosjaka: jali pare na srijedu, jal' ćeš sad poginuti! A kad se prosjak stane pravdati i kleti da on o tim parama ništa nezna, niti ih je očima vidio, naljuti se konjanik pa ga stane tući govoreći: kazuj gdje su pare, jer ako nekažeš gdje su, nećeš odavde živ otići, udaviću te u ovom istom vrelu. Prosjak se opet pravdao i branio, a kad ovome to dodija, skoči na nj i udavi ga. Onda opet ode na ono mjesto pa stade kopati, ali nenađe ništa. Zađe po polju, ali ni tamo ništa. Prevrne prosjaka i njegovu torbu, ali ništa ni tamo. Najposlije se poplaši, nesmjede više u ovom polju ostati: može ko naići i vidjeti da je ubio čovjeka. Zato brže, bolje baci se konju na ramena, pa ode svojim putem.
Gledao sve to starac s drveta, pa kad konjanik pobježe, on se poboja da može ko otuda naići, pa kad vidi mrtvoga čovjeka, može pomisliti da ga je on ubio, te da postrada ni kriv ni dužan. Zato brže, bolje siđe s drveta, pa pobježe u planinu. Put je vodio preko onoga polja, al' on nesmjede putem, već udari šumom i tako zaobiđe ubijenoga.
Taman on malo odmakne, a Sveti Sava iziđe pred njega, pa ga zapita: e, starče, vidjeli šta u polju? Starac odgovori: Ama, duhovniče, ti mi reče da ću vidjeti danas pravdu, a ja što vidjeh nepravdu, nikad je više u životu nisam vidio.
Nisi ti vidio nepravdu, reče Sveti Sava, već pravdu, samo još neznaš. Starac se uplaši, pa reče: Idi, bogati, crna ti je ono pravda, kad pogibe čovjek ni kriv ni dužan! E, slušaj, pa onda reci da je nepravda, reče Sveti Sava. Jesi li vidio onoga konjanika, odjevena, naoružana, što jahaše poljem i što se okupa u onoj vodi? Otac onoga konjanika je otmičar, hajduk, pa je pokro jednog seljaka i tako se obogatio. Onaj čobanin, što je onud sa stokom naišao i ćemer iskopao, to je sin onog pokradenog seljaka, te je tako čobanin odnio svoje pare, iako ni sam za to nezna. Otac udavljeog prosjaka bio je hajduk, pa je na pravdi Boga ubio oca konjaniova, i sad se, eto, na njegovu sinu vratio zajam. Sad reci: je li to pravda? Jeste, pravda je! Reče starac. Zato neradi nikada zlo, jer će ti se kad, tad vratiti! Reče starcu Sveti Sava, pa ga u času nestade.
Uvijek i šta god činio Otac Nebeski radi za čovjekovo dobro ili bolje rečeno za duhovnu blagodat, bilo to ugodno ili neugodno. Ipak ponekad je teško razumjeti ako se ne zna za reinkarnaciju i činjenicu da postojimo i otprije nego smo dobrovoljno došli da živimo na Zemlju kao ljudi, i da je sve ovo samo školovanje i tesanje za život koji nas tek očekuje. Odnosno očekuje samo one koji školovanje ne prespavaju i prođu prijemni ispit pa makar i prepisujući. Jer, mudrost je i znati od koga prepisati.
_________________
UIOSDSAHA
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
