anonima je napisao:
da li vjerujes da ako neko nije krsten, a radi dobra djela i dobra je osoba nece ici u raj
Suština onoga što sam napisao o molitvi se odnosi i na krštenje. Ja nisam crkveno kršten niti se namjeravam tako krstiti. Krštenje (uranjanje u vodu) je bila simbolika čišćenja, umiranja pod vodom (gdje čovjek ne može da živi) i ponovnog rođenja, ali ovaj put za Boga, za ispunjavanje Božije volje. Pravo krštenje je unutrašnja transformacija, čvrsta odluka da se slijede Božija učenja. Kada su prvobitni hrišćani krštavani na njih je silazio Duh Sveti i to tako da se to vidjelo, dobijali su određene moći, mogli su govoriti drugim jezicima, iscjeljivati, imali su veći uvid u Božiju volju. Krštenje vodom uopšte više nije potrebno.
Jovan Krstitelj je kao preteča Isusa Hrista krstio vodom, i o tome je rekao:
Ja dakle krštavam vas vodom za pokajanje; a onaj koji ide za mnom, jači je od mene; ja nisam dostojan njemu obuće ponijeti; On će vas krstiti Duhom svetim i ognjem. (Matej 3,11)
Dakle nema više krštenja vodom, sa dolaskom Isusa Hrista je na snazi krštenje Duhom Svetim, tj. unutrašnje krštenje, lična predaja Bogu. Krštenje vodom je opstalo još neko vrijeme, simbolike radi. Ali su apostoli uvijek naglašavali duhovno krštenje.
A i sama možeš da vidiš u šta se pretvorilo crkveno krštenje - pomodarstvo. Bar u velikom broju slučajeva. Ljudi se danas krste iz raznih "duhovnih" razloga:
- da bi se potvrdili kao "pravi veliki Srbi" u ovom dobu narastajućeg nacionalizma
- da bi dobili krštenicu jer bez nje ne mogu da se vjenčaju u crkvi, a familija hoće vjenčanje u crkvi
- jer je to moderno, fazon, a i dobije se nešto para od rodbine
- itd.
I opet, da li Bogu treba nečije polijevanje vodom da bi On njega smatrao pravim vjernikom? Šta sa onima koji se krste a opet nastave po starom: lažu, kradu, varaju, čine preljubu, psuju sve pa i Boga, bez ustučavanja ispoljavaju gnjev, zlobu, pakost? Nije li bitnija unutrašnja promjena, koju Bog svakako vidi?
I nije li opet, na kraju, kad se sve ovo sagleda,
logično učenje Novog Zavjeta po ovom pitanju a koje kaže "manite se starih formi i rituala (molitve u crkvi, krštenje vodom...), već umjesto toga težite pravoj unutrašnjoj duhovnosti".
Nije problem ni ako je neko kršten i ide u crkvu, ali ako uz to zaista iskreno teži pravoj unutrašnjoj duhovnosti. Ali problem je kao što sam ranije rekao to što ljudi idu linijom manjeg otpora, pa ne vide i ne žele da vide
suštinu tih drevnih običaja i ono na šta su oni
simbolično upućivali, već vremenom im u svijesti ostane samo ritual, običaj, forma, i u nju se zaljube, od nje ne odstupaju, a prava suština (duhovnost i dobrota u duši) se svjesno zanemaruju. Teško mi biti takav "vjernik".
Kao ona izreka:
kad mudrac prstom pokazuje na mjeces budala vidi samo njegov prst
Tako i sveti spisi svojim učenjima ukazuju na unutrašnju duhovnost, ali mnogi i dalje samo vide forme, rituale i običaje. Lakše im je tako. Teže je iz sebe izbaciti zlobu, pakost, zavist, oholost, laž, licemjerstvo, a sad i nacionalizam. A kad im se ukazuje na sve ovo onda se ismijavaju, vrijeđaju, nazivaju te sektašem jer
riječ je Božija njima podsmijeh, nije im mila.
Evo par citata starozavjetnih proroka, da se vidi koliko se njihova tadašnja situacija preslikava na našu, kao i da se vidi šta Bog misli o lažnoj površnoj vjeri na riječima a ne u srcu:
Zato reče Bog: što se ovaj narod približuje ustima svojim i usnama svojim poštuje Me, a srce im daleko stoji od Mene, i strah kojim Me se boje zapovijest je ljudska kojoj su naučeni, zato ću evo još raditi čudesno s tim narodom, čudesno i divno, i mudrost mudrih njegovih poginuće i razuma razumnih nestaće. (Izaija 29,13-14)
Jer je narod Moj bezuman, ne poznaje Me, ludi su sinovi i bez razuma, mudri su da zlo čine, a dobro činiti ne umiju. (Jeremija 4,22)
Kome ću govoriti i svjedočiti da čuju? Gle, uho im je neobrezano, te ne mogu čuti; gle, riječ je Božija njima podsmijeh, nije im mila. (Jeremija 6,10)